Marketing
Raspudić povodom Kamenskog - 3
PRIMJER
DESNIČARSKOG
TEKSTA
- završetak prethodnog teksta -
Naravno, napadnutim kolumnistima nije potreban advokat. Znaju se sami braniti ako zatreba. No kako se obraniti od osoba poput komentatorice na prethodni post koja pita „čemu braniti Pavića?“ Zar postoje osobe koje nisu zaslužile da ih se brani, bile krive ili ne? Kad kaže „potpuno razumijem one koji ne grizu ruku koja ih plaća“ samo iskazuje da ništa ne razumije. Sve to kao da nije pročitala redove koji se nalaze neposredno iznad, na koje je reagirala. Od takvih „razumijevanja“ čovjek se može braniti jedino batinom, a često i mora!
Raspudić je drugi slučaj. On je obrazovan, informiran, inteligentan, pismen. Naposljetku, ali ne ni posljednje ni zanemarivo, mlad je i pred njim je budućnost. Svojevremeno je redovno objavljivao u „Večernjaku“ ali nije bio poput onih kolumnista koje je šteta vremena čitati i besmisleno pokušavati s njima razgovarati, pa je to završilo tako da se više ne pojavljuje u tom okružju. Raspudić zna argumentirati, pa čak i kad mu je argumentacija dvojbena zna suvislo iznijeti svoj stav, rečenice su mu toliko tečne da je ponekad lako previdjeti da ponešto od onoga što govori nije u redu. Kad god naletim na neki njegov tekst obavezno ga pročitam. S velikim dijelom onoga što je objavio u potpunosti sam ili uvelike suglasan, pa čak i kad mislim da nije u pravu prihvaćam izneseno kao stav koji treba uzeti u obzir i zavrijedio je razmatranje. Da je tekst kojeg sam se dohvatio napisao bilo tko od vodećih „Večernjakovih“ kolumnista ne bih mu posvetio ni riječi.
Osnovna je teza teksta da su kolumnisti „Jutarnjeg“ koje napada „dežurni moralizatori“, da se lažno predstavljaju kao „moralne vertikale“, te da je njihov moral lažan, licemjeran, jer ne napadaju svog poslodavca. Ta je konstrukcija bez osnova jer navedeni nemaju zašto napadati svog poslodavca (barem po pitanju Kamenskog oko kojega se konstrukcija gradi), kao što sam pokazao u prethodnom postu. Da je Pavić dao Kutli novce da bi dobio nekog udjela u komadanju lešine tekstilnog kombinata prvi bih ga osudio, ali (koliko je poznato) nije. Kako je isplivalo u javnost samo mu je vratio dug, a da je Raspudić na trenutak razmislio uvjeren sam da bi se prisjetio da je vraćanje dugova jedan od osnovnih postulata poštenja. To je i jedna od osnova uređenog tržišta i poštenog poslovanja i cijelo naše društvo bi bolje funkcioniralo da se poštuje. Čak i da je Kutle najcrnji lopov, dug ostaje dug, a čak i dug lopovu je pošteno vratiti. Kad se Raspudić već želio dograbiti Pavića, kod Pavića ima drugog štofa. Od pitanja vraćanja duga daleko je zanimljivije pitanje kako je dug uopće nastao, u skladu s onom „tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“. No da se prihvatio pitanja nastanka duga ne bi mogao povezati ni Pavića s Kamenskim, pa ni komentatore koji su ga razočarali, i od teksta ne bi bilo ama ništa.
Ne poznam Raspudića dovoljno, nisam proučio njegovo cjelokupno djelo, ne znam što mu je bilo tog dana kad je napisao tekst kojeg sam se dohvatio, je li ustao na lijevu ili desnu nogu, tekst me je iznenadio jer je odudarao od slike koju inače imam o njegovom autoru. Dakle, za one kojima treba ponoviti, ne govorim o Nini Raspudiću nego samo o jednom njegovom tekstu. To je tipičan desničarski tekst, gotovo školski pokazni primjer desničarskih tekstova.
„Desni intelektualci“, logički mogući koliko i „drveno željezo“ i „kvadratasti kotač“, ali postojeća kategorija ljudi koji se diče tom odrednicom, odlikuju se time da - koliko god bili obrazovani, informirani i inteligentni – imaju neke dogmatske stavove koje ne dovode u pitanje. Recimo, „komunizam je loš, kapitalizam je dobar“, „nacija je osnovna društvena kategorija“, „Srbi su svemu krivi“, „Tito je zločinac“ ili „Bog je ishodište svega“. Ako su bedasti, nema problema, nastupaju s kolopletom fraza neuznemireni njihovom neutemeljenošću i logičkom nekonzistentnošću. Problem za njih nastaje ako su pametni. Koliko god ih sve vodi prema tome da nešto s njihovim dogmama nije u redu, kad dođu do trena da trebaju izvesti zaključak ponovo nastaje kratki spoj i papagajski ponavljaju ono što su tko zna kako i zašto usvojili. Utoliko je „desni intelektualac“ nužno šizofreno rascijepljen, i to što je bolji tim više. To stanje se prepoznaje i po njihovom odnosu prema činjenicama. Čim uvide da ih činjenice vode neželjenom zaključku, odmah ih počinju zanemarivati, umanjivati, mijenjati ili napuhavati da bi ih prilagodili željenom zaključku. Nedavno sam pisao o primjeru Adalberta Rebića koji mrtav-hladan tvrdi kako je „u Jugoslaviji mučeno i ubijeno stotine tisuća katoličkih svećenika“, dok vatikanski arhivi pokazuju da ih je na taj način stradalo 162. Na isti način i Raspudić u tekstu koji tvrdi kako kolumnisti „Jutarnjega“ nisu napisali ni riječ o slučaju Kamensko (što mislim da naprosto nije točno, ali mi se sad ne da tražiti potvrdu) sam kaže da je „Dežulović nedavno barem pokušao napisati tekst o Kutli“ (iako se o Kutli može svašta pisati, a da se Kamensko ni ne spomene, pa nije jasno kako to ovdje spada). „Barem pokušao“ je već umanjivanje samo po sebi, jer ga nije samo „barem pokušao“ nego i napisao jer „kad mu ga nisu objavili“, a ne može se odbiti objaviti tekst koji je „barem pokušan“, nego samo onaj koji je zaista i napisan, objavio je taj tekst „u srpskim novinama“ (koje bi to bile srpske novine?), što se također ne može s tekstom koji je ostao na razini pokušaja pisanja. Time dolazimo i do druge odrednice desničarskih tekstova – pogrešnog adresiranja. Čak i kad točno dijagnosticiraju neki problem, ispravno uoče neku pojavu, dobro započnu s nekim opisom, budući da je za sve u društvu netko odgovoran, zaslužan ili kriv, na kraju obavezno ispremiješaju lončiće i sve pripišu nekome tko nije ni luk jeo ni luk mirisao, po mogućnosti komunistima, ateistima, ljevičarima, homoseksualcima, Srbima, Židovima ili naprosto omrznutim likovima. U ovom primjeru, gdje se kolumniste „Jutarnjeg“ optužuje da ne pišu što se od njih očekivalo, ujedno se napisalo da jedan od njih jest tako nešto napisao (što već samo po sebi ruši osnovnu tezu teksta, tim više što ne znamo jesu li i drugi od njih tako nešto pokušali). Za činjenicu da tekst nije objavljen nikako se ne može kriviti onoga tko ga je napisao, nego jedino one koji su ga odbili objaviti. Nadalje, u tekstu s osnovnom tezom da novinari ne smiju pisati/objavljivati ono što „gazdi“ nije po volji, nakon što je jedan od njih objavio u drugim novinama ono što „gazda“ nije želio objaviti u svojima, nije bilo nikakvih problema za daljnju suradnju. Raspudić pri tome ne vidi da iznošenjem te epizode hvali Pavića kojeg želi kuditi da nije zlopamtilo, da je tolerantan i ne nagoni svoje zaposlenike na bezuvjetnu odanost.
Mnogo toga bi se moglo još reći o navedenom tekstu, ali završit ću s onim s čime i tekst završava, s trećom osobinom desničarskog teksta. Raspudić se pita što će biti s kolumnistima „Jutarnjeg“ ako im „Gazda zaglavi, a novina rikne“. U maniri u kojoj je pretpostavio što bi oni trebali napisati, pretpostavio je i gdje bi se mogli skloniti, po njemu sve same bijedne i nečasne varijante. Preostaje pitanje - da li u slučaju propasti EPH napadnutim kolumnistima preostaje ikoje iole časno rješenje? Po svemu sudeći, jedino što bi preostalo da im oni koji gledaju kao Raspudić ne bi kasnije vadili mast (jer im „Večernjak“ sigurno ne bi ponudio radna mjesta) jeste da se pokriju ušima i u tišini mirno skapaju od gladi ili da ritualno naprave harakiri. U blažoj varijanti da postanu kovinotokari ili noćni čuvari, ali svakako nestanu s lica zemlje kao kolumnisti. Time bi oni koji ih ne vole bili vrlo zadovoljni. Nema više mrskog EPH, nema više mrskih kolumnista, svijet je odjednom bolji! Ponovilo bi se ono što se dogodilo nakon Šuvarove smrti, kad su odjednom i oni koji su ga prije toga desetljećima ocrnjivali, izmišljali svašta na njegov račun, pripisivali mu svakovrsne gadarije, izvrtali njegove riječi i zlonamjerno interpretirali sve što je uradio, blatili ga i ogađivali, no čim je umro odjednom su otkrili da je bio pošten, častan, principijelan, dosljedan, nepotkupljiv... U slučaju da se sami ne odluče na harakiri, moglo bi im se pomoći kao što se svojevremeno pomoglo Cesarcu, Keršovaniju, Adžiji i drugovima tako temeljito da više nitko nije trebao živcirati onim što pišu, čak se ni ne inkomodirati time da ih se zabranjuje ili polemizira s njima.
Uz sve dužno poštovanje, desničarski intelektualac će zavapiti „nisam tako mislio, nisam tako nešto napisao“ i zaista i nije. On je možebitno fin, kulturan i dobronamjeran čovjek, sam ne bi ni mrava zagazio, i možda zaista nije tako mislio. U tome i jest problem, što nije dovoljno mislio, pa u svom mišljenju nije ni došao do njegovih krajnjih konzekvenci, iako ih ima koji vrlo svjesno dođu i do tog „konačnog rješenja“. Krajnja posljedica je uvijek da se zalaže za uklanjanje onih koji mu nisu po volji, manje ili više drastično, bilo da na njega izravno poziva bilo da ga samo sladostrasno priželjkuje.
Post je objavljen 16.10.2011. u 23:11 sati.