Pregled posta

nezaboravna tucanja

TAJNA POVIJEST


SKUPŠTINE


U KRUŠEVU


Koji sam ja kit, to mi nikako ne ide u glavu! Sve zaboravim! Pričaju mi... "Zar ja?", čudim se, živo se zainteresiram za zgodu. Iznesu fotografije, dokumente, video-zapise, sjećanja svjedoka; uvjere me. "I što je dalje bilo?", pitam.

- Sve si zaboravio! - ljuti se prijatelj književnik. - Pričao sam ti! Ali priča je tako dobra da ću ti je morati ponoviti…

Raspravljali smo o nekim kojim tekstovima koje sam napisao na povijesne teme. On je priznavao da postoje povijesne činjenice koje su neprijeporne, ali da nikada, ili izuzetno rijetko, možemo znati sve, pa ne znamo da li ono što nedostaje mijenja opću sliku, kako i koliko. Za primjer je trebala poslužiti njegova priča koju sam zaboravio.

Dakle, zapisati ću je, da mi se to više ne dogodi, otprilike njegovim riječima, koliko se sjećam, dok ne zaboravim. U njoj je riječ o njemu, a ne o meni, da nema zabune.

- Godine 1984. Savez književnika Jugoslavije održavao je godišnju skupštinu u Kruševu, u Makedoniji. Iz svakog republičkog udruženja došlo je desetak delegata, pa još toliko iz dva pokrajinska, pa službenici iz ureda Saveza u Beogradu, pa nekoliko gostiju Skupštine, pa tridesetak novinara… Sve u svemu, sakupilo se dvjestotinjak ljudi u hotelu.

Među tih dvjestotinjak ljudi bilo je svega dvije zgodne ženske. Sve ostale bile su ocvale, anemične, premršave ili predebele, na svaki način ružne i neprivlačne poetese. U tom sastavu trebali smo provesti tri dana.

Jedna od onih dviju privlačnih ženski bila je Boba iz kancelarije Saveza u Beogradu. Ta je oguglala na književnike, znala je sve njihove štosove već prije nego bi ih se i sami domislili, gledala je kroz njih kao x-zrakama. Kod nje nijedan književnik nije imao šansi. Druga je bila mlada i zgodna novinarka, također iz Beograda, i bilo je ružno gledati kako joj je čopor raspomamljenih podnapitih literata neprestano slinio za petama. Našavši se daleko od kuće, radnih mjesta i obitelji, ugledni umjetnici su se razularili kao djeca pobjegla iz vrtića. Većina ih se napila već putu od Skoplja, te su tri dana kunjali na skupovima i radnim grupama, a jadnici na koje je došao red da vode glavnu riječ čitali su iz ranije pripremljenih papira ne znajući ni tko su, ni gdje su, ni što čitaju. Svi su razbudili tek po završetku obaveza s rasporeda da bi se natiskali oko šanka. Koristili su priliku što je sve plaćeno i ožeravali se, a dnevnice trošili na piće.

Skupština je zasjedala nekoliko sati prijepodne i nekoliko sati poslijepodne, a sve ostalo vrijeme su svi boravili u restoranu i predvorju hotela. U neko doba dođe mi mlada novinarka da bi i od mene trebala uzeti izjavu, nešto kao kraći intervju. Rekoh da je to neprikladno raditi usred gužve (kao što je sa svima ostalima razgovarala), da se tako ne možemo na miru razgovarati, da nema smisla da idemo u sobu (na spomen sobe se osupnula i naježila), ali da na katovima na krajevima hodnika postoje fotelje gdje se možemo sjesti da nas nitko ne ometa. Bio sam stariji i ugledan, a ona početnica u novinarstvu, pa me nije mogla odbiti.

Tako nas dvoje odemo na najviši kat u najdalji ugao. Bila je napeta i na oprezu, da sam samo pružio ruku prema njoj odskočila bi kao zapeta opruga i počela vrištati. Dakle, bio sam maksimalno pristojan i susretljiv, što god je pitala natenane sam joj objasnio, nisam joj uputio ni najmanji kompliment ni nikakvu dvosmislenu aluziju. Nakon što je odradila službeni dio razgovora, pri čemu sam joj sugerirao i što može pitati druge, ostali smo još pola sata srdačno čavrljajući.

Vratimo se u gomilu, nju odmah opkoli grupa gnjavatora. Nakon toga sam cijeli dan gledao izdaleka kako jedva susprežući izraze gađenja razgovara s onima koji su jedva dočekali priliku da se nađu s njom u prilici da je mogu pokušati obrlatiti.

Uglavnom sam sjedio sam. Generalno se s književnicima ne družim ako baš ne moram, rijetke su iznimke. Navečer ona dođe do mog stola i zamoli može li sjesti. Nije skrivala da se želi odmoriti. Dok je sjedila sa mnom svi ostali su je izbjegavali u širokom luku. Tako smo vrlo prijatno razgovarali sat vremena prije nego smo otišli u svoje sobe.

Ujutro mi se pridružila i na doručku. Bila je neispavana. Čak sam pomislio - nije valjda da joj se netko uspio uvaliti u sobu? Ne, požalila mi se da su joj cijele noći kucali na vrata i budili je s raznoraznim prijedlozima, nije mogla spavati od nasrtaja literata. Otvoreno mi je priznala da su svi naporni i da voli sjesti sa mnom jer se može od te žgadije odmoriti.

Poslijepodnevno zasjedanje je završilo ranije, pa mi se ponovo prikučila da se skloni. Inače, to Kruševo izgleda kao grad iz bajki. Da ne znaš gdje si pomislio bi da je negdje u Južnoj Americi, u nekom vrlo egzotičnom predjelu. Smješteno je u pravilnoj okrugloj kotlini, kao u nekoj ogromnoj zdjeli, onoj kineskoj tavi za kuhanje, voku. Hotel je smješten na samom gornjem rubu, pogled iz njega obuhvaća cijeli grad, kao da ga je netko nacrtao. Predložim: „Idemo se prošetati.“

Spustimo se ona i ja u samo središte grada, provlačimo se uskim orijentalnim ulicama. Iz blizine grad izgleda još ljupkije i zanimljivije nego izdaleka. U neko doba ogladnimo. Da se vratimo u hotel na uobičajeno lošu večeru? Naiđemo na neku zalogajnicu, onako potpuno orijentalnu, pod pokriven tepisima i jastucima, cipele se ostavljaju pred pragom… Uđemo. Ljudi pred nas iznesu svega i svačega, sve jedno bolje od drugoga.

Nakon jela se ja našalim. Sva sreća da nas dvoje nemamo djece! Iznenađeno me je pogledala. Krenem se sprdati: i ona i ja imamo povelike nosove, nasa djeca bi imala prave kljuke! Oboje imamo male oči, dječica bi imala očice kao praščići. Ona je bila vrlo privlačna mlada žena, ali sam ja potencirao neke osobine izgleda prikazujući ih kao mane, a jednako ni sebe nisam štedio. Opisivao sam našu moguću djecu kao mala čudovišta: tanke nožice, kvrgava koljena, jedan zub velik, drugi mali… Jedno uho malo, na nju, drugo ogromno, na mene… Zanio sam se i zaletio, iz mene je samo naviralo.

Odjednom, gledam je, njoj se oči krijese. Zanijela se i ona i vidim - njoj se zamisao svidjela. Dapače, što sam gore opisivao djecu, to je ona tumačila upravo obrnuto; ja se šalim, ali djeca bi bila prekrasna. Rijetko kada sam vidio neku žensku da se samo na riječi tako očigledno nasaftala.

Vrag je odnio šalu. Zgrabim je za ruku bez ikakvog dodatnog teksta, žurno povedem prema hotelu, ondje pravo u njenu sobu i udri - razvlačim je do jutra kao kaugumu, gnječim i savijam, ne dam joj ni predahnuti. Razvaljujem je kao da sam joj najgori dušmanin.

Dok se mi tucamo kao pobješnjeli, književnici nasrću na vrata. Neprekidno netko kuca, grebe, lupa, kukaju i zapomažu, vabe, mole, svašta obećavaju. Dok mi ona fafa s druge strane vrata likovi iz školske lektire pijano baljezgaju da im otvori vrata, baš joj imaju nešto važno reći - u dva ujutro. Dok je guzim nacionalni bardovi s hodnika cvile da su doživjeli prosvjetljenje čim su je vidjeli, da su joj napisali pjesmu, da bi joj recitirali, svašta. Prčim je na krevetu, na podu, na fotelji, na rubu prozora, a izvana dopire svakovrsno baljezganje raspomamljenih autora iz školske lektire koji su namirisali ženku. Noge za vrat, stopala prekriži iza tjemena, a kroz ključanicu i ispod vrata živi klasici zapomažu i pokušavaju je namamiti trikovima kojih bi se i pubertetlije postidjeli.

Ujutro, za doručkom, sjedimo zajedno i ne možeš sakriti da je potpuno pripitomljena, iz ruku bi mi vodu pila. Ali ono što je očito književnici ne vide. Kako se udaljila od mene, tako je trka za njom ponovo započela.

Poslijepodne je jedva dočekala da se skloni u sobu i ostanemo ponovo nasamo. Navečer ponovo. U četrdeset osam sati bi se moglo na prste jedne ruke nabrojati koliko smo sati spavali. Trošimo se kao da nam život od toga ovisi, kao da nikada ranije nismo i nikada više nećemo. Jedino što pazimo da se ne čuje, pa joj većinu vremena držim ruku preko usta, povremeno se moram boriti s njom da je suspregnem, ili joj je glava zabodena pod jastuk.

Oko jedan ujutro navalio jedan iz neke druge republike, vrlo poznat i ugledan književnik, akademik, čovjek zrelih godina koji je važio za ozbiljnog i pristojnog čovjeka, jedan od onih što su kasnije pisali taj njihov Memorandum. Čuješ po glasu da je pijan toliko da jedva govori. Prvo je zvao novinarku da bi htio nadopuniti svoju izjavu, zatim da joj je donio knjigu s posvetom, zatim sve gore i gluplje. Prvo je tiho grebao po vratima, zatim kucao, pa počeo lupati.

Od njega tako nešto fakat nisam očekivao. Pored toga, došao je na Skupštinu sa suprugom. Vjerojatno ju je uputio na spavanje, a on će, kao, ostati porazgovarati s kolegama… Kad je vidio da se vrata ne otvaraju počeo je nasrtati na njih nogama i bacati se cijelim tijelom. Preplašio sam se da će izvaliti vrata, da će bukom probuditi i privući cijeli hotel. Skočim, obučem samo traperice, novinarka se omota u plahtu, onako gol do pasa i bos priskočim vratima i otvorim ih. Raspomamljeni akademik proleti i tresne nasred sobe.

Spazivši mene počne odmah nešto srati, ne sjećam se više što. Sagnem se, prihvatim ga, podignem trzajem na noge i izbacim na hodnik kroz još uvijek otvorena vrata. On se ustane iznenađujuće brzo i nahrupi nazad. Tu ga prihvatim za ruku, izvrnem mu je iza leđa i ponovo ga izguram van. Kako sam ga oslobodio zahvata, tako se on okrene i napadne me. Na to ja, vrlo hladno, medicinski precizno, počnem bubetati po njemu, što rukama, što nogama, odbacim ga do kraja hodnika, a zatim još nogom u guzicu strkeljam ga niz stepenice. Vratim se nazad u sobu, skinem traperice i nastavim gdje sam stao.

Ujutro novinarka i ja izađemo iz sobe, stanemo pred vrata dizala i pozovemo ga. Vrata se otvore, a u kabini stoji on sa suprugom. Užasno je izgledao. Po licu sve šljiva do šljive, oko otečeno. Pristojno se pozdravismo svi četvero i u tišini smo se provezli duž tri kata buljeći svatko pred sebe.

Pretpostavljam da je supruzi objasnio da se grdno napio, što je bilo očito, te da se sudario sa saobraćajnim znakom ili nešto slično. Ne bih se čudio da je ona bila sviknuta da joj se vraća u takvom stanju jer je izgledala potpuno smirena, kao da se ne događa ništa neuobičajeno.

Kad smo kod toga, da napravim malu digresiju. Svojevremeno mi je bila želja studirati psihijatriju. Da bi se studiralo psihijatriju mora se prije toga završiti medicina. Na medicini već na prvoj godini moraju, ono, secirati leševe. To mi je bilo vrlo odbojno, tako nisam završio na psihijatriji. Kasnije kroz život, kad se sjetim kako sam iskasapio neke tipove s kojima sam se zakačio, što sam im sve radio, i to živim ljudima, sve što se može raditi leševima je prema tome ništa. Stvarno nije bilo nikakvog razloga da ne odstudiram medicinu i dođem do psihijatrije, prekasno sam shvatio.

Trećeg dana nakon što sam se spanđao s mladom beogradskom novinarkom došlo je vrijeme povratku. Za našu delegaciju organiziran je jedan kombi, minibus, da nas preveze u Skoplje. U vozilu je preostalo jedno mjesto, pa predložim drugarima: da povezemo i ovu simpatičnu kolegicu iz bratske republike? Svi su oduševljeno prihvatili. Sjeo sam u posljednji red, ona u sredinu, svi ostali se natiskali oko nje i odmah je krenuli gnjaviti nadmećući se tko je veći kurac i značajnija ličnost, sve s prizemnim duhovitostima a la Pajo Kanižaj. Naravno, kad je jedan od njih bio Pajo Kanižaj. Nisam se miješao.

Minibus nas ostavi usred Skoplja zajedno s koferima. Preostalo je otprilike pet sati do polijetanja aviona. Društvo je bilo raspoloženo za razgledavanje grada i da na kraju odemo svi zajedno na večeru. Rekoh - što ćemo vući kofere naokolo? Predložim da uzmemo zajednički jednu sobu u najbližem hotelu, ostavimo svu prtljagu, pa možemo slobodno dalje. Svi se suglasiše. Nađosmo hotel, uzesmo sobu, a ja uzmem ključeve. Na prvom uglu književnici na jednu stranu, a nas dvoje na drugu, kao slučajno. Čim smo im se izgubili iz vida, okrenemo i jurnemo nazad u hotel.

Nismo ni zatvorili vrata, a već smo se bacili jedno na drugo kao krvoločne grabljivice na plijen, kao da smo mornari nakon oplovljivanja svijeta koji najmanje šest mjeseci nisu vidjeli osobu drugog spola. Bilo nam je jasno da je to posljednji put kao što nam je bilo jasno da nam se nešto takvo ne bi moglo dogoditi ni u Beogradu ni u Zagrebu. U Zagrebu sam ja imao suprugu i čuvao sam se od svih mogućih komplikacija, a u Beogradu je ona imala dečka kojemu je bila vjerna. Rasturali smo se po krevetima i koferima strašno, strahota jedna, povremeno sam imao dojam da se zapravo ubijamo, da se svetimo jedno drugome što tako nečega više nikada neće biti. Taj intenzitet je višestruko nadmašivao čak i ono kad sam jebao Bobu iz beogradske kancelarije Saveza za vrijeme godišnje skupštine u Somboru. Kad smo već kod toga, nepojmljivo mi idu na živce i u času mi mogu podiči tlak oni koji seru po bratstvu-jedinstvu a da ga nisu ni probali, o bratstvu i jedinstvu pojma nemaju.

Nekako smo se uspjeli zaustaviti pretpostavivši da bi književnici mogli banuti. No na to sam primijetio da joj je oko vrata uspjela ostati biserna ogrlica i biseri izgledaju kao njezini zubi, a zubi uokviruju usta u kojima je ružičasti meki vlažni topli migoljavi jezik i više se nisam mogao suzdržati… Nešto kasnije, sišli smo u foaje jedva-jedvice na klecavim nogama, oguljenih koljena i laktova, izruljeni, izgriženi i izgrebeni. Srušili smo se u fotelje i ležali u njima kao ispuhane gumene lutke.

Ni pet minuta kasnije nahrupiše književnici noseći drvene čaplje, male ćilime i slične suvenire iz Skoplja. Svi su bili dobrano pod gasom, euforični, oduševljeni sjajnim provodom i bogatom jeftinom večerom. Žalili su nas što smo se izgubili i sve to propustili. Za rastanak su se svi izljubili s novinarkom, srdačno je cmokali po obrazima natopljenim mojom spermom i ona je otišla.

Tek u sobi, kad su vidjeli krevete, posteljinu na podu, ukošene slike po zidovima, strganu zavjesu i ispreturanu prtljagu, nešto im je sijevnulo. Na upitne poglede samo sam rekao: „A, jebi ga! Nismo imali što raditi nakon što ste vi otišli…“

Niko me više ništa nije pitao, dapače, do Zagreba više nitko nije s nikim izmijenio ni riječi osim najnužnijih. Snuždili su se kao jato posranih golubova i više ih ni drvene čaplje koje su kupili budzašto nisu radovale.

To je priča, a sada slijedi pouka.

Za nekog povjesničara ne bi trebao biti problem pronaći originalne dokumente kada bi želio pisati o toj skupštini Saveza književnika. Pronašao bi gomilu članaka, vjerojatno čak i stenograme svih izlaganja. Iz njih bi lagano iščitao da su me trećeg dana zasjedanja manje-više svi napadali za sve i svašta, zbog onoga što sam ikada rekao i što nisam rekao, optuživali me da sam sve najgore, staljinist, dogmatik, protivnik samoupravljanja, nacionalist, tehnokrata, ždanovac, baraba, vrag u ljudskoj spodobi. Meni nije bilo ni na kraju pameti da odgovaram na njihova trkeljanja, samo sam se blaženo smješkao i pritajeno uživao u njihovu nemoćnu jadu. Kada bi taj povjesničar nastavio izučavati zbivanja među književnicima otkrio bi da nekolicina domaćih književnika s kojima sam ranije bio u vrlo dobrim odnosima nakon skupštine u Kruševu nisu propustili nijednu priliku da me nagaze. Iz svega toga taj povjesničar bi zaključio da sam među književnicima bio vrlo nepopularan lik. I jesam! Ali ako bi slijedio samo ono što su javno iznosili nikada ne bi otkrio zašto, osim ako bi slučajno naletio na novinarku iz Beograda koja mora da je sad već gospođa u poodmaklim godinama, a njoj ne bi vjerovao jer svi ostali koji su još živi ni u snu ne bi priznali što je zapravo bilo posrijedi.

Zato ja samo uvjetno vjerujem povijesti, u grubim crtama i generalnim ocjenama. Vjerujem i podacima koji su potpuno provjereni i dokazani. Više nego historiji vjerujem literaturi, ona ne pretendira da bude istina s velikim I i zato u njoj - ako je dobra literatura - kadikad sve može biti istinito, na svoj način. Zato mirne savjesti mogu pisati literaturu, znajući da nikoga ne lažem.






Post je objavljen 05.10.2011. u 03:27 sati.