Marketing
Svi su ludi i živčani
Subota je dan za ići u spizu. Điđi i ja smo se ukrcali na naš motorić i krećemo najprije po verduru kod babe na zidiću. Nismo stigli ni do babe ni zidića, a kamoli da smo kupili zelenjavu jer di god da sam krenila ispriječilo mi se auto na nogostupu. Onda sam se odlučila da povrće kupim u voćarni. Da, povrće u voćarni. Ni od tog plana ništa jer na raskrižju koje vodi do tog dućana ne rade semafori već danima. Iako je to jedna od glavnih prometnica, Grad uopće ne brine što u sezoni ne rade semafori. Nema više ni onih Bobija koji više smune i vozače i pješake nego što im pomognu. Kaos je na cesti neviđeni, ali kad sam već vani, odlučim bar Điđija okupati u Vruljici. Na putu su opet parkirana auta. Nema smisla silaziti na cestu jer zgazit će me netko. Kad sam već dovde došla, vozikat ću se još 300 metara do Marexa- jedne od najjadnijih plaža u Zadru koja je rezervirana za okolno stanovništvo i sirotinju koja nema auto. Tu sam ja naučila plivati. Samo se tada ta plaža zvala Kupalište Jadran. Na samom je portu u grad pa nije baš najčišća.Dok se vozikam sretnem svoju bivšu kolegicu sada umirovljenicu. Sva sretna što me vidi htjela me je pozdraviti, ali kad je skužila Điđija na motoriču, njeno oduševljenje prešlo je u histeriziranje. Počela je vikati „Makni mi to. Gade mi se psi“.
Điđija sam samo jače privukla sebi, a ona me upitala: „Kako ti je ćaća?“. Sa smiješkom sam joj odgovorila: „Nikad bolje“ i bila sam ponosna na sebe što sam pokupila ćaćine fore jer bi on tako kad bi mu rekli „Pozdravi mamu“ samo rekao „Rađe ju pozdravi ti“ znajući da mu je mama već godinama morto. Tako i moj ćaća već četiri godine šeta po nebeskim poljanama. Isto mi je suza ganila, a kolegica mi se ispričala. Nastavila sam do Marexa sva zamišljena. Kad sam napokon stigla do onog dijela plaže di nema ljudi i di se brodovi puštaju u more, Điđija sam na uzici pustila u more. Taj mali divljak od pasa obožava plivati. Ni sama ne znam od kud se stvorio jedan čovik koji je svom snagom rukom odalamio Điđija. Sva u šoku upozorila sam tog divljaka učini li to još jednom da ću ga pogoditi prvim babuljom kojeg uhvatim. Na te riči je idiot poludio i zaprijetio mi da će me baciti iz toga (motorića) i da će me udaviti u moru. E, tek tada mi se upalio fitilj. Ni sama ne znam od kud mi hrabrost, a i od kud su mi navirale sve te fraze. Uglavnom sam škičala „Baci me! Baci me!“. Potegla sam za konop onako mokrog Điđija u krilo i zapičila doma.
Danas očito nije moj dan.
Post je objavljen 23.08.2025. u 18:35 sati.