Marketing
pacifistička porodica
ODVAGIVANJE
Poznati su mi svi moji neposredni preci od kraja devetnaestog stoljeća s majčine i s očeve strane, to je porodično stablo kroz sto i pedeset godina, sve njihove sestre i braća, bračni partneri i njihova djeca, to je stotinjak ljudi.
Kroz tih sto i pedeset godina dogodila su se dva svjetska i jedan lokalni rat, nekakve bune, aneksije i demonstracije, a od svih predaka jedino je jedan djedov brat - Ivan zvani Iko Šušnjar - učestvovao u tako nečemu. Bio je daleko najobrazovaniji od svih, doktorirao pravo u Pragu, uvojačilo ga za oficira u austrougarskoj vojsci, bio je zarobljen u Rusiji, družio se sa Trockim za vrijeme Oktobarske revolucije (čuvam njegov rukom pisani dnevnik), prišao dobrovoljačkom jugoslavenskom odredu i završio život kao odvjetnik u Sarajevu. Po svemu što se zna nimalo se nije iskazao kao ratnik. Srećom kroz tih sto i pedeset godina nitko od predaka nije ni stradao kao žrtva rata, nijedan ubijen, nijedan ranjen. Za moju porodicu se može reći da smo čistokrvni hrvatski pacifisti.
Djed je kao predratni bogati poduzetnik, pripadnik klase koja je pretrpjela historijski brodolom, ipak uspio zadržati stan u kući na Tuškancu, pa smo živjeli u susjedstvu komunističkih ministara, partijskih funkcionara, prvoboraca, visokih oficira, diplomata i moćnih direktora. Družio sam se s njihovom djecom, zalazio im u kuće, i njih sam osobno poznavao.
Kao djeca igrali smo se rata: kauboja i Indijanaca, partizana i Nijemaca. U školi smo učili o povijesti, imali smo udžbenike povijesti, o povijesti se govorilo na školskim priredbama, sa školom smo išli gledati partizanske filmove, povremeno su gostovali stari partizani i pričali dječici kako su ratovali… Povijest sam volio, ali su mi priredbe bile smiješne koliko god nastojale biti svečane, partizanski filmovi bili su mi nezanimljivi prema vesternima i znanstvenom fantastikom, gostovanja starih partizana bila su dosadna, naivna i neuvjerljiva… Pri tome, bilo je nemoguće ne zamijetiti da se službeno prihvaćena verzija povijesti uvelike razlikuje od one koju sam čuo u djedovoj kući.
Došlo je vrijeme da se te dvije verzije istine usporede, odvagnu, da se prihvati jedna od njih ili neka treća.
Koliko god se te dvije verzije razlikovale, bilo je među njima i sličnosti: „ustaška strana“ gotovo uopće nije spominjala ono o čemu je pričala „partizanska strana“ i obrnuto. Obje strane su nešto prešućivale. „Ustaška strana“ je pri tome masovno pretjerivala i izmišljala, a „partizanska“ idealizirala, pojednostavljivala i glorificirala.
Razlike su bile značajnije. „Ustaška strana“ je bezrezervno bila za kapitalizam, a socijalizam i komunizam su za njih bili najgore zlo na svijetu. „Partizanska strana“ je odlučno bila za socijalizam i komunizam, a kapitalizam je bio zlo kojeg su se riješili. „Ustaška strana“ je prema sebi bila isključivo obranaška, racionalizatorska i apologetska; „partizanska“ je bila kritična prema sebi, svojim ranijim potezima, raspravljali su što su napravili krivo i što su mogli bolje. „Ustaška strana“ je prema protivnicima uvelike pretjeravala, za njih su partizani i komunisti bili krvoloci i maltene djecojedi; „partizanska strana“ je protivnike pretjerano uvažavala, zanemarivala je ili nije znala koliko je većina onih na „ustaškoj strani“ primitivna, neobrazovana i naivna. Naposljetku, „partizanska strana“ je željela ostvariti bolji svijet, a proustaška stremljenja su bila koliko nerealna toliko i štetna, čak nakaradna, zločinačka i monstruozna.
Sve u svemu, „ustaška istina“ bila u nekim pojedinostima točna, no uglavnom i u suštini izmišljotina i laž. „Partizanska istina“ bila je kadikad nedorečena, nedostatna, ali uglavnom točna i u suštini pouzdana.
Kako je bilo na početku, tako je uglavnom i danas.
Onaj tko povjeruje sisačkom biskupu Košiću od toga da se na bleiburškom polju saveznicima predala ikakva vojska (saveznici su odbili imati ikakva posla s ustašama koji su im se željeli predati) i toga da se predala hrvatska vojska (hrvatska vojska su bili partizani, a ustaše hrvatski izdajice i izrodi), preko toga da je ondje bilo pola milijuna ljudi od čega dvjesto tisuća vojnika, a ostatak raznorazni civili, do bilo čega što je ustvrdio u najnovijoj propovijedi može biti samo neobrazovan, neinformiran, glup i naivan.
Onaj tko je protiv antifašizma može biti samo zao i zlonamjeran, u najboljem slučaju zaveden, opako indoktriniran, nahuckan/napujdan ili zatupljen; zločinac, suradnik zločinaca ili pristaša zločinaca, u najboljem slučaju idiot ili ignorant.
Ne znam tko će i kakvi će biti moji nasljednici, koliko će ih biti. Nadam se da će uspjeti nastaviti porodičnu tradiciju. Uvjet za to je da uspiju odoljeti jeftinim demagozima i da misle svojom glavom.
Post je objavljen 18.05.2020. u 05:15 sati.