U zemljici Antuntuniji marljivi su Antuntuni stoljećima obrađivali tlo lopatama i motičicama, sve dok nisu uvedeni traktori s raznoraznom opremom i druga poljoprivredna mehanizacija, pa je urod povrća i voća umnogostručen. Snaženjem, a naročito nekih proizvođača pojavile su se tenzije između zastupnika farmerske proizvodnje i zagovornika GMO-bilja, između pobornika zdrave hrane, organske hrane i tradicionalista, te malobrojnih velikih industrijskih poljoprivrednika i mnogobrojnih vlasnika malih vrtova i tegli na balkonima. U početku sukoba jedni su se prepoznavali po tvrdnji „I trešnje su višnje!“ dok su se drugi okupljali oko lubenica, iako se i jedni i drugi nisu slagali s onim koji su tvrdili da je voće i povrće jedno te isto. Pod utjecajem poslovice „An apple a day keeps doctor away“ napokon se uvriježilo da je politički korektno i jedino ispravno nazivati sve voće jabukama. To je tablicu naziva povrća i voća učinilo daleko razumljivijom i prihvatljivijom. Promjene nisu zahvatile samo vegetarijance i zemljoradnike, nego i mesoždere i stočare, kuhare i vatrogasce, te i sve druge Antuntunce od beba koje su se još hranile majčinim mlijekom do najstarijih u hospicijima. Prvi je problem nastao sa izradom voćne salate jer recepti poput „sitno isjeckaj tri jabuke, na kriške nasijeci šest jabuka, usitni dvije jabuke, dodaj šaku jabuka i pet sasušenih jabuka“ ni dva puta nije mogao uroditi istim učinkom. U drugom slučajevima je voćna salata umjesto obilja okusa imala samo jedan otužni, ali vrlo zdravi okus. Marketinške agencije su naišle na poteškoće da oglase tržištu da su se u prodaji pojavile nove jabuke i kako uvjeriti kupce da su jabuke njihovih klijenata jedinstvene među drugim jabukama. Proizvođači jabuka su na onim pedalj visokim jabukama koje zriju u proljeće nisko pri tlu primijenili gnojivo za jabuke i sve su presahnule, pa više u proljeće nije bilo malih crvenih jabuka. Politika je slavila kao veliki uspjeh iznenadno obilje jabuka, no na tržištu su nastali problemi jer je uslijed obilja nastupila inflacija cijena, pa su mnogi proizvođači bankrotirali. U zoološkim vrtovima su neke životinje koje su se oduvijek hranile isključivo jabukama odbijale jesti kad su ih nastavili hraniti upravo jabukama i sve su pokrepale. Iz nepoznatih razloga nestalo je vina, pa su Antuntuni uglavnom prešli na rakiju. Inspekcije su imale pune ruke posla kontrolirajući one dućane, voćarnice i slastičarne koje su uspješno poslovale jer je postojala opravdana sumnja da i dalje koriste stara, odbačena i štetna imena voća, iako je naziv „agrumi“ unosio zabunu, pa su inspekcije prešutno tolerirale da se i on koristi. Policija i sigurnosne službe provodile su odlučne istrage protiv ilegalnog pokreta otpora koji je sve voće nazivao „povrće“, a sve povrće „voće“. Supruge su se našle pred svakodnevnim problemima kad su slale supruge na tržnice ili mušku djecu u samoposluživanja da kupe jabuke jer su se uvijek vraćali s nečim drugim što je potvrđivalo koliko su muškarci bedasti. Uz to su učestalo van kuće završavali pod kotačima raznih vozila jer je postajalo sve opasnije izaći na ulicu nakon što su učitelji u autoškolama po analogiji s voćem sve pedale, ručke, prekidače i dugmad u unutrašnjosti kabina vozila počeli nazivati „gas“. Antuntuška država njeguje dobre odnose i razgranatu tržišnu razmjenu sa sjevernom susjednom državom u kojoj sve povrće nazivaju „mrkva“, ali i loše s južnom susjednom zemljom, te su česti granični incidenti zbog toga što mrski susjedi sve začine nazivaju „so“. Antuntuni nikada neće prihvatiti „so“ ni kao riječ, a kamoli za naziv dokle god je jedino ispravno „sol“. |
KRENUTI OD BAZIČNOG Velik dio života bio sam povijesni pesimist, i to što stariji tim više. Priželjkujući da ne bude tako, vjerujući da treba poduzeti sve moguće da se realizira onaj tanki trak mogućnosti da se čovječanstvo provuče kroz Scile i Haribde, ipak sam bio uvjeren da svijet ne može dobro završiti, i to - u povijesnim razmjerima, pa moguće čak i unutar ograničenog ljudskog vijeka - relativno skoro. Šezdesetih, u vrijeme hladnoratovske napetosti, kubanskih kriza, živio sam u strahu da bi neka greška sistema, ljudski propust, bahatost ili glupost mogli spržiti zemaljsku kuglu u trenu, onako kako je u najboljoj varijanti prikazano u filmu „Dr. Strangelove“. Početkom sedamdesetih je knjiga Rudija Supeka „Ova jedina zemlja“ došla na već postojeću bojazan da će ljudska vrsta nepopravljivo uništiti okoliš, pa time prerezati i granu na kojoj sama sjedi. Osamdesete su donijele bojazan nekakve orwellijanske završnice. Sve tri varijante su u najboljem slučaju vodile postapokalipstičnoj verziji „Mad Maxa“, a u najgorem temeljitom ili potpunom uništenju Planeta. Pojava nove bojazni nije uklanjala prethodne nego se samo akumulirala na njih. U skladu s tim sam povremeno osjećao grižnju savjesti što sam - ne pitajući ga - donio na svijet sina i ostavit ću ga da živi u svijetu koji neumitno hrli ususret propasti. No u lipnju 2013. naletio sam na članak Miroslava Ambruša-Kiša koji je moj pesimizam dobrano prodrmao. (http://old.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/miroslav-ambrus-kis/5464-temeljni-bezuvjetno-zajamceni-prihod-sto-je-to ) To je bio moj prvi susret s idejom osnovnog, temeljnog, bazičnog zajamčenog, garantiranog osobnog dohotka, koje god riječi upotrebljavali da ga nazovemo. Prvo sam bio začuđen - kako jednostavno! Zatim zapanjen - kako dovitljivo! Bacio sam se na istraživanje po internetu da bih što više saznao o novoj zamisli. Uskoro sam bio oduševljen - kako djelotvorno! Uz informiranje teklo je i promišljanje, povezivao sam nova znanja sa svim što sam znao od ranije. Pesimizam se stubokom promijenio, ustuknuo pred optimizmom. To je rješenje! Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće svjetskih ratova i revolucija, a završilo je kontrarevolucijom. Koliko god moje simpatije bile na strani revolucija, mora im se priznati velika mana - bile su nasilne. Bili su to pokušaji da se delikatne društvene operacije izvedu sjekirom. Postoji opravdanje: uvijek su bile iznuđene, očajnički revolt, nije preostalo ništa drugo. Zamisao garantiranog dohotka je po širini i dalekosežnosti promjena koje započinje također revolucionarna, zapravo Revolucija, ali nenasilnim sredstvima. Ona je skalpel koji je čovječanstvo trebalo i čekalo od početka povijesti. Danas mislim da će zamisao garantiranog temeljnog dohotka biti okosnica dvadeset i prvog stoljeća: javila se u početku, a do kraja stoljeća će se ostvariti. (Naravno, ukoliko ljudi ne unište svijet prije toga.) Zamisao garantiranog dohotka toliko je superiorna svim ostalim konkurentskim projektima da je nezaustavljiva. U mnogim zemljama svijeta ona bi se već sutra mogla faktički ostvariti. Nakon što se ostvari u prvoj zemlji, širenje na ostale bit će samo pitanje (kratkog) vremena. Superiornost zamisli je tolika da je za njenu pobjedu dovoljno da svi ljudi saznaju za nju i razumiju je. Čim je razumiju, velika većina ljudi će je i prihvatiti. Bez obzira na povijesne podjele na lijeve i desne ili suvremena svrstavanja, zamisao garantiranog dohotka daje novi kriterij koji uvelike prevladava sve dosadašnje. Bez obzira što znali ili smatrali o povijesti, simpatizirali partizane ili ustaše, vjerovali da je zemlja ravna ploča ili da horoskopi predskazuju budućnost, zagovarali zabranu pobačaja ili se oštro protivili zabrani, ubuduće je ljevica su oni koji razumiju zamisao garantiranog osnovnog dohotka i trude se da je ostvare, a desnica oni koji je ne razumiju, ne prihvaćaju i protive se. Uvođenje garantiranog dohotka povećalo bi proizvodni potencijal svakog društva. Društvo koje već sad nije sposobno da ga uvede ubrzo bi postalo. Radna snaga bi bila jeftinija, motivacija za rad veća, otpuštanje nezadovoljavajućih radnika lakše i brže. Utopija? Samo zato jer se još nije ostvarilo, ali realna alternativa po tome što je ostvarivo. Svojevremeno sam odlučio da se nikada više neću baviti politikom. Danas sam spreman promijeniti odluku kad bi se pojavila stranka s jednom jedinom točkom programa: ostvariti zajamčeni temeljni dohodak. Uvjeren sam da bi takva stranka, recimo u Hrvatskoj, učas hametice pomela sve ostale. Danas mi je žao što nisam imao dvanaestero djece da ih pošaljem kao apostole da se bore za svijet u kojem će biti vrijedno živjeti. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)