U očaju

srijeda , 13.06.2007.

Dan je bio kišovit i tmuran. Pomislila je kako takvo vrijeme tjera čovjeka u očaj.Ulice su bile mokre, vjetar je njihao drveće,a kapi kiše bockale stakla prozora.
Vratili su se iz Makarske od liječnika. I njen sin je opet otišao u svoju zamračenu sobu i legao. Kao i uvijek glavu bi "zabio" u kut i nije mu mogla vidjeti lice. Škola je trajala a on je već cijela dva mjeseca bolestan.Temperatura nije htjela da se vrati na normalu i to ga je činilo umornim i nije mogao podnijeti dnevnu svjetlost. Bilo je strašno lutati od liječnika do liječnika i gledati ih kako se svaki pravi pametan na svoj način i želi djelovati samouvjereno dok obrazlaže svoje pretpostavke. Ona je samo vadila novčanice, plaćala koliko oni kažu i vraćala se kući s djetetom koje je bilo očajno. "Nisam dobro. Ubija me ova temperatura. Pa, nisam je izmislio, tu je!" - govorio bi njen sin. Ona je zapadala u očaj, pa se čupala u nadi kada bi čula za nekog novog liječnika i sva ushićena pripremala ih za put.
Ušla je u njegovu sobu i rekla:
"Ide mama samo do trgovine po kruh!" i izašla. Imala je osjećaj da je sama na planetu Zemlja. Svi u zgradi su voljeli njenoga sina i govorili da je to najbolji dečko kojeg su ikada vidjeli i suosjećali s njegovim tužnim pogledom koji je govorio da on zbilja nije dobro.Stalno su ju pitali kako je, ima li što novo.
Nije ga voljela ostavljati samoga i žurno se vraćala iz trgovine. Dok je zamicala za ćošak solitera iza leđa je čula neki tupi udarac na zemlju, ali se nije osvrnula, jer je pomislila da opet neki "došljak" baca smeće s balkona.
Bila je sretna što ga nije dobila u glavu.
Ušla je u stan, zatvorila vrata za sobom, spustila kruh na šank u kuhinji i začula vrisak u stubištu. Jeza joj prođe uz kralježnicu i ukočeno je stala iza vrata u hodniku očekujući što će dalje čuti. Onda se taj vrisak pretvorio u urlanje i zapomaganje. Otškrinula je vrata i ugledala mladu susjedu Sandru kako bosa stoji u stubištu i gleda prema gore. A stara susjeda Iva je govorila:
"O, majko Božja, što je to, dajte otiđite jedna i vidite!"
Ona nikada nije voljela trčati pred rudo i rekla je:
"Možda netko tuče svoju ženu. Ja ne bih, pa mi smo samo žene.!"
U tom trenu, Sandra reče: " Što!!! Oh, majko mila!" i pogleda prema njima dvjema:
"Ubio se mali Bojan!!!"
U trenu neće mozak da joj radi i ne zna tko je Bojan, a onda se sjeti dečka koji je baš bio neobičan. Kada je hodao vrckao je guzom i imao sitan glas kao djevojčica pa se bilo teško naviknuti kada bi on kreštavo u liftu pozdravljao: "Ćaooo!"
Kao da je grom pukao u nju, rekla je :"O, Bože!" i ušla u stan. Otišla je u sobu kod sina, legla pored njega i zagrlila ga:
"Jao, sine, ubio se Bojan, skočio s balkona.!"
" Da, čujem, a koji su oni kat?" - upita njen sin.
"Ah, deseti!" - odgovori mu i u trenu se sjeti onog tupog udarca u zemlju kada se vraćala iz trgovine:
"Ajoj, pa on je meni mogao pasti na glavu, pa ja sam tada prošla!" - prestravljeno je zaključila.
Nakon nekoliko trenutaka pozvonila joj je na vrata mlada susjeda Sandra i rekla:
"Jao, susjeda, oni su tako teško živjeli. Struja im je bila isključena već dva tjedna i živjeli su u mraku. Doslovce nisu imali što jesti. A imaju sina negdje vani i kupio je u susjednom kvartu stan od 120 kvadrata!"
Pa, kakvi smo to ljudi, što se ovo događa.Ova zgrada ima 60 stanova a mi se ne poznajemo.Samo 'dobar dan' a netko ni to. U glavi su joj se rojile misli o otuđenosti i raskolu u obiteljima i nepoštovanju djece prema roditeljima.
Otišla je do povjerenika zgrade i predložila da napiše na oglasnoj ploči da svi koji žele umjesto cvijeća mogu dati novac koji će se dodijeliti toj obitelji. Povjerenik je bio oduševljen idejom i tako su i uradili.
Pogledala je kroz prozor jer je čula sirenu hitne pomoći i policije i ugledala kako čovjeka blatnjavih nogavica na koljenima vode ispod ruke u zgradu. Bio je to očajni otac malog Bojana kojeg su teško odvojili od tijela mrtvoga sina.Samo je tiho ječao:"Ajoj"...
Kada je ušla u stan, čvrsto je zagrlila svoje jedino dijete i pomislila da bi i on mogao takvo što uraditi u očaju što mu nitko ne može pomoći u njegovoj bolesti. Ljubila je njegovo lice i govorila mu:
"Mama te tako silno voli. Bit ćemo i mi jednoga dana opet dobro!"