subota, 30.08.2025.
Pitagorin poučak
Ožujak 92.
Pozlilo mi je na satu vjeronauka pa su me onako bez svijesti vozilom Hitne pomoći prevezli u zadarsku Opću bolnicu. Smjestili su me na odjel pedijatrije jer se kao četrnaestogodišnjakinja još uvijek ubrajam pod „dijete“. Ne sjećam se ni vožnje ni kako su me uopće polegli u krevet male dječje sobice, ali povremeni povratak u život obilježio mi je Pitagorin teorem. Stalno me prati ta matematika kojoj beskrajno vjerujem. Želim da mama Teorem primjeni nad mojim nogama koje onako savijene dok ležim na drobu čine pravokutni trokut i sve više i više se grče. Noge su mi katete, a nevidljiva linija koja ih spaja je hipotenuza. Mama ne razumi moje zahtjeve, a meni se sve to čini jednostavno. Matematika će me spasiti. Pitagorin teorem nije primijenjen onako kako sam to zamislila. Nije primijenjen nikako. Matematika me izdala. U toku noći pala sam u stanje kome.
Kolovoz 2025.
Razmišljam o Pitagorinom teoremu. Zbroj površine kvadrata nad katetama je jednak zbroju kvadrata nad hipotenuzom. Točnije ce na kvadrat je jednak zbroju a i b na kvadrat…. Što znači da je ce jednak drugom korijenu iz zbroja a i b na kvadrat. Matematički je jasno ko dan, ali što će mi to u životu. Nije spasilo moje noge kad je trebalo. Stalno mi je ta jednadžba pred očima. Znanstvenici kažu da je jako važna i primjenjuje se u mnogim područjima života. Samo mi se u glavi vrti jedno te isto „ Zbroj kvadrata nad katetama je jednak zbroju kvadrata nad hipotenuzom. Zbroj kvadrata nad kat……“.
Pitam se kako ću tu formulu iskoristiti u svom životu. Probudim se sva zadihana i oblivena znojem. Upalim svijetlo i promatram kut sobe. Zidovi su katete, a toplomjer koji sam izvadila ispod pazuha pokušavam staviti kao liniju koja se zove hipotenuza i spaja se sa vrhovima kateta-zidova koje tvore pravilan kut od 90 stupnjeva. I opet ne kužim u čemu je ta važnost ovog teorema i kako će mi koristiti u svakodnevnici. A znam da neka caka postoji, ali ja ju očito nikad neću shvatiti. I ponavljam „Zbroj kvadrata nad kat…..“. I onda ugledam na mojoj hipotenuzi 38,5. Toplomjer gori baš kao i moje tijelo. Glava mi se raspada u tisuću fraktala. Osjećam da mi se svaka stanica od bolova cijepa. Kako sad tu primijeniti Pitagorin poučak?! Ili matematika laže?! Ili ja nisam dovoljno bistra da shvatim bit?!
Sve što znam je da mi je test na koronu pozitivan. Ni ovaj put Pitagorin poučak mi nije ništa pomogao.
- 15:30 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
subota, 23.08.2025.
Svi su ludi i živčani
Subota je dan za ići u spizu. Điđi i ja smo se ukrcali na naš motorić i krećemo najprije po verduru kod babe na zidiću. Nismo stigli ni do babe ni zidića, a kamoli da smo kupili zelenjavu jer di god da sam krenila ispriječilo mi se auto na nogostupu. Onda sam se odlučila da povrće kupim u voćarni. Da, povrće u voćarni. Ni od tog plana ništa jer na raskrižju koje vodi do tog dućana ne rade semafori već danima. Iako je to jedna od glavnih prometnica, Grad uopće ne brine što u sezoni ne rade semafori. Nema više ni onih Bobija koji više smune i vozače i pješake nego što im pomognu. Kaos je na cesti neviđeni, ali kad sam već vani, odlučim bar Điđija okupati u Vruljici. Na putu su opet parkirana auta. Nema smisla silaziti na cestu jer zgazit će me netko. Kad sam već dovde došla, vozikat ću se još 300 metara do Marexa- jedne od najjadnijih plaža u Zadru koja je rezervirana za okolno stanovništvo i sirotinju koja nema auto. Tu sam ja naučila plivati. Samo se tada ta plaža zvala Kupalište Jadran. Na samom je portu u grad pa nije baš najčišća.Dok se vozikam sretnem svoju bivšu kolegicu sada umirovljenicu. Sva sretna što me vidi htjela me je pozdraviti, ali kad je skužila Điđija na motoriču, njeno oduševljenje prešlo je u histeriziranje. Počela je vikati „Makni mi to. Gade mi se psi“.
Điđija sam samo jače privukla sebi, a ona me upitala: „Kako ti je ćaća?“. Sa smiješkom sam joj odgovorila: „Nikad bolje“ i bila sam ponosna na sebe što sam pokupila ćaćine fore jer bi on tako kad bi mu rekli „Pozdravi mamu“ samo rekao „Rađe ju pozdravi ti“ znajući da mu je mama već godinama morto. Tako i moj ćaća već četiri godine šeta po nebeskim poljanama. Isto mi je suza ganila, a kolegica mi se ispričala. Nastavila sam do Marexa sva zamišljena. Kad sam napokon stigla do onog dijela plaže di nema ljudi i di se brodovi puštaju u more, Điđija sam na uzici pustila u more. Taj mali divljak od pasa obožava plivati. Ni sama ne znam od kud se stvorio jedan čovik koji je svom snagom rukom odalamio Điđija. Sva u šoku upozorila sam tog divljaka učini li to još jednom da ću ga pogoditi prvim babuljom kojeg uhvatim. Na te riči je idiot poludio i zaprijetio mi da će me baciti iz toga (motorića) i da će me udaviti u moru. E, tek tada mi se upalio fitilj. Ni sama ne znam od kud mi hrabrost, a i od kud su mi navirale sve te fraze. Uglavnom sam škičala „Baci me! Baci me!“. Potegla sam za konop onako mokrog Điđija u krilo i zapičila doma.
Danas očito nije moj dan.
- 18:35 -
petak, 15.08.2025.
Korak bliž e
U tijeku žustre rasprave nije znala više što će mi reći pa je bez razmišljanja provalila: ”... ali Šušo, tebi mozak atrofira!”
Na trenutak sam zastala i samo sam ju gledala. Ne mogu vjerovati da je tako bešćutna. Onda sam se pokušala opravdati s glupim argumentima koji su mi prvi pali na pamet (onu koja odumire):
“Ali ja tako “ živim već 30 godina i kad bi se ja obazirala na liječničke nalaze- di bi ja bila?! Svi mi koji smo se rodili sa svakim proživljenim danom smo korak bliže smrti. Što nije tako!”
Riječi koje je izjavila nisu lažne, ali koliko bistar moraš biti da osobi koju, navodno, voliš govoriš takve stvari. Mislila sam da me nije nimalo dotakla s tom nepromišljenom izjavom, ali njene riječi mi gotovo svakodnevno pokvare harmoniju od mojih misli.
Sad se stalno pitam:
“Što ako ja stvarno umirem?!”
Pa samu sebe tješim:
“Pa što?! Ako mi je došlo vrime, onda to moram prihvatiti. Ne izvodi, Šušo, gluposti i ne žali za ničim.”
A onda se ono ljudsko u meni zapita:
“Hoće li itko pustiti suzu kad ja odem?!
Hoće li mi ikad itko doniti cvit...?!
Tko će.....
Kako će...."
Razgovor sa samom sobom zaključim sa mišlju da me baš briga za druge.
Nažalost, ti drugi su mi život ukrali.
Uvijek me je bilo briga što će drugi reći, iako na izgled to nije bilo tako. Očito nije uvijek sve onako kako se čini. Nije.
Danas to znam.
Ostala sam sama.
NIKAD USAMLJENA.
- 19:07 -
