 „Dijete je otac čovjeka“, ključno je polazište za razumijevanje kako odrastanje utječe na formiranje osobe. Često sam razmišljao o tome prisjećajući se svog puta.Prvi i drugi razred osnovne škole pohađao sam u Bjelovaru, treći i četvrti u Zagrebu, peti i pola šestog u Bjelovaru, sedmi i osmi ponovo u Zagrebu, ali u drugoj školi. Zatim sam prešao na gimnaziju. Svake dvije godine trebao sam se uklopiti u novu sredinu i izboriti da budem prihvaćen. Nije to bilo ni lako ni jednostavno. Čak i kad sam se u petom razredu vratio u istu školu i isti razred u kojima sam bio dvije godine ranije, već prvoga dana dočekao me je izazov. Rkman je izborio poziciju najjačeg dečka u svim petim razredima na školi. Već pod prvim odmorom mi je prišao i rekao pred svima da se trebamo potući da se vidi tko je jači, pa kad me nalupa – što se očekivalo – trebati ću se ogledati sa sljedećim po snazi, i tako dalje, sve dok se ne ustanovi koji sam po snazi i tako se ponovo uspostavi hijerarhija među dječacima petih razreda. Nije mi se to nimalo svidjelo i rekoh da mi to nije ni na kraj pameti. Rkman se nije dao tako lako otkloniti i pred svima me izvrijeđao da sam kukavica. Pokušao sam blefirati da sam u međuvremenu, u Zagrebu, učio džiju-džicu (za koju oni tada nisu ni čuli, a u detektivskim romanima se tada tako nazivalo judo), pa ne bi bilo fer da se ogledam s njima provincijalcima i seljacima koji o tome nemaju pojma. Na to je odmah skočio na mene. Bio je veći i jači i bez muke me svalio na pod, ali sam slučajno i srećom uspio povući ga za sobom i kako sam pao na leđa sa skvrčenim nogama kad je pao na mene samo sam ga nogama prebacio preko sebe tako da je tresnuo glavom o zid i izgubio svijest, što se nikada ranije nije u tučnjavama dogodilo. Ustao sam i dok je najjači dečko u mojoj kategoriji ostao ležati uza zid smireno se vratio na svoje mjesto u klupama. Nakon toga više se nitko nije usudio izazivati me, a uskoro smo svi bili u tako dobrim odnosima da to nikome nije ni padalo na pamet, pa je moj blef o poznavanju tajnih istočnjačkih borbenih vještina potonuo u zaborav a da nije bio razotkriven. Okolnost da se svagdje trebalo iznova dokazivati, potruditi da budem prihvaćen, koliko god bio samosvjestan i samopouzdan, urodila je time da od rane mladosti nemam nikakvu potrebu za samodokazivanjem, a kamoli da se pravim važan. Znam da kadikad izgleda da nije tako, ali to je posljedica toga da mi je u životu zaista uspjelo mnogo toga, pa kad razgovor dovede do iznošenja nečega izgleda kao da se napuhujem, premda zapravo umanjujem svoju ulogu i zasluge u onome o čemu pričam. Još dok smo živjeli u Bjelovaru, praznike sam provodio u Zagrebu kod bake i djeda, tako da sam se sprijateljio i s djecom iz susjedstva u njemu. Treći i četvrti razred sam išao u Zagrebu jer se očekivalo da će otac dobiti premještaj svakog trena (što se dogodilo tek kasnije), pa da ne mijenjam školu usred školske godine, te sam za praznike išao roditeljima u Bjelovar. Pribroji li se tome i promjena škola koje sam pohađao, do petnaeste godine sam promijenio nekoliko sredina. Svagdje sam bio prihvaćen, ali na neki način i stranac. Za prijatelje u Zagrebu bio sam „onaj iz Bjelovara“, a za prijatelje iz Bjelovaru „onaj koji ide u školu u Zagrebu“, i čak sam to bio manje za njih koliko sam se tako osjećao sam za sebe. Svaku sredinu u kojoj sam se našao doživljavao sam kao svoju, ali mogao sam je istovremeno gledati očima i one druge sredine u kojoj sam također bio ukorijenjen. Ta „unutrašnja distanca“ pomogla mi je da često vidim situaciju drugačije, a uvjeren sam – često i složenije, kvalitetnije nego oni koji takav odmak nisu imali. Naredna okolnost koju smatram značajnom je utjecaj susjedstva s Tuškanca. Moj djed je stanovao u kući koju je imao zahvaljujući tome da je bio dobrostojeći trgovac još prije Drugog svjetskog rata, kome se imovina - nakon nacionalizacije – svela uglavnom samo na to, pri čemu su u pola kuće useljeni novi stanari protiv njegove volje. Većina drugih susjeda bili su također ljudi koji su dobili stanarska prava u nacionaliziranim stambenim prostorima. Bilo je tu ratnih stradalnika, tramvajaca, raznovrsnih majstora, raznih stručnjaka, vojnih lica, ali i vrlo visok postotak najviših državnih i partijskih rukovodilaca. Tako sam išao u školu s Nevenkom Tuđman i Jasnom Manolić, prijatelj iz školske klupe bio mi je Ognjen, sin Steve Krajačića, dvije kuće dalje od naše na jednu stranu stanovao je Đordano, sin Vicka Krstulovića, a na drugu stranu Srđan, sin Tode Čuruvije, i tako dalje. U krugu mojih najbližih prijatelja i danas su Goran, sin Zvonimira Komarice, i Nikša, sin Ive Rajića, prvog poslijeratnog gradonačelnika Splita, a kasnije člana Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske, i tako dalje. Kao prijatelj njihove djece dolazio sam svakodnevno u kuće ljudi koje se u cijeloj zemlji spominjalo sa strahopoštovanjem i igrao se ondje kao da sam doma. Iz djetinjstva pamtim sinove Antuna Bibera, Josipa Debeljaka i Paje Gregorića i drugih koji su danas već zaboravljeni, ali je svojevremeno bilo nemoguće ne znati za njih. Kad sam se vraćao u Bjelovar, kad bi mi pred roditeljima tamošnjih prijatelja izletjelo koga poznam iz Zagreba, slušali su u nevjerici i izgledalo bi im da izmišljam da nisu znali da je bilo tako, pa je ispadalo kao da se napuhujem, te im o tome nisam volio ni pričati, koliko god me oni nagonili na to. Odrastajući na Tuškancu također sam bio neka vrsta „domaćeg stranca“. Velika većina susjeda, među njima i mnogi prijatelji, bili su uzdanice novog društva koje se rađalo, dok sam ja bio iz porodice koja je u povijesnim zbivanjima pripadala klasi koja je pretrpjela historijski brodolom. (Usput rečeno, svi su znali da se u našoj kući slave Božić, Uskrs i imendani i da idemo u crkvu, a svakom prilikom sam se izjašnjavao kao Hrvat i ama nikada zbog toga nije bilo baš nikakvih problema.) S drugom djecom iz susjedstva preskakao sam ograde dvorišta i ministrima kao trešnje i drugo voće s drveća, s članovima vlade se natezao do kada smijemo ostati na plesu, glavešinama tajnih službi odvlačio kćerke u grmlje, pa kad se tome pribroje značajni i istaknuti ljudi s kojima sam razgovarao „na ravnoj nozi“ radeći u Redakciji Andersen, upoznao ih u onoj dimenziji u kojoj su bili kao svi ostali ljudi, rezultat je da nikada nisam imao strahopoštovanje prema društvenim autoritetima, ali i danas poštujem sve one koji su to zaslužili. |
 U petom razredu osnovne škole otac je dobio premještaj koji je godinama tražio, tako da sam taj razred završio u Bjelovaru, a šesti sam već išao u Zagrebu.Koliko god bilo teško dobiti premještaj, zamijeniti stan u Bjelovaru za stan u Zagrebu bilo je još teže. Jedino što su roditelji uspjeli bilo je da stanarsko pravo na kuću s trosobnim stanom i pristojnim dvorištem zamijene za garsonijeru od 14 kvadrata. Ta se nalazila u samom centru grada, u polukatu kuće u Jurišićevoj 1a. Bila je tako mala da je imala samo zahod, a ne kupaonicu, jedan prozor je gledao na hodnik unutar zgrade, a drugi na svjetlarnik. Originalno to vjerojatno nije ni bio stan nego izba za portira ili odmaralište za domara. Nije bilo nikakve mogućnosti da se sestra i ja uselimo s njima, pa su nas primili baka i djed koji su živjeli u velikoj kući na Tuškancu. Roditelji su planirali da će u što skorijem roku uspjeti zamijeniti tu garsonijeru za pristojniji stan, pa ćemo opet nastaviti živjeti s njima, ali se to nikada nije dogodilo. Tako mi se bukvalno preko noći život gotovo u potpunosti promijenio. Nije to više bio Bjelovar nego Zagreb, nisam živio s roditeljima nego s bakom i djedom, išao sam u drugu školu, škola nije bila s druge strane ograde nego sam trebao pola sata pješačiti do nje, ostavio sam bjelovarske prijatelje, u gradu koji smo ostavili ostavili smo čak i psa i mačku. Došavši u Zagreb prisjetio sam se poziva urednice i javio se na Školski radio. Ondje su me raširenih ruku dočekali. Koju godinu ranije Školski radio je okupio tri grupe djece koju su izabrali na audicijama po osnovnim školama. Postojala je dramska, muzička i novinarska grupa, a sve zajedno se nazivalo Redakcija Andersen. Uključio sam se u novinarsku grupu. Nas dvadesetak redovno smo se sastajali jednom sedmično. Sastanke je vodio netko od urednika Školskog radija. Osnovni sadržaj tih okupljanja bio je da nas podučavaju novinarstvu, specifično radio-novinarstvu, a kadikad su teme bile i iz opće kulture kada su zaključili da nam je potrebno znati nešto što se u školi još nije učilo, što se preskakalo ili obrađivalo samo površno. Često su organizirali da nam o tim pitanjima govore vrhunski stručnjaci koji su tada postojali, tako da su nam dolazili govoriti akademici, odlazili smo u radionice poznatih umjetnika ili zajedno posjećivali zvjezdarnicu, tvornice i muzeje. Nikada neću zaboraviti razgovore s akademikom Leom Randićem koji nas je uvodio u astronomiju i objašnjavao teoriju relativiteta, a u ateljeima Vojina Bakića i Otona Glihe osjećao sam se kao doma. Na sastancima smo planirali zajedničke emisije ili raspravljali o onima koje smo već napravili i koje su se koji ran ranije emitirale. Imali smo po jednu zajedničku emisiju svakog mjeseca, a manje grupe su napravile još nekoliko emisija mjesečno. Pored toga su nas često zvali pojedinačno da spikiramo, glumimo ili napravimo neke manje novinarske zadatke za razne emisije Školskog radija. Mislim da sam imao dvanaest godina kada sam potpuno sam napravio svoju prvu radio-emisiju, od toga da sam je zamislio, isplanirao, dogovorio, sam išao sa snimateljem i snimio, te sam izmontirao. Bila je to emisija od petnaest minuta o „Na-mi“ na početku Ilice. (Gotovo već pedeset godina bavim se novinarstvom na razne načine. Mislite li da u toj struci postoji išta što mi nije poznato?) Mnogo godina kasnije ostala mi je samo jedna dilema. Otprilike pola članova Redakcije Andersen bili su djeca istaknutih osoba iz politike, nauke ili kulture. Ni danas ne znam da li su oni upali „preko veze“ ili su audicije organizirane da bi se dao službeni oblik i društveno prihvatljivi izgovor za nešto čime je grupa poznatih željela na koristan način zabaviti svoje potomke. Bili su ondje Dražen Juračić (kome je otac bio direktor Školskog radija), Nenad (sin sveučilišnog profesora Milana Preloga), Rajko (sin filozofa Danka Grlića), Gordana i Mladen (djeca političara Čede Grbića), Darka i Zrnka (blizanke Josipa Manolića), Iskra (kćer kompozitora Natka Devčića) i drugi, a pri kraju nam se priključio i Dean (sin neurologa Arnulfa Rosenzweiga).  Posebna vrijednost Redakcije Andersen bila su ljetovanja. Dramska grupa se vrlo rano premjestila u Dramski program, pa smo pri Školskom radiju ostali mi, novinari, i muzička grupa koju smo nazivali „frulice“ jer se sastojala uglavnom od djevojčica, kasnije mladih djevojaka. Sve zajedno bilo nas je pedesetak. Bilo nam je rečeno da se zbog nekakvih tadašnjih zakona maloljetnicima nisu smjeli isplaćivati novci, a kako smo našim emisijama i sudjelovanjima u drugima zarađivali honorare, novci su se uplaćivali na zajednički fond koji smo trošili tako da smo svakog ljeta svi zajedno odlazili mjesec dana na more. Od Izviđača smo posuđivali šatore i svakog ljeta išli negdje drugdje. Jednog ljeta bili smo u Lumbardi, drugoga u Prigradici na Korčuli, u Omišlju na Krku, u bezimenom zaljevu pored Pogane u blizini Punta Križe na Cresu, pa u nekim rajskim zaljevima kojima nije bilo ni blizu ikakvog mjesta. Imali smo dovoljno novaca da svagdje gdje smo se našli iznajmimo veliki ribarski trabakul svaki drugi-treći-četvrti dan koji nas je onda vozio na jednodnevne izlete po okolici, tako da smo dobro upoznali velik dio Jadrana, sve do najdaljih otoka. Pazite, bilo je to početkom šezdesetih godina, prije eksplozije turizma, prije izgradnje velikih hotela, prije nego se obala osula vikendicama, prije nego su jahte počele dolaziti. Pamtim Jadran u djevičanskom izdanju. Bili smo po mjesec dana u nekom zaljevu i kroz to vrijeme osim nas u njega nije navratio nijedan drugi turist. Već gotovo pola stoljeća nisam bio u Pogani i ne mogu ni pretpostaviti kako danas izgleda. Kad sam posljednji put bio ondje – šezdeset i šeste - bilo je to mjesto od desetak tradicionalnih kamenih kuća s krčmom u sredini koja je imala samo jednu prostoriju, ne veću od sobe u uobičajenim stanovima.U drugoj polovini šezdesetih godina počele su masovnije nicati vikendice, a mi smo već bili u srednjoj školi. Većina je nakon zajednički provedenog mjeseca odlazila na druga mjesta. Ja sam s naprtnjačom i vrećom za spavanje nastavljao putovati autostopom uzduž i poprijeko obale, posjećivao prijatelje, posjećivao rođake, spavao u grmlju, upoznavao putem nove ljude, uvaljivao se u kuće nepoznatima i tako provodio na moru cijelo ljeto. Mnogi od mojih vršnjaka iz unutrašnjosti zemlje tada su još bili ponosni ako su uopće vidjeli more, a ja sam ga – za kontinentalca – dobro upoznao, pa ako se uračuna način kako mi je to uspjelo, ništa čudno da sam se vrlo rano osjećao samostalan naspram roditelja, što je u tom životnom razdoblju uvelike utjecalo na samosvijest i samopouzdanje.  I posljednje, iako ne najmanje važno, a svakako je utjecalo na samosvijest, samopouzdanje i životni polet, ne samo da sam kroz Redakciju Andersen učio o novinarstvu, životu i domovini, nego je redakcija većim dijelom bila sastavljena od zgodnih, pametnih, prijatnih i dragih djevojčica (kasnije djevojaka) s kojima sam imao daleko više druženja i zajedničkih sadržaja nego s onima iz susjedstva i škole, pa je i to doprinijelo da kasnije, kroz život, nisam imao nikakva zazora u ophođenju sa ženskama.No, kako je život tekao dalje, i ova se priča nastavlja. |
 Zvanično nas je u porodici bilo nekoliko puta više i umirali smo nekoliko puta češće nego što je to faktično bio slučaj, naročito u gimnazijsko doba kada sam svako malo tražio od razrednika da mi opravda izostanak s nastave zbog nekog smrtnog slučaja. Posljednji put sam iskoristio taj izgovor u vojsci. Gulio sam vojni rok u Danilovgradu pored Titograda i svaki dan sam primao svježe novine. Jednoga dana je u novinama osvanula osmrtnica nekom imenjaku i vršnjaku mog oca, potpisana samo s „ožalošćena obitelj“ i ni pet minuta nakon što sam to uočio bio sam ispred komandanta kasarne, gurao mu novine pod nos i tražio tjedan dana izvanrednog odsustva.Taj nenadani odmor mi je došao kao naručen, ali trebalo je paziti da se vratim nazad na vrijeme, određenog dana do ponoći, da sve prođe glatko jer bi se u slučaju bilo kakvog zapinjanja pojavila vjerojatnost da me oficiri zatraže neku službenu potvrdu, recimo očevu smrtovnicu, a onda bih se našao u grdnoj nevolji. Zbog toga sam već prvog dana u Zagrebu provjerio sve vozne redove za povratak. Mogao sam se vratiti avionom do Titograda, ali to je bilo nepouzdano. Avion je letio prema voznom redu dva puta sedmično, doduše upravo i tog dana kad sam se trebao nacrtati u kasarni, ali je jesenje vrijeme bilo nepouzdano, kašnjenja u polijetanju obavezna, a moguće čak i da let odgode za naredni dan. Zbog toga sam se odlučio na povratak vlakom. Nezgoda je bila da je vlak kretao neljudski rano, u četiri ili pet ujutro, zatim se putovalo cijeloga dana, ali je barem bio pouzdan. Odlučio sam, dakle, putovati vlakom, a da ne bih zakasnio mislio sam uopće ne spavati. Mlada gospođica M. odlučila mi je pomoći da ne zaspem, a imala je i automobil kojim me je obećala ujutro odvesti na kolodvor. Proveli smo tu posljednju noć slobode u mom malom stanu u Zapruđu, ali u najgori tren prevario nas je san i, umjesto da se obučemo i izađemo, slatko smo zaspali. Probudio sam se – osam sati! U trenu sam bio potpuno razbuđen i u panici. Da istog časa jurnemo automobilom ne bismo stigli vlak ni do Sarajeva. Preostao je samo avion za kojeg ne samo da nisam imao kartu nego nisam znao ni kada kreće. Još oblačeći se nazvao sam telefonom aerodrom. Srećom je u službi u bio moj prijatelj Nikša, osovina zagrebačke kontrole letenja. Sjećao sam se u kakvom je bio stanju kad smo se rastali oko ponoći i zabrinuo sam se kako će avioni tog dana letjeti. Zavapio sam „Zakasnio sam na vlak!“ i više ništa nisam trebao objašnjavati. On je rekao samo – avion za Titograd treba poletjeti za dvadeset minuta, neka požurim. Stuštili smo se niz stepenice ne čekajući lift, mlada gospođica M. je jurnula autom prema Velikoj gorici tada još dvosmjernom uskom cestom, trebalo nam je pola sata do aerodroma. Srećom je u međuvremenu Nikša pripremio doček. Na ulazu u aerodrom u uniformi stjuardese JAT-a čekala je Blanka Bakula, moja daleka rođakinja koja je išla i u istu gimnaziju kao ja, te bila najbolja prijateljica moje djevojke tokom prvih godina studiranja. Dočekala me je pružajući avionsku kartu. Putem do šaltera gdje je trebalo predati prtljagu dao sam joj novce za kartu, a ona je stigla reći samo „Sve sam sredila!“. Na šalteru za prtljagu sjedila je jedna cura s kojom sam imao kraću, ali nezaboravnu avanturu nakon što smo se upoznali ispred „Zvečke“, koja nam je ostala u najboljoj uspomeni. Pred njom je bio znak da ne radi, pa su svi ostali putnici čekali pred ostalim šalterima. Blanka me je odvela pravo njoj, predao sam kofer, iza nje je cupkao neki čovječuljak koji ga je odmah prihvatio i nestao u stražnjim hodnicima odnoseći ga. Cura je već imala za mene ispisanu aerodromsku kartu za ukrcavanje, izmijenili smo smiješak i Blanka me je povukla dalje, a ona uklonila znak da ne radi i odmah se pred njom stvorio red od pedesetak putnika. Iza pulta pred izlazom iz zgrade na pistu stajala je u uniformi aerodromske stjuardese djevojka s kojom sam imao jednu ljetnu romansu u Makarskoj, koja je za oboje ostala u lijepoj uspomeni. Ni ne gledajući aerodromsku kartu otvorila je vrata da izađem. Neposredno iza izlaza stajao je prazan autobus, a na otvorenim vratima stajala je Vesna G. koju sam itekako dobro detaljno poznavao iz brojnih erotskih pustolovina i mahala mi da požurim. Uskočio sam u autobus i on je krenuo ni ne zatvarajući vrata, te me dovezao do stepenica kojim se uspinjalo u avion. Na vrhu stepenica stajala je u crvenoj uniformi uskoj u struku i kratke suknjice Jasna M., moja susjeda i prva ozbiljna djevojka u životu. U ono su vrijeme i aerodromske i zračne stjuardese bile obučene otprilike kao mažoretkinje i sve mi ih je bilo drago vidjeti. Uspinjao sam se prema Jasni i napokon mi je laknulo. Uspio sam! Da smo se dogovarali i danima planirali ne bismo se uspjeli bolje dogovoriti. Cure su me predavale jedna drugoj kao ekspresnu pošiljku. Sve je teklo glatko, kao po loju. Dok nije zatrebalo nisam ni znao da sam imao zrakoplovstvo u šaci. Nikša je s vrha kontrolnog tornja vidio kada sam ušao u avion, da su se vrata zatvorila, i tek tada je pilotu dao odobrenje da može poletjeti. Dok me je Jasna M. vodila prema sjedištu prošao sam pored delegacije najviših hrvatskih političara koji su putovali u Crnu Goru i rogoborili zašto polijetanje toliko kasni bez ikakvog vidljivog razloga ili objašnjenja. Bio sam toliko zadovoljan da sam propustio išta im dobaciti, već sam se samo opustio na sjedištu i gledao kako Jasna M. prilazi prvo meni i pita: - Kavu ili čaj? U ono se vrijeme u avionima još smjelo pušiti, pa sam smireno pripalio cigaretu, okrenuo se prozoru i gledao kako izbijamo iznad oblaka. |
 SMIRĐSNIRT Išao sam u odaslanstvo, poslalo me, i bio raznovrsnim guđulkima obaslan, fikolurum pek gdalupa preko svake mjere i tako pikon, te otploslan. Zadjenuo sam čučurđevak, sfrkan kao surla, gunđulkima sam otpozdravljao, u strašnoj dubini, u samoj suštini nikome nisam jišta predstavljao. A kako i bi? Iako – zašto ne bih? Cap-cap-cap! Na prstima, na vršcima prstiju, kao balerina, prilazim sebi. U sebi prebih svaki obzir i svaku ogradu kao kaznu i kao nagradu. Hevreka s vama, dragi drugari! Sumjesečnici i sumjesečnice! Ipokalondra i onda, i onda od lptira postaju gsjenice.  |
|
Mali Dinko je običavao klepetati od trena kad je otvorio oči, pa sve dok bi ga navečer roditelji nakon podužeg natezanja uspjeli uspavati. Kao primjer razgovora s tatom Perom ostalo je nekoliko minuta zabilježenih prilikom isprobavanja novog diktafona, a Dinko je primijetio da ga se snima, pa se pobunio. (Dijete je čuvalo svoju privatnost!)
Fotografije su od neke druge prilike, ali i zvučni i foto zapisi nastali su otprilike u isto vrijeme. |
 U pornografskoj literaturi, filmovima i pornomaterijalima na internetu ima svakakvih likova: raspomamljenih prpošnih djevojaka, radodajki i nimfomanki, raznoraznih bahantkinja, prostitutki i časnih sestara, potentnih mladića i obdarenih muškarčina, ljubitelje grupnog seksa i općenja sa životinjama, ženskih i muških ljubitelja svog spola i svih spolova, ali jedan se lik među njima izdvaja – žena, obično u crnom, u kožnim čizmama i mrežastim čarapama, s bičem, lisicama ili lancima kao insignijama, stroga pogleda i mrka lica, opaka Gospodarica ili Domina. Izdvaja se time što je sve druge lakše ili teže naći u stvarnom životu, ali ipak moguće, a nju je – usprkos tragovima na koje se ponekad nailazi – jednako teško sresti kao Yetija ili Sasquatcha. Podložnih seksualnih robova ima sva gomila, muških i ženskih, ali istinskih Domina – nema.Ima žena koje su dominantne u odnosima i vezama, pravih tirana, despota i satrapa, Ksantipa, Mesalina i Kirki, ali kad dođe do seksualnih susreta sve one preferiraju najbanalnije i najuobičajenije šeme igara. Ima žena koje dobro mogu odglumiti ulogu Domine kraće ili duže vrijeme, čak i uživati u tome, ima ih koje to rade profesionalno, za novce, i to vrlo dobro, ali da bi nekoj to bilo osnovno trajno opredjeljenje – no way. Muškaraca čiji je osnovni seksualni karakter sadističko-dominantan ima sva sila, dok njihovog ženskog ekvivalenta naprosto nema. Muškaraca koji bi željeli da neka žena njima vlada ima još i više, ali onu koja bi željela njima vladati ne mogu pronaći. Svojevremeno popularne rubrike seksualnih oglasa u erotskim magazinima kao i frekvencija odgovora na seksualne ponude na specijaliziranim portalima jasno na to ukazuju. Svaki oglas kojim neka „Gospodarica“ traži „robove“ rezultira s nekoliko stotina ponuda, dok na oglase kojima „robovi“ traže gospodarice obično ne stiže niti jedan odgovor, osim podrugljivih ili lažnih. U povijesti je zabilježeno da je bilo žena koje su bile istinski sadisti, pa i u seksualnoj sferi, kao Klara von Braun, zapovjednica nacističkog koncentracionog logora, poznata kao „plavi anđeo“, zločinka i očigledno nenormalna kao i druge slične. To potvrđuje i moje osobno iskustvo: od mnoštva žena koje sam upoznao najveći dio je bio potpuno nezainteresiran i netalentiran za takvu ulogu, neke su mogle bolje ili lošije privremeno je prihvatiti, ali pravu, istinsku Dominu sreo sam samo jednom, jednu, a ta je bila skroz luda. Domina kao osnovni seksualni karakter kod normalnih žena naprosto ne postoji, kao što ne postoje zmajevi ni jednorozi, a svejednako se sve te tri kategorije neiskorjenjivo često pojavljuju u ljudskoj mašti. Iz svega izvire nekoliko pitanja. Kako to da postoji toliko mnogo muškaraca koji čeznu da ih netko zauzda, maltretira, vodi na kratkoj lajni, a onih koji bi im to ispunili - nema? Zašto ljudi čeznu za nečim čega nema? Ako Domina-Gospodarica-Nadzirateljica nema, odakle onda oglasi kojima takve vrbuju poslušnike? Djecu od najranijih dana od jutra do večeri nadziru i u potpunosti kontroliraju majke, bake, dadilje, babysitterice, tete u vrtiću i učiteljice. Kad muškići spolno sazriju, ništa lakše da bi i na tom polju nastavili s odnosima u kojima su odrasli. Pored toga, naša civilizacija je ustrojena po hijerarhijskom principu, pa je logično i očekivano da se isti princip protegne i na seksualnu sferu. Drugim riječima, naša civilizacija producira poslušnike. Muška priroda je zato kontradiktorna: civilizacijski se formiraju kao poslušnici, a kultura im je namijenila ulogu autoriteta. Od njih se očekuje da budu seksualno nadmoćni, kao da nije već teško izvediv zadatak biti i ravnopravan bićima koja su upravo na tom polju biološki superiornija, te bi se s olakšanjem prepustili tretmanu kakvom su svikli – kad bi ga mogli dobiti. U javnosti će lakše odigrati autoritativnu ulogu ako u tajnosti imaju priliku izživjeti podložničke impulse. (Prisjetite se samo skandala Maxa Rufusa Mosleya, jednog od najutjecajnijih u svjetskom autosportu, kad su prije koju godinu u javnost procurile snimke kako ga gologa šibaju i jašu mlade djevojke, pri čemu je manje skandalozno bilo što ga jašu i šibaju, a više što su to začinili nacističkim simbolima.) Isto tako, oni koji se ispolje kao nedvojbeni sadisti na svim područjima, kad naiđu na nekoga tko na njih odlučno podvikne manji su od makova zrna (prisjetite se bahatog Ante Đapića koji je cmizdrio svaki put kad se suočio sa zahtjevima da ga smijene s čela stranke). Ženama je u tom pogledu lakše jer se od njih očekuje uglavnom ono na što su odgojem pripremljene, te što je usklađeno s njihovom stečenom prirodom. Očekivati na osnovu crteža, fotografija, filmova i priča da će se u stvarnom životu pojaviti prava Domina jednako je nadi da ćete u šumi sresti jednoroga ili da će se zmaj obrušiti s nebesa. Zamijeniti zahtjevne žene s Dominama, (a ima ih zahtjevnih i kapricioznih za popizdit,) isto je kao za krokodila pomisliti da je zmaj. Pomiješati „control freakove“ sa idealom Gospodarice isto je kao za magarca pomisliti da je jednorog. Prikazi lika Domine-Gospodarice zapravo su ikone u pornografskom raju koje kao sve ikone prikazuju svece koji ne postoje. Utoliko, ako vjerujete u svece, nitko vam ne može zabraniti maštati o rafiniranoj i perverznoj seksualnoj vladarici, ali time se samo izlažete svakovrsnim prevarama. Naime, činjenica je da se među seksualnim oglasima i po internetu može naići na razne oglase kojima „Gospodarice“ traže seksualne robove. Netko je morao plasirati te oglase, ne mogu izniknuti sami od sebe. Često su to profesionalke, od pružateljica seksualnih usluga do prevaranata i prevaranata koji očekuju materijalnu korist, u najboljem slučaju normalne žene koje bi malo istraživale i prti tome se malo zabavile, a najčešće se iza takvih oglasa krije nešto sasvim drugo: bolesnici i invalidi kojima je to jedina prilika ostvariti makar virtualni seksualni kontakt, homoseksualci koji se pretvaraju da su žene samo da bi dobili fotografije muških spolovila koje im kasnije služe kao materijal za masturbatorske orgije i slično. Zbog svega toga je Domina najzanimljiviji lik u seksualnom panoptikumu. Razotkrivši tajnu One koje nema mogli bismo saznati i ono što se bilo kojim drugim putem ne može saznati. |
|
PRIMJER
DESNIČARSKOG TEKSTA - završetak prethodnog teksta - Naravno, napadnutim kolumnistima nije potreban advokat. Znaju se sami braniti ako zatreba. No kako se obraniti od osoba poput komentatorice na prethodni post koja pita „čemu braniti Pavića?“ Zar postoje osobe koje nisu zaslužile da ih se brani, bile krive ili ne? Kad kaže „potpuno razumijem one koji ne grizu ruku koja ih plaća“ samo iskazuje da ništa ne razumije. Sve to kao da nije pročitala redove koji se nalaze neposredno iznad, na koje je reagirala. Od takvih „razumijevanja“ čovjek se može braniti jedino batinom, a često i mora! Raspudić je drugi slučaj. On je obrazovan, informiran, inteligentan, pismen. Naposljetku, ali ne ni posljednje ni zanemarivo, mlad je i pred njim je budućnost. Svojevremeno je redovno objavljivao u „Večernjaku“ ali nije bio poput onih kolumnista koje je šteta vremena čitati i besmisleno pokušavati s njima razgovarati, pa je to završilo tako da se više ne pojavljuje u tom okružju. Raspudić zna argumentirati, pa čak i kad mu je argumentacija dvojbena zna suvislo iznijeti svoj stav, rečenice su mu toliko tečne da je ponekad lako previdjeti da ponešto od onoga što govori nije u redu. Kad god naletim na neki njegov tekst obavezno ga pročitam. S velikim dijelom onoga što je objavio u potpunosti sam ili uvelike suglasan, pa čak i kad mislim da nije u pravu prihvaćam izneseno kao stav koji treba uzeti u obzir i zavrijedio je razmatranje. Da je tekst kojeg sam se dohvatio napisao bilo tko od vodećih „Večernjakovih“ kolumnista ne bih mu posvetio ni riječi. Osnovna je teza teksta da su kolumnisti „Jutarnjeg“ koje napada „dežurni moralizatori“, da se lažno predstavljaju kao „moralne vertikale“, te da je njihov moral lažan, licemjeran, jer ne napadaju svog poslodavca. Ta je konstrukcija bez osnova jer navedeni nemaju zašto napadati svog poslodavca (barem po pitanju Kamenskog oko kojega se konstrukcija gradi), kao što sam pokazao u prethodnom postu. Da je Pavić dao Kutli novce da bi dobio nekog udjela u komadanju lešine tekstilnog kombinata prvi bih ga osudio, ali (koliko je poznato) nije. Kako je isplivalo u javnost samo mu je vratio dug, a da je Raspudić na trenutak razmislio uvjeren sam da bi se prisjetio da je vraćanje dugova jedan od osnovnih postulata poštenja. To je i jedna od osnova uređenog tržišta i poštenog poslovanja i cijelo naše društvo bi bolje funkcioniralo da se poštuje. Čak i da je Kutle najcrnji lopov, dug ostaje dug, a čak i dug lopovu je pošteno vratiti. Kad se Raspudić već želio dograbiti Pavića, kod Pavića ima drugog štofa. Od pitanja vraćanja duga daleko je zanimljivije pitanje kako je dug uopće nastao, u skladu s onom „tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“. No da se prihvatio pitanja nastanka duga ne bi mogao povezati ni Pavića s Kamenskim, pa ni komentatore koji su ga razočarali, i od teksta ne bi bilo ama ništa. Ne poznam Raspudića dovoljno, nisam proučio njegovo cjelokupno djelo, ne znam što mu je bilo tog dana kad je napisao tekst kojeg sam se dohvatio, je li ustao na lijevu ili desnu nogu, tekst me je iznenadio jer je odudarao od slike koju inače imam o njegovom autoru. Dakle, za one kojima treba ponoviti, ne govorim o Nini Raspudiću nego samo o jednom njegovom tekstu. To je tipičan desničarski tekst, gotovo školski pokazni primjer desničarskih tekstova.  „Desni intelektualci“, logički mogući koliko i „drveno željezo“ i „kvadratasti kotač“, ali postojeća kategorija ljudi koji se diče tom odrednicom, odlikuju se time da - koliko god bili obrazovani, informirani i inteligentni – imaju neke dogmatske stavove koje ne dovode u pitanje. Recimo, „komunizam je loš, kapitalizam je dobar“, „nacija je osnovna društvena kategorija“, „Srbi su svemu krivi“, „Tito je zločinac“ ili „Bog je ishodište svega“. Ako su bedasti, nema problema, nastupaju s kolopletom fraza neuznemireni njihovom neutemeljenošću i logičkom nekonzistentnošću. Problem za njih nastaje ako su pametni. Koliko god ih sve vodi prema tome da nešto s njihovim dogmama nije u redu, kad dođu do trena da trebaju izvesti zaključak ponovo nastaje kratki spoj i papagajski ponavljaju ono što su tko zna kako i zašto usvojili. Utoliko je „desni intelektualac“ nužno šizofreno rascijepljen, i to što je bolji tim više. To stanje se prepoznaje i po njihovom odnosu prema činjenicama. Čim uvide da ih činjenice vode neželjenom zaključku, odmah ih počinju zanemarivati, umanjivati, mijenjati ili napuhavati da bi ih prilagodili željenom zaključku. Nedavno sam pisao o primjeru Adalberta Rebića koji mrtav-hladan tvrdi kako je „u Jugoslaviji mučeno i ubijeno stotine tisuća katoličkih svećenika“, dok vatikanski arhivi pokazuju da ih je na taj način stradalo 162. Na isti način i Raspudić u tekstu koji tvrdi kako kolumnisti „Jutarnjega“ nisu napisali ni riječ o slučaju Kamensko (što mislim da naprosto nije točno, ali mi se sad ne da tražiti potvrdu) sam kaže da je „Dežulović nedavno barem pokušao napisati tekst o Kutli“ (iako se o Kutli može svašta pisati, a da se Kamensko ni ne spomene, pa nije jasno kako to ovdje spada). „Barem pokušao“ je već umanjivanje samo po sebi, jer ga nije samo „barem pokušao“ nego i napisao jer „kad mu ga nisu objavili“, a ne može se odbiti objaviti tekst koji je „barem pokušan“, nego samo onaj koji je zaista i napisan, objavio je taj tekst „u srpskim novinama“ (koje bi to bile srpske novine?), što se također ne može s tekstom koji je ostao na razini pokušaja pisanja. Time dolazimo i do druge odrednice desničarskih tekstova – pogrešnog adresiranja. Čak i kad točno dijagnosticiraju neki problem, ispravno uoče neku pojavu, dobro započnu s nekim opisom, budući da je za sve u društvu netko odgovoran, zaslužan ili kriv, na kraju obavezno ispremiješaju lončiće i sve pripišu nekome tko nije ni luk jeo ni luk mirisao, po mogućnosti komunistima, ateistima, ljevičarima, homoseksualcima, Srbima, Židovima ili naprosto omrznutim likovima. U ovom primjeru, gdje se kolumniste „Jutarnjeg“ optužuje da ne pišu što se od njih očekivalo, ujedno se napisalo da jedan od njih jest tako nešto napisao (što već samo po sebi ruši osnovnu tezu teksta, tim više što ne znamo jesu li i drugi od njih tako nešto pokušali). Za činjenicu da tekst nije objavljen nikako se ne može kriviti onoga tko ga je napisao, nego jedino one koji su ga odbili objaviti. Nadalje, u tekstu s osnovnom tezom da novinari ne smiju pisati/objavljivati ono što „gazdi“ nije po volji, nakon što je jedan od njih objavio u drugim novinama ono što „gazda“ nije želio objaviti u svojima, nije bilo nikakvih problema za daljnju suradnju. Raspudić pri tome ne vidi da iznošenjem te epizode hvali Pavića kojeg želi kuditi da nije zlopamtilo, da je tolerantan i ne nagoni svoje zaposlenike na bezuvjetnu odanost.Mnogo toga bi se moglo još reći o navedenom tekstu, ali završit ću s onim s čime i tekst završava, s trećom osobinom desničarskog teksta. Raspudić se pita što će biti s kolumnistima „Jutarnjeg“ ako im „Gazda zaglavi, a novina rikne“. U maniri u kojoj je pretpostavio što bi oni trebali napisati, pretpostavio je i gdje bi se mogli skloniti, po njemu sve same bijedne i nečasne varijante. Preostaje pitanje - da li u slučaju propasti EPH napadnutim kolumnistima preostaje ikoje iole časno rješenje? Po svemu sudeći, jedino što bi preostalo da im oni koji gledaju kao Raspudić ne bi kasnije vadili mast (jer im „Večernjak“ sigurno ne bi ponudio radna mjesta) jeste da se pokriju ušima i u tišini mirno skapaju od gladi ili da ritualno naprave harakiri. U blažoj varijanti da postanu kovinotokari ili noćni čuvari, ali svakako nestanu s lica zemlje kao kolumnisti. Time bi oni koji ih ne vole bili vrlo zadovoljni. Nema više mrskog EPH, nema više mrskih kolumnista, svijet je odjednom bolji! Ponovilo bi se ono što se dogodilo nakon Šuvarove smrti, kad su odjednom i oni koji su ga prije toga desetljećima ocrnjivali, izmišljali svašta na njegov račun, pripisivali mu svakovrsne gadarije, izvrtali njegove riječi i zlonamjerno interpretirali sve što je uradio, blatili ga i ogađivali, no čim je umro odjednom su otkrili da je bio pošten, častan, principijelan, dosljedan, nepotkupljiv... U slučaju da se sami ne odluče na harakiri, moglo bi im se pomoći kao što se svojevremeno pomoglo Cesarcu, Keršovaniju, Adžiji i drugovima tako temeljito da više nitko nije trebao živcirati onim što pišu, čak se ni ne inkomodirati time da ih se zabranjuje ili polemizira s njima. Uz sve dužno poštovanje, desničarski intelektualac će zavapiti „nisam tako mislio, nisam tako nešto napisao“ i zaista i nije. On je možebitno fin, kulturan i dobronamjeran čovjek, sam ne bi ni mrava zagazio, i možda zaista nije tako mislio. U tome i jest problem, što nije dovoljno mislio, pa u svom mišljenju nije ni došao do njegovih krajnjih konzekvenci, iako ih ima koji vrlo svjesno dođu i do tog „konačnog rješenja“. Krajnja posljedica je uvijek da se zalaže za uklanjanje onih koji mu nisu po volji, manje ili više drastično, bilo da na njega izravno poziva bilo da ga samo sladostrasno priželjkuje. |
|
POGREŠNO
ADRESIRANA LJUTNJA - nastavak prethodnog posta - Nema sumnje da se novinarstvo od društveno-političkog sistema u kojem smo ranije živjeli do danas uvelike promijenilo, u nekim elementima i tako da se može reći da je napredovalo, ali u nekima je i očigledno otišlo na lošije. Tehnologija je, nezavisno od svega drugoga, sama po sebi donijela toliko promjena da je sam način rada uvelike drugačiji. Kompjutori i umrežavanje donijeli su ranije nepojmljive mogućnosti, no druga je priča kako se one koriste. Recimo, ranije je u sličnim slučajevima, kada je netko reagirao na neki tekst, prikaz tog teksta ovisio o tome koliko ga je pošteno i odgovarajuće taj citirao jer se na neprecizno i varljivo sjećanje teško moglo osloniti. Danas onaj tko prati takva sučeljavanja bez muke može u jednom u prozoru imati originalni tekst, a u drugome njegov komentar, te u trenu sam provjeriti koliko ono što se zamjera stoji ili ne stoji, da li je došlo do krivog iščitavanja ili izvrtanja ili slično. Prisjećajući se danas toga da sam u bivšem sistemu radio kao profesionalni novinar gotovo četvrt stoljeća mogu rezimirati da ima toga na što sam i danas ponosan. Nisam objavio niti jednu rečenicu koju i danas ne bih mogao potpisati. Istina, događalo mi se da nisam napisao, pa ni objavio sve što mi je bilo na pameti, što zbog pukog pomanjkanja prostora ili nedostatka vremena, kao i da mi napisano nisu htjeli objaviti. (Recimo, dok sam radio u TLO - Tjednom Listu Omladine - Milan Ivkošić je uspio svojim utjecajem zaustaviti objavljivanje nekoliko mojih tekstova.) Napisao sam niz tekstova i uspio ih objaviti i kao urednik plasirao brojne tuđe tekstova za koje sam unaprijed znao da nekim utjecajnim ljudima neće biti po volji, da su suprotni javnom mnijenju ili da će mi zamjeriti ljudi koji su po funkcijama i službenoj dužnosti bili zaduženi braniti tadašnji sistem. I taj je sistem bio daleko od savršenstva i uspio sam i tada biti tri godine „na ledu“, bez posla i mogućnosti ozbiljnog objavljivanja. Generalno se bez muke mogu suglasiti s Ninom Raspudićem da je danas položaj novinara, što se tiče samostalnosti u radu, autonomnosti, uvelike promijenjen, po mnogo čemu i znatno slabiji. Djelomično i tome mogu pripisati što u dvadeset godina novog sistema nisam uspio naći iole ozbiljan novinarski posao niti mi ga je itko ponudio. No to ne znači da je konkretnom slučaju Raspudić u pravu.  Nino Raspudić zamjera Miljenku Jergoviću, Jurici Pavičiću, Anti Tomiću, Jeleni Lovrić i Borisu Dežuloviću što u jednom od subotnjih brojeva „Jutarnjeg lista“ nisu ispunili njegova, Raspudićeva, očekivanja i što nisu napisali ono što bi po njemu, Raspudiću, bilo logično. Zatim se nadahnuto raspisao što su to oni, po njemu, trebali napisati. Prema Raspudiću oni šute o nečemu o čemu bi se trebali drečati, a šute zato jer su prodane pizde koje se ne usude opatljunuti svog poslodavca Ninu Pavića.Zašto bi trebali očerupati Ninu Pavića, u čemu je – prema Raspudiću – Pavićeva krivica? Pavić je kriv „da je Miroslav Kutle izravno povezan s uništavanjem Kamenskog, a posebno je zanimljiva činjenica da je to odradio novcem kojeg mu je sumnjivom poslovnom transakcijom uplatio Nino Pavić, vlasnik Europapressholdinga“. Dakle, Pavić je kriv što je Miroslav Kutle izravno povezan s uništavanjem Kamenskog. Sažetije, Pavić je kriv zbog onoga što je napravio Kutle. Kako se to krivica prenosi poput gripe nije mi baš jasno, ali Raspudiću je to zbog „posebno zanimljive činjenice“. Po čemu je ta činjenica posebno zanimljiva, da li zbog propasti Kamenskog ili nečega drugoga, Raspudić ne obrazlaže, iako je „posebno zanimljiva činjenica“ jedino što Paviću predbacuje. „Posebno zanimljiva“ činjenica svodi se na to da je Pavić navodno Kutli isplatio neki dug, Kutle je s tom isplatom uletio u malverzacije oko Kamenskog, ali što Pavić ima s tim? Pavić je u tom slučaju kriv kao kad bi netko prodao kuću, a dvadeset godina kasnije se ispostavilo da je kupac bio pedofil koji je u podrumu zatočio neku maloljetnicu. Nije Pavić dao Kutli novce da bi smlavio Kamensko, nego da bi isplatio svoj dug. Moglo bi se reći da Kutle ne bi mogao učestvovati u uništavanju Kamenskog bez novca koji mu je dao Pavić, ali bi se moglo reći svašta, a da to nema nikakvu težinu. Isto tako bi se moglo reći da i onaj pedofil ne bi mogao zatočiti maloljetnicu upravo u tom podrumu da mu kuća nije prodata, ali bi to bilo sasvim besmisleno. Drugim riječima, Pavić u „slučaju Kamensko“ (koliko je za sada u javnosti poznato) nije ništa kriv. Na temelju toga Raspudić predbacuje navedenim kolumnistima „Jutarnjega“ što se nisu ponašali kao idioti kakvima ih smatra, što nisu napali svog poslodavca zbog nečega za što nije nikako kriv, za što nisu imali nikakvog razloga. Optužba je više nego nategnuta, jedino što se iz nje može iščitati je „Oh, kako ih ne volim! Kako ih ne volim! Kako ih ne volim! Zapravo mi idu strašno na živce, zapravo ih mrzim!“ Otkuda Raspudićeva netrpeljivost prema Jegoviću, Pavičiću, Tomiću, Lovrički i Dežuloviću? Možemo samo nagađati. Prema načinu kako ih je nadahnuto parafrazirao reklo bi se da ih pomno prati, možda čak i opsesivno. Možemo spekulirati da ih napada zbog onoga što nisu napisali upravo zbog svega onoga što jesu objavili, drugog razloga ne vidim. Kako je navedena petorka u javnosti poznata upravo po tome što objavljuju, netrpeljivost se svodi na to što jesu i kakvi su, čime kvare Raspudićevu sliku svijeta i sam taj svijet nije onakav kakav bi Raspudić htio da bude. Raspudićeva ljutnja je pogrešno usmjerena. Umjesto da je razočaran sobom što je imao neosnovana očekivanja i oslonio se na nevaljalu logiku, ljuti se na one koji ta očekivanja nisu opravdali. Zato mi je njegov tekst zanimljiv. Kako se pametnom čovjeku, a takvim ga smatram, tako nešto može dogoditi? - završetak - |
|
POČETNA
FLOSKULA Prijatelj mi je poslao poveznicu na zanimljiv i po mnogo čemu vrlo dobar članak Nine Raspudića. Članak započinje odlomkom na koji se nadovezuje prva rečenica sljedećeg odlomka: „Razliku između komunizma i kapitalizma netko pametan je najbolje sažeo tvrdnjom kako se u komunizmu nije smjelo ni pisnuti protiv države, ali se o šefu na poslu moglo reći što se htjelo. Danas svatko može lupati po državi ali je pred šefom manji od makova zrna. Namještenici Europapressholdinga su najbolji primjer...“ Pitanje je koliko je taj netko tko je prvi rekao početnu tvrdnju zaista bio pametan, a koliko ga je Raspudić točno citirao. Mogli bismo se složiti da je navedeno jedna od razlika, ali da je jedina, da je to sva razlika ili da je to osnovna razlika, teško može proći. Tvrdnja je zgodna kao početak teksta, ali pitanje je koliko je uopće točna. Kako se može reći da se u komunizmu nije smjelo pisnuti protiv države kad je službeni ideološki cilj bilo odumiranje države, održavali su se simpoziji i konferencije na kojima je država bila na tapeti, objavljeni su nebrojeni članci vrlo kritički prema državi i u skladu sa svim tim se država konstantno transformirala – sve do raspada? S druge strane, istina da su postojale i službene forme kroz koje se moglo kritizirati nadređene, institucionalizirani oblici kritike kroz „drugarsku kritiku“ na partijskim sastancima i redovni rad radničkih savjeta i zborova radnih ljudi, ali je opće iskustvo govorilo da nije preporučljivo zamjeriti se neposredno nadređenima. Utoliko je početna konstatacija tek zgodna floskula, na neki način donekle i utemeljena, ali - kako ništa nije crno-bijelo – daleko od toga da bi bila valjana.  Početna tvrdnja trebala je Raspudiću da bi nastavio kako su namještenici Europressholdinga najbolji primjer. Najbolji primjer čega? O čemu svjedoči taj primjer? Po svemu ispada da su oni primjer nečega što se ne može reći da je tako, primjer ničega. To je poprilično slabašan slijed, sirota logika. Raspudić želi reći da su oni najbolji primjer razlike kapitalizma i komunizma. Po mnogo čemu i jesu, ali da li upravo po ovome kako on kasnije izlaže da njihov slučaj? Namještenike Europresshodinga Raspudić kroz članak imenuje kao Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Antu Tomića, Jelenu Lovrić i Borisa Dežulovića, što nikako nije isto. „Namještenici Europessholdinga“ su daleko širi pojam od pet navedenih osoba. Logički slijed ponovo puca, ali Raspudić nastavlja. Primjer petero navedenih po njemu pokazuje „bijedu dežurnih novinskih moralizatora“. Vratimo li se na sam početak teksta, ta navodna bijeda zapravo je posljedica razlike između komunizma i kapitalizma. Raspudić zapravo govori da je ono što se kod nas nazivalo komunizam bilo bolje od kapitalizma kakvog imamo danas (s čime sam u potpunosti suglasan), ali ne vidim razloga da se to obrazlaže ismjehujući i ocrnjavajući ljude koji oko prelaza „komunizma“ u kapitalizam nisu ni luk jeli ni luk mirisali.Pogrešno adresiranje Raspudićeva gnjeva tim je vidljivije kada se pogleda što mu je bilo povod i na što nadograđuje svoj tekst. Citiram: „Prošli tjedan obilježio je hrabar nastup novinara Novog lista Ladislava Tomičića u HTV-ovoj emisiji Otvoreno...“ U televizijskoj emisiji na koju se može doći priloženom poveznicom Tomičić započinje svoj nastup tvrdnjom da su „mediji krivi za propast Kamenskog“, što je čista budalaština (pri čemu ne kažem ništa o nastavku njegova izlaganja). Novinari su krivi za mnogo toga, između ostaloga za stvaranje i raspirivanje javnog mnijenja u kojemu su mnoge nepodopštine postale prihvatljive, ali koliko su i novinari krivi za kontrarevoluciju kojom se restaurirao kapitalizam, toliko su i žrtve povratka od pokušaja izgradnje novog društva na sistem koji je već bio otpisan. U konkretnom slučaju „Kamenskog“ novinari nisu ama baš ništa krivi, oni su samo slabiji ili bolji donosioci loših vijesti. Da su izvještaji o razvoju događaja u toj tekstilnoj tvornici bili redovno i na prvim stranama, ništa se ne bi promijenilo, kao što se ništa nije promijenilo oko bezbrojnog niza tema koje su bile na prvim stranicama novina. Umjesto da kuka nad posljedicama, Raspudiću bi bilo mnogo plodnije pozabaviti se uzrocima. Ovako ispada da mu je jedini cilj obrušiti se na osobe koje mu nisu po volji, a razlog zašto mu nisu po volji je u tome što se one bave onim čime se on ne usudi – kritizirati na način kako on to ne radi. Raspudić je često i utemeljeno kritičan, ali očigledno i on vidi razliku između svoje kritičnosti i kritičnosti onih koje ovom prilikom kritizira. Moja pametna supruga je to, pročitavši članak, sažela u „...ne može im u istom tekstu zamjerati da nisu dovoljno ljevičari, i onda iz toga izvoditi zaključak da su postupali krivo zato jer jesu ljevičari“. Može, draga suprugo, može – vidiš da upravo to radi. Svašta se može. Zbog toga se kanim i sutra pozabaviti istim člankom. - nastavak - |
 Vesna Dukić, zvana Veka, zvana Duka, zvana Miš, zvana Kika, od oca zvana Vule, (a to još nije sve!) i Snježana Mrkonjić, zvana jedino Debela, sjedile su pored prozora Snježanine sobe i skrivene laganim zavjesama gledale nadolje mali trg s kipom u sredini. S obe strane postolja stajao je po jedan momak i nervozno se osvrtao. - Vidiš - tumačila je Vesna - ...ovo sam baš dobro smislila. Stvarno ne znam koji mi se više dopada. Nikako da se odlučim. Čas mi se jedan čini boljim, čas drugi... - Uh - uzdahne debela Snježana. - Sreća da se ne poznaju, ne znaju jedan za drugoga, pa sam zakazala sastanak obojici u isto vrijeme, da vidimo koji će dulje čekati... Debela, kojoj nije uspijevalo da je čeka niti jedan jedini, sa divljenjem je upijala svaku riječ. Kako se Vesna samo igra muškim srcima! Pored nje i zbog nje dečki su još luđi no što jesu. I ta dva dolje nisu jedini! Debela je bila dobro upućena u sve prijateljičine dogodovštine i vodila u glavi urednu kartoteku svih Vesninih obožavalaca i bilancu osvajanja. Svakom Vesninom uspjehu i sama se radovala i svaku su brigu dijelile... Zlobnice u razredu su opanjkavale da Debela kontaktira s dečkima samo preko lijepe prijateljice. Prošlo je već više od dvadeset minuta nakon zakazanog vremena, a obojica su i dalje čekali. Djevojkama je već postalo dosadno. Prestale su pričati i samo su se povremeno smijuckale. Mladići su se vrpoljili i osvrtali, premještali s noge na nogu, gurali ruke u džepove i vadili ih, sjedali na stepenice podno kipa i ustajali, pravili male krugove, udaljavali se od mjesta čekanja i vraćali... Šteta što im se s te daljine nije vidio izraz lica. Nakon pol sata odjednom jedan priđe drugome. Počeše razgovarati. Djevojkama stane dah. Što je sad to? Neće valjda nešto poći nakrivo? No jedan zadigne ruku, pogleda na sat, kaže nešto, a drugi kimne glavom i udalji se. I opet je svaki na svojoj strani cupkao i osmatrao okolinu. One olakšano odahnuše. I tek nakon tri četvrt sata prvi se odvoji od ugovorenog mjesta sastanka te nevoljko i kolebljivo, vukući noge, krene preko trga u pravcu koji je pokazivala nadobudno ispružena ruka kipa iznad njihovih glava. - Šteta! - prokomentira Debela. - Taj mi se više sviđao. - Ni ovaj drugi nije mačji kašalj - brzo reče Vesna. - Dapače! I veselo se ustane. Ha, kako će ga zavitlavati! - Bok! - zacvrkuta zatvarajući vrata za sobom. U taj čas preostali momak ispod kipa se odlučno odlijepi od postolja na koje se naslonio. Sigurnim i pomalo ljutitim korakom pređe trg i cestu i Snježana se morala nagnuti kroz prozor da bi ga dalje mogla pratiti pogledom. Kad je Vesna izašla iz kuće morala je viknuti da bi stao i pričekao je. Snježana je vidjela kako ga sustiže, propinje se na prste i daje mu cmok u obraz koji on nekako nevoljko pruži. Samo joj se srce steglo. Ono, jest da se radovala uspjehu prijateljice, ali opet joj je bilo nekako teško. I tako je ostala sjediti sama u sobi još neko vrijeme nakon što se Vesna pod ruku s udvaračem izgubila s vidika. Odjednom, pored kipa se ponovo stvori momak koji je prvi otišao. Dođe na isto mjesto gdje se već dobrano načekao i zauzme istu pozu, očito spreman čekati dok ne padne u nesvijest. Snježana se prene, razrogači oči, za svaki slučaj ih protrlja i skoči sa stolice. Što je sad ovo? Mora to saznati! Nabrzinu natakne cipele i istrči iz kuće. Priđe dečku i u trenu složivši riječi u glavi reče: - Zdravo. Ja sam Vesnina prijateljica. Ona javlja da ne može doći... Momak se snuždi. - Šteta. - Smilio joj se. - Htjela sam ti to javiti odmah nakon što mi je telefonirala neka pogledam da li je netko ovdje čeka, i vidjela sam te sa svog prozora, ali dok sam se spustila niz stepenice sa drugog kata, već si nestao... - Aha - reče on. - Otišao sam do telefonske govornice pitati je li Vesna kod kuće. Nije je bilo... Pomislio sam da ipak dolazi ovamo, samo da kasni... - Bit će da se meni javila s nekog drugog mjesta - reče Snježana. - Bit će... - bezvoljno se složi mladić. - A baš sam nabavio dvije karte za kino. Dobar film... - Žao mi je - pokuša ga ona utješiti. Smilio joj se. - Ja bih ti pomogla, da mogu. On se odjednom ozari: - Naravno da možeš! Bi li ti pošla sa mnom? - Ja? - uzvikne ona u nevjerici. - Ja? - I u istom dahu pristane: - Može! - Baš dobro! - uzvikne i on, odjednom veseo. Snježana se okrene i požuri kući dobacivši mu preko ramena: - Daj pričekaj tren da skočim malo se urediti. Prije sam nazad nego tamo! - Stani! Kako se zoveš? - Debela - izleti Snježani. Noge joj se posjekoše, skameni se. U zemlju bi propala. Zaslužila da je nitko neće! On je pogleda, odmjeri i ozbiljno reče: - Zašto? Uopće nisi debela! I dok je trčala uz stepenice, sve dve po dve, pade joj na pamet - da li će se povjeriti Vesni? Sve joj se nekako činilo - neće. |
 Novi šef je započeo razgovor tako da je izvadio novčanik, iz njega iščeprkao posjetnicu i bez ikakve najave ili objašnjenja bacio je nasred stola. Bilo je čudno jer onda nije svatko imao posjetnice, a obično su se uručivale na kraju razgovora nakon što bi netko zapitao „Možete li mi dati svoju adresu?“ ili je onaj drugi predložio „Izvolite, uzmite posjetnicu s mojim telefonskim brojem“. Što će mi njegova posjetnica kad je čovjek postao novi šef i viđat ćemo se svaki dan?Dohvatio sam posjetnicu i pogledao. Na njoj je pisalo „Jurko Jurić“, a ispod toga gdje obično stoji titula ili funkcija, pisalo je samo „Hrvat“. Što sad to znači? Je li titula ili zanimanje? Moglo je isto tako pisati i „dvonožac“, ali nije. Osjetio sam kako mi se podiže tlak, kao da i ja nisam Hrvat, ali mi ne pada na pamet nositi transparent na kojemu bi to pisalo, pa ispada kao da sam manji Hrvat od njega. „Hrvat!“, uskliknuh. „Baš nam treba jedan Hrvat!“. „Što? Zar nema Hrvata?“, ozbiljno će on. „Kako da ne?! Svi smo Hrvati, osim nešto Srba i Slovenaca, uključujući i njih…“, on se namrgodi. „Ali imamo i zabušanata, mediokriteta, mitomana, tračera, kleptomana, erotomana, daltonista, budista, mucavaca i smotanaca. Jedan Hrvat će u svakom slučaju poboljšati strukturu.“ „Hrvat je nacionalno određenje!“, upozori me. „Zar? A ja sam mislio da je to karakterno…“ „Pa je i karakterno“, prekine me. „Hrvati su… karakterom…“ „Znam, znam“, prekinem ga ja. „Hrvati su viši od metar i devedeset. Oni manji su manje Hrvati, nisu pravi Hrvati, po njima se ne može računati koliki su. Pitanje jesu li uopće Hrvati ako nisu u potpunosti Hrvati! Ne može se mjeriti hrvatstvo po kepecima!“ „Jel' se ti to zajebavaš s ozbiljnim stvarima?!“, prijeteći se zapilji u mene. „To su ozbiljne stvari!“ „Kako bih se zajebavao s nečim što je zajebancija samo po sebi upravo po tome što je ozbiljna stvar?! Smrtno sam ozbiljan. Lavina može krenuti od male grude!“, sudeći prema predstavljanju nastavak nije izgledao obećavajući. Nema sumnje da je razgovor bio ozbiljan, a naknadno se pokazalo i da je imao ozbiljnih posljedica, počevši od toga da me novi šef od samog početka nije volio. Dvadeset godina kasnije izgleda neuvjerljivo i gotovo nevjerojatno da su se takvi razgovori ozbiljno vodili, ali posljedice su toliko prisutne da ih nitko ne dovodi u pitanje, svi ih uzimaju kao normalnu i nepromjenjivu datost. Tada novi šef je u međuvremenu materijalno osigurao svoju obitelj za naredne tri generacije, postao istaknuti uglednik i završio u zatvoru, ali mu ništa neće nedostajati kad izađe. Ja imam petnaestak godina manje radnog staža nego što bih inače imao, ali to ne igra nikakvu ulogu jer mirovinu ionako neću dočekati, a da je i dočekam od nje ne bih mogao živjeti. Završio sam razgovor proročanskim riječima: „Druže“, rekoh mu (tako samo se tada titulirali). „Ne bu dobro… Ne bu dobro…“ |
 Jedna od njih ponijela je filmsku kameru, malo čudo tehnike, ne veću od kutije cigareta, ali sposobnu snimiti nekoliko sati materijala oštrim i preciznim slikama. Po povratku je ona koja je snimala pozvala prvog narednog vikenda prijateljice da se okupe kod nje da bi zajedno pogledale što je snimila i prisjetile se zajedničkog puta i provoda. Tom prilikom povele su i muževe da bi i njima pokazale gdje su bile i kako su se provele. Ona koja je organizirala okupljanje od ranog je jutra sve pripremala. Zadužila je jednu da donese raznorazne grickalice, drugu da pripremi nekakve kolačiće, sama je pripremila sendviče, treću i četvrtu da donesu dovoljnu količinu bezalkoholnih i alkoholnih piča. Njen suprug je morao obećati da će joj u svemu pomoći, pa je prerazmjestio namještaj u najvećoj sobi s velikim televizorom da svi mogu sjesti i gledati, iznio čaše i posuđe da budu pri ruci, očistili su svu prašinu, uglancali kupaonicu i čak oprali prozore da je stan blistao još više nego inače. Navečer su se okupili i više od dva sata gledali što je kamera zabilježila. Prvo što su utvrdili bilo je da se snimalo često i dugo kada se ništa atraktivno nije događalo, kad su se odmarale, čekale da se nešto dogodi ili da negdje krenu, kad nije bilo zanimljivije zabave nego da izvade kameru i krevelje se u objektiv. Nasuprot tome, kamera satima i satima nije vađena iz torbice kada su bile negdje gdje je bilo toliko zanimljivo da nikome nije ni padala na pamet ili nije bilo vremena da se gubi na snimanje, kao kad su izašle u noćni klub u kojem se plesalo. Od tog izlaska ostalo je svega desetak sekundi dok su vozile taksijem, brzi snimak približavanja ulazu u klub i više ništa do narednog jutra kad su se mamurne budile. No ono što je ostalo jasno zabilježeno oštrim slikama i upečatljivim bojama, a moglo se gledati dovoljno dugo da ne bi moglo promaći i da bi ostalo zapamćeno bilo je kako je izgledao stan u kojem su obitavale. Kofere su ostavile gdje su ih odložile čim su ušle, samo su ih rastvorile i vadile iz njih. Uskoro su preko svih naslona stolica, fotelja i kauča visjele hulahupke, grudnjaci i gaćice. Stolovi i ravne površine komoda i polica popunili su se prljavim tanjurima, čašama, punim pepeljarama, praznim flašama, kutijicama i tubama od kozmetike i kutijama od pizza. Po podu su posvuda bile razbacane cipele i vrećice s kojima su se vraćale iz kupovina, a po uglovima i uza zidove odbačena zgužvana odjeća. Po razbacanim krevetima su ležali razni šareni magazini, rastvorene knjige, papirići od pojedenih bombona i stanioli od čokolada, kao i čaše koje su priručno poslužile kao pepeljare. Sudoper se prepunio neopranog suđa, a iz kante za smeće se prelijevalo po plastičnim vrećicama, također prepunima smeća, natrpanih pored nje. Nedostajali su samo iskorišteni tamponi na rubu stola. One su preskakale ili se valjale usred svega zadovoljne kao pet krmača u blatu. Pet muževa je zanijemilo i sledilo se. To su njihove žene, to je njihovo pravo lice! Takve su kad su na samo, kad rade što hoće! Svaki od njih imao je iza sebe desetak godina svakodnevnog predbacivanja kako su prljavi veprovi koji ostavljaju čarape gdje ih skinu, kako im nokti kad ih posijecaju samo vrcaju po stanu, kako neće pospremiti ni nakon sebe, kako bez muke ležu u nepospremljenu postelju i slično, svaki je imao iza sebe nebrojeno predbacivanja i žučnih svađa koje su počele time da zbog njih stan nije kao na naslovnim stranicama žurnala o uređenju životnih prostora. I dok su supruge razdragano komentirale svoj boravak u Parizu, prisjećajući se što su vidjele i što su propustile vidjeti, zbog čega bi se trebale ponovo ondje vratiti, iz čega je izbijalo kako su se sjajno provele i kako su uživale u svakoj minuti daleko od obitelji i domova, njih petero je zapanjeno upijalo dokumentaristički nivo filma iz kojega se mogla izvući samo jedna pouka: sve ono maltretiranje s higijenom i urednošću, ta svakodnevna mora, postoje samo kad su muževi prisutni kao izgovor i način da ih se može stalno maltretirati i nabijati im komplekse krivice i manje vrijednosti, makar supruge pri tome i same stradale. Da nema muževa svaka bi sretno živjela u svom brlogu, neredu i smradu, reprezentativno se dotjerujući samo kada izlaze van čiste i namirisane. Je li pet primjeraka dovoljan uzorak za generalizaciju na cijelu žensku populaciju? Možda negdje postoji neka iznimka, ali petorici muževa zbog toga nije nimalo lakše. |
|
VOLJELA JE ARSENA, GABI I TEREZU… Večeras u 20 sati u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“… Gabi Novak, Teresa Kesovija i Radojka Šverko! Tri dame popularne muzike koje su bile dame i kad su sve druge bile drugarice. Nije to moj tip glazbe, iako su „Duga je, duga noć“ i „Pusti me da spavam“ (na tekst mog pokojnog prijatelja Željka Sabola) koje izvodi Gabi u čvrstoj jezgri evergreena me svaki put zgaze kad ih čujem. Kažu mi ljudi koji su prisustvovali probama da će večerašnji koncert biti nezaboravan događaj. Tri gospođe su u zapanjujućoj formi, dobro raspoložene, a pjevaju bolje nego ikad! Posebno mi je drago što najavljujući ovaj koncert mogu iskoristiti sjajnu i nepravedno zaboravljenu pjesmu Mile Rupčića. „Voljela je Arsena, Gabi i Terezu…“ Umjesto Arsena na pozornici će biti će Radojka Šverko, a on će dobacivati i publike. No ako vam je karta za jednokratni posjet koncertu preskupa imate i isplatljiviju alternativu - jeftiniju dobru knjigu koja ostaje trajno vlasništvo, može se posuditi nekome ili pokloniti ili pročitati do kraja života više puta. |
 U subotu smo otišli u jedno od onih velikih kina gdje je na jednom mjestu više od desetak dvorana od kojih svaka prikazuje drugi film. Gužva je bila strahovita. Nije bilo izgleda naći mjesto za parkiranje u podzemnim garažama, pa sam jedva ostavio automobil otprilike kilometar dalje. Pred svakom od desetak blagajni bio je toliki red da je trebalo čekati barem pola sata da bi se kupilo kartu.Otišli smo gledati domaći film, „Kotlovinu“ Tomislava Radića. Bilo je deset gledatelja u praznoj dvorani. Nije to najbolji film na svijetu, nije ni najbolji domaći film svih vremena, ali je vrlo dobar, duhovit, pronicljiv, pametan, perfektnih dijaloga, i nas deset se na mahove u praznoj dvorani smijalo kao da nas je stotina. Dapače, na filmu se vidi da je sniman s više novaca (pa da je bilo više vremena za snimanje i montažu) bio bi savršen. To je domaći film ne samo po tome što je proizveden kod nas, što su ga napravili naši ljudi, što se na njemu ogleda domaća oskudica, već i po tome što ga u potpunosti može razumjeti samo netko tko govori naš jezik i tko je odrastao na našim prostorima. I u sinkronizaciji ili titlovan, taj film nužno gubi mnogo svog sadržaja i stilskog šarma, a onome tko ne poznaje naše mentalitete i stil života mnogo toga mora da bi bilo besmisleno. Gledajući film i nakon toga, dviju se primisli nisam mogao osloboditi. Prvo, odhrvavajući se tome da po sebi sve sudim, ipak ne mogu razumjeti one koji izbjegavaju otići pogledati neko domaće filmsko ostvarenje, konkretno – „Kotlovinu“. Kako smo mi malo kulturno tržište, praktički je nemoguće snimiti film bez državne subvencije. Drugim riječima, sve smo to mi platili. Zar nikoga ne zanima na što su utrošeni naši novci? Čak i ako ga ne zanima sve, zar ga ne zanima barem ono što je nagradama i kritikom ocijenjeno kao najbolje? Pa kad su već novci utrošeni, a malo tko (praktički nitko) film ne gleda, time ispada da su novci ne samo potrošeni, nego i uludo bačeni. U istom nizu nadovezuje se i pomisao kako je to te večeri bio jedinstveni film – jedini koji je svaki naš gledatelj mogao potpunije shvatiti i bolje uživati u njemu nego ijedan drugi gledatelj u svijetu. Zar to ljudi ne uviđaju? Ne, ne uviđaju. Kako je moguće da to previđaju? Drugi splet razmišljanja vio se oko pojma patriotizma. Patriotizam je ono što su većini ljudi ogadili tipovi koji su se pod zastavama držali za srce dok su drugom rukom grabili koliko su mogli. Ali to ne znači da patriotizam ne postoji niti da je pojam ispražnjen od sadržaja, no očito postoji više vrsta patriotizma. Kakav je patriotizam onih koji su te večeri odabrali gledati „X-mene“, mora da je drugačiji od onih koji su otišli pogledati Woody Allena, kao što su oba različita od patriotizma onih koji niti su otišli u kino, niti su tog mjeseca (ili te godine) pročitali ijednu knjigu, a u kazalištu niti ne znaju da li su ikada bili. Da ima patriotizma, već zbog njega je trebalo otići pogledati „Kotlovinu“, ako ne zbog svih drugih značajnijih razloga. Sudeći prema posjećenosti najboljeg hrvatskog filma godine, patriotizam je temeljito ogađen i stvarno na niskim granama. Pa kad je već tako, „Kotlovinu“ treba gledati iz inata, iz prkosa prema svim drugim seronjama kojima to ne pada na pamet. Nešto slično doživio sam nedavno i s knjigama. Slučajno mi je došla u ruke knjiga beogradskog pisca Marka Vidojkovića „Sve su Crvenkape iste“. Pročitao sam je u dahu uživajući kao prasac, sve mi je pucalo iza ušiju kako sam guštao i smijao se naglas sam u sobi preko dana i u kasne noćne sate. Supruga mi je poslom išla onamo, pa sam je zamolio da pogleda ima li po knjižarama još koja knjiga istog autora. Vratila se donijevši još tri: jedna šesto izdanje, druga osmo, a treća deseto izdanje. Ah, da - primjerak „Crvenkapa“ koji sam pročitao pripadao je desetom izdanju. I tako gledam te četiri knjige i jeza me prožima. Suvremeni, i to mladi autor, ima u prodaji četiri naslova istovremeno, od šestog do desetog izdanja! Suočen s time ne mogu izbjeći prisjećanje da živim u zemlji u kojoj se i ponajbolje knjige domaćih autora tiskaju u petsto do osamsto primjeraka, te da se na prste jedne ruke mogu nabrojati knjige koje su ponekih godina prodane u više tisuća komada. Treba li većeg dokaza da su stanovnici Hrvatske samo gomila neobrazovanih i nekulturnih ignoranata koji su uvjereni i ponašaju se kao da su popili svu pamet svijeta? Uzevši to u obzir zaslužili su sve što ih je snašlo. Naravno, ima cijenjenih izuzetaka. Malo, vrlo malo. Ali upravo zato jer ih je malo trebali bi se trgnuti, pa – između ostaloga – gledati domaće filmove i čitati domaće knjige, ako ništa drugo kao znak prepoznavanja i kao podrška zdravom patriotizmu naspram onomu što se tako predstavlja, a zapravo mu je suprotnost. U toj žabokrečini povremeno odjekne neki glas koji se ne uklapa u kakofoniju ništavila. Recimo, autor nudi autorske primjerke. Neka to bude još jedan pokušaj nečega drugačijeg i istovremeno test ima li smisla ikakva nada da bi se išta moglo promijeniti. |
|
TAJNA POVIJEST SKUPŠTINE U KRUŠEVU  Koji sam ja kit, to mi nikako ne ide u glavu! Sve zaboravim! Pričaju mi... "Zar ja?", čudim se, živo se zainteresiram za zgodu. Iznesu fotografije, dokumente, video-zapise, sjećanja svjedoka; uvjere me. "I što je dalje bilo?", pitam.- Sve si zaboravio! - ljuti se prijatelj književnik. - Pričao sam ti! Ali priča je tako dobra da ću ti je morati ponoviti… Raspravljali smo o nekim kojim tekstovima koje sam napisao na povijesne teme. On je priznavao da postoje povijesne činjenice koje su neprijeporne, ali da nikada, ili izuzetno rijetko, možemo znati sve, pa ne znamo da li ono što nedostaje mijenja opću sliku, kako i koliko. Za primjer je trebala poslužiti njegova priča koju sam zaboravio. Dakle, zapisati ću je, da mi se to više ne dogodi, otprilike njegovim riječima, koliko se sjećam, dok ne zaboravim. U njoj je riječ o njemu, a ne o meni, da nema zabune. - Godine 1984. Savez književnika Jugoslavije održavao je godišnju skupštinu u Kruševu, u Makedoniji. Iz svakog republičkog udruženja došlo je desetak delegata, pa još toliko iz dva pokrajinska, pa službenici iz ureda Saveza u Beogradu, pa nekoliko gostiju Skupštine, pa tridesetak novinara… Sve u svemu, sakupilo se dvjestotinjak ljudi u hotelu. Među tih dvjestotinjak ljudi bilo je svega dvije zgodne ženske. Sve ostale bile su ocvale, anemične, premršave ili predebele, na svaki način ružne i neprivlačne poetese. U tom sastavu trebali smo provesti tri dana. Jedna od onih dviju privlačnih ženski bila je Boba iz kancelarije Saveza u Beogradu. Ta je oguglala na književnike, znala je sve njihove štosove već prije nego bi ih se i sami domislili, gledala je kroz njih kao x-zrakama. Kod nje nijedan književnik nije imao šansi. Druga je bila mlada i zgodna novinarka, također iz Beograda, i bilo je ružno gledati kako joj je čopor raspomamljenih podnapitih literata neprestano slinio za petama. Našavši se daleko od kuće, radnih mjesta i obitelji, ugledni umjetnici su se razularili kao djeca pobjegla iz vrtića. Većina ih se napila već putu od Skoplja, te su tri dana kunjali na skupovima i radnim grupama, a jadnici na koje je došao red da vode glavnu riječ čitali su iz ranije pripremljenih papira ne znajući ni tko su, ni gdje su, ni što čitaju. Svi su razbudili tek po završetku obaveza s rasporeda da bi se natiskali oko šanka. Koristili su priliku što je sve plaćeno i ožeravali se, a dnevnice trošili na piće. Skupština je zasjedala nekoliko sati prijepodne i nekoliko sati poslijepodne, a sve ostalo vrijeme su svi boravili u restoranu i predvorju hotela. U neko doba dođe mi mlada novinarka da bi i od mene trebala uzeti izjavu, nešto kao kraći intervju. Rekoh da je to neprikladno raditi usred gužve (kao što je sa svima ostalima razgovarala), da se tako ne možemo na miru razgovarati, da nema smisla da idemo u sobu (na spomen sobe se osupnula i naježila), ali da na katovima na krajevima hodnika postoje fotelje gdje se možemo sjesti da nas nitko ne ometa. Bio sam stariji i ugledan, a ona početnica u novinarstvu, pa me nije mogla odbiti. Tako nas dvoje odemo na najviši kat u najdalji ugao. Bila je napeta i na oprezu, da sam samo pružio ruku prema njoj odskočila bi kao zapeta opruga i počela vrištati. Dakle, bio sam maksimalno pristojan i susretljiv, što god je pitala natenane sam joj objasnio, nisam joj uputio ni najmanji kompliment ni nikakvu dvosmislenu aluziju. Nakon što je odradila službeni dio razgovora, pri čemu sam joj sugerirao i što može pitati druge, ostali smo još pola sata srdačno čavrljajući. Vratimo se u gomilu, nju odmah opkoli grupa gnjavatora. Nakon toga sam cijeli dan gledao izdaleka kako jedva susprežući izraze gađenja razgovara s onima koji su jedva dočekali priliku da se nađu s njom u prilici da je mogu pokušati obrlatiti. Uglavnom sam sjedio sam. Generalno se s književnicima ne družim ako baš ne moram, rijetke su iznimke. Navečer ona dođe do mog stola i zamoli može li sjesti. Nije skrivala da se želi odmoriti. Dok je sjedila sa mnom svi ostali su je izbjegavali u širokom luku. Tako smo vrlo prijatno razgovarali sat vremena prije nego smo otišli u svoje sobe. Ujutro mi se pridružila i na doručku. Bila je neispavana. Čak sam pomislio - nije valjda da joj se netko uspio uvaliti u sobu? Ne, požalila mi se da su joj cijele noći kucali na vrata i budili je s raznoraznim prijedlozima, nije mogla spavati od nasrtaja literata. Otvoreno mi je priznala da su svi naporni i da voli sjesti sa mnom jer se može od te žgadije odmoriti. Poslijepodnevno zasjedanje je završilo ranije, pa mi se ponovo prikučila da se skloni. Inače, to Kruševo izgleda kao grad iz bajki. Da ne znaš gdje si pomislio bi da je negdje u Južnoj Americi, u nekom vrlo egzotičnom predjelu. Smješteno je u pravilnoj okrugloj kotlini, kao u nekoj ogromnoj zdjeli, onoj kineskoj tavi za kuhanje, voku. Hotel je smješten na samom gornjem rubu, pogled iz njega obuhvaća cijeli grad, kao da ga je netko nacrtao. Predložim: „Idemo se prošetati.“ Spustimo se ona i ja u samo središte grada, provlačimo se uskim orijentalnim ulicama. Iz blizine grad izgleda još ljupkije i zanimljivije nego izdaleka. U neko doba ogladnimo. Da se vratimo u hotel na uobičajeno lošu večeru? Naiđemo na neku zalogajnicu, onako potpuno orijentalnu, pod pokriven tepisima i jastucima, cipele se ostavljaju pred pragom… Uđemo. Ljudi pred nas iznesu svega i svačega, sve jedno bolje od drugoga. Nakon jela se ja našalim. Sva sreća da nas dvoje nemamo djece! Iznenađeno me je pogledala. Krenem se sprdati: i ona i ja imamo povelike nosove, nasa djeca bi imala prave kljuke! Oboje imamo male oči, dječica bi imala očice kao praščići. Ona je bila vrlo privlačna mlada žena, ali sam ja potencirao neke osobine izgleda prikazujući ih kao mane, a jednako ni sebe nisam štedio. Opisivao sam našu moguću djecu kao mala čudovišta: tanke nožice, kvrgava koljena, jedan zub velik, drugi mali… Jedno uho malo, na nju, drugo ogromno, na mene… Zanio sam se i zaletio, iz mene je samo naviralo. Odjednom, gledam je, njoj se oči krijese. Zanijela se i ona i vidim - njoj se zamisao svidjela. Dapače, što sam gore opisivao djecu, to je ona tumačila upravo obrnuto; ja se šalim, ali djeca bi bila prekrasna. Rijetko kada sam vidio neku žensku da se samo na riječi tako očigledno nasaftala. Vrag je odnio šalu. Zgrabim je za ruku bez ikakvog dodatnog teksta, žurno povedem prema hotelu, ondje pravo u njenu sobu i udri - razvlačim je do jutra kao kaugumu, gnječim i savijam, ne dam joj ni predahnuti. Razvaljujem je kao da sam joj najgori dušmanin. Dok se mi tucamo kao pobješnjeli, književnici nasrću na vrata. Neprekidno netko kuca, grebe, lupa, kukaju i zapomažu, vabe, mole, svašta obećavaju. Dok mi ona fafa s druge strane vrata likovi iz školske lektire pijano baljezgaju da im otvori vrata, baš joj imaju nešto važno reći - u dva ujutro. Dok je guzim nacionalni bardovi s hodnika cvile da su doživjeli prosvjetljenje čim su je vidjeli, da su joj napisali pjesmu, da bi joj recitirali, svašta. Prčim je na krevetu, na podu, na fotelji, na rubu prozora, a izvana dopire svakovrsno baljezganje raspomamljenih autora iz školske lektire koji su namirisali ženku. Noge za vrat, stopala prekriži iza tjemena, a kroz ključanicu i ispod vrata živi klasici zapomažu i pokušavaju je namamiti trikovima kojih bi se i pubertetlije postidjeli. Ujutro, za doručkom, sjedimo zajedno i ne možeš sakriti da je potpuno pripitomljena, iz ruku bi mi vodu pila. Ali ono što je očito književnici ne vide. Kako se udaljila od mene, tako je trka za njom ponovo započela. Poslijepodne je jedva dočekala da se skloni u sobu i ostanemo ponovo nasamo. Navečer ponovo. U četrdeset osam sati bi se moglo na prste jedne ruke nabrojati koliko smo sati spavali. Trošimo se kao da nam život od toga ovisi, kao da nikada ranije nismo i nikada više nećemo. Jedino što pazimo da se ne čuje, pa joj većinu vremena držim ruku preko usta, povremeno se moram boriti s njom da je suspregnem, ili joj je glava zabodena pod jastuk. Oko jedan ujutro navalio jedan iz neke druge republike, vrlo poznat i ugledan književnik, akademik, čovjek zrelih godina koji je važio za ozbiljnog i pristojnog čovjeka, jedan od onih što su kasnije pisali taj njihov Memorandum. Čuješ po glasu da je pijan toliko da jedva govori. Prvo je zvao novinarku da bi htio nadopuniti svoju izjavu, zatim da joj je donio knjigu s posvetom, zatim sve gore i gluplje. Prvo je tiho grebao po vratima, zatim kucao, pa počeo lupati. Od njega tako nešto fakat nisam očekivao. Pored toga, došao je na Skupštinu sa suprugom. Vjerojatno ju je uputio na spavanje, a on će, kao, ostati porazgovarati s kolegama… Kad je vidio da se vrata ne otvaraju počeo je nasrtati na njih nogama i bacati se cijelim tijelom. Preplašio sam se da će izvaliti vrata, da će bukom probuditi i privući cijeli hotel. Skočim, obučem samo traperice, novinarka se omota u plahtu, onako gol do pasa i bos priskočim vratima i otvorim ih. Raspomamljeni akademik proleti i tresne nasred sobe. Spazivši mene počne odmah nešto srati, ne sjećam se više što. Sagnem se, prihvatim ga, podignem trzajem na noge i izbacim na hodnik kroz još uvijek otvorena vrata. On se ustane iznenađujuće brzo i nahrupi nazad. Tu ga prihvatim za ruku, izvrnem mu je iza leđa i ponovo ga izguram van. Kako sam ga oslobodio zahvata, tako se on okrene i napadne me. Na to ja, vrlo hladno, medicinski precizno, počnem bubetati po njemu, što rukama, što nogama, odbacim ga do kraja hodnika, a zatim još nogom u guzicu strkeljam ga niz stepenice. Vratim se nazad u sobu, skinem traperice i nastavim gdje sam stao. Ujutro novinarka i ja izađemo iz sobe, stanemo pred vrata dizala i pozovemo ga. Vrata se otvore, a u kabini stoji on sa suprugom. Užasno je izgledao. Po licu sve šljiva do šljive, oko otečeno. Pristojno se pozdravismo svi četvero i u tišini smo se provezli duž tri kata buljeći svatko pred sebe. Pretpostavljam da je supruzi objasnio da se grdno napio, što je bilo očito, te da se sudario sa saobraćajnim znakom ili nešto slično. Ne bih se čudio da je ona bila sviknuta da joj se vraća u takvom stanju jer je izgledala potpuno smirena, kao da se ne događa ništa neuobičajeno. Kad smo kod toga, da napravim malu digresiju. Svojevremeno mi je bila želja studirati psihijatriju. Da bi se studiralo psihijatriju mora se prije toga završiti medicina. Na medicini već na prvoj godini moraju, ono, secirati leševe. To mi je bilo vrlo odbojno, tako nisam završio na psihijatriji. Kasnije kroz život, kad se sjetim kako sam iskasapio neke tipove s kojima sam se zakačio, što sam im sve radio, i to živim ljudima, sve što se može raditi leševima je prema tome ništa. Stvarno nije bilo nikakvog razloga da ne odstudiram medicinu i dođem do psihijatrije, prekasno sam shvatio. Trećeg dana nakon što sam se spanđao s mladom beogradskom novinarkom došlo je vrijeme povratku. Za našu delegaciju organiziran je jedan kombi, minibus, da nas preveze u Skoplje. U vozilu je preostalo jedno mjesto, pa predložim drugarima: da povezemo i ovu simpatičnu kolegicu iz bratske republike? Svi su oduševljeno prihvatili. Sjeo sam u posljednji red, ona u sredinu, svi ostali se natiskali oko nje i odmah je krenuli gnjaviti nadmećući se tko je veći kurac i značajnija ličnost, sve s prizemnim duhovitostima a la Pajo Kanižaj. Naravno, kad je jedan od njih bio Pajo Kanižaj. Nisam se miješao. Minibus nas ostavi usred Skoplja zajedno s koferima. Preostalo je otprilike pet sati do polijetanja aviona. Društvo je bilo raspoloženo za razgledavanje grada i da na kraju odemo svi zajedno na večeru. Rekoh - što ćemo vući kofere naokolo? Predložim da uzmemo zajednički jednu sobu u najbližem hotelu, ostavimo svu prtljagu, pa možemo slobodno dalje. Svi se suglasiše. Nađosmo hotel, uzesmo sobu, a ja uzmem ključeve. Na prvom uglu književnici na jednu stranu, a nas dvoje na drugu, kao slučajno. Čim smo im se izgubili iz vida, okrenemo i jurnemo nazad u hotel. Nismo ni zatvorili vrata, a već smo se bacili jedno na drugo kao krvoločne grabljivice na plijen, kao da smo mornari nakon oplovljivanja svijeta koji najmanje šest mjeseci nisu vidjeli osobu drugog spola. Bilo nam je jasno da je to posljednji put kao što nam je bilo jasno da nam se nešto takvo ne bi moglo dogoditi ni u Beogradu ni u Zagrebu. U Zagrebu sam ja imao suprugu i čuvao sam se od svih mogućih komplikacija, a u Beogradu je ona imala dečka kojemu je bila vjerna. Rasturali smo se po krevetima i koferima strašno, strahota jedna, povremeno sam imao dojam da se zapravo ubijamo, da se svetimo jedno drugome što tako nečega više nikada neće biti. Taj intenzitet je višestruko nadmašivao čak i ono kad sam jebao Bobu iz beogradske kancelarije Saveza za vrijeme godišnje skupštine u Somboru. Kad smo već kod toga, nepojmljivo mi idu na živce i u času mi mogu podiči tlak oni koji seru po bratstvu-jedinstvu a da ga nisu ni probali, o bratstvu i jedinstvu pojma nemaju. Nekako smo se uspjeli zaustaviti pretpostavivši da bi književnici mogli banuti. No na to sam primijetio da joj je oko vrata uspjela ostati biserna ogrlica i biseri izgledaju kao njezini zubi, a zubi uokviruju usta u kojima je ružičasti meki vlažni topli migoljavi jezik i više se nisam mogao suzdržati… Nešto kasnije, sišli smo u foaje jedva-jedvice na klecavim nogama, oguljenih koljena i laktova, izruljeni, izgriženi i izgrebeni. Srušili smo se u fotelje i ležali u njima kao ispuhane gumene lutke. Ni pet minuta kasnije nahrupiše književnici noseći drvene čaplje, male ćilime i slične suvenire iz Skoplja. Svi su bili dobrano pod gasom, euforični, oduševljeni sjajnim provodom i bogatom jeftinom večerom. Žalili su nas što smo se izgubili i sve to propustili. Za rastanak su se svi izljubili s novinarkom, srdačno je cmokali po obrazima natopljenim mojom spermom i ona je otišla. Tek u sobi, kad su vidjeli krevete, posteljinu na podu, ukošene slike po zidovima, strganu zavjesu i ispreturanu prtljagu, nešto im je sijevnulo. Na upitne poglede samo sam rekao: „A, jebi ga! Nismo imali što raditi nakon što ste vi otišli…“ Niko me više ništa nije pitao, dapače, do Zagreba više nitko nije s nikim izmijenio ni riječi osim najnužnijih. Snuždili su se kao jato posranih golubova i više ih ni drvene čaplje koje su kupili budzašto nisu radovale. To je priča, a sada slijedi pouka. Za nekog povjesničara ne bi trebao biti problem pronaći originalne dokumente kada bi želio pisati o toj skupštini Saveza književnika. Pronašao bi gomilu članaka, vjerojatno čak i stenograme svih izlaganja. Iz njih bi lagano iščitao da su me trećeg dana zasjedanja manje-više svi napadali za sve i svašta, zbog onoga što sam ikada rekao i što nisam rekao, optuživali me da sam sve najgore, staljinist, dogmatik, protivnik samoupravljanja, nacionalist, tehnokrata, ždanovac, baraba, vrag u ljudskoj spodobi. Meni nije bilo ni na kraju pameti da odgovaram na njihova trkeljanja, samo sam se blaženo smješkao i pritajeno uživao u njihovu nemoćnu jadu. Kada bi taj povjesničar nastavio izučavati zbivanja među književnicima otkrio bi da nekolicina domaćih književnika s kojima sam ranije bio u vrlo dobrim odnosima nakon skupštine u Kruševu nisu propustili nijednu priliku da me nagaze. Iz svega toga taj povjesničar bi zaključio da sam među književnicima bio vrlo nepopularan lik. I jesam! Ali ako bi slijedio samo ono što su javno iznosili nikada ne bi otkrio zašto, osim ako bi slučajno naletio na novinarku iz Beograda koja mora da je sad već gospođa u poodmaklim godinama, a njoj ne bi vjerovao jer svi ostali koji su još živi ni u snu ne bi priznali što je zapravo bilo posrijedi. Zato ja samo uvjetno vjerujem povijesti, u grubim crtama i generalnim ocjenama. Vjerujem i podacima koji su potpuno provjereni i dokazani. Više nego historiji vjerujem literaturi, ona ne pretendira da bude istina s velikim I i zato u njoj - ako je dobra literatura - kadikad sve može biti istinito, na svoj način. Zato mirne savjesti mogu pisati literaturu, znajući da nikoga ne lažem. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
