Pregled posta

udar Male plave

Prije nekog vremena našao sam se s blogericom Malom plavom, onako kako se nađu dvoje blogera, da popričamo o blogerskim temama. Sjedili smo u nekoj maloj kavani (stol u uglu za dvoje), bilo mi je drago vidjeti je, prijatan pogled, i neobavezno smo ćaskali o zaboravio sam već čemu sve dok nam se slučajno ruke nisu dotaknule. Ležale su opuštene na plastičnoj površini stola pored tanjurića, šalica i pepeljara na dohvatu, no u jednom trenutku sam člankom u korijenu malog prsta dodirnuo korijen njenog palca i kao da sam osjetio nekakvu struju. Nije to bilo kao ono kad se čovjek nabije elektricitetom, pa ne smije dotaknuti kvaku, drugog čovjeka, bilo koju električnu napravu, prekidač za svjetlo ili bilo što, a da ga ne pecne. Bilo je snažno, ali ne onako neugodno da bih odskočio. Upravo suprotno. Bilo je prijatno. Nije bilo onako da zaiskri trenutno, već kao je kontinuirano poteklo. Prisjetio sam se mi se isto tako s njom dogodilo na trenutak jednom ranije, ali sam tada odmah povukao ruku. Ovaj put sam odlučio drugačije. Namjerno sam za nju neprimjetno pomaknuo ruku nekoliko centimetara i blago prislonio uz njezinu. Iz nje je potekla toplina da mi se polovina šake prema njoj zažarila.

Prisjetilo me to događaj od prije dvadesetak godina, ako ne i više. Otišao sam u kino s nekom od tadašnjih djevojaka i cijelo vrijeme filma smo se grlili. Pored nas sjeo je također neki par, tako da se djevojka spustila uz mene, a i oni su se također grlili. U jednom trenutku su nam se na podu dotaknula stopala u cipelama, samo na jednom mjestu, otprilike u visini malih prstiju. Osjetio sam kako mi kroz kožu obuće prodiru ugodni trnci, toliko snažno da nije bilo sumnje da si ne utvaram, i to je trajalo, trajalo i trajalo. Suprotno od običaja da se ljudi pomaknu kada se tako slučajno dodirnu, nisam micao nogu, a što je bilo još čudnije, ni nepoznata djevojka nije odmaknula svoju. Pomislio sam da i ona mora osjećati isto jer su nam noge ostale sljubljene do kraja predstave. Koliko god da smo meškoljili i grlili sa svojim partnerima, kontakt nismo prekidali. Kad se upalilo svjetlo u dvorani i kad smo ustali sa stolica samo je pogledala i šutke smo u prolazu izmijenili dugi pogled nakon kojega sam ostao u uvjerenju da je iskustvo bilo obostrano.

- Oprosti – prekinuo sam Malu plavu i rekao joj što se događa. Zamolio sam je dozvoljava li da dlanom prekrijem njenu nadlanicu, probe radi. Smijem. Poklopio sam joj šaku, težinom svog dlana pritisnuo je po stolu, a ruka mi se uskoro ugrijala sve do ramena.

Počeo sam se osjećati blesavo. Osjećaj u ruci bio je nedvojbeno prijatan i poželio sam da se prislonim uz nju od glave do pete, da se zamotam u nju, da me to blaženstvo prožme cijeloga. S druge strane – kako joj to objasniti? Često sam u društvu vrlo privlačnih žena, mlađih i starijih, i ne skačem na svaku koja mi dođe na dohvat, zapravo – toga sam se sasvim okanio. Moja jedna supruga mi je maltene i previše. Osjećao bih se glupo da Mala plava pomisli da joj se s tako nevjerojatnim objašnjenjem pokušavam upucavati. Da joj se kanim primiliti, pokušao bih to bez prenemaganja, no zaista mi to nije bila namjera. Star sam čovjek i nemam što ponuditi takvim mladicama, bolestan sam i nikakav pa im nisam ni privlačan na taj način. Istina da je ona vrlo zgodna mlada žena, istina da ne bih imao ništa protiv toga da se hladnim zimskim danima zajedno zavučemo pod jorgan, uopće se ne bih branio, ali zaista ta privlačnost nije igrala nikakvu ulogu. Ipak nisam mogao odoljeti da je ne zamolim da na kratko isprepletemo prste obje ruke.

Isprepleli smo prste i zagledali se jedno drugome u oči. Ne želim ni znati što je ona pri tome mislila, mora da je bilo nešto poput „Gle matorca, čega se dosjetio!“, ali bilo mi je svejedno sve dok sam dobivao ono što sam želio. Čistu energiju, kao da sam se spojio na induktor. Pomislio sam čak i da je autosugestija, ali ja sam otporan na sugestije svih vrsta, pa tako uvelike i na samozavaravanje. Pomislio sam da sam pao pod utjecaj njene fatalne privlačnosti, ali vrijeme je već bilo zahladilo pa nije izložila svoj impresivni dekolte već bila zamotana do grla, dakle – nije bilo ni to. Zapitao sam je:

- Da li ti išta osjećaš? – misleći na strujanje koje sam joj opisao.

Nasmiješila se:

- Ne.

- Da li ti je ikada ranije itko rekao da je nešto takvo od tebe osjetio?

Odmahnula je glavom:

- Nije - no ubrzo je nadopunila: - Bilo ih je koji su se tresli i trzali kad smo se doticali, ali nijedan to nije opisivao poput tebe.

Da se razumijemo, znam da pitanje zdravlja uvelike ovisi o elektrolitima u našem tijelu, o električnim potencijalima unutar organa, pa i misao je ništa drugo nego električni impuls, ali sam daleko od toga da povjerujem u ikakve bajke o bioenergiji, o tome da izuzetni pojedinci mogu dijagnosticirati bolesti nadnašanjem ruku ili da ih mogu svojim blagotvornim energetskim nabojima iscijeliti. Cijepljen sam od svih čiribu-čiriba priča, ali sam istovremeno i otvoren prema svim novim činjenicama i spreman ih uzeti u obzir. Tom prilikom nije bilo sumnje – iz Male plave je izvirao naboj koji me je punio, okrepljujući i osvježavajući, osnažujući i iznad svega prijatan. Jedva sam se suzdržavao da se ne rastopim ili trzam kao galvanizirana žaba. Ne mogu zanijekati da sam stigao pomisliti i kakvo li bi se drugo čudo moglo dogoditi da me je prihvatila negdje drugdje.

Nakon otprilike pet minuta, točnije – onoga što sam ja osjetio kao pet minuta, iako je moglo biti koju minutu manje, ali i više, raspleli smo prste. Još pola sata nakon toga osjećao sam se kao preporođen, kao da sam dobio infuziju energetskih sokova, ispunjen životnom energijom i optimizmom, disao sam punim plućima, a onda je sve splasnulo i ponovo sam postao matoro staro puhalo kao inače.

Često ujutro pijem kavu s jednom zgodnom mladom doktoricom, ginekologinjom, i izmjenjujemo iskustva. Sreli smo se nakon nekoliko dana i povjerio sam joj što mi nije izlazilo iz glave. Recimo da svi imamo nešto što bi se moglo nazvati bioenergijom, tome možemo zahvaliti što smo živi, ali ne vjerujem u bioenergiju kao disciplinu kojom se čiribu-čiriba metodama može na ikoji način koristiti. S druge strane, zar nisam upravo ja svjedok da je u epizodi s Malom plavom upravo nešto takvo iskrsnulo?

Doktorica me je pažljivo saslušala, a onda se počela smijati.

- Imam ja jednu vindjaknu… – počela je. – Ne smijem je obući! Kad je na meni - samo frcam. Pretvorim se u akumulator! Ne smijem ništa dotaknuti. Što god dotaknem, strese me struja. Auto moram otvarati laktom! Kosa mi stoji kao da sam vidjela avet! Ne smijem doći blizu ni mužu ni djeci... Ako pogladim psa, zaskviči! Tvoja plava prijateljica je rekla da nikada ranije nitko nije primijetio da ima neki poseban energetski potencijal - pitanje je što je tog dana obukla. Tri sloja odjeće, pa nešto od toga sintetika, pa se neprestano tare na njoj, trljaju se slojevi međusobno... Mogao si umjesto nje zagrliti Teslin generator!