utorak, 29.11.2011.

OVOSTRANO O ONOSTRANOM

Dr. Franjo Tuđman, intelektualac, povjesničar, znanstvenik, akademik, širinom svojih vidika obuhvaćao je i onostrano, izrijekom - duhove. Posljednji odlomak njegove dnevničke zabilješke od srijede, 27. studenoga 1974, objavljen u prvom svesku „Osobnog dnevnika“ koji se ovih dana može kupiti na novinskim kioscima uzduž i poprijeko Lijepe naše, prepisujem:

Arasu na spiritističkoj seansi duh preminulog prijatelja profesora prorekao da će u 1974. biti uhićen, osuđen na sedam godina i biti ubijen u prevratu, a duh Pere Pirkera da mu je rekao: ne treba reći hop prije nego se skoči!?!

Iz zabilješke od utorka, 18. veljače 1975. godine, vidimo da je Davor Aras u zadarskom sudu osuđen na šest i pol godina zatvora kao osnivač i pripadnik ilegalne proustaške organizacije, na što dr. Tuđman mudro kima glavom:

Tako se gotovo u potpunosti obistinilo proroštvo Arasova „duha“ da će dobiti sedam godina...

Odgovarajuće svom određenju intelektualca, povjesničara i znanstvenika, budućeg akademika, dr. Franjo Tuđman je objektivno konstatirao da se proročanstvo „gotovo u potpunosti obistinilo“, dakle – nije se obistinilo, iz čega nije jasno da li je time iskazao kritički odmak prema njemu (na što možda ukazuje i ograda stavljanjem riječi „duh“ u navodnike, te završetak prvog citiranog odlomka uskličnikom-upitnikom-uskličnikom) ili je dr. Franjo Tuđman imao razumijevanja za duha jer, Bože moj, proročanstvo koje se „gotovo u potpunosti obistini“ zapravo je ostvareno, a ne možemo očekivati od duha da bude sasvim precizan. Doduše, možda bi upravo duh trebao biti savršeno precizan kad već raspolaže nadnaravnim moćima, ali tko smo mi da išta zamjeramo duhovima? Trebamo biti zahvalni da nam poručuju i ovoliko. Proročanstvo duha Arasova prijatelja imalo je tim veću težinu što to nije bio bilo kakav duh, duh nekog neobrazovanog bedaka, nego duh profesora, ali u tome je možda uzrok njegove nepreciznosti. Profesori su rastreseni, nepraktična stvorenja, šest mjeseci više-manje ništa im ne znači. Dotični duh daleko je više promašio upozoravajući da će Aras biti ubijen u prevratu. Doduše, možda je pravodobno upozoreni Aras preduhitrio sudbinu zapalivši svijeće u Kamenitim vratima ili na neki drugi način, pa je završio kao zastupnik u prvom sazivu hrvatskog Sabora i još i danas uživa saborsku mirovinu.

Završetak prvog citiranog odlomka uskličnikom-upitnikom-uskličnikom može se očitati kao ironijska distanca, ali i kao čuđenje pomiješano s oduševljenjem u omjeru jedan prema dva ili zapanjenost pomiješana s ushićenošću u istom omjeru. Ukoliko je ovo drugo, dirljivo je kako su disidenti opozionari i preko groba ostali u tijesnom kontaktu, tim više što se poruci Pere Pirkera, da „ne treba reći hop prije nego se skoči“ nema zamjerke, osim primjedbe da su je možda oni kojima je upućena krivo shvatili. Možda je Pero Pirker poručio „ne treba reći HOP prije nego se skoči“, a „HOP“ treba čitati kao skraćenicu za „Hrvatski oslobodilački pokret“, što je spiritistima i onima koji su pobožno dalje prenosili Pirkerovu poruku promaklo.

Nedoumicu oko toga što je dr.Franjo Tuđman mislio bilježeći „iskustva“ s duhovima, kakav je bio njegov stav prema tome, donekle rješava zabilješka od ponedjeljka 3. lipnja 1974. (str.130):


Razgovor o spiritističkoj seansi kod Vesne na kojoj se javio Staljinov duh, reče da je on bio despot ali da je zato kumir pravi hoštapler; predviđa prijelomna zbivanja zbog njegova odlaska u društvo svom ocu 20. rujna o. g.; preživjet će tko se zatekne kod kuće; najprije će biti rehabilitiran Hajduk, a Nelipčić tek 1977; Babonića će zadesiti smrt od nekog vojnika...

A onda smo razgovarali o nekim neobjašnjivim pojavama, napr. o mogućnosti saznanja kakva će spola biti djeca – pomoću obrtanja prstena što je provjereno na više desetaka slučajeva...


Naravno da dr. Franjo Tuđman nije bilo tko. Njegovom društvu nisu se javljali aninimni duhovi povijesno irelevantnih klošara. Njima su se javljali Staljin, Napoleon, Aleksandar Veliki, Pero Pirker i duhovi takvog formata. U takvom se društvu dr. Franjo Tuđman kretao. Primao je poruke od najvećih. I premda su pojave poput mogućnosti saznanja spola nerođenog djeteta spadale u neobjašnjive, provjerene su na više desetaka slučajeva, a ista mogućnost pomoću ultrazvuka ostavljena je profanim osobama koje nemaju širinu da bi prihvatili onostano.

Objavljivanje „Osobnog dnevnika“ prvog hrvatskog predsjednika samo će produbiti kontraverze koje već postoje oko njegova lika. Eto, iz samih citiranih odlomaka nije sasvim izvjesno da li su zabilježeni kao kuriozum nad kojim se treba zgražati ili kao dokaz pojave na koju treba računati. Utoliko je moguće da dr. Franjo Tuđman, intelektualac, povjesničar, znanstvenik i akademik objavljivanjem ovih dnevničkih zapisa postane idol i hrvatske alternativne scene, alternativaca svih vrsta, posebno spiritista, da će im postati miliji i draži, prisniji, više njihov, a da ga ostali smatraju naprosto budalom, kao što ga neki več smatraju takvim i bez informacija o njegovom odnosu prema prizivanju duhova. Tek teoretska mogućnost da se alternativci osvijeste vidjevši tko im je sve bio pristaša, pa da od svega toga bude barem neke koristi, nema praktičkih, realnih izgleda.



subota, 26.11.2011.

zdravstveno sranje

Prije četiri-pet godina otišao sam prvo na sistematski pregled, a zatim na jedan specijalistički. Precizno su izmjerili da mi radi šezdeset posto pluća.

- Morate prekinuti s pušenjem – rekao mi je doktor. – Odmah!

Lakše reći nego učiniti. Prije dvije godine ponovo sam bio na tim pulmološkim mjerenjima. Ovaj put su utvrdili da mi je preostalo još dvadeset posto pluća.
- Da li kašljete? – pitala je doktorica.
- Ne.
- Da li zviždi dok dišete?
- Ne.
- Da li Vas boli glava?
- Ne -
mene je glava znala zaboliti vrlo rijetko, ako nisam bio bolestan, onako sama od sebe ne više od jednom, dva puta godišnje.

Začudilo me je zašto pita za glavu. Kakve ona ima veze s plućima?
- Smanjena funkcija pluća prouzrokuje smanjeni dotok kisika u mozak, odatle glavobolje.

Aha, zapamtio sam - to me čeka!

Sad me glava boli vrlo često. Kašljem strahovito. Ako stojim, moram se pridržati za nešto da ne padnem, za dovratak, naslon stolice, sudoper, stup javne rasvjete... Osjećaj pri tome je kao da mi nešto čupa sve unutar rebara, a istovremeno mi se desetak bodeža zabija izvana. Istovremeno pri svakom grču doživljavam kao da me neki snažni boksač udara ravno u čelo. Kad prođe napad, moram se oporavljati nekoliko minuta, a često prije nego se oporavim krene sljedeći. Uz manje prekide to zna trajati satima. Kašalj me budi iz sna, noćas nisam spavao više od dva puta po jedan sat, i preko dana sam uspio odspavati sat vremena. Naravno da sam neispavan. Na drugi način počelo me mučiti zviždanje. Navečer iznuren padnem na krevet, zagasim svjetlo, a u grlu mi zviždi. Zviždi, zviždi, sa svakim udisajem i izdisajem. Imam osjećaj kao da mi je u ždrijelu zviždaljka, pokušavam je iskašljati, kašalj me čupa iznutra, uvijam se po krevetu i uzdižem na koljena i dlanove da bi mi uspjelo, ali ne uspijeva. Padnem ponovo na postelju, a zviždanje se pretvori u snažan zvuk kao da puše mijeh na pokvarenom harmoniju, nekakvo piskutavo režanje. U mraku sobe to grebanje iz grla, unutar glave, odjekuje kao da ispunjava cijeli svemir. I ne samo da me razbuđuje samo po sebi, nego povlači za sobom i misli mračnije od tame u sobi. Doktorica je rekla da me gripa ili upala pluća sigurno ubijaju, a i prva sljedeća prehlada bi to također mogla. Ta sveukupna tama postaje neizdrživa.

Vidim da neću moći zaspati, odem u kuhinju, upalim svjetlo, sjednem za sto i pripalim cigaretu. To je jedino što me donekle smiruje.







petak, 25.11.2011.

posljednje penjanje kroz prozor

U prvom braku imali smo jednosobni stan od 32 kvadrata u Zapruđu. Svakog dana sam vozio autom preko cijelog grada da odnesem baki i djedu što im je bilo potrebno, pomognem nešto po kući i naprosto provedem neko vrijeme s njima. Oni su stanovali u stanu od 160 kvadrata u vili na Tuškancu, stari i sami, a djed sve češće i sve duže nije znao gdje je ni tko je, pa je i baki bivalo sve teže.

Naposljetku smo se dogovorili da supruga i ja preselimo k njima. Po gradu se nevjerojatno brzo proširila priča da sam se „prodao politici“, da sam za to dobio vilu na Tuškancu – iz koje je prethodno, zbog mene - istjerana jedna sirota radnička obitelj. Ovo posljednje me oduševljavalo. Ma kako su se samo dosjetili?! Jasno je zašto su nadodali „siromašnu radničku obitelj“, na to su tada svi bili osjetljivi, ali kako su uspjeli „siromašnu radničku obitelj“ prethodno smjestiti u vilu na Tuškancu? Netko je to smislio, a drugi su s uvjerenjem u istinitost trača prenosili. Za prvi dio trača je još i bilo nekog osnova: zaista sam upao u neka politička gombanja i zaista sam se preselio na Tuškanac, ali „siromašna radnička obitelj“ je bila isisana iz ničega i sto posto van pameti. Tko ne bi, iole razuman, posumnjao u priču o siromašnoj radničkoj obitelji koja je živjela u vili u rezidencijalnom dijelu grada, među glavešinama i diplomatima? Dodatak je bio protuproduktivan za namjeru jer je razarao vjerodostojnost i prvog dijela izmišljotine, ali ipak je ogroman broj ljudi povjerovao u sve. Naličilo mi je to na autorski stil Tanje Torbarine. Uvjerljivost prvog djela omogućavala je da se prihvati i sto posto neuvjerljiva nadopuna.

Moja prva supruga studirala je fiziku. To je vrlo zahtjevan fakultet i, ako nije bila na predavanjima i vježbama, učila je od jutra do kasno navečer. Nakon dva mjeseca dočekala me je jedno popodne kad sam se vratio s posla sva očajna. Ona ne može učiti! Svako malo skoči i pomaže nešto baki. Baka neprestano nešto radi po kući, a ona ne može gledati da stara žena radi dok ona sjedi. Rekoh, ne sjediš. Učiš. Svejedno. Ne može gledati staru ženu kako se muči. Rekoh, zatvori vrata. Svejedno, ako je i ne vidi, zna da radi. Što radi baka dok ti radiš nešto umjesto nje? Ona tada radi nešto drugo...

Jedino rješenje koje nam je palo na pamet bilo je da supruga uči preko dana u Sveučilišnoj knjižnici. Nakon dva mjeseca vratila se iz knjižnice sva očajna. To je bez veze. Ona sjedi u knjižnici, a živimo u stanu od 160 kvadrata i još imamo stančić u Zapruđu. To je bilo stvarno bez veze, pa smo smislili da se ona vrati u Zapruđe dok ne diplomira, godinu do dvije. To je urodilo time da sam svake noći odlazio preko pola grada do supruge na spavanje, a ujutro od nje odlazio na posao, nakon kojega sam se vraćao baki i djedu. Nemoguće je opisati koliko sam bio neispavan u to vrijeme.

Posao mi je omogućavao da i za radnog vremena svratim do mojih staraca. Jednog dana sam dojurio iz ureda da odvezem baku na tržnicu, da kupi nešto što je - prema njenim riječima - samo ona mogla kupiti. Nismo trošili uludo ni minute. Odvezao sam je do tržnice, a zatim još do nekih dućana, čekao za volanom pred dućanima, i za sat vremena smo se već uputili nazad.
Čim je unišla u auto pitao sam je kako djed.

- Dobro. Pitala sam ga mogu li ići i rekao je da slobodno odem, da će moći ostati sam sat vremena.

Time smo, kao, oboje bili umireni, ali sam ipak ostao nespokojan pomišljajući što bi on sve mogao napraviti kroz taj sat: pokušati skuhati kavu, upaliti plin, ili se otići okupati u kupaonicu... Vjerojatno se i baka nije mogla osloboditi takvih primisli.

Zaustavio sam auto pred kućom i odmah mi je laknulo. Hvala Bogu, kuća je stajala na mjestu. Istovario sam sve što smo kupili i ponio uz stepenice. Baka je izvadila ključ i pokušala otključati ulazna vrata u stan. Nije išlo. Nije išlo. S unutrašnje strane bio je uglavljen ključ, pa onaj s vanjske nije ni mogao u bravu.

Pogledali smo se. I bez riječi bilo nam je jasno što se dogodilo. Djedova navika otkada znamo bila je da provjeri prije spavanja jesu li ulazna vrata zaključana, pa ostavi ključ u njima kad zna da više nitko od ukućana neće doći jer su svi u krevetima. Mora da je došao do vrata, vidio da nema ključa s unutarnje strane, nekako pronašao nekakav i uspio ga ugurati. Ili je kanio izaći van, ali mu nije uspjelo otključati s pogrešnim ključem, pa ga je ostavio uglavljenoga. Sva sreća da nije uspio otvoriti!

Nije nas odviše razveselila ta sreća jer je preostalo da ipak nekako uđemo. Nije se isplatilo razbijati vrata jer su bila starinska i čvrsta i bez sjekire bi mi to teško i uspjelo. Nalegli smo na zvono. Zvonili smo i zvonili i zaista – uskoro smo čuli djeda kako hoda po stanu. Hodao je simo-tamo pokušavajući naći odakle zvoni, u nekoliko navrata došao do druge strane vrata, pa otišao. Svaki put kad smo ga čuli pokušavali smo ga dozvati, ali to mora da ga je dodatno zbunilo.

Nakon nekog vremena smo odustali od pokušaja da ga dovabimo i navedemo da otključa. Sišao sam niz stepenice i izišao u vrt. Obišao sam oko kuće i gledao prozore. Srećom, jedan je bio otvoren. Nalazio se na više od osam metara iznad tla i da sam imao tolike ljestve to ne bi bio problem, ali znao sam da ih ni nema ni nitko od susjeda od kojih bih mogao posuditi. Kroz taj sam se prozor uspinjao noću dok sam bio u pubertetu, ali to je bilo dvadesetak godina ranije. Preostalo mi je jedino da još jednom pokušam.

Srećom je bilo ljetno doba i bio sam lagano obučen. Polako sam počeo plaziti kao pauk uz fasadu. Još uvijek su na njoj bile neke izbočine i napukline koje sam dobro zapamtio, pa sam bez muke dospio do visine od otprilike šest metara. Posljednjih dva metra su bili problematični. Fasada je na tom posljednjem dijelu puta bila potpuno glatka osim jedne pukotine u koju su se mogle ubaciti jagodice tri prsta i jedne rupe u kojoj je nekoć bila nekakva šipka u koju se mogao cijelom dužinom ugurati jedan ispružen prst. Dospio sam do tog mjesta i visio raširenih ruku kao razapet, a nogama se nisam imao od čega oduprijeti. Sjećao sam se davno otkrivenog zahvata kako se zaljuljati na tom jednom prstu zataknutom u zid i izvući iz tog položaja i kad sam drugom rukom uspio dohvatiti obrub na zidu ispod ruba prozora pomislio sam da sam uspio.

U tom je trenutku iznad mene izvirila glava mog djeda. On je u svojem lutanju kroz stan dospio do prozora, a onda ga je vjerojatno privuklo moje grebanje i puhanje. Nalegao je sa na rub i zablenuo se u mene.

Baka, koja je ispod mene bez daha pratila moje napredovanje, počela je vrištati:

- Pero! Pero! Makni se! Makni se!

Uspio sam se i drugom rukom uhvatiti za obrub. Preostala mi je samo sekunda da se posljednjim trzajem izdignem i prebacim preko ruba prozora, ali preko njega je bio presamićen moj djed i buljio u mene. Da sam se katapultirao u sobu, srušio bih ga i još pao na njega, cijeloga bih ga polomio. Njemu je bilo zanimljivo kakav se to čovjek odjednom pojavio, zašto visi na prozoru, tko sam uopće ja, što se to događa i fascinirano nije mogao odvojiti pogled. Tko zna, da je i bio i sasvim pri sebi, bi li mogao prepoznati moje izobličeno lice iskolačenih očiju?

Baka je vrištala:

- Pero! Pero! Makni se! Makni se! – ali to ga je još više privlačilo. Kakva se to žena nešto dere?

Hledali smo se licem u lice i ja sam mu pokušavao smireno govoriti:

- Djede, uđi unutra. Odmakni se od prozora, odmakni se.... – ali po njegovom pogledu prepoznavao sam da me ne razumije. Ruke su me sve više boljele, sve više gubile snagu i znao sam da sam već izdržao viseći više vremena nego sam mislio da mogu. Nije mi još preostalo mnogo. Kog smo vraga baš morali izaći išta kupiti? Zar nije moglo pričekati? No bilo je prekasno za takve misli. Povikao sam baki:

- Odmakni se!

Ona je mislila da vičem djedu.

- Bako, odmakni se! – Nije me čula od vlastitog deranja djedu.

Kad sam bio mali često su me pitali volim li više mamu ili tatu, a kad sam počeo živjeti s maminim roditeljima pitali su me da li više volim baku ili djeda. Da sam se pustio, pao bih pravo na baku i zdrobio je. Da sam se prebacio preko prozora, polomio bih djeda. Prsti kojima sam se držao su popuštali, trebalo je brzo odlučiti koga više volim.

Pad s osam metara na baku bio bi sigurno smrtonosan. Prebacivanje na djeda nije trebalo biti. Odlučio sam se usmjeriti prema onome koga ću manje oštetiti. Posljednjim očajničkim snagama za koje više nisam vjerovao da ih imam naglo sam zgrčio ruke, vinuo se uvis, prebacio kao gimnastičar na razboju preko ruba prozora, izvio se u zraku da ne padnem pravo na djeda, skliznuo duž njega, oboje smo zaglavinjali pa sam ga obgrlio i zajedno smo se srušili na krevet koji je stajao postrance. Ležali smo na krevetu, ja sam ga snažno grlio i čudio se – gle! Oboje smo živi i zdravi, što god to značilo.

Meni su šake bile dobrano izgrebene, ruke i ramena boljeli kao da sam netom oslobođen s inkvizicijskih naprava, ali sam ga i dalje grlio i nisam imao snage da se dignem ni volje da ga pustim.

I to je bilo posljednji put kako sam se popeo ili spustio kroz taj prozor.









četvrtak, 24.11.2011.

zvijezde bez uloga

Socijalna psihologija je temeljito i precizno istražila kako raspored rođenja djece u obitelji utječe na njihove karaktere. Nažalost, izučavao sam to tako davno da sam u međuvremenu izgubio bilješke, zaboravio tko je sve to istraživao, a i podrobni rezultati su mi ishlapili. Uglavnom, riječ je bila o tome da će jedinci imati drugačije karakterne crte od djece iz obitelji s mnogo djece. Jedinci će obavezno imati jedan karakter, drugo dijete drugačiji karakter od prvoga, a ako ih je troje, svi troje će među sobom podijeliti neke osobine. Na osnovu ispitivanja velikog broja djece empirijski je ustanovljeno koje će se karakterne crte razviti kao posljedica redoslijeda rođenja. Nisam više siguran da li su istraživanja zbog složenosti ograničena na troje djece, ili je redoslijed rođenja nakon četvrtog djeteta irelevantan, pa će razlike petog i šestog djeteta biti sasvim slučajne.

Kako je problematika zaista podrobno ispitana, u obzir su uzete i druge okolnosti. Na primjer, za onoga tko je stasao kao jedinac, velika je razlika da li je žensko ili muško. Zatim je razlika da li je posrijedi dijete brižnih roditelja ili je dijete imalo roditelje koji su ga zanemarivali. Sljedeća razlika proizlazi iz toga da li je dijete iz obitelji obrazovanih ili neobrazovanih roditelja. Zatim su obitelji podijeljeni u tri statusna sloja: niža klasa, srednja klasa i viša klasa. Već primjena samo ovih kriterija dovodi do toga da je za jedinca moguće dvadeset i četiri sklopa određenih okolnosti koje će ostaviti svog traga, a istraživači su razmatrali i druge parametre kao da li su roditelji bili mladi ili stari u vrijeme poroda i slično.

Svi ispitivani bili su iz Amerike i zapadnoeuropskih zemalja, pa i to treba uzeti u obzir jer bi rezultati u društvima s drugih dijelova zemaljske kugle s drugačijim standardom i drugačijom kulturom moguće i vjerojatno bili drugačiji, ali bi i u njima bio vidljiv redoslijed rođenja. Situacija se komplicira ukoliko se odmah rode dvojčeki ili trojčeki, pa nakon toga više ne bude djece ili uslijede druga djeca, kao i ako nakon prvog ili drugog djeteta budu dvojčeki, ali i ti slučajevi su istraženi i zabilježeni. Naravno, na rezultate će utjecati i nepredvidivo bogatstvo života. Mladi siromašni roditelji mogu se do rođenja trećeg djeteta obogatiti ili bogati osiromašiti, jedno od djece može biti boležljivo, pa čak i umrijeti, sami roditelji mogu stradati, pa će djeca odrastati uz jednog ili bez oboje, djeca mogu odrastati zajedno ili biti razdvojena, što će sve ostaviti traga, ali će te posljedice biti objašnjive upravo posebnim okolnostima koje su se uplele.

Dakle, na formiranje karaktera svakog pojedinca utjecat će vrlo snažno, pored genetskih predispozicija, generalnih društvenih uvjeta i posebnih okolnosti životnog puta i postojanje sestara i braće, te individualno mjesto u njihovom slijedu. Ovo posljednje je tim istraživanjima toliko egzaktno utvrđeno, korelacije su toliko čvrsto utvrđene da u to nema nikakve sumnje. Prvorođena, drugorođena ili trećerođena djeca će biti sličnija nego sestre ili braća. Usprkos razlika unutar neke skupine, svi njeni pripadnici neće moći izbjeći da ne razviju neke iste osobine. Na jedincu će cijeloga života ostaviti traga što je rastao sam. Možemo to prihvatiti kao utvrđenu istinu.

Posebne okolnosti životnih putova djelomično su pod utjecajem općenitih društvenih prilika i osobnosti roditelja, a djelomično potpuno slučajne. Genetsko naslijeđe roditelja svim sestrama i braći je isto. Generalni društveni uvjeti jednaki su za cijelu generaciju. Kad to prihvatimo preostaje jedno pitanje – a gdje je tu mjesto za zvijezde?

Naime, usprkos brojnima koji se okreću zvijezdama da bi u njima očitali karakter i sudbinu pojedinca, znanstveno je utvrđeno da će prvorođeno dijete imati iste osobine bez obzira da li je rođeno u proljeće ili jesen, drugorođeno dijete će imati iste osobine bez obzira je li bio pun Mjesec ili se Mjesec jedva vidio, a trećerođeno dijete će imati iste osobine bez obzira kakav je bio raspored sazviježđa nad njim kad se rodilo.

Pitanje koliko karakter utječe na sudbinu neprimjereno je i neutemeljeno. Naravno da karakter uvelike utječe kako će tko u pojedinim situacijama reagirati, pa će njegova reakcija utjecati daljnji tok njegova života, ali tu je toliko mnogo mogućnosti da samo retroaktivno i samo u pojedinačnim slučajevima možemo procjenjivati koliko je nečiji karakter utjecao na njegov životni put, a i to je uglavnom diskutabilno. Određivati tako nešto unaprijed - i to na osnovu zvijezda - samo je puko šarlatanstvo.

Domišljati „zvjezdoznaci“ na sve to će reći – da, ali da li je netko rođen na primjer kao srednje dijete u obitelji obrazovanih roditelja srednje klase koji su brižno odgajali svoje dijete, a pri tome je žensko, posljedica je utjecaja zvijezda! Na to im se može reći samo jedno – ne, nije. Pod istim zvijezdama rodi se ogroman broj djece u gotovo identičnim okolnostima, a životni putovi su im sasvim različiti, kao i što se pod različitim zvijezdama rodi mnoštvo djece kojima su karakteri gotovo isti, a životni putovi vrlo slični. Zvijezde ne igraju nikakvu ulogu.

Ako „zvjezdoznanci“ i nakon toga ustrajavaju na svojim tvrdnjama, a trebali bi i bez toga znati da za razumno miljenje ima dovoljno argumenata da je posrijedi budalaština i prevara, najbolje ih je ostaviti da se zabavljaju svojim tlapnjama i ne razgovarati više s njima.

Za daljnje ponašanje prema takvim osobama važno je radi li se nekome tko vam je potpuno nezanimljiv ili nekome tko je seksualno privlačan. U prvom slučaju najbolje je s takvom osobom nikada više ne razgovarati (ne računajući korisne izmjene informacija poput „koliko je sati?“ ili „molim, gdje se nalazi... ta i ta... ulica?“), ali u drugome bi svođenje komunikacije na tako niski nivo ipak bilo šteta.

Valja ih jebati šutke.

Analogno ponašanje možete primijeniti na slučajeve radi li se o slučajnom prolazniku ili starom, bolesnom stricu od kojega očekujete veliko naslijeđe, o neposrednom šefu od kojeg očekujete povišicu i unapređenje ili o portiru kojega možete vi otpustiti. S nekima je vrlo često vrlo korisno razgovarati, ali ni u jednom trenutku ne smijete smetnuti s uma s kim razgovarate.






preporuka za daljnje čitanje: WEB REPORTER






srijeda, 23.11.2011.

udar Male plave

Prije nekog vremena našao sam se s blogericom Malom plavom, onako kako se nađu dvoje blogera, da popričamo o blogerskim temama. Sjedili smo u nekoj maloj kavani (stol u uglu za dvoje), bilo mi je drago vidjeti je, prijatan pogled, i neobavezno smo ćaskali o zaboravio sam već čemu sve dok nam se slučajno ruke nisu dotaknule. Ležale su opuštene na plastičnoj površini stola pored tanjurića, šalica i pepeljara na dohvatu, no u jednom trenutku sam člankom u korijenu malog prsta dodirnuo korijen njenog palca i kao da sam osjetio nekakvu struju. Nije to bilo kao ono kad se čovjek nabije elektricitetom, pa ne smije dotaknuti kvaku, drugog čovjeka, bilo koju električnu napravu, prekidač za svjetlo ili bilo što, a da ga ne pecne. Bilo je snažno, ali ne onako neugodno da bih odskočio. Upravo suprotno. Bilo je prijatno. Nije bilo onako da zaiskri trenutno, već kao je kontinuirano poteklo. Prisjetio sam se mi se isto tako s njom dogodilo na trenutak jednom ranije, ali sam tada odmah povukao ruku. Ovaj put sam odlučio drugačije. Namjerno sam za nju neprimjetno pomaknuo ruku nekoliko centimetara i blago prislonio uz njezinu. Iz nje je potekla toplina da mi se polovina šake prema njoj zažarila.

Prisjetilo me to događaj od prije dvadesetak godina, ako ne i više. Otišao sam u kino s nekom od tadašnjih djevojaka i cijelo vrijeme filma smo se grlili. Pored nas sjeo je također neki par, tako da se djevojka spustila uz mene, a i oni su se također grlili. U jednom trenutku su nam se na podu dotaknula stopala u cipelama, samo na jednom mjestu, otprilike u visini malih prstiju. Osjetio sam kako mi kroz kožu obuće prodiru ugodni trnci, toliko snažno da nije bilo sumnje da si ne utvaram, i to je trajalo, trajalo i trajalo. Suprotno od običaja da se ljudi pomaknu kada se tako slučajno dodirnu, nisam micao nogu, a što je bilo još čudnije, ni nepoznata djevojka nije odmaknula svoju. Pomislio sam da i ona mora osjećati isto jer su nam noge ostale sljubljene do kraja predstave. Koliko god da smo meškoljili i grlili sa svojim partnerima, kontakt nismo prekidali. Kad se upalilo svjetlo u dvorani i kad smo ustali sa stolica samo je pogledala i šutke smo u prolazu izmijenili dugi pogled nakon kojega sam ostao u uvjerenju da je iskustvo bilo obostrano.

- Oprosti – prekinuo sam Malu plavu i rekao joj što se događa. Zamolio sam je dozvoljava li da dlanom prekrijem njenu nadlanicu, probe radi. Smijem. Poklopio sam joj šaku, težinom svog dlana pritisnuo je po stolu, a ruka mi se uskoro ugrijala sve do ramena.

Počeo sam se osjećati blesavo. Osjećaj u ruci bio je nedvojbeno prijatan i poželio sam da se prislonim uz nju od glave do pete, da se zamotam u nju, da me to blaženstvo prožme cijeloga. S druge strane – kako joj to objasniti? Često sam u društvu vrlo privlačnih žena, mlađih i starijih, i ne skačem na svaku koja mi dođe na dohvat, zapravo – toga sam se sasvim okanio. Moja jedna supruga mi je maltene i previše. Osjećao bih se glupo da Mala plava pomisli da joj se s tako nevjerojatnim objašnjenjem pokušavam upucavati. Da joj se kanim primiliti, pokušao bih to bez prenemaganja, no zaista mi to nije bila namjera. Star sam čovjek i nemam što ponuditi takvim mladicama, bolestan sam i nikakav pa im nisam ni privlačan na taj način. Istina da je ona vrlo zgodna mlada žena, istina da ne bih imao ništa protiv toga da se hladnim zimskim danima zajedno zavučemo pod jorgan, uopće se ne bih branio, ali zaista ta privlačnost nije igrala nikakvu ulogu. Ipak nisam mogao odoljeti da je ne zamolim da na kratko isprepletemo prste obje ruke.

Isprepleli smo prste i zagledali se jedno drugome u oči. Ne želim ni znati što je ona pri tome mislila, mora da je bilo nešto poput „Gle matorca, čega se dosjetio!“, ali bilo mi je svejedno sve dok sam dobivao ono što sam želio. Čistu energiju, kao da sam se spojio na induktor. Pomislio sam čak i da je autosugestija, ali ja sam otporan na sugestije svih vrsta, pa tako uvelike i na samozavaravanje. Pomislio sam da sam pao pod utjecaj njene fatalne privlačnosti, ali vrijeme je već bilo zahladilo pa nije izložila svoj impresivni dekolte već bila zamotana do grla, dakle – nije bilo ni to. Zapitao sam je:

- Da li ti išta osjećaš? – misleći na strujanje koje sam joj opisao.

Nasmiješila se:

- Ne.

- Da li ti je ikada ranije itko rekao da je nešto takvo od tebe osjetio?


Odmahnula je glavom:

- Nije - no ubrzo je nadopunila: - Bilo ih je koji su se tresli i trzali kad smo se doticali, ali nijedan to nije opisivao poput tebe.

Da se razumijemo, znam da pitanje zdravlja uvelike ovisi o elektrolitima u našem tijelu, o električnim potencijalima unutar organa, pa i misao je ništa drugo nego električni impuls, ali sam daleko od toga da povjerujem u ikakve bajke o bioenergiji, o tome da izuzetni pojedinci mogu dijagnosticirati bolesti nadnašanjem ruku ili da ih mogu svojim blagotvornim energetskim nabojima iscijeliti. Cijepljen sam od svih čiribu-čiriba priča, ali sam istovremeno i otvoren prema svim novim činjenicama i spreman ih uzeti u obzir. Tom prilikom nije bilo sumnje – iz Male plave je izvirao naboj koji me je punio, okrepljujući i osvježavajući, osnažujući i iznad svega prijatan. Jedva sam se suzdržavao da se ne rastopim ili trzam kao galvanizirana žaba. Ne mogu zanijekati da sam stigao pomisliti i kakvo li bi se drugo čudo moglo dogoditi da me je prihvatila negdje drugdje.

Nakon otprilike pet minuta, točnije – onoga što sam ja osjetio kao pet minuta, iako je moglo biti koju minutu manje, ali i više, raspleli smo prste. Još pola sata nakon toga osjećao sam se kao preporođen, kao da sam dobio infuziju energetskih sokova, ispunjen životnom energijom i optimizmom, disao sam punim plućima, a onda je sve splasnulo i ponovo sam postao matoro staro puhalo kao inače.

Često ujutro pijem kavu s jednom zgodnom mladom doktoricom, ginekologinjom, i izmjenjujemo iskustva. Sreli smo se nakon nekoliko dana i povjerio sam joj što mi nije izlazilo iz glave. Recimo da svi imamo nešto što bi se moglo nazvati bioenergijom, tome možemo zahvaliti što smo živi, ali ne vjerujem u bioenergiju kao disciplinu kojom se čiribu-čiriba metodama može na ikoji način koristiti. S druge strane, zar nisam upravo ja svjedok da je u epizodi s Malom plavom upravo nešto takvo iskrsnulo?

Doktorica me je pažljivo saslušala, a onda se počela smijati.

- Imam ja jednu vindjaknu… – počela je. – Ne smijem je obući! Kad je na meni - samo frcam. Pretvorim se u akumulator! Ne smijem ništa dotaknuti. Što god dotaknem, strese me struja. Auto moram otvarati laktom! Kosa mi stoji kao da sam vidjela avet! Ne smijem doći blizu ni mužu ni djeci... Ako pogladim psa, zaskviči! Tvoja plava prijateljica je rekla da nikada ranije nitko nije primijetio da ima neki poseban energetski potencijal - pitanje je što je tog dana obukla. Tri sloja odjeće, pa nešto od toga sintetika, pa se neprestano tare na njoj, trljaju se slojevi međusobno... Mogao si umjesto nje zagrliti Teslin generator!

Nisam ni spomenuo prijateljici doktorici, Mala plava je ne tako davno bila vrlo zadovoljna što je povećala sise sintetskim umetcima. Kad se i to pribroji...

- Elektrostimulacija se koristi u raznim terapeutskim postupcima…

Koliko mogu pokušavam prići svemu racionalno i znanstveno. Dogovorio sam s prijateljicom doktoricom da će doći jednoga dana u toj spomenutoj vjetrovci, pa da vidimo, a kad bi se Mala plava mogla prisjetiti točno u što je bila obučena u maloj kavani, od gaćica i kombinea do ostaloga, mogli bismo eksperiment ponoviti. Dapače, mogao bih se i žrtvovati za znanost, mogli bismo eksperimentirati i tako da skida sloj po sloj odjeće, da dođemo do srži - racionalno i znanstveno - i više ne bude nikakve sumnje.

























utorak, 22.11.2011.

dr. Tuđman čita knjige


ANATOMIJA


PSEUDOINTELIGENTA:



KONSTRUIRANJE MITA



Otkrio sam da je „Osobni dnevnikFranje Tuđmana, koji se ovih dana prodaje na novinskim kioscima diljem Lijepe naše, odlična knjiga. Držim je na noćnom ormariću pored kreveta. Navečer, kad zaključim da je vrijeme spavanju, a uopće mi se ne spava, samo je otvorim bilo gdje, pročitam desetak stranica i – fijuuu! Lansira me kao katapult u svijet snova. Tako napreskokce, bez ikakvog reda, koliko je prvi svezak debeo, već taj prvi svezak mogao bi mi potrajati do proljeća.

S druge strane, svako malo naletim u toj knjizi na nešto što me razveseli. O tome kako je budući predsjednik kupovao auto i kako je vjerovao u horoskope već sam pisao. Mogao bih vam ovom prilikom, njegovim riječima, pokazati i kako je vjerovao u prizivanje duhova i nadnaravne pojave, ali me je jučer još više oraspoložilo kako je čitao knjige jer je to jednako nadnaravno.



JEDNA KNJIGA ZA STO DANA

Pokojni predsjednik uživao je glas intelektualca i znanstvenika. Doktor povijesti! Direktor znanstvenog instituta! Ništa čudno da je čitao. Čitao je novine. Njegov osobni dnevnik uvelike se sastoji od prepisivanja naslova iz dnevnih novina. Često je u osobni dnevnik upisivao i sažetke dnevnopolitičkih vijesti, nakon kojih je dodavao i svoje komentare tipa „Aha!“ i „Vidi, vidi...“ ili „Zanimljivo!“ ili „Jamačno!“ i slično. No čitao je i knjige. Pedantno je bilježio koje je knjige pročitao, pa tako možemo steći uvida i u njegove intelektualne potencijale. Te bilješke svjedoče da je pored onih na hrvatskome uzimao u ruke engleske, njemačke i francuske knjige, što mu služi samo na čast.

Tako je, recimo, na str. 51 „Večernjakova“ izdanja, u bilješci od srijede, 16. lipnja 1973. godine prepisao moto knjige Paula LendvaiaEagles in Cobwebs“, što je dokaz da ju je uzevši u ruke čak i otvorio najkasnije tada, ako ne i ranije. U četvrtak, 27. rujna iste godine, zabilježio je da je završio s čitanjem te knjige i nadodao o njoj tri rečenice koje djeluju kao da su prepisane s klapne:

„Jedna od najboljih zapadnih studija o unutarnjim i međunarodnim odnosima balkanskih zemalja. Knjiga se bavi Jugoslavijom, Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom. Zanimljiv pogled povijesnog razvitka kao uvod u suvremena zbivanja, koja se pokazuju na temelju osobnog istraživanja u tim zemljama i razgovora s najistaknutijim državnim i političkim prvacima.“

Dakle, tom intelektualcu i znanstveniku trebalo je tri i pol mjeseca da pročita knjigu koja ima manje od 400 stranica, na osnovu čega je zaključio da je to „jedna od najboljih zapadnih studija“ o kojoj je uspio iscijediti tri rečenice! (Te tri rečenice u tiskanom izdanju dnevnika protežu se kroz osam redaka.) U više od sto dana čitao je prosječnom brzinom od četiri stranice na dan! Netko drugi bi za to vrijeme uspio naučiti knjigu napamet!



FASCINANTNI DODATAK

Samo po sebi nema u tome ništa čudnoga. Možda ga se pročitani moto toliko dojmio da je razmišljao o njemu sedamdeset i pet dana, a onda u tridesetak dana zbrzao dočitati do kraja. Pored toga, mnogi ljudi čitaju više knjiga istovremeno, među njima često i ja, pa znam da se čitanje pojedine knjige može otegnuti. No Tuđman je zapisivao što je čitao, pa tako možemo vidjeti da je u međuvremenu (u nedjelju 23. rujna) bacio pogled i na knjigu Ive OmrčaninaPolitische und diplomatische Geschishte Kroatiens“ o kojoj je zabilježio dvije rečenice – šest redaka.

Čudno izvire iz zabilješke od petka, 6. srpnja (str.54). Netko mu je donio Tanjugov prijevod posebnog dodatka londonskog "Economista" od 44 stranice. O tih 44 stranice zapisao je... – idem brojiti: jednu, dvije, tri... – dvadeset i devet rečenica, sto i tri retka!

Pomalo je čudno da netko tko čita knjige na engleskom kao znanstvenik ne traži original teksta, nego čita u prevodu, ali uzmimo da bi original bilo teže nabaviti nego prevod iz samog legla mrskih neprijatelja. Daleko više od toga je čudno da je „jedna od najboljih zapadnih studija“ od 400 stranica rezultirala sa svega 8 redaka prikaza, a novinski dodatak od 44 stranice urodio je sa 104 retka. No i to možda ima objašnjenje u tome da su stranice novinskog dodatka možda bile u formatu A1, iako mi se nekako čini da mi je dodatak "Economista" ostao u sjećanju znatno manji.



PREVODITELJ PREVODA

Kako je dr. Franjo Tuđman čitao knjige na stranim jezicima možda pobliže objašnjava jedna druga epizoda. Na str. 166 Tuđman piše o knjizi „President Kissigner: From History to ProphecyMonroe Rosenthala i Donalda Munsona. Okarakterizirao ju je kao kombinaciju romaneskne biografije i političke fikcije. Dr. Tuđmana je toliko oduševilo osmo poglavlje da je uskliknuo „Vrijedi doslovce prevesti!“ Nakon toga slijedi doslovan prijevod PREKO PET STRANICA, ne kanim ni brojati koliko je to rečenica ili redaka. Nekom drugom ću ostaviti da razglaba što je to moglo toliko oduševiti dr. Tuđmana u fikcionalnom opisu nekog budućeg/mogućeg građanskog rata u Jugoslaviji, krvoprolića i raspada zemlje. No to me nije začudilo, iznenadilo me je nešto drugo. Za očekivati je da će u osobnom dnevniku, nakon usklika „Vrijedi doslovce prevesti!“ slijediti ono što je pisac dnevnika sam preveo, ali je tih pet stranica odjednom ispisano drugačijim autorskim jezikom, drugačijim stilom nego sve ostalo prije i kasnije. Moglo bi se to objasniti time da je pri prevođenju bio vezan originalnim predloškom, ali zašto je koristio čak i druga, drugačija pravopisna pravila?

Uostalom, koliko je dr. Tuđman vladao engleskim može ocijeniti svatko tko je učio taj jezik u osnovnoj školi iz odlomka od utorka, 9. prosinca 1975. Taj intelektualac i znanac stranih jezika, prevoditelj koji je perfektno preveo cijelo poglavlje jedne knjige, pita se:

Pisao sam rukopis – „Kissinger – Portrait of a diplomat“. Kako može biti „of a diplomat“? Valjda „of one's diplomat“.


Na upit za frazu „of one's diplomat“ internetski pretraživač Google daje rezultat - nulu. To znači da od stotine milijuna ljudi koji su pisali po internetu koristeći engleski (Indijci, Talijani, Mađari, Česi…) otkako je stvoren niti jedan ni greškom nije upotrijebio taj izraz. Naš pokojni predsjednik bio je stvarno jedinstven. Nažalost, nitko od onih koji govore engleski nije uočio njegov jezični talent koji se iskazao u načinu kako je rabio hrvatski, posebno u tvorbi riječi. Može li mu se vjerovati da je takvim engleskim ne samo prevodio, nego i pisao bilo što na engleskom ili je bio toliko samopouzdan u vlastito znanje da mu i takva inovativnost nije bila nikakav problem?



ZONA SUMRAKA I AVETI

Na str. 184, bilješka datirana 16. lipnja 1973, počinje rečenicom koju vrijedi podebljati: „Jurjevečki mi donio naručene knjige (President Kissinger i...“

Pazi ovamo! X-files! Zona sumraka! Budući predsjednik je napokon dobio naručenu knjigu četiri mjeseca nakon što je preveo cijelo poglavlje iz nje!

Naravno da imam pretpostavki kako se sve to moglo dogoditi. Možda je prevodeći osmo poglavlje budući predsjednik toliko zamrljao knjigu da je poželio nabaviti drugi primjerak, novi i čist. Možda mu je prvi primjerak slučajno ostao u džepu, a Anica ga zabunom ubacila s prljavim rubljem u mašinu za veš, pa je – cijeneći knjigu – poželio nabaviti drugi. Svašta je moguće.

Od svega mogućega najmanje je moguće ono čega se najviše bojim, da je budući predsjednik, taj intelektualac i znanstvenik, o stranim knjigama doznavao iz prepričavanja ljudi koji su ih pročitali i donosili mu ogledna prevedena poglavlja. Nakon toga je – cijeneći mudre knjige – nabavljao te knjige i svakodnevno sjedio nad njihovim raskriljenim stranicama glumeći da čita, izigravajući intelektualca pred ukućanima, da bi ga pustili na miru. Zatim se prihvatao pisanja osobnog dnevnika, koji je – koliko god bio osoban – ipak bio namijenjen da bi ga kasnije netko drugi čitao, pa se postavlja pitanje koga je to kanio zavarati tobožnjim vlastitim prijevodom. Doktora Zlatka Canjugu ili magistra Antu Đapića? Dr. Šimu Đodana, dr. Antu Bakovića ili akademika dr. Nedjeljka Mihanovića? Cvijet hrvatskog novinarstva - Aleksu Crnjaković, Maju Freundlich, Olgu Ramljak, Hloverku Novak Srzić i Dunju Ujević?

Odnos prema knjigama vidi se i iz zabilješke od subote 22. studenoga 1975.:
Oko podne otišao kod M. u ISIP-povu stalnu izložbu knjiga da potražim literaturu za rukopis.

Za svakog znanstvenika važno je da na završetku svakog znanstvenog rada navede bibliografiju kojom se služio. Dr. Franjo Tuđman nije odlazio je u nacionalnu knjižnicu da zaroni u knjižni fundus i ondje proučava ili da odabere knjigu koju će ponijeti doma nego da bi s nogu pregledavao izložbu knjiga. Bio je toliko oštrouman da mu je bilo dovoljno u prolazu pogledati izložene knjige da bi znao što u njima piše, pa mu je preostajalo jedino prepisati naslove za bibliografiju. Sve u svemu, vidljiv je trud da iskonstruira mit o intelektualcu, znanstveniku i povjesničaru, reklo bi se da nije imao drugog posla nego da se time zabavlja, a jedino pitanje koje preostaje jest da li je tim mitom zaista uspio zavarati i sebe.


ponedjeljak, 21.11.2011.

bračna strpljivost

Izgleda da moja supruga ima ljubavnika.

Nismo spavali kao muž i žena već tri mjeseca, a prije toga također tri mjeseca, po čemu ispada da smo se „svetih bračnih dužnosti“ u posljednjih pola godine prihvatili samo jednom, a i to nije bilo vrijedno naročitog spomena. Samo po sebi to nije nimalo čudno. Tokom naših godina braka već nam se mnogo puta dogodilo da iz raznih razloga nismo prilazili jedno drugome i po mjesec dana, ali da u šest mjeseci nije bilo praktički ništa, nikada ranije nije se dogodilo. Ipak, simptomatičnije od toga je sve drugo kako se ponaša.

Više ni ne jedemo zajedno. Za vrijeme objeda obično ni nije prisutna, a i kad jeste ništa ne jede jer je na dijeti. Za razliku od ranijih navrata kada se trapila izglađivanjima, iako sam govorio da joj to uopće nije bilo potrebno, pa je patila i cvilila i nije mogla gledati kako mi ostali jedemo, ovaj put to podnosi bez ikakvog napora, dapače, čak i kao da je veseli.

Iako je moj posao tri puta dalje od kuće nego njezin, svaki dan stignem kući sat ili dva prije nje, iako je ranije uvijek ona stizala prva. Svakog dana ima neko objašnjenje: ili su imali toliko posla da je morala ostati duže ili je bila strašna gužva u prometu ili je išla kozmetičarki, frizeru, na masažu, na depilaciju ili u kupovinu, ali nije uspjela pronaći ono što je tražila. Svakih dva-tri tjedna ide na službene puteve po dva-tri dana, i to obično preko vikenda.

Čim dođe kući ode u kupaonicu i ostaje u njoj sat ili dva. Kaže da je izmorena i mora se opustiti, a topla voda je najbolje opušta. Jako je smeta ako ju pri tome uznemiravam. Ako mi se pripiša dok je ona unutra, obzirom da je wc-školjka u kupaonici, olakšam se u teglu s cvijćem na balkonu. Kad izađe sva je odsutna, sjedi bez riječi, gleda u prazno ili kroz mene kao da sam nevidljiv, a često joj moram isti stvar ponoviti dva-tri puta, drugi put da bi čula da joj uopće nešto govorim, a treći da bi razumjela. Ili bjesomučno sprema po kući, usisava, pere, pegla, bolje joj se ne naći na putu.

Navečer gotovo obavezno izađe iz kuće, i to sama. Obično ode do majke jer se majka u posljednje vrijeme osjeća loše, pa se smiri kad joj ona dođe i provede neko vrijeme s njom. Često ide i kod sestre, sestra ima nekih ljubavnih problema, pa joj se povjerava i raspravljaju o tome. Ima i jednu prijateljicu koju je počela često posjećivati. Ranije se nisu odviše družile, ali u posljednjih šest mjeseci se redovno viđaju utorkom. Onda joj se javljaju neke stare dobre prijateljice koje nije vidjela dvadesetak godina i isto tako dobri prijatelji još iz vrtića za koje ranije nisam ni čuo, pa se moraju naći i pošteno ispričati. Počela je izlaziti i s kolegicama i kolegama s posla. U posljednjih mjesec dana dvadesetgodišnjicu mature slavila je tri puta!

Prije nego izađe iz kuće obavezno se dotjera kao da ide na modnu reviju. Trebali biste vidjeti kakve minice-dopičnjake obuče kad ide majci, sestri ili prijateljici! Svakih mjesec dana kupi nove cipele s vrtoglavo visokim petama. To je jedino do čega joj je stalo da čuje moje mišljenje – kako izgleda. Iskreno kažem – izgleda bolje nego ikada. Kao da je procvjetala.

Često nakon posla ni ne svrati doma. Posao se oduži, pa nakon njega odmah produži dalje ili je pri kraju radnog vremena svratila neka stara prijateljica koju godinama nije vidjela, za koju također nisam čuo nikada ranije, pa su nakon posla otišle zajedno na kavu i ostale tri sata, koliko su si imale za ispričati, pa više nije imalo smisla da ide preko cijeloga grada samo da bi se na časak pojavila. Ja se zabavljam s djecom. Kuham im, spremam iza njih, radimo domaće zadaće, igramo „Čovječe ne ljuti se“, idemo na zložbe i u kino. Raduje me što mogu biti s njima od kada se vrate iz škole pa dok ih smjestim na spavanje. Trudim se izmišljati razne zabave da im majka uopće ne nedostaje.

Supruga se kući vrati kasno, malo prije ponoći ili iza ponoći, vrlo umorna. Poljubi usnulu djecu i odmah se uvuče u krevet, pokrije preko glave i ne voli da je išta pitam, samo bi zaspala. Jedino što je može trgnuti je neočekivani poziv. Vrlo često petnaestak minuta nakon što se vrati cvrcne telefon, samo se jednom oglasi i utihne, ili se ja javim, a s druge strane odmah spuste slušalicu, ili se ona javi pa je pogrešan spoj. Ili je nazovu na mobitel sestra ili prijateljica s kojima je provela večer jer su se još nečega sjetile, pa ona odjuri u drugu sobu ili kupaonicu i šapčući s njima razgovara još petnestak minuta do pola sata. Znalo se dogoditi i da su stizali sms-ovi, pa je pokrivena jorganom preko glave upadala u bjesomučnu izmjenu poruka za koju ne znam koliko je trajala jer sam zaspao. Od mobitela se ne razdvaja ni kad je kod kuće, nosi ga sa sobom i na zahod. Kaže , uvijek je mogu nešto poslovno nazvati. Onda nosi svilenu maramu oko vrata sedam dana, ne skida je čak ni kad ide u krevet.

Nekoliko puta se dogodilo u ovom posljednjem razdoblju da dva-tri dana nije izlazila. Jednom je bila jako tužna, izgledala je kao na granici očaja. Samo se zavukla u najdalji ugao stana i neprestalno buljila u mobitel koji nije zazvonio. Čak je i djecu odbijala od sebe. Rekla je da joj se čini da će dobiti gripu, pa bolje da se svi držimo daleko. U druga dva navrata je bila kao razdražena tigrica, samo je vrebala priliku ili izmišljala razloge da bi mogla prasnuti i izderati se na mene.

Ne provjeravam je. Ne zovem kod majke ni sestre kad je ona ondje na fiksnu liniju. Ako je baš nužno da je čujem, nazovem je na mobitel. Ne zavirujem u njen mobitel da provjerim koga je zvala i tko je nju zvao. Ne kopam joj po torbici. Ne pada mi ni na pamet da provjeravam kod onih za koje je rekla da provodi vrijeme s njima da li je zaista tako. Ne slijedim je kroz grad da vidim gdje zaista izlazi. Ne suočavam je s nezgodnim pitanjima niti insistiram da mi objasni što se događa. Čekam da je prođe. Nešto slično događalo se i nekoliko puta ranije, ali nikada nije trajalo duže od dvije-tri sedmice.

Što bih dobio kad bih saznao da ima ljubavnika? Uopće ne priželjkujem da mi dođe i kaže da je za nekim toliko izgubila glavu da se želi razvesti i nastaviti živjeti s njim. Kad smo se vjenčali nismo to napravili zato da bismo se razveli. Nedostaje mi što u posljednje vrijeme gotovo uopće ne razgovaramo, osim nužnih tehničkih obavijesti vezanih za zajednički život, a kamoli da mi se povjerava. Ta ipak sam joj ja najbliža osoba na svijetu i želim joj samo sve najbolje! Samo se nadam da je taj ljubavnik, ako postoji (a vjerojatno postoji), neka prijatna, pristojna i razumna osoba. Kad smo se vjenčavali obečali smo jedno drugome da ćemo ostati zajedno i u dobru i u zlu. Kad bi se ona ozbiljno razboljela ili nas neka druga takva nevolja snašla, ni po koju cijenu je ne bih napustio ni zapustio. Isto tako, ako joj je dobro, ne bih želio biti taj koji bi joj to kvario. Zato se i nadam da je taj ljubavnik samo veseli, da joj je dobro s njim, da nije nekakav koji se samo poigrava i izvodi pizdarije koje je samo živciraju. Pa i da se meni dogodi da se zaljubim u neku drugu, a svakome se to može dogoditi, ne bih dozvolio da to ikako utjeće na naše odnose. Zaljubljenost je kao gripa. Dođe pa prođe.

Neću reći da i najmanje uživam u tome kako se odalečila od mene i porodičnog života, ali mogu ja to izdržati. Nadam se da ćemo jednoga dana, kad sve prođe, kad bude daleko za nama, opušteno ležati jedno pored drugoga i da će mi sve natenane ispričati, olakšati dušu, te da ćemo nakon toga biti u još boljim odnosima nego ikada ranije.















ponedjeljak, 14.11.2011.

stotinu kristalnih glasova

Kao što se za Josipa Kovačića pričalo da je sklon dječacima, tako se slična priča vukla i za V.K.-om, kojega su zvali Kranjac, iako nije bio Slovenac. Kovačiću sam jednom bio i kod kuće i zaista je bio oženjen. Sumnja ostaje ondje gdje se posije, pa sam se pitao je li me pozvao kao posljedicu bliskosti koju smo uspostavili ili da bih pričao po gimnaziji da sam mu vidio suprugu. Prilikom posjeta supruga se pojavila, bila je pristojno ljubazna, i brzo nas ostavila da možemo pričati bez ometanja. Po tome zaista nisam mogao ništa reći u kakvim su odnosima, a kamoli da li je ona zaista ljubiteljica vlastitog spola kao i on, pa da su se oženili da bi jedno drugome bili zaštita u svijetu koji u to vrijeme nije bio nimalo blagonaklon prema takvim sklonostima. Bio je niz indicija da je priča o V.K.-u upravo suprotna od istine, ali i nekih koje su ukazivale da bi moglo biti vatre ondje gdje ima dima.

Bila je jedna mlada zgodna profesorica koja je obvezno išla s V.K.-om na školske izlete i maturalna putovanja, bez obzira da li je išao njezin razred ili njegov, a u četiri godine gimnazije nekoliko su puta upriličili da njihovi razredi idu negdje zajedno. Pored toga, V.K. je u četiri godine, koliko sam imao uvid, promijenio četiri stalne djevojke. Sve su bile vrlo mlade studentice, sve su bile bivše učenice naše gimnazije jer si ne bi dopustio da ga ulove kako nešto muti s nekom koja još ide u školu na kojoj predaje, jedna je bila ljepša od druge, ponajljepše cure iz generacije, i svaka je trajala dok je nije smijenila neka iz naredne generacije. No da je imao osobenu sklonost mladićima bila je općepoznata javna tajna u koju nije bilo sumnje.

Kranjac je predavao na Prvoj i Četvrtoj gimnaziji koje su radile u istoj zgradi, samo u obrnutim turnusima. Prijepodne Prva gimnazija, poslijepodne Četvrta, a naredne sedmice obrnuto. V.K. je bio u školi od jutra do navečer. U svakom razredu imao je dva, tri ili četiri „miljenika“. Miljenici su mu obavezno bili oni koji su ostalim profesorima priređivali najviše problema, oni koji pred nikim i ničim nisu ustupali, obavezno inteligentni i duhoviti, skloni dobacivanju i raznim opačinama. Najveći dio svojih boravaka po razredima trošio je na prepucavanja i nadmudrivanja sa tim svojim izabranicima, ali je prema ostalima bio vrlo fer, pa to nije značilo da je itko na ikoji način povlašten. Kao primjer mogu navesti jedan svoj izlazak pred ploču jer je bio tako kratak da ga mogu od riječi do riječi citirati. V.K. je unišao u razred, tresnuo imenikom po katedri i ne otvarajući ga prizvao:
- Babloviću!

To je značilo da trebam izaći ispred klupa. Polako sam ustao, teturajući se dogegao i pokušao uspraviti pored ploče. Cijelu noć sam tulumario, dosta smo i pili, išao sam spavati rano ujutro, nisam odspavao više od dva-tri sata i sve se to na meni vidjelo, a mora da sam i dolično smrdio.
V.K. je rekao:
- Mendelssohn.

LJuljajući se naprijed-nazad mrzovoljno sam procijedio:
- Zove se Felix – i zašutio.

V.K. nije dugo čekao da nastavim, već je samo kratko prokomentirao:
- Da si znao da se zove još i Batholdy – dobio bi dva.

To je značilo da sam dobio jedan. Naravno da mi ne bi dao dvojku da sam znao još i ono „Batholdy“, još bi me cijedio, ali ono što je rekao bila mu je dobra doskočica. Bez riječi sam se vratio u klupu i do kraja nastave tog dana se s mukom borio da ne zaspem. Ali nešto sam naučio zauvijek. Mendelssohn. Punim imenom zvao se Felix Mendelssohn-Bartholdy.

V.K. je bio mladi ambiciozni profesor prepun entuzijazma i energije. Zgranuo nas je već na početku prvog razreda kad je unišao u razred vukući kutiju s gramofonom i s naramkom gramofonskih ploča pod drugom rukom. Na pločama je bila klasična muzika i morali smo je slušati. Svi smo u to vrijeme bili zagriženi rokeri i u početku nismo znali da li nas zafrkava, je li to moguće, rogoborili smo protiv toga kao protiv najgore muke i poniženja. No on je bio spreman svađati se od početka do kraja školskog sata i vremenom nas sve primirio. Često smo morali odgovarati tako da je pustio komadić neke klasične skladbe i tražio da kažemo koje je to djelo i reći kompozitora. Vremenom smo tako mnogo toga odslušali, upoznali i zavoljeli i u višim razredima smo jedva čekali da se pojavi Kranjac s gramofonom jer je to značilo da ćemo se cijeli sat moći opustiti i uživati.

Kad sam bio u trećem razredu nadošao je na sumanutu ideju. Osnovat će zajednički zbor Prve i Četvrte gimnazije! Ideja sama po sebi nije bila ni dobra ni loša, osim što je nakanio u taj zbor ubaciti sve svoje miljenike iz svih razreda sa obje gimnazije. Prozirno. Zbor je bio samo izrika da dva-tri puta sedmično sakupi na gomilu sve koji su mu bili dragi i tako sam sebe počasti na kraju dana. Naravno, kako su to uglavnom bile sve same barabe kojima zborno pjevanje nije bilo ni na kraju pameti, zamisao je već prije početka izgledala neizvodljiva. Tome je doskočio tako da je natjerao pedesetak najzgodnijih cura s obje gimnazije da također dolaze na zborno pjevanja i odjednom su sve one barabe nagrnule da ne propuste ni jednu probu.

I tako je dva puta tjedno sjedilo stotinjak nas u najvećoj dvorani zgrade u kojoj je danas Mimarin muzej i uvježbavali smo pjevati kantate, korale, rekvijeme, arije opernih zborova i slične pizdarije, a pred nastupe smo se znali sastajati i dan za danom. V.K. je stajao ispred svih, mahao rukama i dirigirao. I onda se dogodilo čudo božje milosti. Zbor je propjevao!

To kako je taj zbor propjevao bilo je nevjerojatno. Nije bilo te najsloženije kompozicije koju nije mogao izvesti, a kad je grunuo svom snagom to je naprosto gazilo i mljelo sve koji su se našli pred njim. Ništa čudo jer su se u zboru našli mlada Josipa Lisac, mladi Krunoslav Cigoj, te još dvadesetak ljudi koji su kasnije postali značajna imena u muzičkom svijetu. Recimo, Maja Lukas je provela radni vijek kao primadona bečke opere, a danas živi u Pragu. Pjevali su ondje, između ostalih, i Čedo Prodanović, oduvijek je bio poveliki, pa možete zamisliti kako može pustiti glas, i Mladen Pleše, današnji glavni urednik „Jutarnjeg lista“.

Često smo nastupali u drugim školama u Zagrebu, pa i po cijeloj Hrvatskoj. Nakon nekoliko takvih nastupa unaprijed smo uživali znajući što će se dogoditi. Obično smo se našli poredani sučelice nekoliko stotina do tisuću nepoznatih učenika. Gledali smo kako ih profesori utjeruju u dvoranu, uguravaju u redove, oni se opiru, skaču po stolicama, krešte, odbacuju i točno smo znali kako se osjećaju. U ono je vrijeme rock-eksplozija bila u punom zamahu, slušati zborno pjevanje je bila posljednja stvar na svijetu koju bi samovoljno odabrali, tjerali su ih na priredbu nakon završetka nastave što ih je razgnjevilo i jedva su čekali da se razbježe.

A onda je zbor grunuo! Nas stotinu i deset mogli smo nadglasati bilo kojih tisuću. Svi u publici su se sledenili i popadali zgranuti po stolicama kao da ih je neka velika metla pomela. A kad smo počeli preplitati glasove nisu mogli vjerovati svojim ušima. Već prije završetka prve pjesme svi su bili oduzeti, kao hipnotizirani, u tišini između pjesama nije se čulo ni glaska. Jedino čime se publika oglašavala bio je frenetičan pljesak. Da smo htjeli mogli smo ih držati do jutra bez obzira što nismo imali toliki repertoar, ali nitko se ne bi bunio ni da smo pjesme ponavljali. Pjevali smo „Hej, Slaveni!“ i „Lijepu našu domovinu“, „U boj! U boj!“ iz „Nikole Šubića Zrinskog“ i „Moju mitraljezuNatka Devčića, crkvene korale i narodne poskočice, nitko u tome nije vidio ništa čudno.

Nakon dvije godine nastupanja zbor je izborio prvo mjesto na natjecanju europskih srednjoškolskih zborova u Moskvi. Bili su u Rusiji petnaest dana, nastupali i na televiziji i pričali da su se odlično proveli. Mene direktor gimnazije, koji me nije mogao živog smisliti, da mi napakosti, nije htio pustiti na put i tako mi je to promaklo. Prisjećam se da se petnaest dana dok njih ostalih nije bilo uglavnom nisam treznio, a direktor je bježao i sklanjao se po školi da se ne sretnemo. Da smo se sučelili, naročito pred svjedocima, svašta bi čuo!

Bila je jedna stvar koju smo izvodili, a pjevale su je samo ženske, pri čemu smo mi muški šutjeli. „Zbor Hrvatica“ iz opere „Porin“. Kad su naše ženske pustile glas, to je bilo nadnaravno. Čuo sam to bezbroj puta na probama i nastupima, ali svaki puta me je prožimala jeza, a sve dlake duž kičme su se nakostriješile kao bodlje. Od onda, već pola stoljeća, ne propustim čuti ni jednu izvedbu te kompozicije za koju dočujem, ali niti jedna se ni izdaleka ne može mjeriti s onim kako su to pjevale naše ženske. Nažalost, takvo je to bilo vrijeme, ne postoji snimka nastupa tog zbora, a kamoli da bi postojala ploča s „The best of…

Meni se pjevajući u zboru na drugi način ponovilo ono isto što sam okusio veslajući. Snaga unisonog kolektiva neusporedivo je jača od zbroja snaga pojedinaca koji ga sačinjavaju. Zbor u kojemu svatko pjeva svoje nije zbor. Veslači od kojih svatko vesla za sebe samo si međusobno smetaju i ne mogu se pomaknuti.

Drugačije iskustvo kolektivnog rada iskusio sam uvježbavajući operu. Peta gimnazija bila je u drugom krilu iste zgrade u kojoj su bile i Prva i Četvrta. Kranjac je bio dobar s Antonijem C.C. koji je podučavao muzički odgoj u Petoj gimnaziji. Njih dvojica su smislili da prirede i operu. Odabrali su „Don PasqualeaGaetana Donizettia. Naslovnu ulogu dodijelili su Krunoslavu Cigoju, koji je tada također bio u maturalnom razredu. Našli su neke operne pjevače bez stalnog angažmana za ostale uloge, a statisti smo bili Zvonko Ilijić i Armin Pavić s Pete gimnazije, te ja. Nas dvojica smo glumili sluge koji se ruše po pozornici, maltene kaskadere. Nastupali smo u livrejama, s tim da nam perike nisu trebale koliku smo imali kosurinu. Kranjac je izborio da mu je škola dala veliku dvoranu za probu, pa sam tako mjesecima svaki dan navečer bio u školi do kasno, ako ne na probama zbora, ono na probama za operu. U operi svatko ima svoju ulogu, i tek ako svatko radi nešto drugo sve zajedno ima smisla.

Naš mali amaterski ansambl nastupio je s tom operom u nekoliko gradova. Jednom prilikom gostovali smo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku. Bila je ili kasna jesen ili rano proljeće. Uglavnom, na kontinentu je bilo gadno vrijeme, hladno, mračno, s padalinama, a na obali nas je dočekalo sunčano i toplo. Škola nam je dozvolila tri dana odsustva. Kad smo završili, a ostali se spremali za Zagreb, Kranjac je predložio meni jer smo jedino nas dvojica bili s Četvrte:
- Ostanimo nas dvojica još dva dana, pa možemo produžiti i preko vikenda... Reći ćemo da smo zbog velikog interesa publike morali ponoviti predstavu.

Zabrinuo sam se jer sam ionako imao već previše neispričanih školskih sati i dana:
- Što ako netko od profesora pročita u novinama da smo imali samo jedan nastup?

Samouvjereno me je uvjeravao:
- Ne budi lud! Zar misliš da itko u zbornici čita novine?

Ostali su otišli, a mi se preselili u istu dvokrevetnu sobu u hotelu „Krka“. Prve večeri smo se smrtonosno obžderali u hotelskom restoranu, a krvoločno smo i pili. Tog dana je na naslovnim stranicama izašla glamurozna fotografija moje prijateljice iz „AndersenaGordane Grbić koja je u međuvremenu postala poznata televizijska najavljivačica. Kupio sam taj primjerak „Arene“ i pao u afan. Kako smo sjeli večerati tako sam počeo kukati i gnjaviti V.K.-a ispovijedima kako je G.G. perfidno izbjegavala moje pokušaje lirsko-emocionalno-seksualnog približavanja. Što sam više kukao, to sam više pio. Kad smo se napokon digli od stola primijetili smo da nas noge ne drže, a po stepenicama smo se uspeli djelomično i četveronoške, smijući se kao životinje.

Kao što se vidi, iako sam s nekim profesorima bio na ratnoj nozi, s drugima sam bio vrlo prisan.

Sručili smo se svaki na svoj krevet. Kreveti su bili razdvojeni, pa kad me je iz sna trgnula potreba da moram povratiti, te kad sam se osovio i spustio noge na pod, prvi mlaz iz usta sručio se pravo na Kranjca koji je spavao. Jurnuo sam prema lavabou u uglu sobe rigajući usput. Drugi mlaz zalio je zid prema kojem sam hrlio. Treći je završio u njegovom otvorenom koferu koji se nalazio prije lavaboa. Ostatak je završio u lavabou.

Takvo buđenje nas je razbudilo, a kako sam se riješio sadržaja svoje utrobe djelomično sam se i otrijeznio. Pustio sam vodu da pokušam isprati povračotinu iz lavaboa, ali odvodna cijev se začepila i prljava voda se podigla do ruba. Izišao sam na hodnik potražiti s čim bih se mogao pomoći. U sobici u kojoj su čistačice držale krpe i metle pronašao sam neki komad žice dugačak oko metar i pol. To mi se činilo idealnim da odčepiti cijev. Vratio sam se u sobu, zabio žicu u odvod i počeo gurati. Mora da su kanalizacijske cijevi u hotelu bile trule kao i zidovi jer je vrh žice probio put i izvirio iz zida oko pola metra postrance od lavaboa. Kroz otvor je šiknula smrdljiva voda i nezaustavljivo poplavila cijelu sobu.

Bili smo preiznueni da bi nastavili sa sređivanjem, pa smo se sručili nazad na postelje i odspavali još nekoliko sati usred sveg toga kaosa i smrada. Rano ujutro smo se pokupili, razdužili na recepciji i zbrisali u drugi hotel gdje smo se još preko vikenda oporavljali od mamurluka sunčajući se preko dana na rivi. Nezaboravan provod.

One priče da je V.K. bio seksualno sklon lijepim dječacima, koliko mogu posvjedočiti, nisu istinite. Ako je s ikim imao prilike da nešto pokuša, bio sam to ja, a ne samo da nije pokušao nego nije bilo ni natruhe nečega takvoga. Dapače, u razgovorima o tim temama iskazivao je zanimanje samo prema ženama, a osobno sam znao niz njih koje su pale žrtvama tog interesa. Doduše, možda je bio svežder, ali je – što se mene tiče – bio zaustavljen mojom izrazito heterosekualnom kuknjavom, ne mogu reći.

V.K. je nekoliko godina nakon što sam maturirao otišao s gimnazije i proslavio se kao dirigent i zborovođa. Dirigirao je simfonijskim orkestrima u Beču, Londonu i New Yorku, velikim i razglašenim zborovima, rukovodio opernim kućama i glazbenim festivalima, pod njegovom palicom pjevali su najpoznatiji svjetski operni pjevači, nekoliko desetljeća bio je možda najznačajnija figura u domaćoj ozbiljnoj glazbi.

Dakle, u svoje životne domete mogu ubrojiti da sam povraćao po nekim od najprominentnijih ličnosti svoje epohe.

Nekoliko desetljeća kasnije vozio sam usamljen kroz noć prema Zagrebu. Na radioprogramu bio je kasni noćni razgovor, a gostovao je V.K. Voditelj razgovora bio je fasciniran listom svjetskih ansambala i institucija kojima je njegov sugovornik u svojoj karijeri dirigirao ili rukovodio. Nabrajali su se najpoznatiji svjetski orkestri, zborovi i operne kuće, a u jednom trenutku je voditelj zapitao Kranjca može li izabrati koji je bio najbolji ansambl koji se oglasio pod njegovom dirigentskom palicom. Izbile su mi suze od ganuća kada je s potpunim uvjerenjem izjavio:

- Školski zbor Prve i Četvrte gimnazije.







petak, 11.11.2011.

Franjo, zagledan u zvijezde

Pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman potrudio se da ne hoda „malen pod zvijezdama“, ali je bio svjestan da su one, velike i moćne, neprestano nad njim i upravljaju njegovom sudbinom. Da se ne bi mislilo da nagađam, pozivam se na njega samoga, na njegove riječi, onako kako su zapisane i objavljene u prvom svesku „Osobnog dnevnika“ kojeg se ovih dana može kupiti na kioscima diljem Lijepe naše.

U dnevničkoj zabilješci od petka, 21. listopada 1977, objavljenoj na str. 358, Tuđman je zapisao:

...zna samo Ankica, a ni njoj nisam sve rekao, jer me je i samog zapeklo, lecnulo me kad sam pročitao da mi u Studijevu horoskopu za ovaj dolazeći tjedan piše da ne putujem, tj. da se „što više čuvam“ da „izbjegavam fizičke i psihičke napore i – putovanja“. Znači ni zvijezde mi sklone nisu...


Dakle, ni Ankici nije rekao da ga je zapeklo, lecnulo, što je pročitao u horoskopu. Zabrinuo se – ni zvijezde mu nisu bile sklone.

U dnevničkoj zabilješci od petka, 13. listopada 1978, objavljenoj na str. 409, Tuđman se vraća istoj temi:

U petak kupujemo „Studio“ s RTV programom. Uvijek iz znatiželje pročitam horoskop. Ne bih mogao reći da mi često sklop mog sazviježđa nije nagovještavao što-šta što se zbilja sa mnom zbivalo. A danas sam pročitao „ovog ćete tjedna imati osjećaj da se sve srušilo na vas...“


Dakle, saznajemo da su Tuđmanovi kupovali „Studio“ zbog najava televizijskog programa, a on je uvijek – iz znatiželje – pročitao horoskop. Ne navodi da je iz znatiželje čitao išta drugo. Navođenje znatiželje navodi na to da budući predsjednik horoskope nije uzimao odviše ozbiljno, ali već u sljedećoj rečenici se poziva na svoje iskustvo da mu je sklop sazviježđa nagovještavao štošta što se s njim zaista zbivalo, i to često. Stoga je ozbiljno uzeo srcu ono što je pročitao da mu se te sedmice najavljuje.

Iz navedenih odlomaka možemo uočiti da su oba zapisana u lipnju, i to u petak. Ništa čudno, lipanj je takav mjesec, naslućuje se jesen, čovjeka obuzimaju nostalgična raspoloženja i mala snaga, okreće se onome što to nadilazi, sjetnim razmišljanjima o svrsi života, onome što je iznad svega, dubini svemira, zvijezdama... A ni s petkom nema ništa čudnoga u vezi. U petak je, naime, izlazio „Studio“.

Dirljivo mi je zamišljati budućeg hrvatskog predsjednika kako rano u petak žuri prema novinskom kiosku da bi kupio svoj primjerak „Studija“ ili nestrpljivo čeka kod kuće da mu ga Ankica donese da bi ga rastvorio drhtavim rukama od uzbuđenja što će utažiti znatiželju vidjevši što ga očekuje naredne sedmice...

Kad se samo sjetim koliko sam puta stenjao jer me je zapao zadatak napisati horoskop za tiskovine poput „Studija“! Malo se koja muka mogla s tim usporediti. Što napisati? Buljio sam u strop (zvijezde su negdje gore) i cijedio kao suhu drenovinu: „...Vi ćete ovog tjedna misliti da se sve urotilo protiv vas. Gotovo svi su vam planeti neskloni...“ ili neku sličnu budalaštinu. Nije loše napisati „Pripazite na probavu“, nikome takvo upozorenje neće škoditi. Može se nadrljati i nešto poput „Nastojte što više biti sami i ne oslanjajte se ni na prijateljstvo ni na ljubav...“ što god da to značilo. Da li ćete nastojati ili ne, to je druga priča, koliko će vam to uspjeti je treća, što će se dogoditi ako nastojite i uspijete ili ako ni ne nastojite ni ne uspijete, to nećemo ni spominjati. Glavno je da se iscijedi još jedan redak prema završetku kartice. Da sam znao koliko to utječe na nekoga poput budućeg hrvatskog predsjednika, posvećivao bih tom poslu znatno više truda.

On je, opet u petak, 20. listopada 1978. godine, kako se može čitati na str. 411 njegovog „Osobnog dnevnika“, zapisao:

Danas sam (u „Studiju“) u horoskopu svog znaka (Bik) pročitao: „Vi ćete ovog tjedna misliti da se sve urotilo protiv vas. Gotovo svi su vam planeti neskloni, i oni koji se odnose na posao, kao i oni koji su u vezi s vašim emocionalnim životom. Ne mora to značiti da će vam se dogoditi neke nesreće, ali je sigurno da ćete fizički i psihički biti u lošijoj kondiciji pa izbjegavajte veće obaveze. Nastojte što više biti sami i ne oslanjajte se ni na prijateljstvo ni na ljubav, jer ni u čemu nećete naći podrške“.


To ga je toliko oduševilo da je nakon toga uskliknuo:

I onda ne vjeruj u zvijezde i u sudbinu što nam je u njima zapisana!


Pametan se stidi onoga čime se budala ponosi. Franjo Tuđman je zapisao kao značajno da je vjerovao zvjezdoznancima (i to onima iz „Studija“), Ankica je to prepisala, Miroslav (doktor nauka!) je pregledao, urednici „Večernjeg lista“ pripremili za tisak – i sad imamo!

Sad nam se mnogo toga nejasnoga može, naknadno i prekasno objasniti. Ako vam je nešto od državničkih i političkih poteza pokojnog predsjednika izgledalo bedasto ili suludo, onako van pameti, možda niste u pravu. Možda je sve što je radio bilo racionalno i mudro, obzirom na ono najvažnije – zbog rasporeda zvijezda. Možda je Saturn bio u takvom odnosu prema Uranu, a Mjesec u četvrtoj kući, da jadni Bik i nije mogao drugačije! Kad je tako pisalo u „Studiju“!

Kao ozbiljan znanstvenik nije mogao zanemariti relevantne izvore, a kao osoba koja je težila postati povijesna figura nastavio je niz bezbrojnih primitivnih plemenskih poglavica, ludih rimskih careva, suludih imperatora, debilnih kraljeva i retardiranih nacističkih glavešina - sve povijesnih likova - koji su također najozbiljnije razmatrali najrazličitija proricanja od gledanja u životinjsku utrobu, preko tumačenja snova, do numerologije, astrologije, bacanja karata i srodnih i sličnih pouzdanih metoda.

Kao čovjek iskusan u proricanju sudbine mogu predvidjeti: jedan broj ljudi će kupiti „Osobni dnevnik“ Franje Tuđmana na kioscima, niz prigodnih apologeta će se javiti izjavama kako je to kapitalno djelo za razumijevanje najznačajnije ličnosti u Hrvata u XX stoljeću, neki urednici u „Večernjem listu“ će biti zadovoljni svojim izdavačkim poduhvatom – i svi će biti u pravu. To doista i jeste značajan izdavački poduhvat jer omogućuje uvid u lik koji nam je svima skrojio sudbine, ako se knjiga pročita. To doista daje autentičnu građu za razumijevanje tog lika, ako se razumije ono što se pročita. Oni koji će kupiti knjigu moći će se ponositi i praviti važnima pred onima koji je neće kupiti. I sve to neće ništa promijeniti, prvenstveno zato jer je prekasno, a zatim i zbog onoga što je napisala Ani ram u komentaru na moj prethodni post koji je govorio o istoj knjizi: „Ljudi koji veličaju lik i djelo dotičnoga, razmišljaju upravo na isti način kao on, i kad ovo pročitaju doživjet će ga samo još bližim sebi, i neće ga secirati poput tebe, prema tome, tko ga je volio do sada, voljet će ga još više, a tko nije, neće knjigu ni taknut, niti se zamarati debilanama sitne duše...“ Eventualno će samo na naslovnoj stranici „24 sata“ osvanuti naslov TUĐMAN VJEROVAO HOROSKOPIMA!, kao spomen da su Hrvati na kraju XX stoljeća pametno povjerili svoje sudbine u ruke osobe koja je vjerovala kvazizvjezdoznancima iz jeftinih novina namijenjenih televizijskom programu, ali tome nitko neće posvetiti više pozornosti od vijesti da se rodilo tele s dvije glave, poznati pjevač razveo od poznate manekenke, a neka bjelosvjetska fufa je fotografirana bez gaćica.




četvrtak, 10.11.2011.

pitanje koje se ne pita

Televizija je imala samo jedan program, a taj je prestajao s emitiranjem oko deset sati navečer. Odmah nakon toga baka, djed i mala sestra su odlazili na spavanje. U prvom razredu gimnazije počeo sam se vračati kući nakon ponoći, na prstima prolazio od ulaznih vrata stana do svog kreveta i često pomalo podnapit, a uvijek totalno iznuren, jedva stigavši odbaciti obuću ni ne skidajući se padao na postelju i tako zaspao.

Jedne noći, na pola puta od ulaza u stan do moje sobice, spazim u kuhinji svjetlo. Pomislio sam da su ga zaboravili zagasiti, odem do kuhinje, odškrinem vrata i spazim djeda u pidžami, ogrnutog kućnim haljetkom, kako sjedi na stolici, glava mu pala na prsa i spava. Odmah mi je bilo jasno što je posrijedi. Ostao je čekati da vidi kad ću se vratiti, pa ga san prevario. Smilio mi se, raznježio sam se. Znao sam da je zabrinut za mene, zašto se vraćam kasno, gdje sam do tada… Sve pitanja koja sam po svaku cijenu kanio izbjeći. Pazeći da ga ne probudim otišao sam u svoju sobicu, razodjenuo se, legao i pokrio, te zaspao kao da je sve kao obično.

Drugo jutro, za doručkom, nitko ništa ne govori, nitko ništa ne pita. Međutim, naredne noći, kad sam se u mraku htio baciti na krevet, zamalo sam se sručio na djeda. U posljednji čas sam čuo hrkanje koje me zaustavilo, pa uočio da se djed ispružio po mom mjestu i spava kao top.

Srećom, stan je imao više soba, a u svakoj je bio neki krevet ili kauč, pa sam otišao do prvog slobodnog ležaja, pronašao nekakvu deku, ispružio se, pokrio i zaspao.

Ujutro, za doručkom, pita djed, kao naivno:
- A je li, noćas nisi spavao u svom krevetu?

Ja odgovorim glumeći jednaku prostodušnost:
- Nisam. Zamisli, kad sam htio leći vidio sam da ti spavaš u njemu, a tako si slatko spavao da te nisam imao srca buditi.

Djed je ostao bez teksta jer da izravno zapita iz čistog mira ono što ga je zanimalo, „Kada si se noćas vratio?“, nije bilo u njegovom i bakinom stilu. Oni su radije izbjegavali sva nezgodna pitanja kao da ne postoje dokle god se moglo, iako se kadikad događalo da zbog toga ponešto potpuno beznačajno naraste do mjere da se više nije moglo prešućivati, a kamoli ispraviti.

Treće noći pokušam ugurati ključ u bravu da otvorim vrata stana, kad – ne ide! Netko je ostavio ključ u bravi s unutarnje strane tako da ja s vanjske nisam mogao otključati. Odmah sam znao da to nije slučajno. Preostalo mi je zvoniti, probuditi one unutra da mi otvore, ali nakon toga bi odmah sasvim prirodno uslijedila pitanja „Gdje si do sada?“ i slično, no meni se uopće, a pogotovo u taj čas, uopće nije raspravljalo o tome i ni o čemu drugome.

Bakin i djedov stan bio je na gornjem katu vile na Tuškancu. Stanovi su bili visokog stropa, pa su prozori na prvom katu bili poprilično visoko, ali ja sam znao način kako se moglo uspeti upravo do onoga na mojoj sobi. U ponoć sam plazio uz fasadu kao oni penjači što se veru po okomitim stijenama bez ikakve opreme, oslanjajući se samo na jagodice prstiju i vrhove nogu, kao pauk, dosegnuo rub prozora i prevalio se preko njega u mračni stan. Sručio sam se u krevet i zadovoljno opustio.

Za doručkom – ništa, ali navečer ne samo da je bio ključ u vratima s unutarnje strane, nego su i svi prozori bili zatvoreni. Obilazio sam kuću, ogledavao prozore, ali je čak i onaj mali iznad zahoda, koji je uvijek bio otvoren, pa i zimi, bio zaglavljen. Preostalo mi je samo otići na stepenice prema podrumu, ispružiti se po najgornjoj, i pokušati odspavati. To je bilo vrlo neudobno. Stepenica je bila uska i kratka pa sam ležao na njoj zgrčen i izvijen, bila je vraški tvrda, a noć je pored toga bila već hladnjikava. Gotovo uopće nisam spavao. Pričekao sam da djed ode na posao, a zatim ušao u svoju sobu, bacio se na krevet i demonstrativno zaspao. Iz protesta nisam ni otišao u školu koja je bila prijepodne, nego spavao do ručka.

Odlučio sam da neću dozvoliti da se tako nešto ponovi. Prije večernjeg izlaska iznio sam iz stana vreću za spavanje i sakrio je ispred ulaza u podrum. Kad sam navečer naišao na ključ u bravi s unutarnje strane i sve zatvorene prozore, otišao sam po vreću, odnio je usred vrta, položio na ravno mjesto s visokom bujnom travom ispod jednog drveta, uvukao se u nju i u slast zaspao.

Ujutro, tek što se razdanilo, možda nije bilo ni šest sati, najviše sedam, trka me djed nogom. Otvorim oko.
Uđi u kuću da te susjedi ne vide! – kaže on. Nije volio da itko vidi što nije volio da itko vidi. – Što bi rekli da te vide spavati u vrtu?!

Dobro, premjestim se u kuću, ali ni to nisam htio da mi se ponovi. Mrzim buđenja prije nego se naspavam. Naredne noći sam umjesto u vrt otišao stotinjak metara od kuće, u park na Dubravkinom putu. Znao sam izvrsno mjesto među grmljem gdje me nitko neće smetati niti će me ujutro sunce buditi. Kako ondje nije bilo vekerice spavao sam najmanje do deset, tako da sam u gimnaziju stigao tek na peti i šesti sat.

- A gdje si ti noćas spavao? – pitao je djed za ručkom.
- Nećeš vjerovati – rekoh mu. – Na Dubravkinom putu. U vreći za spavanje. – Znao je da s tom vrećom idem u svoje ljetne pustolovine. – Ja ti toliko volim spavati u vreći za spavanje, vani, u prirodi, da ne mogu propustiti da ondje spavam dok mi još vrijeme dozvoljava.

Na to je samo frknuo, bez ikakvog drugog komentara.

Spavao sam tako na Dubravkinom putu otprilike cijelu sedmicu, a onda je jedne noći padala kiša. Prijatelji su me dovezli automobilom, pretrčao sam do auta do ulaza, vrata na stubište nisu bila zaključana, a u bravi ulaznih vrata u stan nije bilo ključa s unutarnje strane. Uvukao sam se u predsoblje, pa u svoj krevet, i od tada pa nadalje više nije bilo nikakvih problema s noćnim ulascima, niti su baka i djed ikada pitali kada se vraćam kući, pa je tako taj problem riješen kao da ga nije ni bilo.












srijeda, 09.11.2011.

gimnazija

S prvim razredom gimnazije grunuo je svom snagom i pubertet.

Do tada sam bio primjeran učenik, odličan od zgora do dolje, tek rijetko zalomila mi se koja četvorka. Tri godine sam učio klavir u muzičkoj školi. Išao sam na treninge veslanja. Privatno sam učio engleski. Djedu i baki pomagao sam uređivati vrt. Bio sam uzorno dijete koje nije pravilo nikakvih problema.

Na kraju prvog polugodišta prvog razreda dobio sam samo jedinice i dvojke, a izostanaka i neopravdanih sati imao sam više od svih vršnjaka. Ono što su nas pokušavali poučiti znao sam još iz osnovne škole i sve mi je bilo dosadno. Pronašao sam daleko zanimljivije aktivnosti: odlaske u diskoklubove, sviranje gitare i zgubidanjenje s prijateljima, a naročito ganjanje djevojaka... To me je toliko zaokupilo da sam napisao još svega nekoliko člančića za „Plavi vjesnik“, pa prestao pisati za njih, a ostavio sam se i veslanja.

Jedino po čemu sam se izdvajao od ostalih propalica na gimnaziji bile su školske zadaće iz hrvatskoga. Pisali smo ih u tanke bilježnice formata A4 koje su bile pohranjene u školi. Većina učenika je za školsku zadaću ispisala dvije tri stranice, ja – odmah pola teke. Pisali smo ih četiri godišnje, nakon druge sam morao kupiti novu bilježnicu. Što ću? Kad sam se već našao u razredu, kad je već bila zadana neka tema, što ću drugo nego se raspisati? Bez obzira da li je naslov bio „Došlo je proljeće“ ili „Sretan ti rođendan, dragi druže Tito“ pisao sam brzo, tečno, nije bilo teme na koju nisam imao nešto svojega reći i da je školski sat trajao duže svaki put bih napisao i više.

Moje školske zadaće čitale su se u zbornici, što kolektivno što individualno. Čuo sam da su ih neki profesori i prepisivali (jer u ono doba još nije bilo fotokopirnih mašina) i odnosili sa sobom. Stariji profesori su se uglavnom zgražali, a mlađi su uglavnom bili oduševljeni.

Hrvatski mi je predavala profesorica koju smo zvali „baba Lazić“ ili "baba Lazićka". Baba Lazička me je mrzila. Bila je stara, visoka i suha, potpuno sijeda, imama dojam da je imala više od sedamdeset godina, nije me mogla smisliti. Nije voljela kako izgledam ni kako se ponašam ni kako njenom predmetu ne posvećujem ni najmanje pažnje, a naročito nije voljela moje školske zadaće.

Tipična situacija izgledala je ovako: Lazićka uđe u razred noseći naramak školskih zadaćnica, uruči ga redaru da ga svima razdijeli. Učenik koji je tog dan zadužen kao redar podijeli zadaćnice po klupama. Cilj sata je da svatko pogleda svoju ocjenu i iza zadaće ispiše riječi koje je pogriješio ispravno. To se zvalo „ispravak zadaće“. Svi dobiju svoju teku, osim mene. Ustanem i pristojno kažem „Oprostite, nisam dobio svoju zadaćnicu!“ Lazićka na to vrisne: „Samo to sam čekala! Naravno! Tvoja teka je kod direktora! On te čeka! Neću ti reći što o tvojoj zadaći mislim, neka ti on kaže!“

Odem kod direktora. On ne radi ništa drugo nego me čeka. Moja zadaćnica leži nasred pisaćeg stola ispred njega. Kako uđem, tako me spopadne – što sam mislio kad sam napisao takve stvari? Meni pak nije trebalo drugog šlagvorta osim „što sam mislio“. Prvi puta smo se svađali oko tri sata, a završilo je tako da mi je naredio da pozovem oca da dođe u školu odmah narednog dana. Ja sam veselo obavijestio oca da ga u školi željno iščekuju, a kako su se moji roditelji u međuvremenu razveli, nakon njegova pojavljivanja u školi potrudio sam se da ga ne vidim barem mjesec dana.

Sljedeći put je direktor izbjegao pitanje što mislim s onom što sam napisao i odmah me napao kako sam nešto tako mogao. Međutim se ja nisam dao krstiti. Ponovo smo se svađali oko tri sata, uključujući izderavanje jedan na drugoga, nadglasavanje i govorenje uglas. Nakon dva-tri sata je iznova zatražio da pozovem oca. Nakon toga me više nikada nije zvao na razgovor, nego je nakon svake zadaće izravno telefonirao ocu i zvao ga da se njih dvojica međusobno žale jedan drugome kako mi ne mogu stati na kraj.

U drugom razredu se dogodio za mene povoljan obrat. Lazićka je otišla na cjelogodišnje bolovanje, a umjesto nje je hrvatski predavao Ivan Čizmić iz Zadvarja. Kad je došao prvi sat za ispravak zadaće, s kojom sam ja opet ispunio pola teke, primijetio sam da ocjena nedostaje. Ustao sam i pristojno rekao: „Profesore, zaboravili ste me ocijeniti.“ Na to je on rekao nije zaboravio, ali da on to ne može ocijeniti. Što se tiče gramatičkih pogrešaka kojih je bilo barem po jedna u svakom retku, a svaku je pedantno obilježio, zaslužio sam jedinicu veliku kao kuća. Međutim, što se tiče obima i sadržaja, to se ne može ocijeniti jer ne postoji školska ocjena koja bi to obuhvatila. To je izvrsno, izvanredno, genijalno. Sve što je rekao činilo mi se fer i nisam mu imao išta zamjeriti. Ostao je problem kako me ocijeniti. „Hajde da te pitamo gramatiku“, predložio je Čizmić. „Hajde“, suglasio sam se. Pitao me je da mu kažem što smo učili o brojevima. Rekoh da nemam pojma. „Evo ti onda jedan“, završio je on i ubilježio mi jedinicu. „Nauči za drugi sat, pa ćeš ispraviti.“ Ni na tome mu nisam imao išta zamjeriti.

Na samom početku sljedećeg sata, prvo što je rekao bilo je „Babloviću, jesi naučio brojeve?“ Pošteno sam rekao „Nisam“ i ubilježio mi je još jednu jedinicu. Tako je počinjao svaki naredni sat, sve dok nije cijelu rubriku ispunio jedinicama, nije imao više gdje pisati, pa je prestao s tim. Na kraju godine mi je ipak dao četvorku koja je opako strčala među ostalim jedinicama i dvojkama pri čemu se izvinjavao da mi ipak ne može dati peticu zbog tolikih jedinica iz gramatike.

On nije odnosio moju zadaćnicu u zbornicu da podigne skandal, ali ju je ipak davao drugim profesorima za koje je znao da će ih razveseliti da je pročitaju. Išao sam u Četvrtu gimnaziju u kojoj je danas Mimarin muzej. Bila je to velika škola, razredi su išli od „a“ do „g“ ili „h“. Bilo je ondje mnogo profesora od kojih mi više od pola nisu predavali, ali svi su me znali.

Osvjedočio sam se da me svi znaju kad sam upoznao Josipa Kovačića. Otišao sam na neku književnu obljetnicu Zlatka Tomičića u kazalištu na Trešnjevci koja je trajala do ponoći. Kad smo izašli na ulicu sručio se prolom oblaka, pravi potop. Utrčao sam u najbližu kućnu vežu, ali sam stigao primijetiti da se prije mene ondje sklonio i Kovačić. On je također predavao hrvatski i bio je razrednik mojim prijateljicama Cici, Bergantici, Željki i Mimici. Tako smo se našli sami u potpunom mraku, nije se vidio ni prst pred nosom, osim kada je izvana proparala munja, te je tonska podloga našem razgovoru bila dramatična grmljavina i šum kiše zbog kojega smo razgovarali derući se.

Znam Vas – rekoh. – Vi ste profesor na mojoj gimnaziji – i predstavim mu se.
Uh! - reče on. – Ne bi bilo dobro da se po školi raširi priča da sam išao Tomičiću na proslavu obljetnice...
– Ne brinite
– umirivao sam ga. – A zar Vas ne brine više od toga da nas netko vidi, pa da se počne pričati da ste bili sa mnom?
– Zašto?
– začudio se.
Zar ne znate ono što se priča među učenicima da imate sklonosti izraslim i zgođušnim dječacima? A sad ste, evo, sa mnom – a bio sam izrastao i zgođušan mladić – iza ponoći u mračnom haustoru...
To što se priča o meni po školi je beze veze – pobunio se on. – Ja sam oženjen čovjek!
– To što ste oženjeni ništa ne znači
– nastavio sam. – Mogli ste se vjenčati s nekom lezbijkom, pa da oboje imate pokriće.
Ah, sad vidim da si ti zaista Bablović i da je točno sve ono što se o tebi priča u zbornici!

Nakon toga smo se često sretali na nekim drugim sličnim književnim promocijama i predavanjima, nakon kojih smo često ostajali dugo razgovarati na ravnoj nozi. Na osnovu toga znao sam si dozvoliti, kad sam znao da ima posljednji sat u razredu kojemu je bio razrednik, da pokucam na vrata i kad izađe iz učionice prišapnem mu „Pustite mi Željku da je vodim u kino?“ ili „Idem na jedan tulum. Pustite Željku, Berganticu, Cicu i Mimicu da idu sa mnom?“ i on je samo kimnuo, vraćao se u razred i prozivao Cicu, Berganticu, Mimicu i Željku i rekao im da mogu napustiti nastavu za taj dan. Ne treba ni napomenuti da su me cure vrlo cijenile.

Na gimnaziji je inače bilo nekoliko podvojenosti, gotovo šizofrenih. Uredno se obilježavao Prvi maj i Dan Republike popratnim akademijama, priredbama i sportskim natjecanjima. Ali isto tako uredno se slavio i Božić. Dan nakon polnoćke gotovo cijeli razred dolazio je neispavan i još trezneći se, Ratko Bišćan je uredno u ime razreda svakom profesoru koji je ušao čestitao Božić, nijedan profesor nije tog dana nikoga pitao, a za Uskrs smo se masovno nabacivali ofarbanim jajima.

U trećem razredu se vratila Lazićka i sve je počelo iznova po starome. Da bi sve bilo gore, na posao je došla nova mlada profesorica, Rasima K., zgodna plavuša s nevjerojatno velikim sisama. Kao naivnu i nadobudnu odmah su je izabrali za sekretara partijske organizacije na gimnaziji, a ona se kao svetog križarskog zadatka prihvatila toga da stane za vrat idejnom neprijatelju, to jest meni.

Nakon svake školske zadaće sastajala se gimnazijska partijska organizacija, ali su mi mogli staviti soli na rep jer nisam bio član Partije. Ipak, čuo sam da su moje zadaćnice slali u nekakve komitete. Direktor je prepisivao moje zadaće i prosljeđivao ih pedagoškim službama, čak i na policiju. Otac je bio sudac za maloljetnike, pa je svojim vezama neutralizirao socijalne službe koje su također alarmirali. Nakon svake zadaće povremeno sam ga viđao kako se šulja između stupova gimnazijskih hodnika loveći direktora da bi izgladio stvar. Rasima je bila bjesomučna u nastojanju da me se izbaci i bjesnila jer nikako nije mogla dobiti nužnu jedinstvenu potporu ostalih profesora, a naročito nepartijaca. Pokušavala je izboriti podršku omladinske organizacije, ali su je ti također potpuno razočarali jer su ili navijali za mene ili bili potpuni nekorisni šonje ili se bojali da ću ih izbubetati na dvorištu pod velikim odmorom.

Sve zajedno meni je to naposljetku dojadilo. Uzme li se u obzir da smo pisali četiri zadaće kroz školsku godinu, da je natezanje nakon svake trajalo barem mjesec dana, pola školske godine sam se bavio samo time hoće li me izbaciti ili neće. Drugu polovinu školske godine sam se dovijao na razne načine, uključujući izradu falsificiranih doktorskih ispričnica, da me ne izbace zbog neopravdanih izostanaka. Svaki školski raspust bio mi je pokvaren jer sam morao učiti da ispravim jedinice i idem na popravke. Došlo mi je dosta toga.

Ne znam kako mi je sijevnulo da nešto s mojim ponašanjem nije u redu. U prvom redu, bilo je ondje dosta mojih suučenica i sudrugova koje sam, ruku na srce, smatrao daleko bedastijima od sebe, a koji nisu imali nikakvih problema i sakupljali samo najbolje ocjene. Zapitao sam se – kako to ja, tako pametan, sakupljam same jedinice ili bijede od ocjena, a oni, tako bedasti, samo najbolje? Nije bila stvar u tome da ja nisam znao gradivo, smatrao sam da ga znam i bolje od njih, ali mi se nije dalo pisati zadaće, dolaziti redovno na satove, biti aktivan na satu, javljati se... Zatim mi je palo na pamet da kad sam već ionako prisiljen sjediti na satovima i silno se dosađivati pokušavajući smisliti s čime bih se zabavio, možda ne bih imao tog problema da se potrudim raditi ono što se od mene očekuje. Uočio sam da je zapravo mnogo lakše biti pristojan đak nego problematičan. Mnogo je manje vremena potrebno za učenje nego što sam ja trošio na objašnjavanje sa svima i svakima i natezanje oko toga da me ne izbace zbog svih loših ocjena.

Otprilike u isto vrijeme kada mi je to sijevnulo, dogodio se jedan drugi događaj koji se za mene sretno poklopio. Profesori na školi bili su oštro podijeljeni u dvije grupacije – stare i mlade. Mladi su bili mlađi od trideset i pet godina, stari stariji od pedeset. Onih između gotovo nije bilo, jedan ili dva, zanemarivo. Te dvije grupacije samo su frktale jedna na drugu. U jednoj prilici povela se u zbornici rasprava da bi me napokon ipak trebalo izbaciti. Stariji su bili listom za to, a mlađi su tvrdili da sam čudo od djeteta, maltene genije, i ni govora! Svađa je bila vrlo žučna i završila tako da su se navodno baba Lazićka i Nives Tomić, koja mi je predavala povijest umjetnosti, fizički potukle. Pričalo se da su se valjale po podu i čupale za kosu da su ih jedva razdvojili. Naravno, stari i mladi su imali i drugih računa osim mene, ali sam im ja bio dobar povod.

Nekoliko dana nakon što je cijela gimnazija brujala o tučnjavi u zbornici, pozvao me je na stranu profesor Vladimir Kranjčević. U povjerenju mi je rekao da su se svi mladi profesori dogovorili da me prebace u razred u kojemu podučavaju uglavnom oni, mlađi. Zatim mi je povjerio, da nikome ni slučajno ne kažem, da su se također dogovorili da me nitko od njih uopće neće ispitivati, a dobiti ću od svih dobre ocjene, samo neka učim za onu nekolicinu starih jer će me ti sigurno pokušati oboriti, neka svu pozornost posvetim samo njihovim predmetima.

Ponuda mi je došla kao naručena. Pristao sam da me premjeste u drugi razred, naučio sam za one stare profesore tako da su mogli samo škripati zubima, a kad sam se već zaletio s učenjem naučio sam i za one mlađe. Četvrti i peti razred završio sam sa solidnim vrlodobrim uspjehom, a tako sam prošao i na maturi.

Doduše, na maturi sam zamalo pao. Došao sam u odijelu i kravati, očistio cipele. Odgovarali smo troje po troje, došao sam na red sa dvije djevojke. Maturalnu radnju napisao sam iz povijesti umjetnosti, za Nives Tomić, nešto o slikaru Miljenku Stančiću, ništa naročito, sve vrlo konvencionalno. Naravno da ju je ocijenila s odličnim. Između ostaloga odgovarali smo i zemljopis. Kako sam bio jedini mladić, poslali su me u kabinet sa zemljopisnim kartama da donesem kartu Evrope. Ušao sam u kabinet, dan je bio vruć, kravata me je davila, žurio sam se, ondje je bilo dvjestotinjak smotanih karata, prašnjavo i još zagušljivije nego vani. Znojio sam se kao prasac na ražnju. Malo sam razmotao jednu – nije, drugu – nije, desetu – nije. Znao sam da negdje mora biti i karta Evrope, ali već sam se počeo pitati da je uopće nema, kad se pri vrhu karte koju sam gledao ukazao vrh Skandinavije. Zgrabio sam je i požurio duž dugačkog hodnika do učionice u kojoj je čekala maturalna komisija. Ušao sam unutra, objesio kartu i razmotao je, a ono nekakva kosa projekcija, Azija, a sasvim mala Skandinavija u gornjem lijevom uglu. Smotao sam kartu i odjurio nazad u kabinet i ponovo se bacio na pregledavanje ostalih karata. Odjednom – Skandinavija! Nisam razmotao kartu do kraja već se samo uvjerio da je velika i da se nalazi na sredini. Ponosno sam odnio kartu i objesio je iznad ploče, te počeo razmatati, no kako se karta razvlačila na njoj je bila samo Skandinavija i Skandinavija i Skandinavija. Ta Skandinavija je nevjerojatno dugačka. Na posljetku, kad sam kartu razmotao do kraja, na njoj je bila samo Skandinavija i ništa drugo. Prisjela mi je Skandinavija!

Tek iz trećeg pokušaja uspio sam donijeti kartu Evrope. Nije važno što sam nakon toga sve znao, bio sam toliko posramljen da sam očekivao da će me s punim pravom srušiti, da je ispalo da ne znam prepoznati Evropu, ali ni stari profesori u komisiji nisu oko toga pravili nikakvo pitanje jer je svima – kao i meni - bilo u interesu da što prije i zauvijek odem s te škole.

Stari profesori s gimnazije mora da su u međuvremenu pomrli, a i mladi su već ostarili, ali neke od njih sam na razne načine sretao i kasnije u životu. Vladimir Kranjčević je postao poznati dirigent, Josip Kovačić jedan od najvećih hrvatskih sakupljača umjetnina, a Rasimu K. je ministar Šuvar uzeo za svoju pomoćnicu. Ona se još kasnije počela pojavljivati na televiziji s upadljivo velikim križem koji je zasjenio čak i njen dekolte, otkrila je da je velika Hrvatica i ostrašćeno je napadala Šuvara takvim gadarijama kao malo tko, u čemu sam prepoznavao samo da se nimalo nije promijenila.







ponedjeljak, 07.11.2011.

Tuđman, negovim riječima: kako se kalio čelik

Na str. 368 „Tuđmanovog dnevnika“, koji se upravo može kupiti na svim novinskim kioscima diljem Lijepe naše, možemo pročitati rečenice koje je budući predsjednik zapisao u petak, 23. prosinca 1977, dok još nije bio predsjednik:

Htjedosmo dići kredit (na Spomenicu 10 milijuna) i uplatiti sarajevski Golf (Volkswagen) ali ne primaju uplate jer čekaju poskupljenje za 20%.

Najjeftinije što smo mogli naći (i ići s kreditnim čekovima koje smo mijenjali u dinare) jest Cryslerov Sunbeam s 2 vrata; cijena ukupna 12.925.000 (od toga devizna cijena (tvornička) 5,3 mil, carina 2, 8 mil, savezni porez 4,2 mil, i republički i općinski porez 0,6 milijuna)!!

No, nije riječ samo o strukturi cijene!

Zagreb (i Hrvatska) ima jedino predstavništvo baš za taj auto tj. za tu englesku tvornicu, za sve druge automobile predstavništva imaju druge republike.

U tom zagrebačkom predstavništvu (Unikomerc) direktor (ne znam da li generalni ali za taj sektor da) zove se Opačić – ovdašnji ili inoprečanski; glavni referent za prodaju je Miljenko Vujošević, Crnogorac, a tehnički direktor Nedeljko Keser.

Tako je to u tom zagrebačkom predstavništvu. Sve su to pristojni ljudi. Posredstvom Marka, njegov prijatelj, a moj Zagorac, kojeg sam istom sada upoznao, J.L. uredio je „s drugom Miljenkom“ da auto dobijem jeftinije; trebalo je biti čak dva i pol milijuna, a ispalo je „samo“ osamsto tisuća!

Što tek mogu i čine izravno svojim ljudima!!

Vodeći sastav drugih auto-predstavništava (ekspoziture drugih republika) u Zagrebu je sličan. Primjer poslovanja: pred kakva dva mjeseca objavljeno je da je Ford-eskort (iz ne znam kakvih razloga) pojeftinio za 25%! Navalili ljudi da iskoriste priliku, ali nema ga za kupiti. I objasni referent (naš čovjek) prijatelju M.: bilo je tih automobila više od 500; javili su nam iz Beograda da je Hrvatskoj „dodijeljeno“ 40, ali je od tih 40 za 20 bilo uplaćeno već u Beogradu, a preostalih 20 prodano je po spisku direktora (ovdašnjeg) koji je – razumije se – također Ino-prečanac.

Itd. itd...

A u Beogradu je usredotočeno 82%, a u Zagrebu 7% vanjske trgovine.

Kakvi se poslovi i kakve se usluge mogu činiti i čine na takvim odnosima!!!


U prvi mah izgleda da citirane rečenice govore o tome kako je budući predsjednik bio konsterniram situacijom u kojoj je u Hrvatskoj samo jedno autopredstavništvo, pa još u njemu rade ljudi s „pogrešnim krvnim zrncima“, te kako je Zagreb zapostavljen u odnosu na Beograd. No pogledajmo što nam te rečenice govore:

1) tadašnji prononsirani disident koristi spomeničku povlasticu za dobivanje povlaštenog kredita.
2) ne namjerava kupiti rabljeni auto, nego novi.
3) za njega je najjeftiniji auto koji je dolazio u obzir Cryslerov Sunbeam, kao da nisu postojali „jugići“, „fićeki“, „spačeki“ i „reno četvorka“ kakve su masovno vozili ljudi koji nisu bili disidenti.
4) neprekidno nadziran, praćen od tajne policije i proganjani disident uspijeva u ilegalnoj deviznoj muljaži zamjeniti kreditne čekove u dinare.
5) progonjeni disident u atmosferi strašnog terora uspijeva naći vezu koja mu obećaje da će željeni automobil dobiti za dva i pol milijuna jeftinije od cijene.
6) postoje i dobri Srbi! (Primjer druga Miljenka „pristojnog čovjeka“, koji obećaje popust otprilike u visini tadašnje polugodišnje plaće moje majke.)
7) no – Srbima se ne može vjerovati! – dobiva auto za svega osamsto tisuća dinara jeftinije.
8) na osnovu tog primjera budući predsjednik se zgraža što tek Srbi u Beogradu mogu i čine „svojim ljudima“.
9) kako je u Beogradu, prema budućem predsjedniku, tada bilo usredotočeno 82% vanjske trgovine, a u Zagrebu 7%, jednostavnom matematikom ispada da je – prema njemu – u preostalih pet republičkih središta i dva središta autonomnih pokrajina bilo preostalih 11%, tj, manje od 2% po jednom preostalom središtu, što čini Zagreb povlaštenijim od svih ostalih.
10) za kraj se budući predsjednik zapanjuje i/ili požudno uzdiše nad tim „kakve se usluge mogu činiti i čine na takvim odnosima!!!“

Sve u svemu, kad se naizgled zgraža nad neravnopravnošću jedne sredine nad drugom, što nikako ne bi bilo u redu, ne zgraža se nad neravnopravnošću kao takvom jer protiv nje ništa nema već ga boli jedino što je netko drugi koristi, a ne „mi“. Ne smeta njega svjetska nepravda, nego što je koriste drugi. Nije njemu do reda, jednakosti, zakonitosti i poštenja, nego do toga toga da on koristi sve pogodnosti, rupe u zakonu, veze i vezice, a ne preza ni od ilegalnih zahvata da bi prišparao. Sokrat bi ga pljunuo.

Tuđmanov dnevnik maliciozno prikazuje njegovog autora kao kavanskog političara koji ne sagledava opću sliku i barata podacima prilagođenim svojim tlapnjama koje su odraz prizemnih osobnih interesa. Tuđman se ocrtava kao sitna dušica sposobna jedino prebrojavati ljude oko sebe po pretpostavljenoj nacionalnoj pripadnosti i vrednovati ih po tome koliko su spremni njemu osobno priskrbiti neku korist. Provodio je vrijeme zavidljivo prateći svaki pomak u tadašnjoj političkoj eliti koju označava tuđinskom i odnarođenom, bilježi naslove iz novina i rekla-kazala tračeve, ojađen što je izbačen iz nje, vrebajući priliku da se nazad u nju ubaci. Proučavao je model zlorabljenja položaja i sanjao svoj tisućgodišnji san da „navale ljudi i iskoriste priliku“ i – mora mu se priznati – nije je propustio.

Knjiga je sačinjena s namjerom da velića pokojnog predsjednika, ali – avaj! – teško je to. Da bi postigla svoj cilj ne smije je se čitati jer slavljenika ogoljuje nimalo laskavo. Utoliko izdanje može eventualno poželjno djelovati samo na ljude koji ne čitaju, a ako čitaju ne razumiju, koji će je ostaviti na polici i diviti se njenom hrbatu.

Ostaje pitanje kome je u interesu da upravo sada – pred izbore – ocrnjuje uspomenu na pokojnog predsjednika i time nelojalno potkopava dasku stranci koja se poziva na njegove zasade. Netko pametan skrivao bi to kao zmija noge, te je poziv na „objektivno istraživanje i upoznavanje lika i djela Franje Tuđmana“ licemjerno prikrivanje pravih, zloćudnih namjera.





nedjelja, 06.11.2011.

veslanje

Početkom sedmog razreda moj prvi susjed Marinko i ja počeli smo vježbati veslanje u veslačkom klubu „Mladost“ u Veslačkoj ulici. Ne sjećam se više zašto smo se upravo za taj sport odlučili, ali se sjećam da sam ga uskoro jako zavolio.

Marinko i ja upali smo u grupu koja se nazivala „superpodmladak“, podrazumijevajući da ćemo jednoga dana biti ona klupska ekipa koja ide na takmičenja, pa su nas opterećivali više nego ostale juniore. Veslali sam u četvercu i osmercu. Trenirali smo dva puta sedmično. Zimi smo radili u veslaonici, a kad je zatoplilo izlazili na Savu. Lopatica vesla mora savršeno okomito svaki put u djeliću trenutka uroniti u vodu. Ako je nagnuta na jednu stranu, veslo izleti iz vode kao ispucano, veslač koji potegne ručku odleti leđima na ručku onoga iza sebe, vesla nekolicine onih najbližih se izukrštaju, čamac skrene, zastane, ako je u trci time je izgubio. Ako je lopatica okrenuta makar za dlaku na drugu stranu, brzina čamca je povuče duboko pod vodu i veslač ne stigne povući veslo pa ga njegov kraj za koji se povlači tresne u prsa i baci na veslo veslača iza njega. Između ostaloga, svaka takva greška je vrlo bolna.

U okviru treninga radili smo i s utezima. Uobičajena tura bili je podizanje iz čučnja s trećinom ili polovinom vlastite težine na ramenima, sto, sto i dvadeset, sto i pedeset puta. Nakon rada s utezima, nabreklih mišića na nogama, sići niz stepenice bio je gotovo nemoguć zadatak. Dva puta godišnje veslači svih zagrebačkih klubova imali su trku između dva mosta, od Savskog do Mosta slobode i nazad. Bio sam vrlo zadovoljan što sam stizao otprilike između najbržeg i najsporijeg.

Neočekivano veselje priredilo mi je pospremanje opreme. Nakon svakog izlaska na vodu trebalo je čamac izvući na suho, oprati čistom vodom i pomno obrisati krpama prije nego se odložio na police, a zatim posložiti vesla u skladište i počistit sve iza sebe. Nenaviknut da ikada pospremam išta po stanu, ni svoju sobu ni svoj krevet, kad bismo završili prožimalo me posebno zadovoljstvo kakvo nikada ranije nisam osjetio.

Vrhunac zadovoljstva ipak je bio izlazak na vodu i jurnjava čamcem. Već i onaj školski, za učenje početnika je vrlo uzak, a kad se sjedne u natjecateljski čamac osjećaj je kao da se sjedi na vodi. Površina je u razini nogu, blizu s obje strane, neprestano u vidokrugu, a čamac juri, juri, juri... I što je najbolje, kad se čovjek toliko uvježba da sve radi automatski, odjednom je potpuno slobodan. Osam tijela koje rade kao jedno izvana gledajući mogu djelovati kao ideal kolektiviteta, ali svatko od njih može se za sebe prepustiti osjećanju brzine, vjetra, vode, prepustiti svojim mislima i osjećajima, pa je tek kada je kolektiv potpuno usklađen najviše svoj.

Trenirajući veslanje dva puta sam doživio nešto za što vjerujem da je malo vršnjaka imalo priliku. U dva navrata smo izašli na vodu rano ujutro, prije osam, prvog radnog dana nakon četiri-pet dana prvomajskih praznika preko kojih nisu radile tvornice u Sloveniji. Sava je inače mutna, neprozirna vodurina za koju se pričalo da u njoj ima dovoljno kemikalija da se u tamnoj komori u njoj mogu razviti fotografije. (Zbog toga je i trebalo pomno oprati čamce nakon uranjanja, da kemikalije ne bi izgrizle dragocjeno drvo oplate.) U tim prilikama bila je bistra, prozirna, blago zelenkasta, bez mirisa. Ta djevičanska voda, onakva kakva je krenula iz Alpa toliko nas je osokolila da smo jurili po njoj kao da smo dobili dodatne doze adrenalina. Nažalost, već pola sata kasnije stigao je prvi tamniji val, oštro ocrtan, pa nakon njega drugi još tamnije, i tako sve dok prije kraja vožnje voda nije ponovo postala onako prljava kako smatramo prirodnim.

Pazite! Sava nije prljava vodurina! Prljavština je ono što su ljudi napravili. Iz tog vremena ostao mi je san da isto kao što su napravili da bude ovako gadna kakva jeste, mogu napraviti i da ponovo postane kakva zapravo je. I mnogo toga drugoga kakvo jeste zapravo je onakvo kakvo nije, a najvredniji cilj koji ljudi mogu imati je da svijet i svoj život u njemu urede u skladu s izvornim, a ne na osnovi prljavih naplavina.

Vidjevši čistu vodu odjednom sam postao svjestan po čemu se mi to krećemo i to me je toliko jedilo da sam se ostavio veslanja. Žalim, znam da sam time izgubio nešto u čemu sam uživao, a da je problem ostao neriješen, ali nisam se mogao dalje veseliti nečemu što me više nije veselilo.






subota, 05.11.2011.

rastem

U školi su nas svake godine mjerili, početkom, na sredini i na kraju školske godine, visinu, težinu, kapacitet pluća, debljinu kože... U prvoj polovini sedmog razreda narastao sam jedanaest centimetara, a u drugoj osam. U godinu dana narastao sam dvadesetak centimetara i odgovarajuće okrupnio, a već i ranije bio sam među višom djecom.

Negdje sam pročitao da čovjek raste do dvadeset i pete godine. Jednostavnom matematikom došao sam do toga da ću prestati rasti otprilike kad ću dosegnuti četiri metra. Zabrinuo sam se. Kako ću ulaziti u stanove s niskim stropovima i prolaziti kroz uobičajena vrata? Morat ću naručiti namještaj po mjeri, a da se spominjemo odjeću i obuću... Gdje ću naći ženu koja bi mi odgovarala? Duhovno sam se pripremao za vrijeme kada ću hodati u gomili i strčati ponad svih, a ostali prolaznici će mi dopirati do pasa. „Guliver među patuljcima“ bila mi je najdraža knjiga.

No u osmom razredu sam porastao svega osam centimetara, pa sam u proračun uključio da će rast svake naredne godine biti nešto manji. Ispalo je da ću imati tri metra. Valjda ipak neće biti tako, nadao sam se, pa sam mislio da ću se ipak nekako zaustaviti na dva i pol metra, ali je i to djelovalo previše. Priželjkivao sam da ću se ipak nekako zaustaviti između dva metra i petnaest i dva metra i tri centimetra. U svakom slučaju, gledao sam sebe kao budućeg dvometraša. Mogao bih igrati košarku...

Moram priznati da sam se razočarao kad sam se zaustavio na metar i osamdeset i pet centimetara. Srećom sam bio skladno razvijen i okretan, pa me je to donekle utješilo nakon što se očekivanje o rastu izjalovilo.

Ipak na neki način nisam prestao rasti, pa mi je danas glava u oblacima, naročito kad su oblaci nisko. Kad su oblaci nisko to me deprimira jer onda ne vidim daleko, ali za vedrih dana mi pogled dopire do horizonta, a horizont je dalje nego bi se na prvi pogled reklo ili što bi oni koji kleče povjerovali.





petak, 04.11.2011.

prvi poljubac


TULUM


Kažu da prva ljubav zaborava nema. Nažalost, ne mogu reći koja mi je prva bila. Za svaku sljedeću za kojom sam izgubio glavu mislio sam „To je ona prava! Ne može se voljeti više od ovoga!“, a već kod naredne sam vidio da nije bilo tako. Za prvu koje se uopće sjećam znam da su bile neke za kojima sam bezuspješno cvilio prije nje, a koje sam potpuno zaboravio. (Periodična pomisao „Sve ono ranije bilo je samo prolazno zavaravanje, zabluda“ samo je bujala nadodavanjem još jedne koja se u niz prethodnih nadodavala.) Suma sumarum, ne mogu reći ni koja je prva uopće, ni koja je prva u tom nizu sve snažnijih zaljubljivanja koja je bila „ona prava“, ni kad se sad osvrnem ne mogu reći koja mi je zapravo bila najdraža. Kad bih znao koja je moja prva ljubav, vjerojatno bih je se i sjećao.

No prvog poljupca se sjećam.

Desetak dana nakon završetka osmog razreda pozvan sam na tulum. Tulum je bio kod Metikoša, nećaka Karla Metikoša, poznatog u povijesti domaće zabavne glazbe kao Matt Collins, u djevojačkoj sobici. Nećak je iskoristio priliku da strica nije bilo kod kuće, pa je pozvao omanje društvo iz škole s kojima sam svojevremeno išao u treći i četvrti razred, a kako smo stanovali u susjedstvu veze se nisu prekinule. Bilo nas je osmero. Sobica je bila otprilike tri metra dugačka i manje od dva metra široka. Najveći dio njene površine zauzimao je krevet, a u suprotnom uglu bio je stolčić s gramofonom. Neki su sjeli na krevet, a drugi na pod. Zagasili smo svjetlo. Imali smo flašu s nekim oštrim alkoholom, rakijom ili konjakom, ne sjećam se točno. Prvo je flaša išla od ruke do ruke i svatko je ceremonijalno popio gutljaj, djevojke mali, damski, a mi dečki, dugi, muški. Onda smo pušili. To jest, neki su pušili, neki nisu. Ja nisam, bio sam sportski tip u to vrijeme. Onda smo slušali glazbu. Imali smo dvije singl-ploče „Beatlesa“. S jedne strane su bile brze stvari, a s druge polagane. Prvo smo poslušali one dvije brze, otprilike dvadesetak puta. Onda je netko rekao:

- A sada – idemo plesati!

Kao po komandi svi su ustali kao uvježbana ekipa i prešli u drugu, znatno veću sobu. Ponijeli su i gramofon. U cijelom stanu su bila zagašena svjetla. Pustili smo prvu polaganu stvar. Šestero drugih bez ikakvog dogovora ili oklijevanja podijelili su se u tri para koja su se tijesno priljubili. Meni je preostala Brankica L. Prišla je, zagrlila me i privukla i počeli smo plesati. To, ples, sastojalo se od toga da smo se zagrljeni pomicali otprilike u ritmu glazbe tarući se trbusima.

Točno znam kako smo oboje bili obučeni. Bili smo u tenisicama, tijesnim trapericama i uskim crnim dolčevitama, pripijenim majicama dugih rukava i visokih okovratnika. Kasnije smo skinuli dolčevite, kad je u maloj sobici zakuhalo od topline naših tijela, i ostali o majicama kratkih rukava. Znam to jer tada otprilike četiri godine, ni zimi ni ljeti, nisam izlazio iz te odore. Sviđalo mi se da je i Brankica isto obučena.

Sjećam se da sam pomislio kako je srećom ispalo da je isti broj muških i ženskih došao na tulum, a onda mi je palo na pamet da to možda i nije sasvim slučajno nego, dapače, upravo obrnuto, rezultat pomnog planiranja i dogovaranja. Naime, ostala tri para su mi djelovali nekako uvježbano, kao da su od ranije formirani parovi, samo što to ja nisam ranije znao, pa sam pozvan upravo za Brankicu, po njenoj želji, da i ona ima nekoga. Zapravo, ne bi me začudilo da se tom prilikom upravo tako obukla da bi izgledala kao ja, točno pretpostavljajući da će mi se tako najviše sviđati.

Nisam imao ništa protiv, dapače. Sviđala bi mi se ona da je bila obučena bilo kako. Dok smo išli zajedno u školu, u trećem i četvrtom razredu, smatrao sam da je Brankica najljepša djevojčica ne samo u razredu, nego i na cijeloj školi. Mnogo puta za vrijeme satova očarano sam je promatrao, ne vjerujući da nešto tako lijepo i ljupko može postojati. Ništa više od toga da je mogu tako potajice gledati nije mi padalo na pamet. I kasnije, kad su joj nabubrile grudi, a više nismo išli u istu školu nego se samo sretali u susjedstvu, bio sam ozaren svaki puta kad sam je vidio. Izgledala je kao da ju je nacrtao Milo Manara. No ni dalje mi ništa više u vezi s njom nije padalo na pamet. Ništa čudno. (U to vrijeme nije bilo obnažene ženskadije po novinama i plakatima, nije bilo erotiziranim televizijskih reklama, nigdje se nisu mogli nabaviti pornići, a u filmovima se moglo vidjeti jedino kako se glumice i glumci zagrle i u happyendu poljube, ali oni su bili sasvim odrasli ljudi, pa sam vjerovao dajoš drugo ne moram brinuti o tome. U bakinu i djedovu domu je poduka o seksu počinjala i završavala s tim da postoje žene i muškarci i da su se „oni vjenčali i dobili djecu“.) No da je mene netko pitao koga bih ja najradije pozvao na tulum, reko bih – nju.

Otplesali smo tako uz jednu pjesmu, a u sredini druge je netko rekao:

- A sada – ljubljenje!

Ukočio sam se. Što ću sad? Ostala tri para su se sinhronizirano počeli ljubiti, pa nisam imao vremena smisliti što ću, ali je Brankica znala. Čvrsto me je stisnula i uvalila mi jezik u usta. Bio sam silno ponosan što se nisam skljokao, nisam odskočio, ni trznuo glavom, nisam se ni pomaknuo. Utvarao sam si da sam je uspio zavarati da sam iskusan, da mi to nije prvi put, a možda i jesam. Bio je to „francuski poljubac“. Ne mogu reći ni da mi je bio posebno prijatan ni odbojan, bio je najviše iznenađujući, pa sam pokušavao naprosto registrirati sve osjete, ali ipak mogu reći da je bio više prijatan nego odbojan.

Nakon prvog poljupca uhvatili smo duboki dah i zaronili u drugi. U drugom su nam jezici već bili ravnopravni. Koliko je ona meni ugurala jezika, toliko sam i ja njoj. Trudili smo se da poljubac traje što duže, a da pri tome ne prekidamo ples, i završili smo tek kad nam se zavrtjelo u glavi od nedostatka daha.

Pri trećem poljupcu sam već mislio da sam shvatio i savladao vještinu ljubljenja. Uvalio sam joj jezičinu muški, do mandula. Prekinuli smo tek kad je završila pjesma uz koju smo plesali, a onda je netko, vjerojatno Metikoš kao domaćin i majstor ceremonijala objavio:

- Gotovo!

Vratili smo se u djevojačku sobicu. Umjesto da mi sjedi nasuprot ondje je Brankica sjela uz mene. Bio sam sretan zbog toga. Flaša s pićem je obišla još jedan krug, oni koji su pušili popušili su još jednu cigaretu, popili smo još jedan gutljaj i time je tulum bio završen, jer su se ženske do deset sati morale vratiti kućama.

Bio sam vrlo ponosan kad je završilo jer sam i to uspješno obavio i još sam se pri tome dobro držao.

Očekivao sam da će me Brankica nakon toga potražiti, da će me nazvati telefonom ili nešto slično, pa joj se nisam javljao. Vjerojatno je i ona očekivala isto, pa mi se nije javljala. Došlo je ljeto, otišli smo ljetovati svaki na svoju stranu, na jesen smo išli svaki u drugu gimnaziju, i tako je proteklo barem godinu dana prije nego smo se sljedeći put slučajno sreli, ali je to bilo u prolazu, nabrzinu, i tako se nikada više nismo ljubili, a kamoli išta više, i danas mogu mirne duše, ništa ne glumeći, smireno i nostalgično reći da mi je žao.




četvrtak, 03.11.2011.

podrezivanje kobasica

Pričao mi Nikša vic koji je našao prije nekoliko dana negdje na internetu...

Dvije studentice u studentskom domu krenule pržiti kobasice. Jedna uzme nekoliko njih i sprema se baciti ih na tavu, a druga vrisne „Stani! Ne radi se tako!“ Nakon toga uzme kobasice, svakoj škarama odreže zaobljene krajeve i kaže „Tako. Sada ih možeš ispržiti.“ Ova prva je to u čudu gledala i nije mogla suspregnuti pitanje „Zašto misliš da je tako bolje napraviti?“ Druga odgovori:

- Ne znam. Tako me je majka učila. Ona je uvijek odrezala krajeve kobasicama prije nego ih je ispržila i uvijek me je upozoravala da tako treba.
- Ali zašto?


Pitanje je zainteresiralo obje studentice, pa ova druga, kad je u nedjelju otišla u posjet majci, zapita:
- Majko, zašto si me učila da kobasicama prije prženja treba odsjeći krajeve? Zašto od svake kobasice odbacimo dva sočna zalogaja?
Majka odgovori:
- Ne znam, ali tako je i mene moja majka učila, a uvijek je i sama tako radila. No poslijepodne ćemo je otići posjetiti u starački dom, pa ćemo je pitati.


Poslijepodne obje odu u posjet starici u staračkom domu i pitaju:
- Bako, zašto si nas učila da uvijek prije prženja treba skratiti kobasice s oba kraja?

Starica se iznenadi:
- Što?! Zar još uvijek niste kupili veću tavu?


Smijem se tom vicu svako malo već četiri dana kad god ga se prisjetim, nekoliko puta na dan. Pogledajte oko sebe. Koliko toga se radi upravo po mehanizmu opisanom u tom vicu, zato jer je naučeno od nekog autoriteta, od načina oblačenja preko načina na koji se grade kuće i pišu tekstovi u novinama do religije? Mnogo od toga je dobro jer ima neku svrhu i smisao, no mnogo toga je potpuno bez veze jer su razlozi ne samo zaboravljeni nego se ono što se radi ponavlja zbog nečega što je nekada davno imalo opravdanje, ali su se u međuvremenu okolnosti toliko promijenile da je postalo potpuna besmislica.

Kao primjer – znate li zašto je raspored slova na tipkovnici ovakav kakav je? Drugi red odozdo: A – S – D – F –G – H – J – K... i tako dalje. A, slovo koje je najčešće u mnogim jezicima, od engleskog do hrvatskog, nalazi se ondje gdje ga se treba pritisnuti najnespretnijim prstom, malim prstom lijeve ruke. Taj raspored nije slučajan, nastao je kao plod pomnog istraživanja. Zašto su se ljudi opredijelili za najnespretniji mogući raspored i pridržavaju ga se do danas?

Obrazloženje je jednostavno. Raspored tipaka koji imamo na kompjuterskoj tipkovnici izmišljen je za pisaće mašine. Pisaće mašine su bile mehaničke naprave kojima je svako slovo bilo na kraju metalne poluge. Da bi se moglo pisati, svaka poluga se trebala ukloniti s mjesta na kojem je otisnula slovo da bi sljedeća poluga mogla udariti svoje slovo nakon nje. Zbog toga je proces pisanja trebalo usporiti, da se više poluga ne bi zaglavilo u utoru ispred bubnja na kojem je bio papir. Inženjeri su zato morali tražiti pomoć lingvista da im kažu kojom učestalošću se rabe pojedina slova u engleskom jeziku, pa su ona koja su češće u upotrebi smjestili pod nespretnije prste, a ona koja se rjeđe rabe pod spretnije. Prelaskom na kompjutore taj je raspored postao ne samo potpuno besmislen nego i nekoristan, čak štetan, jer otežava i usporava ono što bi svi željeli da lakše i brže, ali su svi na njega već toliko svikli da se nijedan proizvođač ne usuđuje promijeniti.

Ono što nazivamo „hrvatskom tipkovnicpm“ zbog toga što na sebi ima Ž, Đ, Š, Č i Ć samo je „djelomično hrvatska tipkovnica“, i to manjim dijelom. Da bi bila zaista hrvatska tipkovnica trebala bi imati ne samo navedena slova s kvačicama nego i potpuno drugačiji raspored. Pri tome bi raspored na pametnoj hrvatskoj tipkovnici bio takav da učestala slova dolaze pod spretne prste, a raspored na bedastoj i provincijalnoj tipkovnici onakav kakav je sada.

No vratimo se mi na vic o skraćivanju kobasica. Za mene je on idealna ilustracija razlikovanja desničara i ljevičara. Desničari su oni koji skraćuju kobasice, a ljevičari oni koji nabave veću tavu.





No, da se na qwertzu-tipkovnici može napisati svašta možete se osvjedočiti ovdje.

srijeda, 02.11.2011.

Opasni zec



NJOFRA,


GADIŠ MI SE!



U drugoj polovini devedesetih uređivao sam zabavnik sa stripovima za djecu „Zekoslav Mrkva“. Bio je to međunarodni koprodukcijski poduhvat, zabavnik je izlazio istovremeno u nekoliko desetaka zemalja, a moj zadatak bio je pripremiti i nadzirati hrvatsko izdanje. Zabavnik se tiskao u Italiji, u Milanu.

Jednoga je jutra u ožujku 1998, još nismo ni popili prvu kavu u redakciji, zazvonio telefon i uzbuđeni čitatelj je javio da je upravo kupio novi broj koji je tek došao na kioske, te da je - kakav je to način?! - zabavnik otisnut na ćirilici. Prekinuli smo kavu, dostavljač je otrčao do najbližeg prodajnog mjesta, kupio svježeg „Zekoslava“ i donio ga jer još nismo dobili redakcijske primjerke redovnim putem. Naslovna stranica je izgledala u redu, ali je osam prvih stranica zaista bilo otisnuto ćirilicom, zatim šesnaest – kako treba - latinicom, pa onda završnih osam opet ćirilicom.

Direktor je u nevjerici gledao u raskriljeni zabavnik i pitao kako je to moguće. Jednostavno, objasnio sam, u Milanu tiskaju izdanja za barem desetak zemalja, mora da je jedna od njih Jugoslavija. Mora da se hrvatsko i srpsko izdanje odštampavaju jedno za drugim, u tiskari su pomiješali otisnute arke i pogrešno ih uvezali. Iz tiskare je kamion prenio cjelokupnu nakladu distributeru, distributer je kroz noć dostavio primjerke do svih kioska u Hrvatskoj, možemo očekivati da će uskoro početi zvoniti telefoni i neće prestati zvoniti još dvije sedmice dok se ne izredaju svi ogorčeni roditelji koji će kupiti zabavnik svojoj dječici. Zatim će o tome pisati sve novine, a vjerojatno će biti i priloga prepunih zgražanja na televiziji. Jedino čime se možemo tješiti je da su i oni u filijali u Beogradu u istoj nevolji, iako to nije neka naročita utjeha.

Direktor je još minutu pokušavao zanijekati stvarnost i pitao mogu li reći koliko je takvih pogrešno uvezanih primjeraka, sve nadajući se da ću reći da ih nije više od dva-tri. Rekoh da je to nemoguće nagađati, kako je tiskara automatizirana najvjerojatnije je cijela naklada tako ispremiješana, iako je moguće da je ispremiješan tek dio, ali se ne može reći koliki, iako se može ustvrditi da je svakako riječ o velikom dijelu. Te moderne tiskarske mašine su vraški brze i kad se dogodi greška, prije nego se primijeti i rotacija uspije zaustaviti, kroz nju proleti ogromna količina papira. Kad bismo zatražili od distributera da prekontrolira sve već razaslate primjerke i javi nam koliko ih nije pogodno za prodaju, prvu informaciju mogli bismo dobiti tek za dva dana, a za dva dana se može prodati već pola onoga što je stiglo.

Sve u svemu, objašnjavali smo se i raspravljali što učiniti ne više od pet minuta. Ni pet minuta nakon što je dostavljač donio zlosretni broj 3, direktor je telefonirao distributeru, zatražio da odmah obustave prodaju, povuku sve primjerke s prodajnih mjesta i unište ih da ne bi koji dospio nekome u ruke. Preostalo je pitanje malih čitatelja koji su navikli u redovnim razmacima dobivati svoj zabavnik.

Sjeo sam za telefon i nazvao tiskaru u Italiji. Talijani su i inače petljavci i nije lako naći onoga koji govori engleski, a onaj koji govori - govori strašno. Počeo sam se objašnjavati sa sugovornikom koji je slabo razumio, a njega je bilo razumjeti još teže, no kad je razumio o čemu je riječ postao je još nerazumljiviji i počeo petljati da ništa ne razumije.

Prijavio sam da su nam poslali pogrešno uvezanu nakladu. Talijan je tvrdio da on ima kontrolni primjerak i da je – koliko on vidi – sve u redu. Rekoh mu da i ja imam kontrolni primjerak i da mu mogu reći da nije. On je tvrdio da ne zna ni hrvatski ni srpski, a kamoli ćirilicu, te da ne vidi ništa krivo. Objasnih mu da ja znam razliku i da je bolje da mi vjeruje da znam kad već on ne zna. Time smo došli do pitanja što dalje. Pa ništa, predlagao je Talijan, lijepo sve prodajte i gotovo. Ne dolazi u obzir, nisam htio o tome ni razgovarati. Treba sve otisnuti ponovo, i hrvatsko i srpsko izdanje, i to odmah. A tko će to platiti? – interesirao se direktor tiskare. Naravno – rekoh mu – onaj tko je napravio grešku, vi, tiskara. Na to je Talijan pobudalio. Ni govora! Oni ne priznaju pogrešku, a ako je pogreške bilo ne priznaju da je njihovom krivnjom. Možemo se ići parničiti, a dok parnica ne završi, što se njih tiče, hrvatsko izdanje se ne mora ni tiskati, nek a to traje šest mjeseci ili dvije godine - njemu je svejedno.

Na to sam krenuo drugim putem. Vrlo umilno sam ga zapitao zna li da je u Hrvatskoj rat. Zna. Zna li tko ratuje? Hrvati i Srbi. Zna li da na obje strane ima barem stotinjak tisuća ljudi pod oružjem? Može povjerovati, složio se. Zna li da već ima na desetke tisuća mrtvih, još više ranjenih i još više protjeranih? Gledao je nešto na televiziji, čitao u novinama... Zna li da među tih stotinjak tisuća naoružanih ljudi ima na desetke tisuća kojima je stradao netko blizak, koji svoje protivnike gledaju kao crnog vraga, kojima je sve „s druge strane“ mrsko do nepodnošljivosti? Može mi povjerovati, zvuči uvjerljivo, ali što se to njega tiče? Zna li da među tim naoružanim ljudima ima mnogo njih koji su vješti u upotrebi eksploziva i imaju ga na bacanje? Hm, hm... Zna li da među tim naoružanim ljudima, vještim eksplozivu, ima mnogo raspomamljenih, izbezumljenih, fanatika, bijesnih na cijeli svijet kojima ljudski život, pa ni njihov vlastiti, ništa ne znači? Da, pa što? Može li zamisliti kako takav izbezumljeni naoružani ratnih s punom naprtnjačom eksploziva može doživjeti ako vidi da dok on ratuje netko potura njegovoj djeci pustolovine nekakvog zeca na jeziku i pismu njegovih neprijatelja? (A ima ih stotinjak tisuća...) Može li si predočiti kakva je to uvreda nacionalnog ponosa, crvena krpa, okidač za bezumlje? Eeeee, zameketao je Talijan. Očekujem da će me za pola sata početi zvati prvi novinari i da će iz svega izbiti veliki skandal, a novinari će se još potruditi da ga zapapre… Tko god me pita, reći ću da je posrijedi gruba greška, nebriga tiskare, pa neka on kasnije objašnjava kome god hoće da nije. Je li svjestan da je u svakom broju zabavnika otisnuto ime tiskare, kao i njezina adresa? Talijan je ostao bez teksta.

ZNA LI DA JE OD ZAGREBA DO MILANA MANJE OD ČETIRI SATA VOŽNJE OSOBNIM AUTOMOBILOM?


Tu je Talijan naglo počeo razumijevati sve što sam mu govorio, premda je njegov izgovor i dalje ostao strašan. Nježno sam ga zapitao da li je automobil kojim ide na posao i s posla oklopljen da može podnijeti pogodak „zolje“. Rekoh, što se nas tiče, ako inzistira da se parničimo, nama preostaje jedino pustiti nakladu u prodaju da bismo sakupili novce za odvjetnike i sudske pristojbe. Ako ustraje, ne možemo drugo.

Razgovor je učas završio. Talijan je bez dodatnih zapitkivanja rekao da će odmah prekinuti sve druge poslove u tiskari i ponovo otisnuti cijelu nakladu. Kamion je već poslijepodne krenuo prema Hrvatskoj i već drugog jutra, kad su kiosci počeli raditi, na svakome je bilo dovoljno primjeraka novog broja „Zekoslava Mrkve“, te mladi čitatelji nisu ništa primijetili.






utorak, 01.11.2011.

u leglu strip-majstora

Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća pojavila se televizija. Školski radio je postao Školski radio i televizija. Redakcija Andersen se nije obnavljala: trajala je dok nisu odrasla djeca koja su jednom u nju sakupljena. Većina se nastavila baviti drugim stvarima, ali su neki ostali u novinarstvu. Gordana Grbić je postala najmlađa televizijska najavljivačica, a kasnije urednica, Lidija Veseli (kasnije Komes) provela je radni vijek kao urednica na radiju, Igor Franulović također kao radijski muzički urednik, Jasna Petrović, Nenad Prelog i ja nastavili smo u tiskanom novinarstvu.


U to vrijeme načitanija novina za mladež u Hrvatskoj bio je „Plavi vjesnik“. U njemu se u nekoliko navrata pisalo o Redakciji Andersen, a mi smo ga nekoliko puta spominjali u našim emisijama. Kad je Redakcija Andersen prestala s radom, Nenad Brixy, urednik „Plavog vjesnika“, pozvao nas je sve da pišemo za njega, ali smo poziv prihvatili samo Dean Rosenzweig i ja. Redakcija „Plavog vjesnika“ bila je smještena u jednom dvorištu u Frankopanskoj ulici. Bilo je to prije nego se sagradio „Vjesnikov“ neboder.


Dean i ja pisali smo manje priloge, ali smo imali i nekoliko „udarnih“ članka na trećoj stranici najavljivanih ilustracijom preko cijele naslovnice, a onda je Deanu dosadilo, pa je prestao. Kasnije je u studentskim danima povremeno pisao za „Omladinski tjednik“ i „Studentski list“, a završio je kao sveučilišni profesor matematike. Ja sam u „Plavom vjesniku“ dobio svoju stalnu rubriku koju sam vodio nekoliko mjeseci. Bilo je to nešto vrlo jednostavno: za svaki sam broj pronašao tri vršnjaka koji su odgovarali na neka tri pitanja, ali su me vođenje te rubrike i redovni dolasci u redakciju „Plavog vjesnika“ mnogo naučili. Na Školskom radiju se sve planiralo dobrano unaprijed i polako, studiozno i sistematski pripremalo. U novinama je trebalo reagirati brzo i poštovati rokove za predaju materijala. Osvijestio sam i značaj dobre fotografije ili ilustracije za tekst, te značaj cjelokupnog grafičkog dizajna, čega u radijskom novinarstvu nije bilo.

U redakciji „Plavog vjesnika“ vladala je srdačna, kolegijalna i razdragana atmosfera. Ljudi koji su ondje radili bili su pristupačni i dobronamjerni, a Nenad Brixy (inače i pisac humorističkih kriminalističkih romana, danas najpoznatiji po tome što je kasnije prevodio „Alana Forda“) davao je osnovni ton neprekidnim pošalicama zbog kojih sam se smijuljio od trena kada sam prešao prag redakcije, pa još dugo nakon što sam izišao.


Odmalena sam volio stripove. Počelo je tako da je baka iz nekih dnevnih novina svakodnevno izrezivala strip „Švrćo“, o pustolovinama nekog malog peseka, i pripremila mi stotinjak tih nastavaka koje sam dobio kad smo se prvi put vidjeli. Nakon toga sam redovno uredno išao preko bjelovarske glavne ulice, korza, do novinskog kioska koji se nalazio u sredini i kupovao sveske Maurovićevih „Trojice u mraku“, „Plavi vjesnik“ koji je na naslovnoj stranici imao SF-strip „Den Deri“, „Politikin zabavnik“ (na ćirilici) koji je donosio „Flasha Gordona“, „Kekec“ s obiljem dobrih stripova, a u „Vjesniku u srijedu“ koji su kupovali roditelji čitao sam „Ripa Kirbya“.


U redakciji „Plavog vjesnika“ odjednom sam se našao među pravim strip-crtačima. Vidio sam ih kako dolaze i predaju najnovije table svojih radova u formatima A3 i A2: Maurovića, Julesa Radilovića, Žarka Bekera, Borivoja Dovnikovića, Reisingera... Sjedeći u uglu svjedočio sam njihovim razgovorima s urednicima, dogovorima o novima epizodama i uredničkim primjedbama na ono što su donijeli. Nikada neću zaboraviti neopisiv osjećaj kad sam u rukama držao svježe nacrtane table na velikim komadima šeles-hamera. Koliko god izgledali privlačno otisnuti na manjem formatu u novinama, originali tih majstorskih djela u veličini na kojoj se vidio svaki potez pera ili kista djelovali su znatno moćnije. Prije toga je strip bio nešto što se pojavljivalo neznano odakle, ondje sam odjednom vidio kako to izgleda „s druge strane“, život stripa prije nego se pojavi pred čitateljima.

Naravno, novinari „Plavog vjesnika“ i strip-majstori bili su znatno stariji od mene, pa usprkos njihovoj srdačnosti i pristupačnosti nismo mogli postati kolege koji zajedno idu na piće. Bio sam zahvalan što me ne tjeraju iz svog društva i dozvoljavaju da postrance pratim što se zbiva.


Mnogo godina kasnije postavilo se pitanje tko će govoriti oproštajni govor na sprovodu Nenada Brixya. Prihvatio sam se toga uvjeren da nitko od onih koji su dolazili u obzir osim mene ne zna sve ono što bi trebalo reći takvom prilikom. Počeo sam govoriti, rekao što sam naumio otprilike do pola, a onda sam se rasplakao tako da dalje više nisam mogao izreći ni riječ. Nikada ranije ni kasnije mi se tako nešto nije dogodilo. Stajao sam za mikrofonom pred mnoštvom okupljenih ljudi i nezaustavljivo tulio, od suza nisam ništa vidio, i to je zapravo bilo najprimjerenije i najiskrenije što sam mogao napraviti.





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker