ponedjeljak, 25.02.2019.
Friendship ilitiga prijateljstvo
„Prijateljstvo je zvijezda koja nebo krasi .
Moraš ju čuvati da se ne ugasi!“ stih je koji mi je prije trideset godina upisala u spomenar moja osnovnoškolska prijateljica Maja. Gledam u te požutjele stranice napola istrgnute iz dnevnika i razmišljam o prijateljstvu.
„O, ne! Zar će i ova pisati o prijateljstvu?-pomisliš u sebi i nastavljaš:“ Ma što se tu više ima reći kad je već toliko toga rečeno i napisano ?!“
O da! Itekako se ima što reći.
Prijateljstvo je sveta riječ koja se ispisuje velikim i zlatnim slovima.
Najbolji i jedini način da bi imao prijatelja je da i sam budeš prijatelj. To sam već odavno shvatila pa tako još uvijek pamtim prijatelje iz dvorišta i vrtića. Dakle od treće do šeste godine, pa osnovnoškolske prijatelje s kojima sam i danas dobra. Većinom njih.
Najdraži su mi ipak srednjoškolski prijatelji dok one s faksa „susrećem“ samo na društvenim mrežama.
Imam prijatelje iz Crkve.... iz zajednice.....sa vjeronauka.
Imam prijatelje iz ulice, kvarta i kafića.
Imam prijatelje iz bolnice...iz toplica,...
Imam prijatelje za koncerte, kino i kazalište...
Imam prijatelje iz Udruga....
Imam prijatelje(ice) smo za tračanje i izlaske (uglavnom za na večeru).
I tako od svih tih prijatelja poznam i njihove prijatelje.
Imam prijatelje i od mame, tate i brata...
Uglavnom poznam i prijatelje od mojih rođaka i rodica... ( naravno samo od onih s kojima sam u kontaktu).
I tako bi mogla nabrajati u nedogled, ali svi ovi navedeni prijatelji uglavnom su mi poznanici. No, i dalje stoji da iz svakog razdoblja života imam bar jednog ili dva prava prijatelja.
Što to znači?!
E, to znači da ih u bilo koji sat nazovem pa makar i u tri po noći-oni su mi tu. Može biti da ih nisam vidjela možda godinu cijelu, ali kad ih pozovem-oni su mi tu!
Za te prijatelje ne trebam se šminkati ni peglati kosu, nerijetko me nađu i u piđami iako je tek pet sati popodne. Njima ne trebam posebno objašnjavati i ispričavati se zbog nepometenog poda i izgužvanog kauča. S njima mogu biti i drska kad mi se ne da pričati. Znaju da me boli i da sam trenutno neraspoložena za priču i da ću već sutra biti „ona stara“. U svom životu imam bar desetak takvih osoba. I zbog toga sam jako sretna i ponosna. Smatram se bogatom i zahvalnom jer ljudi su danas postali „vukovi samotnjaci“. Njihov svijet su postale društvene mreže i virtualna prijateljstva, filmovi, video igrice i knjige. Ovo za knjige i nije uopće loše jer i sama uz knjigu znam odlutati...nitko mi nije potreban. Ali sve ovo rečeno sam napisala kao uvod u zahvalu mojoj prijateljici Niti.
Nitu sam upoznala prije šest i po' godina kad sam imala smrtni slučaj. Bio je to za mene najveći gubitak ikada. Još ga nisam preboljela dan danas. Kako su ljudi dolazili izraziti sućut sa jednom jako dobro časnom sestrom u kuću mi je došla Nita. Nisam obraćala previše pažnju na nju, ali kad sam joj vidila suze u očima zbog mog plača i gubitka, odmah sam znala da je posebna. Iako sam se taj dan i malo naljutila na Časnu što mi vodi nepoznate ljude u kuću i što će ona meni tražiti prijatelje?! Još mi samo to fali!!!!
Oprosti! Oprosti! Oprosti Časna L.!
Nešto najbolje što mi se dogodilo je to što si me upoznala s Nitom. U ovih šest ipo' godina nije bilo dana da se nas dvije nismo čule, ako ne i vidjele. Svaku, ali baš svaku nedjelju mi Nita pomogne ući u Crkvu (naravno i crkve su neprilagođene). Stalno me pita što mi treba donijeti. Ma i kad samo vidi da mi je nešto potrebno, sama mi donese. Tako kad je vidjela da zbog teške anemije ne mogu od umora i malaksalosti, sama je otišla u travara i donijela mi sve moguće pripravke za anemiju od Stolisnika do Koprive. A najdraže su mi naše kave. Bilo to „vani“ ili kod mene. To o čemu mi raspravljamo i diskutiramo nije baš za javnost. Bojim se da bi naše teme zabrinule i najboljeg psihologa.
Na ovaj Badnjak i Staru godinu mislila sam da će mi srce puknuti od tuge i jada (opet smr.sl.), ali sve je bilo puno lakše uz moju priju Nitu. Zajedno smo plakale, a i od muke bi se same sebi nasmijale. Bila je uz mene iako ju je čekala puna kuća,. iako su se druge cure spremale za Doček,...
Samo je odmahnula rukom i rekla ; „Ma pusti njih, jedva su čekali da im se maknem malo...!“.
Eto, takva je moja prijateljica Nita i ne znam da li ću joj ikad moći vratiti bar dio onoga što je ona učinila za mene.
Nita moja, hvala ti!
- 11:34 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
