Marketing
KUNDERA I ŠKVORECKY
U uvodnom govoru na tzv. „Majskom savjetovanju“ 1984-te rekao sam svašta, no jedna stavka zaslužuje pozornost kao ilustracija kako je cijelo savjetovanje odjeknuli u javnosti. Potreban nam je poduži citat, čak tri odlomka, da se ne bi moglo reći da je izvučeno iz konteksta:
Ali, neka Kundere! Neka Škvoreckoga! Dobro nam došli! No, s njima smo dobili i jedan gorak ideološki bombon, izvan svake rečenice koju su njih dvojica napisali. Ono što smo „popušili“ nisu dva talentirana pisca, nego poruka da talentirani pisac iz zemalja istočnog bloka (ili onih što ih na Zapadu ubrajaju u istočne, pa tako i nas) može uspjeti u svjetskim razmjerima samo ako prvo rogobatno buntovnički djeluje u svojoj zemlji, a potom nastavi karijeru kao disident.
Solženjicin je sišao s prvih stranica svjetske štampe, a praktički i nestao kao pisac, čim je oštricu svoje arhikonzervativne kritike uperio i na „zapadni raj“, pa se time prestao uklapati u spomenuti (poželjan) model. A koliki pisci istočnih zemalja, pa i u nas, imaju taj model pred očima, u tolikoj mjeri da vjeruju kako pristajanju uz njega može - reklamom, zaradom i još ponečim - nadomjestiti čak i nedostatak rada, pa i talenta!“
Rekli su mi da je cijeli moj govor izravno prenošen na televiziji, u televizijskim vijestima kroz cijeli dan je obilno izvještavano o njemu, nakon posljednjih tv-vijesti išla je posebna emisija u kojoj je govor reproduciran u cijelosti (pa tako i ovdje citirani dio). Narednog dana je u „Vjesniku“ i „Večernjem listu“ objavljen govor u cijelosti (pa tako i ovaj dio), a gotovo sve ozbiljne novine u Jugoslaviji su pisale o njemu. Dakle, tko je želio znati što sam rekao nije imao nikakvih problema saznati.
Zapravo, ako se pažljivo pročita ova tri odlomka, uopće nisam govorio o Kunderi i Škvoreckom nego, na njihovu primjeru, o (zlo)upotrebi pisaca u hladnoratovskom propagandnom nadmetanju.
Svejednako, nakon desetak dana je (u beogradskoj štampi !) krenula lavina optužbi da sam izjavio da su Kundera i Škvorecky loši pisci, da sam tražio da se njihove knjige zabrane i slično, a nekoliko dana nakon toga je većina ljudi u Zagrebu vjerovala u to i zgražala se, zlonamjerni da sam pokazao pravo lice, a dobronamjerni što mi bi. Da se nije tako dogodilo bilo bi nevjerojatno, da nije tragično bilo bi smiješno.
Da sam rekao da su loši pisci? Rekao sam: „Kundera je nesumnjivo veliki pisac“, „možda čak i jeste najveći“, „talentirani pisci“.
Da sam tražio da se njihove knjige zabrane? Rekao sam: „…neka Kundere! Neka Škvoreckoga! Dobro nam došli!“
Nekoliko pisaca, članova Društva književnika Hrvatske, čak i neki članovi Predsjedništva Društva, došli su užasnuti da tajnik Društva književnika može tako nešto izjaviti i zahtijevali da Društvo to oštro osudi i ogradi se od toga. Njih sam lako učas utišao davši im da pročitaju stenogram onoga što sam zaista rekao. Ipak, nikome nije palo na pamet da bi Društvo moglo stati u obranu svog tajnika koji je izvrgnut javnoj objedi.
Kako je sve to uopće moguće?
Lako, vrlo lako, lakše nego bi rekli. Dio odgovora je vidljiv iz nedavne reakcije mog dobrog prijatelja Kreše Zimonića na jedan od prethodnih tekstova na temu koju upravo rasplićem. Dosadno, rekao je Krešo, dosadno, ne zanima ga koliko je dosadno. Bacio je pogled, zaključio da je dosadno i zapamtio kao takvo. Kad mu je bilo dosadno, mora da je pogledao samo površno. Tako je vjerojatno velik broj ljudi vidio moje istupanje na televiziji, čim je nekakvo političko istupanje - mora da je dosadno, slušali na jedno uho unutra-na drugo van, eventualno zapamtili da sam spomenuo Kunderu i Škvoreckog, ali što - to bi bilo previše očekivati. Teško i da je netko govore u novinama pažljivo pročitao. Kad je mom dobrom prijatelju dosadno čitati što napišem, kako li je tek onima koje ni najmanje ne zanimam, kojima sam antipatičan ili im idem na živce?! Kad su nekoliko dana kasnije čuli da se o tome govori, sve im je zvučalo uvjerljivo. Što bi se na partijskom skupu govorilo o Kunderi i Škvoreckom, nego da ih se napada? Mora da sam ih napadao… Vidjeli su na televiziji svojim očima i čuli vlastitim ušima!
Poslao sam ispravku u nekoliko novina koje su objavile izmišljotinu koju su bili obavezni objaviti po tada važećem zakonu o „ispravku pogrešnog navoda“ i u skladu s dobrim odgojem i poštenim novinarstvom, ali nisu, pa sam prestao slati ispravke novinama koje su laž kasnije ponavljale, a nisam ni mogao ići po Zagrebu i pokazivati stenogram govora svakome tko je širio glasinu, tim više što su je ljudi najčešće prenosili iza mojih leđa, a kad sam naišao znakovito su ušutili.
Upravo prije neki dan pročitao sam drugu knjigu tetralogije Elene Ferrante „Genijalna prijateljica“ i našao na rečenicu koja dobro opisuje taj mehanizam: „…s druge strane zvučalo je tako uvjerljivo i tako umirujuće da je Lila kod mene da je to odmah postalo sigurna činjenica.“
Najnevjerojatniji mi je bio slučaj književnika, člana Društva književnika, koji je revoltirano upao u moj ured i u pravedničkom gnjevu provokativno me napao zbog mog skandaloznog napada na književne veličine. Učas sam ga ušutkao gurnuvši mu pod nos stenogram govora da je podvio rep i skrušeno izišao. Otprilike pet minuta kasnije i sedamnaest metara dalje, za šankom Kluba Društva književnika, zatekao sam ga kako polupijanoj okupljenoj družini grmi jedno te isto s čim mi je upao. Pa kako? Reklo bi se da mu je bilo mnogo prijatnije galamiti s onim što je nailazilo na opće odobravanje, nego da me brani i suoči se sa snažnim negodovanjem. Presjekao sam ga opalivši mu pred svima šamarčinu, ali to nije pomoglo da se glasine zaustave nego je samo doprinijelo da izbijem na loš glas kao rabijatni tip.
Ipak sam u svemu doživio i jedno osobno zadovoljstvo. Otprilike tri tjedna, najviše mjesec dana nakon „Majskog savjetovanja“ objavljeno je da je Nobelovu nagradu za književnost te godine dobio Jaroslav Seifert, češki pjesnik. Njemu je desetak ili dvadesetak godina ranije u Jugoslaviji izašao prijevod jedne knjižice pjesmica i osim ponekih profesora na slavističkim katedrama nitko nije ni čuo za njega prije nego je oglašen slavodobitnikom. Meni je to došlo kao naručeno. Nije moglo biti jače potvrde mojih riječi „Mora da u Čehoslovačkoj još i danas živi barem jedan pisac koji im može stati uz bok, ali na žalost mi za to ne znamo“. Nekoliko puta dnevno prešao sam hodnik od službenih prostorija Društva književnika do Kluba književnika gdje su se izmjenjivali kružoci raznih književničkih spadala i podbadao ih: „Kako ste, stručnjaci za Seiferta?!“
Ošamareni književnik je nekoliko sedmica nakon incidenta objavio u „Večernjem listu“ novinsku priču, više parabolu, o mladom štakoru koji se uvali ljudima u kuću, ne da se istjerati, a kad ga se satjera u ugao postane agresivan i opasan. Tako sam ušao u književnost i kao literarni lik.
Nisam još stigao pročitati nedavno objavljenu knjigu "Infostorms" („Informacijska oluja“), ali sam čuo da Vincent F. Hendricks i Pelle G. Hansen govore o tome kako je većini ljudi jedan od najvažnijih razloga da povjeruju u nešto ako većina drugih ljudi već vjeruje u to, bez obzira koliko je točno. To je u skladu s narodnom mudrošću „Vrag sere na veliki kup“ i receptom nacističke propagande „Tisuću puta ponovljena laž postaje istina“. Kleveta da sam na partijskom skupu ocrnjivao Kunderu i Škovoreckog nikada nije opovrgnuta na način kako je stvorena, nego je vremenom naprosto ispala iz opticaja, ali nije zaboravljena. I do danas se povremeno javi poneki mudrijaš koji je odnekud iskopa i pokuša me s njom zaskočiti, no kako je sve to - uključujući i mene - postalo za širu javnost beznačajno i nezanimljivo, više se ni ne trudim da ga razuvjerim ili zbog bilo koga opovrgavam.
Moguće je također da je Savez komunista Jugoslavije 1984. godine u javnom mnijenju već tako slabo ili loše kotirao da je bilo što da je napravio bilo prihvaćano slabo ili bilo lako izvitoperiti u nešto loše. Nažalost, nije bilo drugog puta da se pokuša zaustaviti nailazeća kataklizma, osim kroz njega. Čak ni do danas, retroaktivno, nisam se dosjetio ičega drugoga što bi tada bilo prihvatljivo i iole izvedivo.
Post je objavljen 02.10.2019. u 10:30 sati.