„Dijete je otac čovjeka“, ključno je polazište za razumijevanje kako odrastanje utječe na formiranje osobe. Često sam razmišljao o tome prisjećajući se svog puta.
Prvi i drugi razred osnovne škole pohađao sam u Bjelovaru, treći i četvrti u Zagrebu, peti i pola šestog u Bjelovaru, sedmi i osmi ponovo u Zagrebu, ali u drugoj školi. Zatim sam prešao na gimnaziju. Svake dvije godine trebao sam se uklopiti u novu sredinu i izboriti da budem prihvaćen. Nije to bilo ni lako ni jednostavno. Čak i kad sam se u petom razredu vratio u istu školu i isti razred u kojima sam bio dvije godine ranije, već prvoga dana dočekao me je izazov. Rkman je izborio poziciju najjačeg dečka u svim petim razredima na školi. Već pod prvim odmorom mi je prišao i rekao pred svima da se trebamo potući da se vidi tko je jači, pa kad me nalupa – što se očekivalo – trebati ću se ogledati sa sljedećim po snazi, i tako dalje, sve dok se ne ustanovi koji sam po snazi i tako se ponovo uspostavi hijerarhija među dječacima petih razreda. Nije mi se to nimalo svidjelo i rekoh da mi to nije ni na kraj pameti. Rkman se nije dao tako lako otkloniti i pred svima me izvrijeđao da sam kukavica. Pokušao sam blefirati da sam u međuvremenu, u Zagrebu, učio džiju-džicu (za koju oni tada nisu ni čuli, a u detektivskim romanima se tada tako nazivalo judo), pa ne bi bilo fer da se ogledam s njima provincijalcima i seljacima koji o tome nemaju pojma. Na to je odmah skočio na mene. Bio je veći i jači i bez muke me svalio na pod, ali sam slučajno i srećom uspio povući ga za sobom i kako sam pao na leđa sa skvrčenim nogama kad je pao na mene samo sam ga nogama prebacio preko sebe tako da je tresnuo glavom o zid i izgubio svijest, što se nikada ranije nije u tučnjavama dogodilo. Ustao sam i dok je najjači dečko u mojoj kategoriji ostao ležati uza zid smireno se vratio na svoje mjesto u klupama. Nakon toga više se nitko nije usudio izazivati me, a uskoro smo svi bili u tako dobrim odnosima da to nikome nije ni padalo na pamet, pa je moj blef o poznavanju tajnih istočnjačkih borbenih vještina potonuo u zaborav a da nije bio razotkriven. Okolnost da se svagdje trebalo iznova dokazivati, potruditi da budem prihvaćen, koliko god bio samosvjestan i samopouzdan, urodila je time da od rane mladosti nemam nikakvu potrebu za samodokazivanjem, a kamoli da se pravim važan. Znam da kadikad izgleda da nije tako, ali to je posljedica toga da mi je u životu zaista uspjelo mnogo toga, pa kad razgovor dovede do iznošenja nečega izgleda kao da se napuhujem, premda zapravo umanjujem svoju ulogu i zasluge u onome o čemu pričam. Još dok smo živjeli u Bjelovaru, praznike sam provodio u Zagrebu kod bake i djeda, tako da sam se sprijateljio i s djecom iz susjedstva u njemu. Treći i četvrti razred sam išao u Zagrebu jer se očekivalo da će otac dobiti premještaj svakog trena (što se dogodilo tek kasnije), pa da ne mijenjam školu usred školske godine, te sam za praznike išao roditeljima u Bjelovar. Pribroji li se tome i promjena škola koje sam pohađao, do petnaeste godine sam promijenio nekoliko sredina. Svagdje sam bio prihvaćen, ali na neki način i stranac. Za prijatelje u Zagrebu bio sam „onaj iz Bjelovara“, a za prijatelje iz Bjelovaru „onaj koji ide u školu u Zagrebu“, i čak sam to bio manje za njih koliko sam se tako osjećao sam za sebe. Svaku sredinu u kojoj sam se našao doživljavao sam kao svoju, ali mogao sam je istovremeno gledati očima i one druge sredine u kojoj sam također bio ukorijenjen. Ta „unutrašnja distanca“ pomogla mi je da često vidim situaciju drugačije, a uvjeren sam – često i složenije, kvalitetnije nego oni koji takav odmak nisu imali. Naredna okolnost koju smatram značajnom je utjecaj susjedstva s Tuškanca. Moj djed je stanovao u kući koju je imao zahvaljujući tome da je bio dobrostojeći trgovac još prije Drugog svjetskog rata, kome se imovina - nakon nacionalizacije – svela uglavnom samo na to, pri čemu su u pola kuće useljeni novi stanari protiv njegove volje. Većina drugih susjeda bili su također ljudi koji su dobili stanarska prava u nacionaliziranim stambenim prostorima. Bilo je tu ratnih stradalnika, tramvajaca, raznovrsnih majstora, raznih stručnjaka, vojnih lica, ali i vrlo visok postotak najviših državnih i partijskih rukovodilaca. Tako sam išao u školu s Nevenkom Tuđman i Jasnom Manolić, prijatelj iz školske klupe bio mi je Ognjen, sin Steve Krajačića, dvije kuće dalje od naše na jednu stranu stanovao je Đordano, sin Vicka Krstulovića, a na drugu stranu Srđan, sin Tode Čuruvije, i tako dalje. U krugu mojih najbližih prijatelja i danas su Goran, sin Zvonimira Komarice, i Nikša, sin Ive Rajića, prvog poslijeratnog gradonačelnika Splita, a kasnije člana Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske, i tako dalje. Kao prijatelj njihove djece dolazio sam svakodnevno u kuće ljudi koje se u cijeloj zemlji spominjalo sa strahopoštovanjem i igrao se ondje kao da sam doma. Iz djetinjstva pamtim sinove Antuna Bibera, Josipa Debeljaka i Paje Gregorića i drugih koji su danas već zaboravljeni, ali je svojevremeno bilo nemoguće ne znati za njih. Kad sam se vraćao u Bjelovar, kad bi mi pred roditeljima tamošnjih prijatelja izletjelo koga poznam iz Zagreba, slušali su u nevjerici i izgledalo bi im da izmišljam da nisu znali da je bilo tako, pa je ispadalo kao da se napuhujem, te im o tome nisam volio ni pričati, koliko god me oni nagonili na to. Odrastajući na Tuškancu također sam bio neka vrsta „domaćeg stranca“. Velika većina susjeda, među njima i mnogi prijatelji, bili su uzdanice novog društva koje se rađalo, dok sam ja bio iz porodice koja je u povijesnim zbivanjima pripadala klasi koja je pretrpjela historijski brodolom. (Usput rečeno, svi su znali da se u našoj kući slave Božić, Uskrs i imendani i da idemo u crkvu, a svakom prilikom sam se izjašnjavao kao Hrvat i ama nikada zbog toga nije bilo baš nikakvih problema.) S drugom djecom iz susjedstva preskakao sam ograde dvorišta i ministrima kao trešnje i drugo voće s drveća, s članovima vlade se natezao do kada smijemo ostati na plesu, glavešinama tajnih službi odvlačio kćerke u grmlje, pa kad se tome pribroje značajni i istaknuti ljudi s kojima sam razgovarao „na ravnoj nozi“ radeći u Redakciji Andersen, upoznao ih u onoj dimenziji u kojoj su bili kao svi ostali ljudi, rezultat je da nikada nisam imao strahopoštovanje prema društvenim autoritetima, ali i danas poštujem sve one koji su to zaslužili. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)