Marketing
veslanje
Početkom sedmog razreda moj prvi susjed Marinko i ja počeli smo vježbati veslanje u veslačkom klubu „Mladost“ u Veslačkoj ulici. Ne sjećam se više zašto smo se upravo za taj sport odlučili, ali se sjećam da sam ga uskoro jako zavolio.
Marinko i ja upali smo u grupu koja se nazivala „superpodmladak“, podrazumijevajući da ćemo jednoga dana biti ona klupska ekipa koja ide na takmičenja, pa su nas opterećivali više nego ostale juniore. Veslali sam u četvercu i osmercu. Trenirali smo dva puta sedmično. Zimi smo radili u veslaonici, a kad je zatoplilo izlazili na Savu. Lopatica vesla mora savršeno okomito svaki put u djeliću trenutka uroniti u vodu. Ako je nagnuta na jednu stranu, veslo izleti iz vode kao ispucano, veslač koji potegne ručku odleti leđima na ručku onoga iza sebe, vesla nekolicine onih najbližih se izukrštaju, čamac skrene, zastane, ako je u trci time je izgubio. Ako je lopatica okrenuta makar za dlaku na drugu stranu, brzina čamca je povuče duboko pod vodu i veslač ne stigne povući veslo pa ga njegov kraj za koji se povlači tresne u prsa i baci na veslo veslača iza njega. Između ostaloga, svaka takva greška je vrlo bolna.
U okviru treninga radili smo i s utezima. Uobičajena tura bili je podizanje iz čučnja s trećinom ili polovinom vlastite težine na ramenima, sto, sto i dvadeset, sto i pedeset puta. Nakon rada s utezima, nabreklih mišića na nogama, sići niz stepenice bio je gotovo nemoguć zadatak. Dva puta godišnje veslači svih zagrebačkih klubova imali su trku između dva mosta, od Savskog do Mosta slobode i nazad. Bio sam vrlo zadovoljan što sam stizao otprilike između najbržeg i najsporijeg.
Neočekivano veselje priredilo mi je pospremanje opreme. Nakon svakog izlaska na vodu trebalo je čamac izvući na suho, oprati čistom vodom i pomno obrisati krpama prije nego se odložio na police, a zatim posložiti vesla u skladište i počistit sve iza sebe. Nenaviknut da ikada pospremam išta po stanu, ni svoju sobu ni svoj krevet, kad bismo završili prožimalo me posebno zadovoljstvo kakvo nikada ranije nisam osjetio.
Vrhunac zadovoljstva ipak je bio izlazak na vodu i jurnjava čamcem. Već i onaj školski, za učenje početnika je vrlo uzak, a kad se sjedne u natjecateljski čamac osjećaj je kao da se sjedi na vodi. Površina je u razini nogu, blizu s obje strane, neprestano u vidokrugu, a čamac juri, juri, juri... I što je najbolje, kad se čovjek toliko uvježba da sve radi automatski, odjednom je potpuno slobodan. Osam tijela koje rade kao jedno izvana gledajući mogu djelovati kao ideal kolektiviteta, ali svatko od njih može se za sebe prepustiti osjećanju brzine, vjetra, vode, prepustiti svojim mislima i osjećajima, pa je tek kada je kolektiv potpuno usklađen najviše svoj.
Trenirajući veslanje dva puta sam doživio nešto za što vjerujem da je malo vršnjaka imalo priliku. U dva navrata smo izašli na vodu rano ujutro, prije osam, prvog radnog dana nakon četiri-pet dana prvomajskih praznika preko kojih nisu radile tvornice u Sloveniji. Sava je inače mutna, neprozirna vodurina za koju se pričalo da u njoj ima dovoljno kemikalija da se u tamnoj komori u njoj mogu razviti fotografije. (Zbog toga je i trebalo pomno oprati čamce nakon uranjanja, da kemikalije ne bi izgrizle dragocjeno drvo oplate.) U tim prilikama bila je bistra, prozirna, blago zelenkasta, bez mirisa. Ta djevičanska voda, onakva kakva je krenula iz Alpa toliko nas je osokolila da smo jurili po njoj kao da smo dobili dodatne doze adrenalina. Nažalost, već pola sata kasnije stigao je prvi tamniji val, oštro ocrtan, pa nakon njega drugi još tamnije, i tako sve dok prije kraja vožnje voda nije ponovo postala onako prljava kako smatramo prirodnim.
Pazite! Sava nije prljava vodurina! Prljavština je ono što su ljudi napravili. Iz tog vremena ostao mi je san da isto kao što su napravili da bude ovako gadna kakva jeste, mogu napraviti i da ponovo postane kakva zapravo je. I mnogo toga drugoga kakvo jeste zapravo je onakvo kakvo nije, a najvredniji cilj koji ljudi mogu imati je da svijet i svoj život u njemu urede u skladu s izvornim, a ne na osnovi prljavih naplavina.
Vidjevši čistu vodu odjednom sam postao svjestan po čemu se mi to krećemo i to me je toliko jedilo da sam se ostavio veslanja. Žalim, znam da sam time izgubio nešto u čemu sam uživao, a da je problem ostao neriješen, ali nisam se mogao dalje veseliti nečemu što me više nije veselilo.
Post je objavljen 06.11.2011. u 14:48 sati.