Ruke

Otvorila je jedno krilo prozora, pa onda drugo. Udahnula duboko i nalaktila se na okvir prozora. Pogledala je prema dvorištu zgrade gdje su se djeca ljuljala na ljuljaškama i klackala na klackalicama. Zapravo... nisu to bila djeca, nego srednjoškolci iz susjedne Medicinske škole. Ljepotu takvih jutara kvarilo joj je škripanje ljuljaški i pomislila je "tko bi mogao podmazati da tako ne ciče i ne paraju mozak". Riječica koja je tekla kroz srce grada malo je nadošla. A bila se zalijepila za svoje dno. Dobro je došla ova kiša zadnjih dana. Pokupila je prašinu iz dvorišta, oprala lišće sa ovih visokih do neba jablanova i malo je čak i osušena trava dobila jednu nijansu zelene boje.
Ono što joj je osim škripe kvarilo ta jutra, bio je smrad starosti koji je dolazio iz stana ispod. Da, bukvalno smrad starosti.
Nešto je kvrcnulo i ona se nagnula.
Ugledala je dvije stare ruke kako drhtavo i nesigurno na štrik stavljaju nešto robe. Bile su to gaće dugih nogavica ali bijele kao snijeg. Zar može nešto biti bijelo kao te već korištene gaće. Njoj perilica nekako upropasti bjelinu veša već nakon prvog pranja. Ili je bila presamokritična.
Kao da je gledala usporeni film. Nije mogla razumjeti toliko spore radnje. Presporo.
Jednu štipalicu stavljale su te ruke deset sekundi- počela je brojati.
"Pa kad će sve staviti, ako tako nastavi!"- pomislila je.
A onda joj oči zastadoše na tim rukama. Gledala ih je kao staro korijenje s krošnje drveta.
Bile su nekako prevelike za ženske ruke. Dugi, grbavi, drhtavi prsti. Vidjela je čak s prozora da su nokti tvrdi i debeli. Ali, uredno odrezani.
Po rukama su se rastezale debele zelene vene. A imale su modru boju, kao da su satima bile vezane i krv nije prolazila kroz njih.
Negdje je jednom čitala kako čovjeku s godinama uši, nos i ne znam što još rastu i postaju nesrazmjerni.
Da li je tako i s rukama?
Baš su joj izgledale nekako prevelike.
Pogledala je svoje. Jesu... prsti su dugi, ali su to mlade ruke. Kad je bila klinka uvijek je mislila da joj nisu dovoljno dugi prsti. Obožavala je duge prste i zamišljala kako prebiru po tipkama klavira.

Još uvijek je starica postavljala te jedne gaće. Stalno ih je nešto potezala, natezala, štimala... kao pod vaser- vagu.
A onda je dodala kuhinjsku krpu.
"Isuse, kako je bijela!"- pomislila je. "Koristi li to ona ili vadi novo pa pere od dosade".
Te žilave ruke su dodale još par stvari, ali to je trajalo još neko vrijeme.
Vidjelo se da je starica uredna. Ali, zašto taj smrad navali u njen stan kada starica otvori prozor.
Pričala je o tome s mamom pa joj je mama rekla da je i ona zamijetila da se kod starih ljudi zbilja osjeti taj vonj starosti iz kuće.

Njoj su često dani predugi i dosadni. Ali gledajući ruke ove starice kako sve rade polako, drhtavo i nesigurno, pomislila je kao da odgađaju dolazak smrti. Jer. . ako malo požure, eto i NJE.

Strah joj prostruja tijelom i ona ode od prozora. Strah od starosti. Strah od samoće. Strah od tih sporih pokreta, jer nju njena maza zove "vjetre moj"... Otišla je do ogledala i prešla rukom preko svoga tijela:
"Još sam mlada. Neće to tako brzo" - tješila se.