Pregled posta

S prvim razredom gimnazije grunuo je svom snagom i pubertet.

Do tada sam bio primjeran učenik, odličan od zgora do dolje, tek rijetko zalomila mi se koja četvorka. Tri godine sam učio klavir u muzičkoj školi. Išao sam na treninge veslanja. Privatno sam učio engleski. Djedu i baki pomagao sam uređivati vrt. Bio sam uzorno dijete koje nije pravilo nikakvih problema.

Na kraju prvog polugodišta prvog razreda dobio sam samo jedinice i dvojke, a izostanaka i neopravdanih sati imao sam više od svih vršnjaka. Ono što su nas pokušavali poučiti znao sam još iz osnovne škole i sve mi je bilo dosadno. Pronašao sam daleko zanimljivije aktivnosti: odlaske u diskoklubove, sviranje gitare i zgubidanjenje s prijateljima, a naročito ganjanje djevojaka... To me je toliko zaokupilo da sam napisao još svega nekoliko člančića za „Plavi vjesnik“, pa prestao pisati za njih, a ostavio sam se i veslanja.

Jedino po čemu sam se izdvajao od ostalih propalica na gimnaziji bile su školske zadaće iz hrvatskoga. Pisali smo ih u tanke bilježnice formata A4 koje su bile pohranjene u školi. Većina učenika je za školsku zadaću ispisala dvije tri stranice, ja – odmah pola teke. Pisali smo ih četiri godišnje, nakon druge sam morao kupiti novu bilježnicu. Što ću? Kad sam se već našao u razredu, kad je već bila zadana neka tema, što ću drugo nego se raspisati? Bez obzira da li je naslov bio „Došlo je proljeće“ ili „Sretan ti rođendan, dragi druže Tito“ pisao sam brzo, tečno, nije bilo teme na koju nisam imao nešto svojega reći i da je školski sat trajao duže svaki put bih napisao i više.

Moje školske zadaće čitale su se u zbornici, što kolektivno što individualno. Čuo sam da su ih neki profesori i prepisivali (jer u ono doba još nije bilo fotokopirnih mašina) i odnosili sa sobom. Stariji profesori su se uglavnom zgražali, a mlađi su uglavnom bili oduševljeni.

Hrvatski mi je predavala profesorica koju smo zvali „baba Lazić“ ili "baba Lazićka". Baba Lazička me je mrzila. Bila je stara, visoka i suha, potpuno sijeda, imama dojam da je imala više od sedamdeset godina, nije me mogla smisliti. Nije voljela kako izgledam ni kako se ponašam ni kako njenom predmetu ne posvećujem ni najmanje pažnje, a naročito nije voljela moje školske zadaće.

Tipična situacija izgledala je ovako: Lazićka uđe u razred noseći naramak školskih zadaćnica, uruči ga redaru da ga svima razdijeli. Učenik koji je tog dan zadužen kao redar podijeli zadaćnice po klupama. Cilj sata je da svatko pogleda svoju ocjenu i iza zadaće ispiše riječi koje je pogriješio ispravno. To se zvalo „ispravak zadaće“. Svi dobiju svoju teku, osim mene. Ustanem i pristojno kažem „Oprostite, nisam dobio svoju zadaćnicu!“ Lazićka na to vrisne: „Samo to sam čekala! Naravno! Tvoja teka je kod direktora! On te čeka! Neću ti reći što o tvojoj zadaći mislim, neka ti on kaže!“

Odem kod direktora. On ne radi ništa drugo nego me čeka. Moja zadaćnica leži nasred pisaćeg stola ispred njega. Kako uđem, tako me spopadne – što sam mislio kad sam napisao takve stvari? Meni pak nije trebalo drugog šlagvorta osim „što sam mislio“. Prvi puta smo se svađali oko tri sata, a završilo je tako da mi je naredio da pozovem oca da dođe u školu odmah narednog dana. Ja sam veselo obavijestio oca da ga u školi željno iščekuju, a kako su se moji roditelji u međuvremenu razveli, nakon njegova pojavljivanja u školi potrudio sam se da ga ne vidim barem mjesec dana.

Sljedeći put je direktor izbjegao pitanje što mislim s onom što sam napisao i odmah me napao kako sam nešto tako mogao. Međutim se ja nisam dao krstiti. Ponovo smo se svađali oko tri sata, uključujući izderavanje jedan na drugoga, nadglasavanje i govorenje uglas. Nakon dva-tri sata je iznova zatražio da pozovem oca. Nakon toga me više nikada nije zvao na razgovor, nego je nakon svake zadaće izravno telefonirao ocu i zvao ga da se njih dvojica međusobno žale jedan drugome kako mi ne mogu stati na kraj.

U drugom razredu se dogodio za mene povoljan obrat. Lazićka je otišla na cjelogodišnje bolovanje, a umjesto nje je hrvatski predavao Ivan Čizmić iz Zadvarja. Kad je došao prvi sat za ispravak zadaće, s kojom sam ja opet ispunio pola teke, primijetio sam da ocjena nedostaje. Ustao sam i pristojno rekao: „Profesore, zaboravili ste me ocijeniti.“ Na to je on rekao nije zaboravio, ali da on to ne može ocijeniti. Što se tiče gramatičkih pogrešaka kojih je bilo barem po jedna u svakom retku, a svaku je pedantno obilježio, zaslužio sam jedinicu veliku kao kuća. Međutim, što se tiče obima i sadržaja, to se ne može ocijeniti jer ne postoji školska ocjena koja bi to obuhvatila. To je izvrsno, izvanredno, genijalno. Sve što je rekao činilo mi se fer i nisam mu imao išta zamjeriti. Ostao je problem kako me ocijeniti. „Hajde da te pitamo gramatiku“, predložio je Čizmić. „Hajde“, suglasio sam se. Pitao me je da mu kažem što smo učili o brojevima. Rekoh da nemam pojma. „Evo ti onda jedan“, završio je on i ubilježio mi jedinicu. „Nauči za drugi sat, pa ćeš ispraviti.“ Ni na tome mu nisam imao išta zamjeriti.

Na samom početku sljedećeg sata, prvo što je rekao bilo je „Babloviću, jesi naučio brojeve?“ Pošteno sam rekao „Nisam“ i ubilježio mi je još jednu jedinicu. Tako je počinjao svaki naredni sat, sve dok nije cijelu rubriku ispunio jedinicama, nije imao više gdje pisati, pa je prestao s tim. Na kraju godine mi je ipak dao četvorku koja je opako strčala među ostalim jedinicama i dvojkama pri čemu se izvinjavao da mi ipak ne može dati peticu zbog tolikih jedinica iz gramatike.

On nije odnosio moju zadaćnicu u zbornicu da podigne skandal, ali ju je ipak davao drugim profesorima za koje je znao da će ih razveseliti da je pročitaju. Išao sam u Četvrtu gimnaziju u kojoj je danas Mimarin muzej. Bila je to velika škola, razredi su išli od „a“ do „g“ ili „h“. Bilo je ondje mnogo profesora od kojih mi više od pola nisu predavali, ali svi su me znali.

Osvjedočio sam se da me svi znaju kad sam upoznao Josipa Kovačića. Otišao sam na neku književnu obljetnicu Zlatka Tomičića u kazalištu na Trešnjevci koja je trajala do ponoći. Kad smo izašli na ulicu sručio se prolom oblaka, pravi potop. Utrčao sam u najbližu kućnu vežu, ali sam stigao primijetiti da se prije mene ondje sklonio i Kovačić. On je također predavao hrvatski i bio je razrednik mojim prijateljicama Cici, Bergantici, Željki i Mimici. Tako smo se našli sami u potpunom mraku, nije se vidio ni prst pred nosom, osim kada je izvana proparala munja, te je tonska podloga našem razgovoru bila dramatična grmljavina i šum kiše zbog kojega smo razgovarali derući se.

– Znam Vas – rekoh. – Vi ste profesor na mojoj gimnaziji – i predstavim mu se.
– Uh! - reče on. – Ne bi bilo dobro da se po školi raširi priča da sam išao Tomičiću na proslavu obljetnice...
– Ne brinite – umirivao sam ga. – A zar Vas ne brine više od toga da nas netko vidi, pa da se počne pričati da ste bili sa mnom?
– Zašto? – začudio se.
– Zar ne znate ono što se priča među učenicima da imate sklonosti izraslim i zgođušnim dječacima? A sad ste, evo, sa mnom – a bio sam izrastao i zgođušan mladić – iza ponoći u mračnom haustoru...
– To što se priča o meni po školi je beze veze – pobunio se on. – Ja sam oženjen čovjek!
– To što ste oženjeni ništa ne znači – nastavio sam. – Mogli ste se vjenčati s nekom lezbijkom, pa da oboje imate pokriće.
– Ah, sad vidim da si ti zaista Bablović i da je točno sve ono što se o tebi priča u zbornici!

Nakon toga smo se često sretali na nekim drugim sličnim književnim promocijama i predavanjima, nakon kojih smo često ostajali dugo razgovarati na ravnoj nozi. Na osnovu toga znao sam si dozvoliti, kad sam znao da ima posljednji sat u razredu kojemu je bio razrednik, da pokucam na vrata i kad izađe iz učionice prišapnem mu „Pustite mi Željku da je vodim u kino?“ ili „Idem na jedan tulum. Pustite Željku, Berganticu, Cicu i Mimicu da idu sa mnom?“ i on je samo kimnuo, vraćao se u razred i prozivao Cicu, Berganticu, Mimicu i Željku i rekao im da mogu napustiti nastavu za taj dan. Ne treba ni napomenuti da su me cure vrlo cijenile.

Na gimnaziji je inače bilo nekoliko podvojenosti, gotovo šizofrenih. Uredno se obilježavao Prvi maj i Dan Republike popratnim akademijama, priredbama i sportskim natjecanjima. Ali isto tako uredno se slavio i Božić. Dan nakon polnoćke gotovo cijeli razred dolazio je neispavan i još trezneći se, Ratko Bišćan je uredno u ime razreda svakom profesoru koji je ušao čestitao Božić, nijedan profesor nije tog dana nikoga pitao, a za Uskrs smo se masovno nabacivali ofarbanim jajima.

U trećem razredu se vratila Lazićka i sve je počelo iznova po starome. Da bi sve bilo gore, na posao je došla nova mlada profesorica, Rasima K., zgodna plavuša s nevjerojatno velikim sisama. Kao naivnu i nadobudnu odmah su je izabrali za sekretara partijske organizacije na gimnaziji, a ona se kao svetog križarskog zadatka prihvatila toga da stane za vrat idejnom neprijatelju, to jest meni.

Nakon svake školske zadaće sastajala se gimnazijska partijska organizacija, ali su mi mogli staviti soli na rep jer nisam bio član Partije. Ipak, čuo sam da su moje zadaćnice slali u nekakve komitete. Direktor je prepisivao moje zadaće i prosljeđivao ih pedagoškim službama, čak i na policiju. Otac je bio sudac za maloljetnike, pa je svojim vezama neutralizirao socijalne službe koje su također alarmirali. Nakon svake zadaće povremeno sam ga viđao kako se šulja između stupova gimnazijskih hodnika loveći direktora da bi izgladio stvar. Rasima je bila bjesomučna u nastojanju da me se izbaci i bjesnila jer nikako nije mogla dobiti nužnu jedinstvenu potporu ostalih profesora, a naročito nepartijaca. Pokušavala je izboriti podršku omladinske organizacije, ali su je ti također potpuno razočarali jer su ili navijali za mene ili bili potpuni nekorisni šonje ili se bojali da ću ih izbubetati na dvorištu pod velikim odmorom.

Sve zajedno meni je to naposljetku dojadilo. Uzme li se u obzir da smo pisali četiri zadaće kroz školsku godinu, da je natezanje nakon svake trajalo barem mjesec dana, pola školske godine sam se bavio samo time hoće li me izbaciti ili neće. Drugu polovinu školske godine sam se dovijao na razne načine, uključujući izradu falsificiranih doktorskih ispričnica, da me ne izbace zbog neopravdanih izostanaka. Svaki školski raspust bio mi je pokvaren jer sam morao učiti da ispravim jedinice i idem na popravke. Došlo mi je dosta toga.

Ne znam kako mi je sijevnulo da nešto s mojim ponašanjem nije u redu. U prvom redu, bilo je ondje dosta mojih suučenica i sudrugova koje sam, ruku na srce, smatrao daleko bedastijima od sebe, a koji nisu imali nikakvih problema i sakupljali samo najbolje ocjene. Zapitao sam se – kako to ja, tako pametan, sakupljam same jedinice ili bijede od ocjena, a oni, tako bedasti, samo najbolje? Nije bila stvar u tome da ja nisam znao gradivo, smatrao sam da ga znam i bolje od njih, ali mi se nije dalo pisati zadaće, dolaziti redovno na satove, biti aktivan na satu, javljati se... Zatim mi je palo na pamet da kad sam već ionako prisiljen sjediti na satovima i silno se dosađivati pokušavajući smisliti s čime bih se zabavio, možda ne bih imao tog problema da se potrudim raditi ono što se od mene očekuje. Uočio sam da je zapravo mnogo lakše biti pristojan đak nego problematičan. Mnogo je manje vremena potrebno za učenje nego što sam ja trošio na objašnjavanje sa svima i svakima i natezanje oko toga da me ne izbace zbog svih loših ocjena.

Otprilike u isto vrijeme kada mi je to sijevnulo, dogodio se jedan drugi događaj koji se za mene sretno poklopio. Profesori na školi bili su oštro podijeljeni u dvije grupacije – stare i mlade. Mladi su bili mlađi od trideset i pet godina, stari stariji od pedeset. Onih između gotovo nije bilo, jedan ili dva, zanemarivo. Te dvije grupacije samo su frktale jedna na drugu. U jednoj prilici povela se u zbornici rasprava da bi me napokon ipak trebalo izbaciti. Stariji su bili listom za to, a mlađi su tvrdili da sam čudo od djeteta, maltene genije, i ni govora! Svađa je bila vrlo žučna i završila tako da su se navodno baba Lazićka i Nives Tomić, koja mi je predavala povijest umjetnosti, fizički potukle. Pričalo se da su se valjale po podu i čupale za kosu da su ih jedva razdvojili. Naravno, stari i mladi su imali i drugih računa osim mene, ali sam im ja bio dobar povod.

Nekoliko dana nakon što je cijela gimnazija brujala o tučnjavi u zbornici, pozvao me je na stranu profesor Vladimir Kranjčević. U povjerenju mi je rekao da su se svi mladi profesori dogovorili da me prebace u razred u kojemu podučavaju uglavnom oni, mlađi. Zatim mi je povjerio, da nikome ni slučajno ne kažem, da su se također dogovorili da me nitko od njih uopće neće ispitivati, a dobiti ću od svih dobre ocjene, samo neka učim za onu nekolicinu starih jer će me ti sigurno pokušati oboriti, neka svu pozornost posvetim samo njihovim predmetima.

Ponuda mi je došla kao naručena. Pristao sam da me premjeste u drugi razred, naučio sam za one stare profesore tako da su mogli samo škripati zubima, a kad sam se već zaletio s učenjem naučio sam i za one mlađe. Četvrti i peti razred završio sam sa solidnim vrlodobrim uspjehom, a tako sam prošao i na maturi.

Doduše, na maturi sam zamalo pao. Došao sam u odijelu i kravati, očistio cipele. Odgovarali smo troje po troje, došao sam na red sa dvije djevojke. Maturalnu radnju napisao sam iz povijesti umjetnosti, za Nives Tomić, nešto o slikaru Miljenku Stančiću, ništa naročito, sve vrlo konvencionalno. Naravno da ju je ocijenila s odličnim. Između ostaloga odgovarali smo i zemljopis. Kako sam bio jedini mladić, poslali su me u kabinet sa zemljopisnim kartama da donesem kartu Evrope. Ušao sam u kabinet, dan je bio vruć, kravata me je davila, žurio sam se, ondje je bilo dvjestotinjak smotanih karata, prašnjavo i još zagušljivije nego vani. Znojio sam se kao prasac na ražnju. Malo sam razmotao jednu – nije, drugu – nije, desetu – nije. Znao sam da negdje mora biti i karta Evrope, ali već sam se počeo pitati da je uopće nema, kad se pri vrhu karte koju sam gledao ukazao vrh Skandinavije. Zgrabio sam je i požurio duž dugačkog hodnika do učionice u kojoj je čekala maturalna komisija. Ušao sam unutra, objesio kartu i razmotao je, a ono nekakva kosa projekcija, Azija, a sasvim mala Skandinavija u gornjem lijevom uglu. Smotao sam kartu i odjurio nazad u kabinet i ponovo se bacio na pregledavanje ostalih karata. Odjednom – Skandinavija! Nisam razmotao kartu do kraja već se samo uvjerio da je velika i da se nalazi na sredini. Ponosno sam odnio kartu i objesio je iznad ploče, te počeo razmatati, no kako se karta razvlačila na njoj je bila samo Skandinavija i Skandinavija i Skandinavija. Ta Skandinavija je nevjerojatno dugačka. Na posljetku, kad sam kartu razmotao do kraja, na njoj je bila samo Skandinavija i ništa drugo. Prisjela mi je Skandinavija!

Tek iz trećeg pokušaja uspio sam donijeti kartu Evrope. Nije važno što sam nakon toga sve znao, bio sam toliko posramljen da sam očekivao da će me s punim pravom srušiti, da je ispalo da ne znam prepoznati Evropu, ali ni stari profesori u komisiji nisu oko toga pravili nikakvo pitanje jer je svima – kao i meni - bilo u interesu da što prije i zauvijek odem s te škole.

Stari profesori s gimnazije mora da su u međuvremenu pomrli, a i mladi su već ostarili, ali neke od njih sam na razne načine sretao i kasnije u životu. Vladimir Kranjčević je postao poznati dirigent, Josip Kovačić jedan od najvećih hrvatskih sakupljača umjetnina, a Rasimu K. je ministar Šuvar uzeo za svoju pomoćnicu. Ona se još kasnije počela pojavljivati na televiziji s upadljivo velikim križem koji je zasjenio čak i njen dekolte, otkrila je da je velika Hrvatica i ostrašćeno je napadala Šuvara takvim gadarijama kao malo tko, u čemu sam prepoznavao samo da se nimalo nije promijenila.









Post je objavljen 09.11.2011. u 11:25 sati.