Bezuvjetna radost

Najbolji način da provjerimo u kakvim smo odnosima zaista sa svojim prijateljima i bliskim je da prestanemo davati i primati na dosadašnji način, koji je imao težište na udovoljavanju drugima ili kako ne bi bili sami, ili kako bi odnos bio bolji.

Davanje koje sliči na kupovanje ljubavi i pažnje ili primanje kao kanta za tuđe smeće, kako drugi ne bi otišli od nas, nije niti pravo davanje niti primanje.

U početku nakon promjene ponašanja možemo očekivati negativne reakcije okoline, jer ih ne hranimo na uobičajen način.

Tek kada se to prihvati, moguća je stvarna promjena u nama i tako započinje naš pravi ljubavni odnos prema sebi.
Kasnije se to reflektira i na van, no ne nužno s istim ljudima.

No u tom procesu postoji i zamka !



Osoba koja je uvjek bila dobra ovca, koja se dobro prilagođavala drugima, sustavu i društvenim pravilima, obično postaje prvo buntovnik protiv okoline, autoriteta i dosadašnjih pravila. Taj buntovnik prvo samo želi kompenzaciju za svoju dotadašnju patnju, no u pozadini svega on u stvari želi samo preokrenuti uloge.

On želi osjeti blagodati, kako je to biti čuvar drugih ovaca ili kako svog parnera pretvoriti u ovcu.

Obično ljudi nisu toga otvoreno svjesni i zbog ubičajeno usađenog ovčjeg osjećaja za ispravno i dobro, igraju u početku ulogu bunovnog pravednika, koji kao samo želi ispraviti dosadašnje nepravde.
To im daje unutarnji osjećaj opravdanja za eventualno grublje ponašanje, svađu i borbu.

Tako su npr. za vrijeme komunističkih revolucija protiv gospode, isti kasnije uselili u njihove stanove ili dvorce.
Lažno pravedništvo je pokazalo prave pozadinske motive: „ Sada je Moje vrijeme da JA imam ..da JA budem u pravu..... i da JA budem netko ! „

Duboka povređenost, osjećaj iskorištenosti i ljutnja su motori, koji prvotno pokreću to buntovništvo.
Osoba koja se oslobađa od potisnutog emocionalnog tereta i ostvaruje novu vrstu odnosa, u kome ona više poštuje sebe i ubire veće poštovanje okoline, može otići u drugu krajnost, u bahatost.

Najednom se počinje dobro osjećati, nakon što je zbacila ovčju kožu i počinje uživati u tome, kako sada ona može upravljati drugima. Ona na grublji ili suptilniji način sada uzima hranu od okoline.
Drugi je se obično počinju bojati i onda nesvjesno daju više, kako bi je udobrovoljili ili kupili. Igraju se razne igre suptilnih ucjena.

To svakako nije napredak, mada se osoba bolje osjeća i više dobiva. Osoba je samo dobila kratkotrajnu „zadovoljštinu „ , za sve one trenutke kada se osjećala kao žrtva ili manje vrijedna.

To je samo suprotna uloga na klackalici dviju suprotnosti.

Većina ljudi je sklona samozavaravanju, a sve u težnji da budemo u pravu i ostanemo pozitivci u svojim i tuđim očima. Krivica i uzajamno okrivljavanje su najpodmuklije oružje, koje nas drže zarobljene u ulogama.

Tada možemo racionalizirati kako smo postali svoji i bolji, kako nas ne dodiruje ljutnja drugih, što ih npr.više ne hranimo isl. No to je obično, u toj fazi, rezultat stavljanja osvetničkog i obrambenog oklopa prema zahtjevnoj ili nepravednoj okolini.

U tom oklopu se trenutno možemo osjećati bolje, jer se ne iscrpljujemo na stari način. No pri tome smo ispružili svoje bodlje, koje nam daju privid nedodirljivosti i napretka.

Iz ovce smo se pretvorili u otvoreno agresivnog vuka ili se kao pritajeni vuk i dalje skrivamo iza ovčje kože.

Kako nadići ovu zamku i prestati igrati vanjske igre moći sa drugima?



Pa dovoljno je biti svjestan svih ovih svojih novih uloga i tako sprečavamo da ostanemo zarobljeni u njima, na klackalici izmjena uloga

U suštini nema krivice za bilo koju ulogu, no nije mudro slijepo ih igrati i stalno se vrtiti u krugu.

Zato kada prestajemo davati i primati na ovčji način, prvo provjerimo jesmo li se pretvorili u vuka !

Budimo svjesni je li naše bolje osjećanje i poboljšanje odnosa sa drugima rezultat promjenjenih uloga i trenutnih snaga moći ili naša stvarna dublja promjena.

Ako nam je pažnja i dalje na vanjskim odnosima i imamo potrebu da se ispunimo kroz dobre odnose s drugima, nismo puno napredovali. Možda smo ostvarili veći balans u sebi i stoga sa svojom okolinom, no to nije niti cilj, niti kraj.

Tek kad se osobodimo bilo kakvih očekivanja iz vana i kada počnemo slušati svoje unutarnje vodstvo, onda je to znak stvarne promjene.
Postaje nam sekundarno, je li se drugi ljute na nas ili nas hvale. Ponašamo se prema inspiraciji svoga srca i to nadahnjuje s ljubavlju sve naše odnose.

Nismo više u vanjskom horizontalnom, prehrambenom lancu odnosa, gdje krademo drugima igrajući ulogu žrtve, ili otimamo ili se dodvoravamo, zavodimo, kupujemo, prodajemo, očekujemo povrat, itd.

Hranimo se iz unutarnjeg odnosa sa Božanskim Izvorom i tako i sami postajemo beskrajni izvor ljubavi, energije i svih resursa.

Kao takvi više ne igramo uloge žrtve, agresora, buntovnika, poslušnika, lažnog pravednika, neodoljivog uspješnika, suverenog autoriteta ili uzora, uloge gubitnika ili pobjednika, itd.

Vrsta odnosa s drugima se mijenja

Obično odlaze oni, koji žele samo površne igre moći, a ostaju oni koji su spremni na dublji, intimniji i iskreni odnos.

Topi se posesivnost, opsesivnost, eksluzivnost, prisile obvezivanja, okovi obećanja i očekivanja, suptilne emocionalne ucjene i okrivljavanja.
Nestaje vezivanje i ovisnost o drugima.


To znači da smo nadišli bol gubitka i slast dobitka i pronašli svoju istinsku esenciju.
Tada lako prepoznajemo esenciju drugih i odnosi postaju autentični.

Sigurnost, mir, ispunjenost, ljubav i obilje osjećamo u sebi i topi se grčevita ovisnost o bilo kakvim određenim vanjskim očekivanjima.

Odmah prepoznajemo namjere vanjskih igrača i nismo više vezani za njih te slobodno biramo autentičnost.

Dajemo iz srca, bez očekivanja i istovremeno stalno primamo, jer znamo da nema odvojenosti između naših esencija i esencija tzv. drugih.