Redovi pred šalterima su bili dugački, klima nije radila, a radila su samo dva šaltera. Osjećala se nervoza u zraku svih nas koji smo negdje žurili i nismo imali nerava za čekanje. Obje djelatnice iza visokih staklenih pregrada tako smireno i polako su obavljale svoj posao tipkanja po tastaturi i brojanja novca. Zamišljlala sam, kada bih ja radila u banci , ih, kako bih ja to sve na brzinu. A onda mi je sinulo - a na kraju smjene zbrojim novac i ....manjak!!!!
Zbilja se ovaj posao mora raditi smireno i ako se nekomu žuri, neka ide u drugu banku. Djevojka iza staklene pregrade u šalteru je bila nova i jako lijepa. Samouvjereno je, prekrasnih i dobro našminkanih očiju, rukom dodavala papir na potpis i samouvjereno i polako brojala svaku novčanicu. Svakog klijenta je dočekala s osmjehom i na kraju ljubazno zaželjela ugodan dan. Pa nije čovjeku teško ni čekati...dobije osmijeh i želju na kraju. Gdje to ima! U bolnici ne! U trgovini? Pa, tu i tamo, zavisi ima li konkurencije u blizini! Kada sam ušla u banku odmjerila sam koji je red kraći i znala sam, koliko god ja procjenjivala uvijek stanem u onaj red u kojem se nešto zakomplicira i ja blijedo gledam kako je susjedni red sve kraći i kraći, a ja ne mrdam. Oči ove djevojke su bile prelijepe, a osmijeh je bio besplatan pa sam odabrala njen red. Ispred mene stajao je poguren visok starac. Ruka na štapu je treperila kao da mu je hladno. Kosa je bila tako rijetka i bijela, da je ličila na razvučenu paučinu. Lice blijedo i znojno. Prešao bi prljavim rupcem preko čela i nosa brišući znoj koji mu je navirao kao rosa. Blijedo plava košulja bila se zalijepila za leđa, a hlače su bile veće za broj - dva stegnute starim iskrzanim kožnim remenom. Cijelo njegovo tijelo govorilo je da je jako bolestan. Zapitala sam se zašto ne upita da ide preko reda, a onda sam pomislila - vjerojatno je bolje i ovdje čekati s narodom nego biti sam u tišini svoga stana. Samoća i starost su nešto što nas okružuje i mene užasava.
"Molim lijepo, Vašu osobnu iskaznicu!" - bljesnuše bijeli zubi mlade djelatnice iza staklene pregrade, obraćajući se ovom starcu.
"Vidiš onu sliku tamo?" - podiže štapom prema zidu na kojem je stajao poster banke koji reklamira kredite za umirovljenike. "To sam ti, drago dijete ja, a ti me tražiš osobnu!"
Djevojka se ne dade zbuniti, ljubazna i drsko mlada i reče:
"Žao mi je, ali to je pravilo banke!"
Bila sam sigurna da ona pojma nema tko je to, ali zato se meni upalila lampica i prepoznala sam velikoga glumca našega grada. Naježila sam se na toj paklenoj vrućini kada sam vidjela kako je starost i bolest izobličila tog nekada zgodnoga i šarmantnoga čovjeka. Sjetila sam se da sam nedavno vidjela smrtovnicu na drvetu da mu je umrla žena nakon duge bolesti. Imali su jednu jedinu kćerku, a ona je sigurno bila negdje vani.
Zgrozila sam se na onu neprekidnu rijeku života koja se nije dala uznemiriti smrću jedne velike glumice i bolešću jednog velikog glumca. Pošto je rat u moj grad nanio ljude od svuda garantiram da u tom trenutku u toj maloj banci nitko nije znao tko je taj čovjek. Ja sam znala i - bila tužna. Za trenutak sam kao studentica sa Sanjom otišla na koncert za violinu njihove kćerke kojoj su dali ime od početna dva slova svojih imena.
Tako sam silno željela uzeti ga pod ruku, sjesti u moj auto s klimom i povesti ga do njegove zgrade, napraviti mu kavu i malo čavrljati, ubiti na trenutak tu njegovu prokletu samoću.
Nisam!!!
Bojala sam se da ne budem pogrešno shvaćena. Ostala sam dio te blijede mase na koju je on bio bijesan i ljubomoran što je njegovo ime obavila paučina i neznanje.
Drhtavom rukom potpisao je papir koji mu je pružila djevojka okupana svojom mladošću i ljepotom i isprekidanim koracima izašao iz te male zagušljive banke.
Post je objavljen 26.06.2007. u 07:41 sati.