posljednje penjanje kroz prozor

petak, 25.11.2011.

U prvom braku imali smo jednosobni stan od 32 kvadrata u Zapruđu. Svakog dana sam vozio autom preko cijelog grada da odnesem baki i djedu što im je bilo potrebno, pomognem nešto po kući i naprosto provedem neko vrijeme s njima. Oni su stanovali u stanu od 160 kvadrata u vili na Tuškancu, stari i sami, a djed sve češće i sve duže nije znao gdje je ni tko je, pa je i baki bivalo sve teže.

Naposljetku smo se dogovorili da supruga i ja preselimo k njima. Po gradu se nevjerojatno brzo proširila priča da sam se „prodao politici“, da sam za to dobio vilu na Tuškancu – iz koje je prethodno, zbog mene - istjerana jedna sirota radnička obitelj. Ovo posljednje me oduševljavalo. Ma kako su se samo dosjetili?! Jasno je zašto su nadodali „siromašnu radničku obitelj“, na to su tada svi bili osjetljivi, ali kako su uspjeli „siromašnu radničku obitelj“ prethodno smjestiti u vilu na Tuškancu? Netko je to smislio, a drugi su s uvjerenjem u istinitost trača prenosili. Za prvi dio trača je još i bilo nekog osnova: zaista sam upao u neka politička gombanja i zaista sam se preselio na Tuškanac, ali „siromašna radnička obitelj“ je bila isisana iz ničega i sto posto van pameti. Tko ne bi, iole razuman, posumnjao u priču o siromašnoj radničkoj obitelji koja je živjela u vili u rezidencijalnom dijelu grada, među glavešinama i diplomatima? Dodatak je bio protuproduktivan za namjeru jer je razarao vjerodostojnost i prvog dijela izmišljotine, ali ipak je ogroman broj ljudi povjerovao u sve. Naličilo mi je to na autorski stil Tanje Torbarine. Uvjerljivost prvog djela omogućavala je da se prihvati i sto posto neuvjerljiva nadopuna.

Moja prva supruga studirala je fiziku. To je vrlo zahtjevan fakultet i, ako nije bila na predavanjima i vježbama, učila je od jutra do kasno navečer. Nakon dva mjeseca dočekala me je jedno popodne kad sam se vratio s posla sva očajna. Ona ne može učiti! Svako malo skoči i pomaže nešto baki. Baka neprestano nešto radi po kući, a ona ne može gledati da stara žena radi dok ona sjedi. Rekoh, ne sjediš. Učiš. Svejedno. Ne može gledati staru ženu kako se muči. Rekoh, zatvori vrata. Svejedno, ako je i ne vidi, zna da radi. Što radi baka dok ti radiš nešto umjesto nje? Ona tada radi nešto drugo...

Jedino rješenje koje nam je palo na pamet bilo je da supruga uči preko dana u Sveučilišnoj knjižnici. Nakon dva mjeseca vratila se iz knjižnice sva očajna. To je bez veze. Ona sjedi u knjižnici, a živimo u stanu od 160 kvadrata i još imamo stančić u Zapruđu. To je bilo stvarno bez veze, pa smo smislili da se ona vrati u Zapruđe dok ne diplomira, godinu do dvije. To je urodilo time da sam svake noći odlazio preko pola grada do supruge na spavanje, a ujutro od nje odlazio na posao, nakon kojega sam se vraćao baki i djedu. Nemoguće je opisati koliko sam bio neispavan u to vrijeme.

Posao mi je omogućavao da i za radnog vremena svratim do mojih staraca. Jednog dana sam dojurio iz ureda da odvezem baku na tržnicu, da kupi nešto što je - prema njenim riječima - samo ona mogla kupiti. Nismo trošili uludo ni minute. Odvezao sam je do tržnice, a zatim još do nekih dućana, čekao za volanom pred dućanima, i za sat vremena smo se već uputili nazad.
Čim je unišla u auto pitao sam je kako djed.

- Dobro. Pitala sam ga mogu li ići i rekao je da slobodno odem, da će moći ostati sam sat vremena.

Time smo, kao, oboje bili umireni, ali sam ipak ostao nespokojan pomišljajući što bi on sve mogao napraviti kroz taj sat: pokušati skuhati kavu, upaliti plin, ili se otići okupati u kupaonicu... Vjerojatno se i baka nije mogla osloboditi takvih primisli.

Zaustavio sam auto pred kućom i odmah mi je laknulo. Hvala Bogu, kuća je stajala na mjestu. Istovario sam sve što smo kupili i ponio uz stepenice. Baka je izvadila ključ i pokušala otključati ulazna vrata u stan. Nije išlo. Nije išlo. S unutrašnje strane bio je uglavljen ključ, pa onaj s vanjske nije ni mogao u bravu.

Pogledali smo se. I bez riječi bilo nam je jasno što se dogodilo. Djedova navika otkada znamo bila je da provjeri prije spavanja jesu li ulazna vrata zaključana, pa ostavi ključ u njima kad zna da više nitko od ukućana neće doći jer su svi u krevetima. Mora da je došao do vrata, vidio da nema ključa s unutarnje strane, nekako pronašao nekakav i uspio ga ugurati. Ili je kanio izaći van, ali mu nije uspjelo otključati s pogrešnim ključem, pa ga je ostavio uglavljenoga. Sva sreća da nije uspio otvoriti!

Nije nas odviše razveselila ta sreća jer je preostalo da ipak nekako uđemo. Nije se isplatilo razbijati vrata jer su bila starinska i čvrsta i bez sjekire bi mi to teško i uspjelo. Nalegli smo na zvono. Zvonili smo i zvonili i zaista – uskoro smo čuli djeda kako hoda po stanu. Hodao je simo-tamo pokušavajući naći odakle zvoni, u nekoliko navrata došao do druge strane vrata, pa otišao. Svaki put kad smo ga čuli pokušavali smo ga dozvati, ali to mora da ga je dodatno zbunilo.

Nakon nekog vremena smo odustali od pokušaja da ga dovabimo i navedemo da otključa. Sišao sam niz stepenice i izišao u vrt. Obišao sam oko kuće i gledao prozore. Srećom, jedan je bio otvoren. Nalazio se na više od osam metara iznad tla i da sam imao tolike ljestve to ne bi bio problem, ali znao sam da ih ni nema ni nitko od susjeda od kojih bih mogao posuditi. Kroz taj sam se prozor uspinjao noću dok sam bio u pubertetu, ali to je bilo dvadesetak godina ranije. Preostalo mi je jedino da još jednom pokušam.

Srećom je bilo ljetno doba i bio sam lagano obučen. Polako sam počeo plaziti kao pauk uz fasadu. Još uvijek su na njoj bile neke izbočine i napukline koje sam dobro zapamtio, pa sam bez muke dospio do visine od otprilike šest metara. Posljednjih dva metra su bili problematični. Fasada je na tom posljednjem dijelu puta bila potpuno glatka osim jedne pukotine u koju su se mogle ubaciti jagodice tri prsta i jedne rupe u kojoj je nekoć bila nekakva šipka u koju se mogao cijelom dužinom ugurati jedan ispružen prst. Dospio sam do tog mjesta i visio raširenih ruku kao razapet, a nogama se nisam imao od čega oduprijeti. Sjećao sam se davno otkrivenog zahvata kako se zaljuljati na tom jednom prstu zataknutom u zid i izvući iz tog položaja i kad sam drugom rukom uspio dohvatiti obrub na zidu ispod ruba prozora pomislio sam da sam uspio.

U tom je trenutku iznad mene izvirila glava mog djeda. On je u svojem lutanju kroz stan dospio do prozora, a onda ga je vjerojatno privuklo moje grebanje i puhanje. Nalegao je sa na rub i zablenuo se u mene.

Baka, koja je ispod mene bez daha pratila moje napredovanje, počela je vrištati:

- Pero! Pero! Makni se! Makni se!

Uspio sam se i drugom rukom uhvatiti za obrub. Preostala mi je samo sekunda da se posljednjim trzajem izdignem i prebacim preko ruba prozora, ali preko njega je bio presamićen moj djed i buljio u mene. Da sam se katapultirao u sobu, srušio bih ga i još pao na njega, cijeloga bih ga polomio. Njemu je bilo zanimljivo kakav se to čovjek odjednom pojavio, zašto visi na prozoru, tko sam uopće ja, što se to događa i fascinirano nije mogao odvojiti pogled. Tko zna, da je i bio i sasvim pri sebi, bi li mogao prepoznati moje izobličeno lice iskolačenih očiju?

Baka je vrištala:

- Pero! Pero! Makni se! Makni se! – ali to ga je još više privlačilo. Kakva se to žena nešto dere?

Hledali smo se licem u lice i ja sam mu pokušavao smireno govoriti:

- Djede, uđi unutra. Odmakni se od prozora, odmakni se.... – ali po njegovom pogledu prepoznavao sam da me ne razumije. Ruke su me sve više boljele, sve više gubile snagu i znao sam da sam već izdržao viseći više vremena nego sam mislio da mogu. Nije mi još preostalo mnogo. Kog smo vraga baš morali izaći išta kupiti? Zar nije moglo pričekati? No bilo je prekasno za takve misli. Povikao sam baki:

- Odmakni se!

Ona je mislila da vičem djedu.

- Bako, odmakni se! – Nije me čula od vlastitog deranja djedu.

Kad sam bio mali često su me pitali volim li više mamu ili tatu, a kad sam počeo živjeti s maminim roditeljima pitali su me da li više volim baku ili djeda. Da sam se pustio, pao bih pravo na baku i zdrobio je. Da sam se prebacio preko prozora, polomio bih djeda. Prsti kojima sam se držao su popuštali, trebalo je brzo odlučiti koga više volim.

Pad s osam metara na baku bio bi sigurno smrtonosan. Prebacivanje na djeda nije trebalo biti. Odlučio sam se usmjeriti prema onome koga ću manje oštetiti. Posljednjim očajničkim snagama za koje više nisam vjerovao da ih imam naglo sam zgrčio ruke, vinuo se uvis, prebacio kao gimnastičar na razboju preko ruba prozora, izvio se u zraku da ne padnem pravo na djeda, skliznuo duž njega, oboje smo zaglavinjali pa sam ga obgrlio i zajedno smo se srušili na krevet koji je stajao postrance. Ležali smo na krevetu, ja sam ga snažno grlio i čudio se – gle! Oboje smo živi i zdravi, što god to značilo.

Meni su šake bile dobrano izgrebene, ruke i ramena boljeli kao da sam netom oslobođen s inkvizicijskih naprava, ali sam ga i dalje grlio i nisam imao snage da se dignem ni volje da ga pustim.

I to je bilo posljednji put kako sam se popeo ili spustio kroz taj prozor.

- 09:25 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>