četvrtak, 30.11.2023.
Veseli kombi
Svako jutro oko 6 i 30 moja malenkost stoji rukama naslonjena na hodalicu, gujcom oslonjena o zid kuće i čeka svoj prijevoz do posla. Da li će to biti nekoliko minuta prije 6 i 3o ili nekoliko minuta poslije 6 i 30 ovisi koji je vozač tog dana. Raspored se točno zna; pon, sri i petak kombi vozi Siniša, a uto, čet i sub gazda kombija je Nado. Siniša dođe kasnije jer živi u jednom mistu kraj Zadra i velika je spavalica, a Nado dođe ranije i očito je jutarnji tip. Meni sve odgovara, ali kad bi trebala birati između njih dvojice i izabrati koji mi je draži, uistinu ne bi mogla izabrati.
Već je jasno iz svih ovih mojih priča da mene na posao voze organiziranim prijevozom za osobe s invaliditetom od strane Grada. I fala im na tom i fala dragom Bogu što je taj kombi u Zadar doveo baš godinu dana prije nego sam se ja zaposlila, a radim skoro već 16 godina. I iskreno, taj kombi me spasio jer mi tad nismo ni imali auto. Dakle, punih 16 godina ja se služim ovim kombijem. Sjećam se da se u početku gotovo nitko od nas osoba s invaliditetom nije vozio ovim kombijem, možda tek nekoliko osoba. A mene bi tadašnji vozač Mate, pokoj mu duši, nagovarao da me vozi bilo gdje; samo da izađem vani i popijem kavu u nekom od trgovačkih centara i tako i ja budem na špici grada. Mili Bože, što je to bio dobar čovik! A i griješila bi dušu kad bi išta loše rekla o Siniši i Nadu. U biti, Siniša i Nado koji je kao vozač zamijenio Matu, su postali moja obitelj. I to već puno prije nego sam ja ostala bez svojih najmilijih, njih dvojica su postali moja braća. Više ja imam anegdota za ispričati dok se vozim od kuće do Firmice (punih 7 i po minuta) u ovih 16 godina nego kad bi skupila sve priče sa svojim prijateljima. U ovom kombiju se i smijalo i plakalo i ljutilo i svađalo, a najviše grintalo na to kako je prerano, pogotovo u ovo zimsko doba ići na posao. I Siniša me uvijek na moj upit "kako mi nije jasno kako on mene vozi do firme ovako rano", a oboje pospani i sneni, uvjerava da kombi vozi sam i da sam zna put do mog posla. A Nado je toliko veseo i nasmijan ujutro i samo zafrkava, tako da se i ja 'oću-neću moram razbuditi i veselo se smijati našim tj. njegovim balinima. A nije mi baš do smijanja jer ne mogu ujutro niti malo saviti nogu pa mi Nado i Siniša uvelike pomažu i pritom zbijaju takve šale da moj sram i strah što ne mogu stvarno nestanu.
Unazad godinu dana naš veseli kombi pon, sri i petkom prije nego što dođe do mene pokupi gospođu Nedu, nastavi po mene i onda nas troje putujemo do moje firmice, a nju Siniša prebaci do bolnice na dijalizu i nastavi na kolodvor po moju kolegicu Ilijanu. U tih 7 i po minuta dok me voze na posao toliko smo svi veseli i smijemo se da se ja dobro razbudim i zaboravim na sve svoje strahove. Uglavnom, vozač i Neda mene uhvate u đir i ja im se uvijek nešto pravdam i pokušavam ih nadglasati pa se dogodi da svo troje meljemo u isti glas i nitko ne sluša nikog. I naravno sve je to šala praćena sa puno smijeha. A svaki put kad se vozim sa Gospođom Nedom, toliko joj se u sebi divim da se posramim svojih strahova i zvizdarija npr oko toga „što ako padnem?!“.G-đa Neda nema bolesti koje nema, a dijaliza joj je došla još onako kao šećer na kraju. A ona je toliko vesela i strpljiva žena i nikad se ne žali. I uvijek ti kao starija gospođa da dobar savjet. Ja bi rekla da se u sve razumije.
I sve je dobro dok sve ide dobro. Ali ovaj novi kombi star svega nekoliko godina često se kvari. Tako je baš jučer pred sam kraj mog radnog vremena, nazvao me vozač i rekao mi kako je ostao u kvaru i da stvarno ne zna što će sa mnom. Rekla sam mu da ne brine i da ću nazvati taksi i zahvalila se što je javio. Nakon što smo završili razgovor, ja sam sva pretrnula i preznojila se od muke; kako ću ja u taksi?! Koji taksi da nazovem?! Hoće li mi taj taksist pomoći?! Milijun pitanja… panika živa. Ajme majko ebenog li života. Uz sve to zove kolegica Ilijana koja se isto služi sa kombijem i pita me kako ću ja doma. Ona će zamoliti nekog od kolega da ju odveze. Ja smotana ko sajla ne mogu od straha njanka nekog pitati bili me odbacio do kuće. Nisam nikad nikog pitala tako nešto i sram me, znam da svi žele što prije doći kući. Ma ne mogu ja to….. ne mogu…. Iako znam da me vjerojatno nitko ne bi odbio … ja jednostavno ne mogu…..
I onda se iskuliram, udahnem-izdahnem i pretvorih se u ratnicu Šušu. Pronađoh broj od nekog taxija i nazovem i zatražih prijevoz baš kao da to radim svaki dan. I stvarno ubrzo je stigao taxi kojeg sam zamolila da uđe u sam pogon firmice i da mi dođe do vrata kancelarije. Taksist je to uistinu učinio i pomogao mi je smjestiti se na prednje sjedalo auta. Hodalicu je ubacio u portapak i gle čuda, za sedam ipo minuta doveo me pred sama vrata kuće. O Bože, fala Ti! Toliko sam bila sritna što sam se sama vozila taxijem da sam mog Điđija toliko izljubila i
dala mu njegove najdraže poslastice…
Ufff što sam se osjećala moćno. Nitko mi nije bija ravan.
A jutros sam na posao došla svojim motoričem. Bila je to posebna avantura. Obukla sam se ka medo i pičila kroz novogodišnje okićeni grad. Uživala sam tih 15 minuta, a kad sam došla na posao osjećala sam se ka pobjednica. Svima sam prepričavala kako sam se ja vozila taxijem, a kolegama i nije bilo baš jasno o čemu ja pričam. Neš mi ti problema voziti se taxijem. Ma…..ne razumiju oni to.
Neka mi dragi Bog oprosti, ali voljela bi da kombi ne poprave ni sutra. I to baš zato jer sutra se u Zadru proslavlja Međunarodni dan osoba s invaliditetom koji je točnije u nedjelju 3.12.. Na taj dan se okupe svi članovi Udruge tjelesnih invalida Zadarske Županije i svi predstavnici grada; Župan , Gradonačelnik i ostale face i samo se hvale sto su oni sve napravili za nas osobe s invaliditetom.. Pa kad puno osoba u inv, kolicima ne dođe na proslavu jer ih kombi prijevoz nije mogao prevesti do dvorane u kojoj se slavi, nek se zapitaju Gradski Oci da li je jedan kombi dovoljan u cijeloj Županiji za prijevoz svih osoba s invaliditetom.
Ajde, molim te Bože, probuši i gumu na kombiju, ajde, ajde,….to je dobro za svih nas!
SRETAN MEĐUNARODNI DAN OSOBA S INVALIDITETOM!!!!
Na slici; Siniša me vozi do posla i čudi se što to blica
.
- 10:13 -
Komentari (237) - Isprintaj - #
