|
POVIJESNO U PORODIČNOM Prije više godina, možda i više od deset, zazvonio je fiksni telefon u stanu. Nepoznati glas predstavio se nepoznatim imenom. Da li mi je poznat pokojni odvjetnik Iko Šušnjar iz Sarajeva? Znam za njega, bio je brat mog djeda. Preminuo je prije nego sam se rodio. Da, to je taj! Nepoznati je krenuo objašnjavati: povjesničar je. Radi na zagrebačkom filozofskom fakultetu ili nekom povijesnom institutu, više bih rekao da je prvo, ali ne sjećam se točno jer je davno bilo. Nedavno se vratio iz Moskve gdje je prekapao po povijesnim arhivima. Među starim papirima pronašao je trag da se djedov brat za vrijeme Oktobarske revolucije družio s Trockim, da su razgovarali i dopisivali se. Znam li išta o tome? Kako je mene pronašao? Po povratku je potražio Ikin grob u Sarajevu. Pokopan je u porodičnoj grobnici, a ja sam te godine iz Zagreba platio grobarinu poštanskom doznakom.  Zanimljiv je i izuzetan bio taj Iko, punim imenom Ivan. Bio je najstariji od četvero braće i dvije sestre. Iako su bili hercegovačka sirotinja, te su drugi i treći brat otišli trbuhom za kruhom u Kaliforniju, Iko je uspio završiti gimnaziju u Sarajevu, pravni fakultet u Zagrebu, te doktorirati u Pragu. Definitivno je bio najobrazovaniji od svih mojih predaka u majčinoj lozi, jedini pravi intelektualac. Imam dokument da je u Rusiji bio oficir u vojnoj miliciji i dobio nekakvo njihovo odlikovanje. Petnaestak godina kasnije je od kralja Aleksandra Karađorđevića dobio i najviše jugoslavensko odlikovanje, „Orden Svetog Save“. (Na primjer, isti orden su dobili, između ostalih, August Lumiere, izumitelj kinematografije i Nikola Tesla.) Iko je vodio odvjetničku praksu u Sarajevu, ali je bio i politički aktivan. Pisao je članke za novine, te bio u vodstvu hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Godine 1930., sredinom svojih tridesetih godina, pronađen je mrtav pod danas nejasnim okolnostima. Nije bilo poznato da ima problema sa zdravljem, bio je u najboljim godinama, njegova smrt bila je prvenstveno iznenađenje. Imao je običaj držati uz uzglavlje vrč s mlijekom. Po jednoj verziji mlijeko je bilo pokvareno, po drugoj otrovano. Po jednoj verziji otrovali su ga politički protivnici, po drugoj je u pozadini svega bila neka strastvena i dramatična ljubavna intriga. Živio je intenzivno, nije se stigao skučiti i smiriti, oženiti ni ostaviti djecu. Intrigantno, našli su ga mrtvog točno deset dana nakon što mu je kralj dodijelio odlikovanje. Djed najstarijeg brata do kraja života nije prežalio, a i za baku je šogorov odlazak bio nenadoknadiv gubitak. Nepoznati povjesničar je zvučao oduševljen da čuvam dnevnik iz Rusije, neke dokumente, fotografije, zabilješke... čak čuvam Ikin cilindar i pišem na pisaćem stolu kojeg je dao izraditi za kancelariju. Čovjek je zvučao toliko zainteresirano i obradovano da se nisam potrudio zapisati ni zapamtiti kako se zvao. Bio sam uvjeren da će se uskoro javiti. Prevario sam se. Tko zna da li mu se nešto dogodilo, da li se predomislio, krenuo istraživati nešto drugo…? Pojma nemam. Znao sam za pokojnog djedovog brata oduvijek, ali sam se temeljitije zainteresirao za njega tek otprilike pola stoljeća nakon njegove smrti. Prvo što sam otkrio bilo je da se nitko od porodice i decenijskih porodičnih prijatelja nije sjećao što je pisao. Sjećali su se da je objavljivao u nekim novinama, ali se nisu mogli sjetiti kojima, da li sarajevskim, zagrebačkim ili beogradskim. Nije ostao sačuvan ni jedan njegov objavljeni članak, samo nekoliko zabilješki i skica za govore i tekstove. Drugo, moj djed je smatrao da je Iko bio daleko najpametniji od svih Šušnjara. Najstariji brat je, već kao odvjetnik, pomogao najmlađem da završi trgovačku školu. Djed mu je bio vječno zahvalan, bili su izuzetno prisnim odnosima, djed ga je praktički obožavao. Pri tome je djed bio tipični Hercegovac, ponosio se da je Hrvat, a Jugoslavija mu nije bilo po volji. Iko je također smatrao da je dobar Hrvat, ali je ideja jugoslavenstva bila kod njega pomirena s tim, isto kao i sklonosti zamislima Oktobarske revolucije. Bilo je razloga da ga otruju politički i ideološki protivnici, kako da nije, ali upravo suprotni onima koje je djed sumnjičio. Uostalom, djedov intelektualni, idejni, svjetonazorski uzor je propovijedao i zagovarao upravo suprotno od onoga u što je djed vjerovao, a takve nelogičnosti i kontradikcije bile su djedu nešto sasvim uobičajeno s čim je bez muke živio. Idealno za kavansko politiziranje što je bila djedova omiljena aktivnost. Pišući ovu zabilješku za pisaćim stolom koji sam naslijedio od pokojnog sarajevskog advokata i intelektualnog prethodnika, pala mi je na pamet misao koja me je neznano kako mimoišla kroz cijelih pola stoljeća. Pored pisaćeg stola sačuvali smo većinu kancelarijskog namještaja: stelažu za knjige, vitrinu za spise i dokumente, uredski ormar… a uz to i namještaj spavaće sobe: krevet na kojem je umro, noćni ormarić, trokrilni ormar s ogledalom za odjeću… Kako je bio imućan, Iko je namještaj naručio s posebnim zahtjevima. Kako je bio oniži, krevet je napravljen po njegovoj mjeri, neuobičajeno kratak. Ili se često selio ili se planirao seliti pa je namještaj izrađen od neuobičajeno laganog, ali čvrstog drveta, a kabasti, glomazni komadi kao trokrilni ormar napravljeni su gotovo ingeniozno originalnim rješenjima da se mogu lagano rastaviti u lako prenosive komade i jednako lako ponovo sastaviti. Pomisao koja me je zgromila pišući gornje retke vrlo je jednostavna: u ono vrijeme bio je čest slučaj da pisaći stolovi imaju tajne pretince. Kad se već uložilo toliko truda da se izradi jedinstveni namještaj bilo bi nimalo iznenađujuće da pisaći stol skriva neku tajnu. Nikada mi nije palo na pamet provjeriti, a danas je već prekasno… Idem popiti uobičajenu šalicu mlijeka prije spavanja, pa bih se sutra mogao tome posvetiti. |
|
ODVAGIVANJE Poznati su mi svi moji neposredni preci od kraja devetnaestog stoljeća s majčine i s očeve strane, to je porodično stablo kroz sto i pedeset godina, sve njihove sestre i braća, bračni partneri i njihova djeca, to je stotinjak ljudi. Kroz tih sto i pedeset godina dogodila su se dva svjetska i jedan lokalni rat, nekakve bune, aneksije i demonstracije, a od svih predaka jedino je jedan djedov brat - Ivan zvani Iko Šušnjar - učestvovao u tako nečemu. Bio je daleko najobrazovaniji od svih, doktorirao pravo u Pragu, uvojačilo ga za oficira u austrougarskoj vojsci, bio je zarobljen u Rusiji, družio se sa Trockim za vrijeme Oktobarske revolucije (čuvam njegov rukom pisani dnevnik), prišao dobrovoljačkom jugoslavenskom odredu i završio život kao odvjetnik u Sarajevu. Po svemu što se zna nimalo se nije iskazao kao ratnik. Srećom kroz tih sto i pedeset godina nitko od predaka nije ni stradao kao žrtva rata, nijedan ubijen, nijedan ranjen. Za moju porodicu se može reći da smo čistokrvni hrvatski pacifisti.  Djed je kao predratni bogati poduzetnik, pripadnik klase koja je pretrpjela historijski brodolom, ipak uspio zadržati stan u kući na Tuškancu, pa smo živjeli u susjedstvu komunističkih ministara, partijskih funkcionara, prvoboraca, visokih oficira, diplomata i moćnih direktora. Družio sam se s njihovom djecom, zalazio im u kuće, i njih sam osobno poznavao. Kao djeca igrali smo se rata: kauboja i Indijanaca, partizana i Nijemaca. U školi smo učili o povijesti, imali smo udžbenike povijesti, o povijesti se govorilo na školskim priredbama, sa školom smo išli gledati partizanske filmove, povremeno su gostovali stari partizani i pričali dječici kako su ratovali… Povijest sam volio, ali su mi priredbe bile smiješne koliko god nastojale biti svečane, partizanski filmovi bili su mi nezanimljivi prema vesternima i znanstvenom fantastikom, gostovanja starih partizana bila su dosadna, naivna i neuvjerljiva… Pri tome, bilo je nemoguće ne zamijetiti da se službeno prihvaćena verzija povijesti uvelike razlikuje od one koju sam čuo u djedovoj kući. Došlo je vrijeme da se te dvije verzije istine usporede, odvagnu, da se prihvati jedna od njih ili neka treća. Koliko god se te dvije verzije razlikovale, bilo je među njima i sličnosti: „ustaška strana“ gotovo uopće nije spominjala ono o čemu je pričala „partizanska strana“ i obrnuto. Obje strane su nešto prešućivale. „Ustaška strana“ je pri tome masovno pretjerivala i izmišljala, a „partizanska“ idealizirala, pojednostavljivala i glorificirala. Razlike su bile značajnije. „Ustaška strana“ je bezrezervno bila za kapitalizam, a socijalizam i komunizam su za njih bili najgore zlo na svijetu. „Partizanska strana“ je odlučno bila za socijalizam i komunizam, a kapitalizam je bio zlo kojeg su se riješili. „Ustaška strana“ je prema sebi bila isključivo obranaška, racionalizatorska i apologetska; „partizanska“ je bila kritična prema sebi, svojim ranijim potezima, raspravljali su što su napravili krivo i što su mogli bolje. „Ustaška strana“ je prema protivnicima uvelike pretjeravala, za njih su partizani i komunisti bili krvoloci i maltene djecojedi; „partizanska strana“ je protivnike pretjerano uvažavala, zanemarivala je ili nije znala koliko je većina onih na „ustaškoj strani“ primitivna, neobrazovana i naivna. Naposljetku, „partizanska strana“ je željela ostvariti bolji svijet, a proustaška stremljenja su bila koliko nerealna toliko i štetna, čak nakaradna, zločinačka i monstruozna. Sve u svemu, „ustaška istina“ bila u nekim pojedinostima točna, no uglavnom i u suštini izmišljotina i laž. „Partizanska istina“ bila je kadikad nedorečena, nedostatna, ali uglavnom točna i u suštini pouzdana. Kako je bilo na početku, tako je uglavnom i danas. Onaj tko povjeruje sisačkom biskupu Košiću od toga da se na bleiburškom polju saveznicima predala ikakva vojska (saveznici su odbili imati ikakva posla s ustašama koji su im se željeli predati) i toga da se predala hrvatska vojska (hrvatska vojska su bili partizani, a ustaše hrvatski izdajice i izrodi), preko toga da je ondje bilo pola milijuna ljudi od čega dvjesto tisuća vojnika, a ostatak raznorazni civili, do bilo čega što je ustvrdio u najnovijoj propovijedi može biti samo neobrazovan, neinformiran, glup i naivan. Onaj tko je protiv antifašizma može biti samo zao i zlonamjeran, u najboljem slučaju zaveden, opako indoktriniran, nahuckan/napujdan ili zatupljen; zločinac, suradnik zločinaca ili pristaša zločinaca, u najboljem slučaju idiot ili ignorant. Ne znam tko će i kakvi će biti moji nasljednici, koliko će ih biti. Nadam se da će uspjeti nastaviti porodičnu tradiciju. Uvjet za to je da uspiju odoljeti jeftinim demagozima i da misle svojom glavom. |
|
CRNI SIN „Redakcija Andersen“, osebujna škola novinarstva za mladež pri Školskom radiju (kasnije Školskom radiju i televiziji) u koju sam se uključio s dvanaest godina nije bila samo aktivnost kroz koju su se otkrivalo i širilo saznanja o svijetu, nego i druženje kroz koje su se stjecali prijatelji. Tome je posebno doprinosilo što se sve zarađeno sakupljalo na zajedničkom računu, pa je grupa od četrdesetak djece svakog ljeta odlazila sa šatorima mjesec dana na more, što je bio ne samo dobar provod nego i značajna karika u sazrijevanju i osamostaljivanju od obitelji. Moje prvo takvo ljetovanje bilo je 1962. u Prigradici na Korčuli. Najbolji prijatelj u „Andersenu“ godinama mi je bio Mladen Grbić, zvani Braco, a uz nas je bila i njegova malko starija sestra Gordana u koju sam se nekoliko godina kasnije, kad je došlo vrijeme za to, beznadno zatelebao i dvije-tri sezone pisao uglavnom tužne ljubavne pjesme, no koliko god da ih je bilo nijedna nije dostigla Jesenjinove stihove „…još pamtim taj lik i taj glas. U to smo doba voljeli svi, a malo su voljeli nas.“ Grbići su stanovali na petom katu zgrade u Gajevoj ulici u blizini Trga Republike, pa kako sam ondje gotovo svakodnevno prolazio, vrlo često sam svraćao i do njih. Svraćao sam i kad mi je trebalo samo na zahod, popiti čašu vode ili nakratko predahnuti, a njihova mama Nada me je znala nahraniti dok smo čekali da se tkogod od njene djece pojavi da me preuzme. Mama Nada je bila značajna ličnost u odrastanju jer je bila jedna od rijetkih roditelja koja je bez okolišanja znala provesti sate u strastvenim diskusijama s prijateljima njezine djece, pojedinačno ili grupno, pri čemu su se iznosili, razjašnjavali, konfrontirali ili brusili generacijski stavovi. Pitanja su bila značajna za ono vrijeme i za pubertetlije: traperice ili uobičajene hlače? Koliko duga muška kosa? Hipiji ili skojevci? Koliko su značajne školske ocijene? U koje doba navečer se maloljetnici trebaju vratiti u roditeljske domove? U živom sjećanju su mi situacije i atmosfere kad pet-šest nas mlađarije ili više (Iskra, Lidija, Braco, Dean, ja, Gordana…) sjedimo u velikoj sobi s teta Nadom, vani se spušta večer, ali smo toliko uneseni u raspravu da ni ne palimo svjetlo dok pada mrak i dugo ostajemo tako odjednom slobodniji za iznošenje bilo kojih argumenata jer smo pokriveni plaštem nevidljivosti. O, da: raspravljalo se i o seksu i o ljubavi i svemu i svačemu, bez dlake na jeziku i ikakvih opterećenja. Glava porodice bio je Čedo Grbić, partizanski prvoborac i službeni narodni heroj, u ono vrijeme poznat i značajan političar. Nas mladež sve to nije ništa posebno impresioniralo i primali smo ga u društvo kao ravnopravnog sugovornika, a danas mi se čini da je i njemu dobro dolazilo za mentalnu ravnotežu i poboljšanje raspoloženja da ga povremeno u vlastitom domu dočeka banda poluhipija naoštrenih za nadmudrivanje. Jedan od događaja iz tog vremena povukao je za sobom dugotrajnije posljedice. Jednoga sam dana zatekao cijelu porodicu Grbić okupljene oko kuhinjskog stola i zgranute.  Kutija je do ruba bila popunjena raznovrsnim različitim malim paketićima. Odrasli, mama Nada i tata Čedo su se ukočili, a mi djeca krenuli gledati što je to. Otvorili smo prvi paketić - unutra je bio nekakav balon. I u drugome je bio balon, i u trećemu. Pokušali smo napuhati balone, slabo su se napuhavali, okus je bio odbojan. Teti Nadi je bilo neugodno i nije znala kako bi se držala, stric Čedo se smijuckao. Onda nam je palo na pamet da odnesemo jedan u kupaonicu i napunimo ga vodom. Odšarafili smo špricalicu s ručnog tuša i cijev utaknuli izravno u balon. Nevjerojatno koliko vode je moglo stati u njega prije nego je pukao! Balon se rastegnuo preko trećine dna kade, nije ga se moglo nikako više odlijepiti od podloge, ali se i dalje rastezao poput ničega ranije viđenoga. Onda smo zaključili da ga se ne smije prepuniti, pa smo sljedeći napunili do veličine dinje, iznijeli na kuhinjski balkon i bacili u dvorište između kuća. Dolje - prasak! Vodena bomba! Lansirali smo više takvih projektila prije nego su odrasli uzeli kutiju i pohranili je na vrh jednog od visećih ormarića. Kasnije smo se u još nekoliko navrata, kad roditelja nije bilo kod kuće, zabavili bacanjem vodenih bombi s kuhinjskog balkona u dvorište, no kako smo ipak bili mladi novinari, znatiželjni i pronicljivi, uskoro smo dokučili pravu namjenu zbunjujućih balona. Ne znam je li istina da je ime tvornice, RIS, bilo skraćenica za „razonoda i sport“; mala pakovanja sadržavala su jedan do nekoliko prezervativa, kondoma, higijenskih gumica, zaštitnih gumica, a narod ih je zvao – po imenu tvornice – i risovi, te golduni ili dukati po jednom posebnom, upadljivom okruglom, pozlaćenom pakiranju koje je nalikovalo zlatnicima. RIS-ovi proizvodi bili su traženi i cijenjeni u svim zemljama Istočne Evrope i Sovjetskom savezu jer je to bila jedina tvornica čiji su proizvodi dopirali u te dijelove svijeta. Za sadržaj kutije koju su Grbići držali na zidnom ormariću u kuhinji na crnom tržištu u Moskvi se vjerojatno moglo zaraditi dovoljno da se u dućanu kupi novi „moskvić“. Pravu vrijednost kutije u kuhinji spoznali smo, barem ja, nekoliko godina kasnije. Prezervativi su se mogli kupiti u apotekama i na ponekom novinskom kiosku; i jedni i drugi prestajali su s radom u osam navečer. Što ako u devet navečer, deset ili jedanaest shvatiš da ti je tako nešto neophodno potrebno? Prolazeći jedne večeri nakon čage u Tucmanu Gajevom držeći se za ruke s nekom curicom, prolazeći pored kuće u kojoj su stanovali Grbići, iznenada mi je sijevnulo. „Pričekaj trenutak!“, rekao sam djevojci, utrčao u kuću, uskočio u lift, popeo se na treći kat, projurio pored teta Nade koja je otvorila ulazna vrata stana u kuhinju, skočio na stolicu, nadigao poklopac kartonske kutije na ormariću, zagrabio pregršt manjih pakiranja, strpao u džep i protrčao pored domaćice još na otvorenim vratima profufljavši nešto u prolazu, te se stuštio niz stepenište zabrinut da onoj zbog koje sam jurio nije dojadilo čekanje, te je otišla. Sljedeći put u posjeti kod Grbića izvinuo sam se teta Nadi zbog nenajavljenog prepada, ali je ona bila blagonaklona i nisam morao ništa posebno objašnjavati. Ubuduće sam se nastojao snabdjeti unaprijed, na vrijeme, jer je kod Grbića em bilo besplatno, em me je pošteđivalo neugodnih scena da kao dugokosi dripac objašnjavam što mi treba nepoznatim apotekarima ili invalidima u novinskim kioscima. Tako se ustalilo da sam za dulje razdoblje bio glavni, ako ne i jedini korisnik blaga iz kuhinje, premda danas mogu priznati da ih se više uništilo u premetanju po džepovima jer sam u beskonačnom mladenačkom optimizmu uvijek nosio jedan uza se nego ih se iskoristilo u njihovoj pravoj namjeni. Jedne večeri sam se s nekom vršnjakinjom klatario centrom grada nakon što je već debelo pao mrak. Grlili smo se i ljubakali, povremeno se sklanjajući u uglove mračnih haustora sve dok nismo došli do zgrade u Gajevoj u kojoj su stanovali Grbići. Znao sam trik kako otvoriti kućna vrata s bilo kakvim ključem, pa smo se uvukli u mračnu vežu. No i ondje je postojala opasnost da bi mogao naići netko od stanara. Ne razmišljajući odviše zašli smo dublje prema stepeništu. Kod lifta se moglo stubama desno gore prema katovima ili lijevo dolje prema podrumu. Odabrali smo drugi put računajući da ljeti navečer nema nikoga tko bi se spuštao u podrum. Slabo svjetlo koje je dopiralo s ulice bivalo je osjetno slabije sa svakim korakom naniže. Već prije posljednje stepenice našli smo se u potpunom, apsolutnom, neporoznom crnilu. Nismo se zamarali tražiti svjetlo. Sjeli smo na kraj stubišta i u sljedećem trenutku više nismo znali što nas je snašlo. One koji su zaboravili valja podsjetiti, a one koji ne znaju podučiti da su u vrijeme kad su minisuknje bile najpopularnije mnoge djevojke istovremeno hodale i bez grudnjaka ispod košulja, bluza ili majica, a da su dvoje raspomamljenih starijih maloljetnika razorna elementarna sila. Valjali smo se po podu, sudarali s nekom kramom, odgurivali od nekakvih sanduka, okretali preko vreća i hrpa nečega, pokušavali osoviti na noge i pridržavali za nekakve cijevi… sve dok mi kroz najgoru izbezumljenost nije prodrlo saznanje da nam je za nastavak hitno nešto nužno potrebno. Odmaknuo sam furiju, protresao je da se zaustavi, rekao joj: „Pričekaj! Odmah se vraćam!“ i odjurio ne čekajući odgovor. Samo sam protrčao pored ulaza u dizalo u prizemlju. Nisam imao vremena pozvati kabinu, čekati da se spusti, pa se polako uspinjati. Potrčao sam uz stepenice sve preskačući dvije ili tri stube. Na petom katu sam ne misleći koje je vrijeme nalegao na zvono. Prepoznao sam po zvuku korake koji su se približavali s druge strane. Teta Nada. Otvorila je vrata i zapanjeno ustuknula. Protrčao sam pored nje prema kuhinji, privukao stolicu uz ormar, skočio na sjedište, ispružio se da dohvatim čarobnu kutiju na ormariću, nadigao poklopac i zahvatio nekoliko paketića iz unutrašnjosti. Tek u povratku pogledao sam se u prolazu u jedno od ogledala u hodniku i zamalo su mi se noge posjekle. Izgledao sam gore od dimnjačara! Odjeća mi je bila potpuno crna s povremenim bijelim mrljama od naslanjanja i trljanja po bijelo okrečenom podrumskom zidu. Lice je izgledalo otprilike kao onom liku u prvom zvučnom filmu, „Jazz pjevač“, koji nagaravljenih obraza i čela pastom za cipele glumi crnca. I raščupana kosa je bila potpuno crna, samo su se bjeloočnice bjelasale. Teta Nada nije pala u nesvijest, počela vrištati ili slično vjerojatno zahvaljujući tome što je ipak bila višegodišnja partizanka, a iako sam bio potpuno neprepoznatljiv mora da joj je odmah sijevnulo da to ne može biti nitko drugi nego ja. Meni je istog časa bilo jasno odakle to crnilo kao da sam se umotao u mrak i ponio ga sa sobom – ono po čemu smo se uskovitlani strašću valjali bila je gomila ugljena, crnoga, masnoga i prašnoga. Treba li se čuditi što se danas ne sjećam kako je epizoda završila, što se dalje zbivalo? Ipak je od tada proteklo pola stoljeća. Moram požuriti zapisati ono čega se sjećam dok se još ičega sjećam, dok još mogu zapisati, pa čak i ono čega se više ne sjećam, što mogu samo pretpostaviti. Ne vjerujem da sam s ocrnjenom nakon što sam se vratio s upozorenjem kako izgledamo završio što smo započeli. Kako smo se takvi vratili kućama, prošli kroz grad? Najvjerojatnije smo se skrušeno popeli Grbićima i kod njih upristojili koliko je bilo moguće. Taj rasplet mogu lako zamisliti, a ništa drugo mi ne pada na pamet. Vjerojatno nam je teta Nada dala neku Gordaninu i Mladenovu odjeću, a našu bacila ili u prljavi veš ili u smeće ili smo je takvu ponijeli u nekakvim vrećicama kući. Obzirom na taj događaj, kada bi mi se kasnije teta Nada u razgovoru obraćala s „crni sine“ bilo je to više nego stilska figura, više podsjećanje na to kakvog me je ona vidjela. Ubrzo nakon toga naletio sam na djevojku s kojom sam se ozbiljno spanđao i veza je potrajala nekoliko godina. Ona je od samog početka počela koristiti pilule i potreba za mehaničkom kontracepcijom je do daljnjega nestala, a neiscrpnu kutiju na vrhu ormara u kuhinji u Gajevoj prekrili su ružmarin, snjegovi i šaš. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
