petak, 01.03.2019.
Kad si kupim mali motorin.....
Ovih posljednjih dana osjećam se ka pravi invalid. Da, INVALID! Inače mrzim tu riječ i poludim kad netko kaže za osobu s invaliditetom da je invalid iako nam se taj izraz uvukao u svakodnevni rječnik i nekako ga je najbrže za izgovoriti.Invalid doslovno prevedeno s engleskoga znači nesposoban (in valid). A ja nisam nesposobna! Ja nisam invalid! Tako govorim inače, ali zadnjih dana sam baš INVALID!
Već kad objašnjavam pojmove spomenut ću da ja nisam ni osoba s posebnim potrebama kako to neki muuudro vole reći. Ja imam potrebe kao i svi drugi samo ja te potrebe ostvarujem na drukčiji način,pomalo teži.
Uglavnom, ja nisam invalid, a ni osoba s posebnim potrebama. Ali posljednjih dana ja sam totalno shebana i ja sam i ivalid i osoba s posebnim potrebama!
E, da pojasnim zašto sam ovih zadnjih par tjedana potpuno nesposobna i invalid i osoba s posebnim potrebama. Ukratko rečeno u k....sam!
Eto ga na, sad i beštimam, ali nevolja i bol iz tebe izvuku ono najgore. Ali čim se vratim na staro opet ću biti nježna, draga i mila, baš onakva kako Šuša zna biti.
Dakle, pokvario mi se moj motorin koji je meni sve i bez njega ne mogu nigdje. Moj motorin su moje noge koje me odvedu di god treba. A sad sam u problemu i Šušo, stoj doma! Ništa ne mogu bez tuđe pomoći, ni do dučana,doktora, kafića... ma ništa. Ka muva sam bez glave.
Ovaj sadašnji motorić sam platila prije par godina ka suvo zlato i time sam mislila da ću biti mirna par godina. Ali šipak, niti godinu me nije poslužio. A onda krpaj; zamijeni akumulatore, pa senzore , kočnice, četkice.... i tako preko 30000, potroši na njega, a on toliko budi zahvalan da me ostavi na po puta. I onda zovi vučnu službu; uglavnom čaču i guuuuraj! Najsmišnije mi je kad me guraju kroz grad, a poznanici iz kafića mi mašu i pozdravljaju me pritom uopće ne misleći da bi mogli pripomoći kod guranja. Misle da se mi tek onako guramo, ka došlo nam!
E, sad se želim ovim putem oprostiti od mog starog motorina iako novi nije još ni na vidiku. Ali okrenula sam cijelu Rvacku u potrazi za novim. Nije lako odlučiti se jer bojim se da opet ne kupim „ mačka u vriči“. Nažalost, kod nas nema baš stručnjaka za popravke skutera za osobe s invaliditetom, a i svi ovi koji su ga do sad popravljali – shebali su ga još i više. A da ne pričam o tome koliko su djelovi besramno skupi.
A lipa naša Rvacka ne priznaje ovaj motorin ka ortopedsko pomagalo. Dakle, sam kešni od 15 do 20 tisuća kuna. Sriča da radim pa meni to nije problem (e ne, nije!), ali kako oni obični smrtnici što žive od tisuću ipo invalidnine?! Jadno i nikako! Nema vozanja. Čuči kući ako nemaš!
I zato poručujem:
„Moj dragi motorinu, znaj da mi i nikad nisi bio drag! Iznevjerija si me samo tako, a ja sam ti dala sve! I to mi je fala! Ali znaj da ću te zaminiti boljim! Pa ti pati... Nek te recikliraju u sto iljada komada samo mi se gubi s očiju! Nisam to zaslužila od tebe, ali neka...svaka škola se plaća. A sad se lipo goni u MP3!!!“
- 08:45 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
