srijeda, 26.05.2021.
Jutarnja ćakula
Napokon sam otvorila sezonu motorića. Nikad kasnije što ovu godinu. Vrijeme mi to jednostavno nije dopuštalo. Ovo proljeće je katastrofa, ali sjećam se da je tako bilo i lani. Bude li tako i do godine, slobodno već možemo reći da više pravih proljeća nema. Mislim na ona proljeća iz mog djetinjstva kad smo cijeli mjesec Svibanj proveli u kratkim rukavima, a prvo kupanje u moru bi obavili već za Praznik rada. Ma.... ništa više nije isto pa tako ni vrime. A vremenske prognoze su postale prava sprdancija bar za ovo zadarsko područje. Inače, Zadar ima idealnu klimu; zime nikad nisu pre oštre, a ljeta su duga i topla. Kiše rijetko padaju. Bar je tako bilo do sad. Jednostavno, obožavam ovaj Grad. Kratko i jasno; zbog svega. A ovaj moj jutarnji đir do posla je nešto posebno.
Nema tih novaca koji bi mogli platiti ovaj osjećaj mira i zadovoljstva dok ujutru prolazim zadarskim kalama. Namjerno ustanem malo ranije kako bi izbjegla ljude koji odlaze na posao. Ali postoje i oni koji se ustaju puno prije mene i dostavljaju robu. Tako da je Poluotok prava automobilistička staza dostavnih vozila. Baš pazim da me netko od tih velikih kamiona ne pokupi i izbriše s lica Zemlje. I uvijek mi sto prođe kroz glavu; „ A ako me i pokupi, vidjet će se na kamerama da ja nisam kriva“ jer većina starog grada je pokrivena kamerama. Ebeš ti to, kad te više nema!!!!
I onda se opet pitam čime sam ja zaslužila ovu lipotu?!!!! Istina, malo mi je otužno gledati dosta trgovina koje su se zatvorile, prazni izlozi zjape i pozivaju nove vlasnike i investitore. Korona kriza je i u ovom segmentu ostavila svoj trag. Ali kako mi je jučer bilo drago vidjeti pune ulice grada naše mladosti. I neka su naši maturanti proslavili završetak srednje škole onako kako priliči uz pjesmu i veselje i pokoju kap alkohola. Ionako ni ova školska godina nije bila normalna. Dica su se zaželila ići u školu za razliku od moje generacije kad smo jedva čekali kad ćemo pobiči koji sat s nastave. Ali kao što sam već rekla, ništa više nije isto. Ne mogu reći da su stvari išle nužno na gore, ali izdala bi sebe kad ne bi rekla da je prije ipak bilo bolje. Evo, jutros sam ugledala na cesti iscrtane Tane. U šoku sam! Od kad nisam vidjela dicu da se igraju na tane, na kukala, grupa traži grupu ili jednostavno, da curice igraju na laštik. Mene mater nije mogla utirati u kuću i stalno sam od nje sakrivala ranjena koljena jer uvijek sam se negdje verala i skakala i to uglavnom bosa. Danas bi došle socijalne službe po mene kako su me roditelji zapustili, a ja sam imala savršeno djetinjstvo. Feta kruva i marmelade kad bi pala na zemlju, samo bi ju otpuhnula i nastavila jesti. Ma kakva dezinfekcija i perite ruke!!!! A evo jutros glumim damu; obukla sam veštu na crvene cvitiče i baš se osjećam moćno. Motorić i ja, prijatelja dva. Sloboda. To je ono što mi fali kad me voze na posao. A od sada pa sve do Listopada , ja sam free... i nitko mi nije ravan. Ne ovisim o nikom i bez obzira što radim, osjećam se kao da sam na produženom godišnjem. Bože dragi, fala Ti na ovome!!!
- 08:28 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
