Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

osnova novog svijeta


KRENUTI OD BAZIČNOG


Velik dio života bio sam povijesni pesimist, i to što stariji tim više. Priželjkujući da ne bude tako, vjerujući da treba poduzeti sve moguće da se realizira onaj tanki trak mogućnosti da se čovječanstvo provuče kroz Scile i Haribde, ipak sam bio uvjeren da svijet ne može dobro završiti, i to - u povijesnim razmjerima, pa moguće čak i unutar ograničenog ljudskog vijeka - relativno skoro.

Šezdesetih, u vrijeme hladnoratovske napetosti, kubanskih kriza, živio sam u strahu da bi neka greška sistema, ljudski propust, bahatost ili glupost mogli spržiti zemaljsku kuglu u trenu, onako kako je u najboljoj varijanti prikazano u filmu „Dr. Strangelove“. Početkom sedamdesetih je knjiga Rudija Supeka „Ova jedina zemlja“ došla na već postojeću bojazan da će ljudska vrsta nepopravljivo uništiti okoliš, pa time prerezati i granu na kojoj sama sjedi. Osamdesete su donijele bojazan nekakve orwellijanske završnice. Sve tri varijante su u najboljem slučaju vodile postapokalipstičnoj verziji „Mad Maxa“, a u najgorem temeljitom ili potpunom uništenju Planeta. Pojava nove bojazni nije uklanjala prethodne nego se samo akumulirala na njih. U skladu s tim sam povremeno osjećao grižnju savjesti što sam - ne pitajući ga - donio na svijet sina i ostavit ću ga da živi u svijetu koji neumitno hrli ususret propasti.

No u lipnju 2013. naletio sam na članak Miroslava Ambruša-Kiša koji je moj pesimizam dobrano prodrmao. (http://old.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/miroslav-ambrus-kis/5464-temeljni-bezuvjetno-zajamceni-prihod-sto-je-to ) To je bio moj prvi susret s idejom osnovnog, temeljnog, bazičnog zajamčenog, garantiranog osobnog dohotka, koje god riječi upotrebljavali da ga nazovemo. Prvo sam bio začuđen - kako jednostavno! Zatim zapanjen - kako dovitljivo! Bacio sam se na istraživanje po internetu da bih što više saznao o novoj zamisli. Uskoro sam bio oduševljen - kako djelotvorno! Uz informiranje teklo je i promišljanje, povezivao sam nova znanja sa svim što sam znao od ranije. Pesimizam se stubokom promijenio, ustuknuo pred optimizmom. To je rješenje!

Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće svjetskih ratova i revolucija, a završilo je kontrarevolucijom. Koliko god moje simpatije bile na strani revolucija, mora im se priznati velika mana - bile su nasilne. Bili su to pokušaji da se delikatne društvene operacije izvedu sjekirom. Postoji opravdanje: uvijek su bile iznuđene, očajnički revolt, nije preostalo ništa drugo. Zamisao garantiranog dohotka je po širini i dalekosežnosti promjena koje započinje također revolucionarna, zapravo Revolucija, ali nenasilnim sredstvima. Ona je skalpel koji je čovječanstvo trebalo i čekalo od početka povijesti. Danas mislim da će zamisao garantiranog temeljnog dohotka biti okosnica dvadeset i prvog stoljeća: javila se u početku, a do kraja stoljeća će se ostvariti. (Naravno, ukoliko ljudi ne unište svijet prije toga.)

Zamisao garantiranog dohotka toliko je superiorna svim ostalim konkurentskim projektima da je nezaustavljiva. U mnogim zemljama svijeta ona bi se već sutra mogla faktički ostvariti. Nakon što se ostvari u prvoj zemlji, širenje na ostale bit će samo pitanje (kratkog) vremena. Superiornost zamisli je tolika da je za njenu pobjedu dovoljno da svi ljudi saznaju za nju i razumiju je. Čim je razumiju, velika većina ljudi će je i prihvatiti.

Bez obzira na povijesne podjele na lijeve i desne ili suvremena svrstavanja, zamisao garantiranog dohotka daje novi kriterij koji uvelike prevladava sve dosadašnje. Bez obzira što znali ili smatrali o povijesti, simpatizirali partizane ili ustaše, vjerovali da je zemlja ravna ploča ili da horoskopi predskazuju budućnost, zagovarali zabranu pobačaja ili se oštro protivili zabrani, ubuduće je ljevica su oni koji razumiju zamisao garantiranog osnovnog dohotka i trude se da je ostvare, a desnica oni koji je ne razumiju, ne prihvaćaju i protive se.

Uvođenje garantiranog dohotka povećalo bi proizvodni potencijal svakog društva. Društvo koje već sad nije sposobno da ga uvede ubrzo bi postalo. Radna snaga bi bila jeftinija, motivacija za rad veća, otpuštanje nezadovoljavajućih radnika lakše i brže. Utopija? Samo zato jer se još nije ostvarilo, ali realna alternativa po tome što je ostvarivo.

Svojevremeno sam odlučio da se nikada više neću baviti politikom. Danas sam spreman promijeniti odluku kad bi se pojavila stranka s jednom jedinom točkom programa: ostvariti zajamčeni temeljni dohodak. Uvjeren sam da bi takva stranka, recimo u Hrvatskoj, učas hametice pomela sve ostale. Danas mi je žao što nisam imao dvanaestero djece da ih pošaljem kao apostole da se bore za svijet u kojem će biti vrijedno živjeti.










Post je objavljen 15.10.2019. u 00:47 sati.