Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

blago iz kuhinje



CRNI SIN


Redakcija Andersen“, osebujna škola novinarstva za mladež pri Školskom radiju (kasnije Školskom radiju i televiziji) u koju sam se uključio s dvanaest godina nije bila samo aktivnost kroz koju su se otkrivalo i širilo saznanja o svijetu, nego i druženje kroz koje su se stjecali prijatelji. Tome je posebno doprinosilo što se sve zarađeno sakupljalo na zajedničkom računu, pa je grupa od četrdesetak djece svakog ljeta odlazila sa šatorima mjesec dana na more, što je bio ne samo dobar provod nego i značajna karika u sazrijevanju i osamostaljivanju od obitelji. Moje prvo takvo ljetovanje bilo je 1962. u Prigradici na Korčuli.

Najbolji prijatelj u „Andersenu“ godinama mi je bio Mladen Grbić, zvani Braco, a uz nas je bila i njegova malko starija sestra Gordana u koju sam se nekoliko godina kasnije, kad je došlo vrijeme za to, beznadno zatelebao i dvije-tri sezone pisao uglavnom tužne ljubavne pjesme, no koliko god da ih je bilo nijedna nije dostigla Jesenjinove stihove „…još pamtim taj lik i taj glas. U to smo doba voljeli svi, a malo su voljeli nas.“

Grbići su stanovali na petom katu zgrade u Gajevoj ulici u blizini Trga Republike, pa kako sam ondje gotovo svakodnevno prolazio, vrlo često sam svraćao i do njih. Svraćao sam i kad mi je trebalo samo na zahod, popiti čašu vode ili nakratko predahnuti, a njihova mama Nada me je znala nahraniti dok smo čekali da se tkogod od njene djece pojavi da me preuzme. Mama Nada je bila značajna ličnost u odrastanju jer je bila jedna od rijetkih roditelja koja je bez okolišanja znala provesti sate u strastvenim diskusijama s prijateljima njezine djece, pojedinačno ili grupno, pri čemu su se iznosili, razjašnjavali, konfrontirali ili brusili generacijski stavovi. Pitanja su bila značajna za ono vrijeme i za pubertetlije: traperice ili uobičajene hlače? Koliko duga muška kosa? Hipiji ili skojevci? Koliko su značajne školske ocijene? U koje doba navečer se maloljetnici trebaju vratiti u roditeljske domove? U živom sjećanju su mi situacije i atmosfere kad pet-šest nas mlađarije ili više (Iskra, Lidija, Braco, Dean, ja, Gordana…) sjedimo u velikoj sobi s teta Nadom, vani se spušta večer, ali smo toliko uneseni u raspravu da ni ne palimo svjetlo dok pada mrak i dugo ostajemo tako odjednom slobodniji za iznošenje bilo kojih argumenata jer smo pokriveni plaštem nevidljivosti. O, da: raspravljalo se i o seksu i o ljubavi i svemu i svačemu, bez dlake na jeziku i ikakvih opterećenja.

Glava porodice bio je Čedo Grbić, partizanski prvoborac i službeni narodni heroj, u ono vrijeme poznat i značajan političar. Nas mladež sve to nije ništa posebno impresioniralo i primali smo ga u društvo kao ravnopravnog sugovornika, a danas mi se čini da je i njemu dobro dolazilo za mentalnu ravnotežu i poboljšanje raspoloženja da ga povremeno u vlastitom domu dočeka banda poluhipija naoštrenih za nadmudrivanje.

Jedan od događaja iz tog vremena povukao je za sobom dugotrajnije posljedice. Jednoga sam dana zatekao cijelu porodicu Grbić okupljene oko kuhinjskog stola i zgranute.

Tata Čedo se upravo vratio iz službene posjete tvornici RIS u Vrapču. Bila je to tvornica utemeljena odmah nakon završetka rata s više od dvije tisuće radnika, proizvodili su sve moguće od gume: cijevi, rukavice i gumene čamce koji su se izvozili u cijeli svijet. Čedo je bio s nekom delegacijom, a kad su odlazili samoupravljači su svakom članu delegacije donijeli lijepo zamotani paket veličine kutije za cipele. Čedo se branio rukama i nogama da ga preuzme, kao što je i inače radio u takvim i sličnim slučajevima, ali su RIS-ovci tako i toliko navrli da to nije ranije vidio i nije se uspio obraniti od poklona. Stigao je kući znatiželjan vidjeti što su mu to uvalili i upravo je stigao podignuti poklopac kad sam banuo.

Kutija je do ruba bila popunjena raznovrsnim različitim malim paketićima. Odrasli, mama Nada i tata Čedo su se ukočili, a mi djeca krenuli gledati što je to. Otvorili smo prvi paketić - unutra je bio nekakav balon. I u drugome je bio balon, i u trećemu. Pokušali smo napuhati balone, slabo su se napuhavali, okus je bio odbojan. Teti Nadi je bilo neugodno i nije znala kako bi se držala, stric Čedo se smijuckao. Onda nam je palo na pamet da odnesemo jedan u kupaonicu i napunimo ga vodom. Odšarafili smo špricalicu s ručnog tuša i cijev utaknuli izravno u balon. Nevjerojatno koliko vode je moglo stati u njega prije nego je pukao! Balon se rastegnuo preko trećine dna kade, nije ga se moglo nikako više odlijepiti od podloge, ali se i dalje rastezao poput ničega ranije viđenoga. Onda smo zaključili da ga se ne smije prepuniti, pa smo sljedeći napunili do veličine dinje, iznijeli na kuhinjski balkon i bacili u dvorište između kuća. Dolje - prasak! Vodena bomba! Lansirali smo više takvih projektila prije nego su odrasli uzeli kutiju i pohranili je na vrh jednog od visećih ormarića.

Kasnije smo se u još nekoliko navrata, kad roditelja nije bilo kod kuće, zabavili bacanjem vodenih bombi s kuhinjskog balkona u dvorište, no kako smo ipak bili mladi novinari, znatiželjni i pronicljivi, uskoro smo dokučili pravu namjenu zbunjujućih balona. Ne znam je li istina da je ime tvornice, RIS, bilo skraćenica za „razonoda i sport“; mala pakovanja sadržavala su jedan do nekoliko prezervativa, kondoma, higijenskih gumica, zaštitnih gumica, a narod ih je zvao – po imenu tvornice – i risovi, te golduni ili dukati po jednom posebnom, upadljivom okruglom, pozlaćenom pakiranju koje je nalikovalo zlatnicima. RIS-ovi proizvodi bili su traženi i cijenjeni u svim zemljama Istočne Evrope i Sovjetskom savezu jer je to bila jedina tvornica čiji su proizvodi dopirali u te dijelove svijeta. Za sadržaj kutije koju su Grbići držali na zidnom ormariću u kuhinji na crnom tržištu u Moskvi se vjerojatno moglo zaraditi dovoljno da se u dućanu kupi novi „moskvić“.

Pravu vrijednost kutije u kuhinji spoznali smo, barem ja, nekoliko godina kasnije. Prezervativi su se mogli kupiti u apotekama i na ponekom novinskom kiosku; i jedni i drugi prestajali su s radom u osam navečer. Što ako u devet navečer, deset ili jedanaest shvatiš da ti je tako nešto neophodno potrebno? Prolazeći jedne večeri nakon čage u Tucmanu Gajevom držeći se za ruke s nekom curicom, prolazeći pored kuće u kojoj su stanovali Grbići, iznenada mi je sijevnulo. „Pričekaj trenutak!“, rekao sam djevojci, utrčao u kuću, uskočio u lift, popeo se na treći kat, projurio pored teta Nade koja je otvorila ulazna vrata stana u kuhinju, skočio na stolicu, nadigao poklopac kartonske kutije na ormariću, zagrabio pregršt manjih pakiranja, strpao u džep i protrčao pored domaćice još na otvorenim vratima profufljavši nešto u prolazu, te se stuštio niz stepenište zabrinut da onoj zbog koje sam jurio nije dojadilo čekanje, te je otišla.

Sljedeći put u posjeti kod Grbića izvinuo sam se teta Nadi zbog nenajavljenog prepada, ali je ona bila blagonaklona i nisam morao ništa posebno objašnjavati. Ubuduće sam se nastojao snabdjeti unaprijed, na vrijeme, jer je kod Grbića em bilo besplatno, em me je pošteđivalo neugodnih scena da kao dugokosi dripac objašnjavam što mi treba nepoznatim apotekarima ili invalidima u novinskim kioscima. Tako se ustalilo da sam za dulje razdoblje bio glavni, ako ne i jedini korisnik blaga iz kuhinje, premda danas mogu priznati da ih se više uništilo u premetanju po džepovima jer sam u beskonačnom mladenačkom optimizmu uvijek nosio jedan uza se nego ih se iskoristilo u njihovoj pravoj namjeni.

Jedne večeri sam se s nekom vršnjakinjom klatario centrom grada nakon što je već debelo pao mrak. Grlili smo se i ljubakali, povremeno se sklanjajući u uglove mračnih haustora sve dok nismo došli do zgrade u Gajevoj u kojoj su stanovali Grbići. Znao sam trik kako otvoriti kućna vrata s bilo kakvim ključem, pa smo se uvukli u mračnu vežu. No i ondje je postojala opasnost da bi mogao naići netko od stanara. Ne razmišljajući odviše zašli smo dublje prema stepeništu. Kod lifta se moglo stubama desno gore prema katovima ili lijevo dolje prema podrumu. Odabrali smo drugi put računajući da ljeti navečer nema nikoga tko bi se spuštao u podrum. Slabo svjetlo koje je dopiralo s ulice bivalo je osjetno slabije sa svakim korakom naniže. Već prije posljednje stepenice našli smo se u potpunom, apsolutnom, neporoznom crnilu. Nismo se zamarali tražiti svjetlo. Sjeli smo na kraj stubišta i u sljedećem trenutku više nismo znali što nas je snašlo. One koji su zaboravili valja podsjetiti, a one koji ne znaju podučiti da su u vrijeme kad su minisuknje bile najpopularnije mnoge djevojke istovremeno hodale i bez grudnjaka ispod košulja, bluza ili majica, a da su dvoje raspomamljenih starijih maloljetnika razorna elementarna sila. Valjali smo se po podu, sudarali s nekom kramom, odgurivali od nekakvih sanduka, okretali preko vreća i hrpa nečega, pokušavali osoviti na noge i pridržavali za nekakve cijevi… sve dok mi kroz najgoru izbezumljenost nije prodrlo saznanje da nam je za nastavak hitno nešto nužno potrebno. Odmaknuo sam furiju, protresao je da se zaustavi, rekao joj: „Pričekaj! Odmah se vraćam!“ i odjurio ne čekajući odgovor.

Samo sam protrčao pored ulaza u dizalo u prizemlju. Nisam imao vremena pozvati kabinu, čekati da se spusti, pa se polako uspinjati. Potrčao sam uz stepenice sve preskačući dvije ili tri stube. Na petom katu sam ne misleći koje je vrijeme nalegao na zvono. Prepoznao sam po zvuku korake koji su se približavali s druge strane. Teta Nada. Otvorila je vrata i zapanjeno ustuknula. Protrčao sam pored nje prema kuhinji, privukao stolicu uz ormar, skočio na sjedište, ispružio se da dohvatim čarobnu kutiju na ormariću, nadigao poklopac i zahvatio nekoliko paketića iz unutrašnjosti. Tek u povratku pogledao sam se u prolazu u jedno od ogledala u hodniku i zamalo su mi se noge posjekle. Izgledao sam gore od dimnjačara! Odjeća mi je bila potpuno crna s povremenim bijelim mrljama od naslanjanja i trljanja po bijelo okrečenom podrumskom zidu. Lice je izgledalo otprilike kao onom liku u prvom zvučnom filmu, „Jazz pjevač“, koji nagaravljenih obraza i čela pastom za cipele glumi crnca. I raščupana kosa je bila potpuno crna, samo su se bjeloočnice bjelasale. Teta Nada nije pala u nesvijest, počela vrištati ili slično vjerojatno zahvaljujući tome što je ipak bila višegodišnja partizanka, a iako sam bio potpuno neprepoznatljiv mora da joj je odmah sijevnulo da to ne može biti nitko drugi nego ja. Meni je istog časa bilo jasno odakle to crnilo kao da sam se umotao u mrak i ponio ga sa sobom – ono po čemu smo se uskovitlani strašću valjali bila je gomila ugljena, crnoga, masnoga i prašnoga.

Treba li se čuditi što se danas ne sjećam kako je epizoda završila, što se dalje zbivalo? Ipak je od tada proteklo pola stoljeća. Moram požuriti zapisati ono čega se sjećam dok se još ičega sjećam, dok još mogu zapisati, pa čak i ono čega se više ne sjećam, što mogu samo pretpostaviti. Ne vjerujem da sam s ocrnjenom nakon što sam se vratio s upozorenjem kako izgledamo završio što smo započeli. Kako smo se takvi vratili kućama, prošli kroz grad? Najvjerojatnije smo se skrušeno popeli Grbićima i kod njih upristojili koliko je bilo moguće. Taj rasplet mogu lako zamisliti, a ništa drugo mi ne pada na pamet. Vjerojatno nam je teta Nada dala neku Gordaninu i Mladenovu odjeću, a našu bacila ili u prljavi veš ili u smeće ili smo je takvu ponijeli u nekakvim vrećicama kući.

Obzirom na taj događaj, kada bi mi se kasnije teta Nada u razgovoru obraćala s „crni sine“ bilo je to više nego stilska figura, više podsjećanje na to kakvog me je ona vidjela.

Ubrzo nakon toga naletio sam na djevojku s kojom sam se ozbiljno spanđao i veza je potrajala nekoliko godina. Ona je od samog početka počela koristiti pilule i potreba za mehaničkom kontracepcijom je do daljnjega nestala, a neiscrpnu kutiju na vrhu ormara u kuhinji u Gajevoj prekrili su ružmarin, snjegovi i šaš.






Post je objavljen 03.05.2020. u 20:46 sati.