prilog za biografiju

ponedjeljak, 31.10.2011.

„Dijete je otac čovjeka“, ključno je polazište za razumijevanje kako odrastanje utječe na formiranje osobe. Često sam razmišljao o tome prisjećajući se svog puta.

Prvi i drugi razred osnovne škole pohađao sam u Bjelovaru, treći i četvrti u Zagrebu, peti i pola šestog u Bjelovaru, sedmi i osmi ponovo u Zagrebu, ali u drugoj školi. Zatim sam prešao na gimnaziju. Svake dvije godine trebao sam se uklopiti u novu sredinu i izboriti da budem prihvaćen. Nije to bilo ni lako ni jednostavno. Čak i kad sam se u petom razredu vratio u istu školu i isti razred u kojima sam bio dvije godine ranije, već prvoga dana dočekao me je izazov. Rkman je izborio poziciju najjačeg dečka u svim petim razredima na školi. Već pod prvim odmorom mi je prišao i rekao pred svima da se trebamo potući da se vidi tko je jači, pa kad me nalupa – što se očekivalo – trebati ću se ogledati sa sljedećim po snazi, i tako dalje, sve dok se ne ustanovi koji sam po snazi i tako se ponovo uspostavi hijerarhija među dječacima petih razreda. Nije mi se to nimalo svidjelo i rekoh da mi to nije ni na kraj pameti. Rkman se nije dao tako lako otkloniti i pred svima me izvrijeđao da sam kukavica. Pokušao sam blefirati da sam u međuvremenu, u Zagrebu, učio džiju-džicu (za koju oni tada nisu ni čuli, a u detektivskim romanima se tada tako nazivalo judo), pa ne bi bilo fer da se ogledam s njima provincijalcima i seljacima koji o tome nemaju pojma. Na to je odmah skočio na mene. Bio je veći i jači i bez muke me svalio na pod, ali sam slučajno i srećom uspio povući ga za sobom i kako sam pao na leđa sa skvrčenim nogama kad je pao na mene samo sam ga nogama prebacio preko sebe tako da je tresnuo glavom o zid i izgubio svijest, što se nikada ranije nije u tučnjavama dogodilo. Ustao sam i dok je najjači dečko u mojoj kategoriji ostao ležati uza zid smireno se vratio na svoje mjesto u klupama. Nakon toga više se nitko nije usudio izazivati me, a uskoro smo svi bili u tako dobrim odnosima da to nikome nije ni padalo na pamet, pa je moj blef o poznavanju tajnih istočnjačkih borbenih vještina potonuo u zaborav a da nije bio razotkriven.

Okolnost da se svagdje trebalo iznova dokazivati, potruditi da budem prihvaćen, koliko god bio samosvjestan i samopouzdan, urodila je time da od rane mladosti nemam nikakvu potrebu za samodokazivanjem, a kamoli da se pravim važan. Znam da kadikad izgleda da nije tako, ali to je posljedica toga da mi je u životu zaista uspjelo mnogo toga, pa kad razgovor dovede do iznošenja nečega izgleda kao da se napuhujem, premda zapravo umanjujem svoju ulogu i zasluge u onome o čemu pričam.

Još dok smo živjeli u Bjelovaru, praznike sam provodio u Zagrebu kod bake i djeda, tako da sam se sprijateljio i s djecom iz susjedstva u njemu. Treći i četvrti razred sam išao u Zagrebu jer se očekivalo da će otac dobiti premještaj svakog trena (što se dogodilo tek kasnije), pa da ne mijenjam školu usred školske godine, te sam za praznike išao roditeljima u Bjelovar. Pribroji li se tome i promjena škola koje sam pohađao, do petnaeste godine sam promijenio nekoliko sredina. Svagdje sam bio prihvaćen, ali na neki način i stranac. Za prijatelje u Zagrebu bio sam „onaj iz Bjelovara“, a za prijatelje iz Bjelovaru „onaj koji ide u školu u Zagrebu“, i čak sam to bio manje za njih koliko sam se tako osjećao sam za sebe. Svaku sredinu u kojoj sam se našao doživljavao sam kao svoju, ali mogao sam je istovremeno gledati očima i one druge sredine u kojoj sam također bio ukorijenjen. Ta „unutrašnja distanca“ pomogla mi je da često vidim situaciju drugačije, a uvjeren sam – često i složenije, kvalitetnije nego oni koji takav odmak nisu imali.

Naredna okolnost koju smatram značajnom je utjecaj susjedstva s Tuškanca. Moj djed je stanovao u kući koju je imao zahvaljujući tome da je bio dobrostojeći trgovac još prije Drugog svjetskog rata, kome se imovina - nakon nacionalizacije – svela uglavnom samo na to, pri čemu su u pola kuće useljeni novi stanari protiv njegove volje. Većina drugih susjeda bili su također ljudi koji su dobili stanarska prava u nacionaliziranim stambenim prostorima. Bilo je tu ratnih stradalnika, tramvajaca, raznovrsnih majstora, raznih stručnjaka, vojnih lica, ali i vrlo visok postotak najviših državnih i partijskih rukovodilaca. Tako sam išao u školu s Nevenkom Tuđman i Jasnom Manolić, prijatelj iz školske klupe bio mi je Ognjen, sin Steve Krajačića, dvije kuće dalje od naše na jednu stranu stanovao je Đordano, sin Vicka Krstulovića, a na drugu stranu Srđan, sin Tode Čuruvije, i tako dalje. U krugu mojih najbližih prijatelja i danas su Goran, sin Zvonimira Komarice, i Nikša, sin Ive Rajića, prvog poslijeratnog gradonačelnika Splita, a kasnije člana Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske, i tako dalje. Kao prijatelj njihove djece dolazio sam svakodnevno u kuće ljudi koje se u cijeloj zemlji spominjalo sa strahopoštovanjem i igrao se ondje kao da sam doma. Iz djetinjstva pamtim sinove Antuna Bibera, Josipa Debeljaka i Paje Gregorića i drugih koji su danas već zaboravljeni, ali je svojevremeno bilo nemoguće ne znati za njih. Kad sam se vraćao u Bjelovar, kad bi mi pred roditeljima tamošnjih prijatelja izletjelo koga poznam iz Zagreba, slušali su u nevjerici i izgledalo bi im da izmišljam da nisu znali da je bilo tako, pa je ispadalo kao da se napuhujem, te im o tome nisam volio ni pričati, koliko god me oni nagonili na to.

Odrastajući na Tuškancu također sam bio neka vrsta „domaćeg stranca“. Velika većina susjeda, među njima i mnogi prijatelji, bili su uzdanice novog društva koje se rađalo, dok sam ja bio iz porodice koja je u povijesnim zbivanjima pripadala klasi koja je pretrpjela historijski brodolom. (Usput rečeno, svi su znali da se u našoj kući slave Božić, Uskrs i imendani i da idemo u crkvu, a svakom prilikom sam se izjašnjavao kao Hrvat i ama nikada zbog toga nije bilo baš nikakvih problema.)

S drugom djecom iz susjedstva preskakao sam ograde dvorišta i ministrima kao trešnje i drugo voće s drveća, s članovima vlade se natezao do kada smijemo ostati na plesu, glavešinama tajnih službi odvlačio kćerke u grmlje, pa kad se tome pribroje značajni i istaknuti ljudi s kojima sam razgovarao „na ravnoj nozi“ radeći u Redakciji Andersen, upoznao ih u onoj dimenziji u kojoj su bili kao svi ostali ljudi, rezultat je da nikada nisam imao strahopoštovanje prema društvenim autoritetima, ali i danas poštujem sve one koji su to zaslužili.

- 10:32 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>