Marketing
Vesna Dukić, zvana Veka, zvana Duka, zvana Miš, zvana Kika, od oca zvana Vule, (a to još nije sve!) i Snježana Mrkonjić, zvana jedino Debela, sjedile su pored prozora Snježanine sobe i skrivene laganim zavjesama gledale nadolje mali trg s kipom u sredini. S obe strane postolja stajao je po jedan momak i nervozno se osvrtao.
- Vidiš - tumačila je Vesna - ...ovo sam baš dobro smislila. Stvarno ne znam koji mi se više dopada. Nikako da se odlučim. Čas mi se jedan čini boljim, čas drugi...
- Uh - uzdahne debela Snježana.
- Sreća da se ne poznaju, ne znaju jedan za drugoga, pa sam zakazala sastanak obojici u isto vrijeme, da vidimo koji će dulje čekati...
Debela, kojoj nije uspijevalo da je čeka niti jedan jedini, sa divljenjem je upijala svaku riječ. Kako se Vesna samo igra muškim srcima! Pored nje i zbog nje dečki su još luđi no što jesu. I ta dva dolje nisu jedini! Debela je bila dobro upućena u sve prijateljičine dogodovštine i vodila u glavi urednu kartoteku svih Vesninih obožavalaca i bilancu osvajanja. Svakom Vesninom uspjehu i sama se radovala i svaku su brigu dijelile... Zlobnice u razredu su opanjkavale da Debela kontaktira s dečkima samo preko lijepe prijateljice.
Prošlo je već više od dvadeset minuta nakon zakazanog vremena, a obojica su i dalje čekali. Djevojkama je već postalo dosadno. Prestale su pričati i samo su se povremeno smijuckale. Mladići su se vrpoljili i osvrtali, premještali s noge na nogu, gurali ruke u džepove i vadili ih, sjedali na stepenice podno kipa i ustajali, pravili male krugove, udaljavali se od mjesta čekanja i vraćali... Šteta što im se s te daljine nije vidio izraz lica.
Nakon pol sata odjednom jedan priđe drugome. Počeše razgovarati. Djevojkama stane dah. Što je sad to? Neće valjda nešto poći nakrivo?
No jedan zadigne ruku, pogleda na sat, kaže nešto, a drugi kimne glavom i udalji se. I opet je svaki na svojoj strani cupkao i osmatrao okolinu. One olakšano odahnuše.
I tek nakon tri četvrt sata prvi se odvoji od ugovorenog mjesta sastanka te nevoljko i kolebljivo, vukući noge, krene preko trga u pravcu koji je pokazivala nadobudno ispružena ruka kipa iznad njihovih glava.
- Šteta! - prokomentira Debela. - Taj mi se više sviđao.
- Ni ovaj drugi nije mačji kašalj - brzo reče Vesna. - Dapače!
I veselo se ustane. Ha, kako će ga zavitlavati! - Bok! - zacvrkuta zatvarajući vrata za sobom.
U taj čas preostali momak ispod kipa se odlučno odlijepi od postolja na koje se naslonio. Sigurnim i pomalo ljutitim korakom pređe trg i cestu i Snježana se morala nagnuti kroz prozor da bi ga dalje mogla pratiti pogledom. Kad je Vesna izašla iz kuće morala je viknuti da bi stao i pričekao je. Snježana je vidjela kako ga sustiže, propinje se na prste i daje mu cmok u obraz koji on nekako nevoljko pruži. Samo joj se srce steglo. Ono, jest da se radovala uspjehu prijateljice, ali opet joj je bilo nekako teško. I tako je ostala sjediti sama u sobi još neko vrijeme nakon što se Vesna pod ruku s udvaračem izgubila s vidika.
Odjednom, pored kipa se ponovo stvori momak koji je prvi otišao. Dođe na isto mjesto gdje se već dobrano načekao i zauzme istu pozu, očito spreman čekati dok ne padne u nesvijest.
Snježana se prene, razrogači oči, za svaki slučaj ih protrlja i skoči sa stolice. Što je sad ovo? Mora to saznati!
Nabrzinu natakne cipele i istrči iz kuće. Priđe dečku i u trenu složivši riječi u glavi reče: - Zdravo. Ja sam Vesnina prijateljica. Ona javlja da ne može doći...
Momak se snuždi. - Šteta. - Smilio joj se.
- Htjela sam ti to javiti odmah nakon što mi je telefonirala neka pogledam da li je netko ovdje čeka, i vidjela sam te sa svog prozora, ali dok sam se spustila niz stepenice sa drugog kata, već si nestao...
- Aha - reče on. - Otišao sam do telefonske govornice pitati je li Vesna kod kuće. Nije je bilo... Pomislio sam da ipak dolazi ovamo, samo da kasni...
- Bit će da se meni javila s nekog drugog mjesta - reče Snježana.
- Bit će... - bezvoljno se složi mladić. - A baš sam nabavio dvije karte za kino. Dobar film...
- Žao mi je - pokuša ga ona utješiti. Smilio joj se. - Ja bih ti pomogla, da mogu.
On se odjednom ozari: - Naravno da možeš! Bi li ti pošla sa mnom?
- Ja? - uzvikne ona u nevjerici. - Ja? - I u istom dahu pristane: - Može!
- Baš dobro! - uzvikne i on, odjednom veseo.
Snježana se okrene i požuri kući dobacivši mu preko ramena: - Daj pričekaj tren da skočim malo se urediti. Prije sam nazad nego tamo!
- Stani! Kako se zoveš?
- Debela - izleti Snježani. Noge joj se posjekoše, skameni se. U zemlju bi propala. Zaslužila da je nitko neće!
On je pogleda, odmjeri i ozbiljno reče:
- Zašto? Uopće nisi debela!
I dok je trčala uz stepenice, sve dve po dve, pade joj na pamet - da li će se povjeriti Vesni? Sve joj se nekako činilo - neće.
Post je objavljen 11.10.2011. u 11:34 sati.