ponedjeljak, 05.12.2022.
Štaka
Iako ne podnosim hladnoću i zima me ubija, oduvijek sam obožavala Prosinac. Za mene je to bio mjesec ljubavi, nježnosti, veselja, darivanja, kičenja, lampica, poklona i zajedništva. (Namjerno sam u nabrajanju izostavila onu riječ koja počinje sa o i ima šest slova). Za mene je to i dalje čaroban mjesec, ali u sebi ima jedan dan koji je za mene iznimno težak i cijelu prvu polovinu Prosinca provodim u grču, tuzi i sjećanjima. To je dan kada je otišao moj jedini brat Mate. Imao je 41 godinu. Nas dvoje smo karakterno bili totalno različiti, a opet smo bili tako jako povezani i nema toga što jedno za drugo ne bi učinili. Mate je bio svega deset mjeseci stariji od mene. Čak su nam ljudi i govorili da smo izgledom jako slični, a to je , naravno, „vrijeđalo“ i mene i Matu jer pogledavši jedno u drugo oboje bi konstatirali nešto kao ; „ Nisam valjda tako ružan/na?!“. S nikim se nisam znala tako svađati kao s Matom I puno puta smo se znali potući „na mrtvo ime“. Uvijek mi je govorio da sam pametnica. Naravno posprdno, ali na svaki moj uspjeh je bio ponosan više nego itko. A ja sam njega častila različitim imenima tipa idiote, kretenu, majmune i sl. Ali nikad ni jedno ni drugo nismo pojeli čokoladu da je nismo podijelili. A onda se dogodila tj. probudila ta prokleta bolest. Mate je sa rođenjem naslijedio bolest vezivnog tkiva koja se zove Marfanov syndrom. Za sve je „kriv“ bio naš dida Ivo koji je to nasljedio od ko zna kojeg pretka. I taj dida je umra u 33 godini života, a u toj godini Mati su počeli veliki problemi sa zdravljem. Inače bolest se manifestira visokom kratkovidnošću, izrazitom mršavošću i visinom, dugim rukama , nogama, prstima,… skoliozom i svašta nešto.. I nažalost sve te karakteristike bolesti Mate je imao i zbog tih osobina u kvartu su ga prozvali Štaka. No, to ga nije ljutilo ni spriječilo da živi život punim plučima. Imao je jako puno prijatelja, divnu curu i veliko srce. Imao je dušu kao malo tko, a najgori je bio za sebe. Bez obzira na brojne operacije srca, Mate je i dalje pušio (ne pred menom). Ujutro nakon zastoja srca ( onog nekog aparata što je nosio u sebi), on bi navečer izašao u kafić. Do njegovog povratka kući, ja nisam disala. U stalnom sam strahu bila hoće li se uspiti vratiti kući, jer više ga ni noge nisu služile pa se do obližnjeg kafića vozio biciklom. Ali od jutarnje kave nije odustajao. Teško je disao i hranu više nije mogao gutati pa smo za stolom svaki dan gledali njegovo gušenje. Hitna bi došla na poziv, ali za takve pacijente nije bilo mjesta u bolnici. I tako sve do jednog jutra kad ga je ćaća vračajući s pijace našao da leži na škalama. Još je bio živ, ali ni umjetno disanje mu nije pomoglo. Umro je u vozilu hitne pomoći. Ja sam bila na poslu koji je doslovno tri munute udaljen od bolnice. Ćaća je vidjevši sve krenio iz bolnice prema meni. Tad je bilo vrijeme marende i ja sam taman izmolila krunicu, a vidjevši oca kroz prozor koji je samo dignuo ruke u zrak, pohitala sam mu u zagrljaj. Sve mi je bilo jasno i nije mi trebao ništa reći. Ali ipak je nakon par minuta u kojoj oboje od suza nismo mogli doći do riječi samo izustio ;
„Ostali smo sami.“
Dopratio me do auta i bolno jecajući odveza' me doma. Meni je tog dana 12.12.2018, srce puklo. Sve ostalo znate…..
Danas četiri godine nakon, uzimam mobitel i na disku potražim datoteku sa našim zadnjim razgovorom, večer prije njegovog odlaska. Slučajno sam baš taj dan instalirala program za snimanje razgovora, s obzirom da nikad ne bi zapamtila koje mi je lijekove doktorica propisala. Tu večer sam ja njega nazvala jer mi se nije to popodne javio. Žali mi se da je „zaspa' cilo popodne i da se sad probudija sav ispišan“. Smijemo se oboje da nebi plakali. Uvjeravam ga da je to od Sumammeda koji je bio popio za jaku prehladu ili Fursemida koji inače pije,… i inzistiram da mi donese zapišane lancune i trenerku na pranje. Ne želi tvrdoglavo stvore i opet ponavlja;
- „Aj ne pilaj me više …“ i poklopi!
Ni na kraj pameti mi nije palo da je to bio naš zadnji razgovor.
I dan danas sam uvjerena da je namjerno otišao prije mene samo da bi me mučio i živcirao.
Divljače jedan neodgojeni, fališ mi. Samo da znaš.
U mojoj duši je mir što se tiče tvog odlaska i ti to znaš jer za tebe sam živjela….ali fališ… jako fališ…
A svim onim dušebrižnicima koji su se odjednom pojavili u mom životu i kao žele mi pomoći, zahvaljujem i poručujem da me puste da živim svoj život. Pomoć mi je bila potrebna prije pet, šest, sedam,… godina kad nisam mjesecima spavala i gledala smrti u oči, a uz sve to i na poslu bila maltretirana. Sad je sve ok i baš onako kako treba biti. I zato pustite me da živim, pustite me da se radujem Božiću i prijateljima i svojim sitnim guštima… Pustite me….
A i već ako mi želiš(te) pomoći, dođi i operi mi pod, idi mi baci smeće, skuhaj mi ručak, odvezi me doktoru… eto takva mi pomoć treba, a ne da mi cilo popodne sidiš i ja te služim kavama.
( sad sam rekla što sam imala, iskoristila sam blog za poslati poruku nekim Facama i sad idemo na veselije teme).
Aj bog!
- 09:31 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
