Bila je to 1996. Imao sam devet godina. Svaki dan kada bih se vraćao iz škole, zastao bih pored izloga novootvorene knjižare i u izlogu gledao knjigu s naslovom: " FILIP dječak bez imena". Znao sam da nam je financijska situacija teška i da je knjiga od 160 kuna preskupa, ali sam upitao mamu bi li mi mogla kupiti. Moja mama je uvijek pokušavala ispunjavati moje želje jer sam ja zbilja bio skromno i razumno dijete. Jednoga dana sam fasovao takvu upalu grla, da sam gorio u temperaturi i mama je sva uspaničena činila sve da me izvuče iz te "pržilice glave".
Kada joj je to uspjelo, ja sam izmoren zaspao i kada sam se probudio na jastuku pored moje glave ležala je knjiga sa zavezanom mašnom preko. Mama mi je čitala tu knjigu dok sam ležao slab, povraćao i nisam mogao jesti. Pročitala mi ju je u dva-tri daha, da ne kažem u jednom dahu. Moja mama je imala dara za čitanje i uvijek je govorila kako bi voljela raditi u dječjem kazalištu. U knjizi me dojmio dječak koji je odrastao u domu za djecu bez roditelja i na kraju upoznao svoju majku. Kada sam ozdravio, jednog dana sam sjeo i napisao pismo piscu. Mama mi je pronašla adresu u Osijeku i ja sam poslao pismo, iskreno rečeno bez nade u odgovor, jednostavno sam to morao uraditi.
Sjedio sam za stolom u trpezairiji i pisao zadaću iz matematike. Zazvonio je telefon. Mama je doviknula iz kupatila: " Javi se!" Digao sam slušalicu i rekao: " Molim!", a s druge strane muški glas je izgovorio moje ime i predstavio se kao Anto Gardaš. Mislio sam da ću se onesvijestiti. Pa on je mene nazvao. Kratko smo razgovarali i rekao mi je da uskoro u Danima kulture moga grada učestvuje s promocijom svoje nove knjige koju će mi pokloniti. Kako sam bio sretan, kako sam mislio da sam velika faca, to ne mogu opisati. Živio sam za taj dan.
U velikoj sali Hrvatskoga doma pred kamerama i s mikrofonom ispred sebe, sjedio je jedan divan čovjek i čitao ulomke iz svoje knjige " Tajna zelene pećine", koju mi je kasnije poklonio s posvetom :
" ZA DRAGOG PRIJATELJA A.Š. ZA SJEĆANJE NA SUSRET U M."
Čak je rekao i moje ime i pomenuo naše prijateljstvo, a onda je kamerman prišao mami i meni i snimao me. Znao sam da ću sutra u školi biti glavna faca. Poslije toga mama je njega i njegove prijatelje pjesnike iz Slavonije pozvala na kavu u stan gdje sam ja ovjekovječio slikanjem u svojoj sobi susret s tim dragim čovjekom. Mama je dobila nekoliko knjiga za uspomenu od njegovih prijatelja. Bile su to zbirke pjesama koje su oni recitirali u Hrvatskom domu.
I tako je naše prijateljstvo trajalo. Pričali smo o mom imenu kako su mi u rodilištu greškom bili dodali slovo "n" na kraju imena, ali sreća mama je to odmah zamijetila i ispravila. A on je nama pričao kako je htio da njegov sin ima ime Miron, ali mu nisu stavili slovo "n" na kraju i ostao je Miro...
Godine su prolazile, povremeno bi mi pisao i za rođendan ili Božić poslao knjigu s posvetom. Život je nekako dobio drugi ritam, mama i ja smo doživljavali i ružne stvari, mijenjali adresu, a i sa mojim odrastanjem taj kontakt se prorijedio. Često bih ga se sjetio, ali to bi bilo samo to.
Jednoga jutra dok je mama pila kavu, a ja u svojoj sobi učio, viknula je moje ime i rekla:
"Pa, umro je Ante Gardaš!"
"Kako? Kako znaš?!" - rekao sam.
"Pogledaj u križaljci pita - ime pokojnog dječjeg hrvatskog pisca Gardaša. Ispalo je Anto!"
Odmah sam otišao na kompjutor, ukucao njegovo ime i saznao da je nakon teške bolesti umro 2004.godine. U grlu mi se steglo. Nisam mogao zamisliti da on više nije među živima.
Za mene on nikada neće umrijeti, jer će njegovo ime živjeti vječno među djecom u lektirama.
Post je objavljen 16.06.2007. u 02:00 sati.