Marketing
nasljednik gospodskog cilindra
POVIJESNO U PORODIČNOM
Prije više godina, možda i više od deset, zazvonio je fiksni telefon u stanu. Nepoznati glas predstavio se nepoznatim imenom. Da li mi je poznat pokojni odvjetnik Iko Šušnjar iz Sarajeva? Znam za njega, bio je brat mog djeda. Preminuo je prije nego sam se rodio.
Da, to je taj! Nepoznati je krenuo objašnjavati: povjesničar je. Radi na zagrebačkom filozofskom fakultetu ili nekom povijesnom institutu, više bih rekao da je prvo, ali ne sjećam se točno jer je davno bilo. Nedavno se vratio iz Moskve gdje je prekapao po povijesnim arhivima. Među starim papirima pronašao je trag da se djedov brat za vrijeme Oktobarske revolucije družio s Trockim, da su razgovarali i dopisivali se. Znam li išta o tome? Kako je mene pronašao? Po povratku je potražio Ikin grob u Sarajevu. Pokopan je u porodičnoj grobnici, a ja sam te godine iz Zagreba platio grobarinu poštanskom doznakom.
Zanimljiv je i izuzetan bio taj Iko, punim imenom Ivan. Bio je najstariji od četvero braće i dvije sestre. Iako su bili hercegovačka sirotinja, te su drugi i treći brat otišli trbuhom za kruhom u Kaliforniju, Iko je uspio završiti gimnaziju u Sarajevu, pravni fakultet u Zagrebu, te doktorirati u Pragu. Definitivno je bio najobrazovaniji od svih mojih predaka u majčinoj lozi, jedini pravi intelektualac. Imam dokument da je u Rusiji bio oficir u vojnoj miliciji i dobio nekakvo njihovo odlikovanje. Petnaestak godina kasnije je od kralja Aleksandra Karađorđevića dobio i najviše jugoslavensko odlikovanje, „Orden Svetog Save“. (Na primjer, isti orden su dobili, između ostalih, August Lumiere, izumitelj kinematografije i Nikola Tesla.) Iko je vodio odvjetničku praksu u Sarajevu, ali je bio i politički aktivan. Pisao je članke za novine, te bio u vodstvu hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Godine 1930., sredinom svojih tridesetih godina, pronađen je mrtav pod danas nejasnim okolnostima. Nije bilo poznato da ima problema sa zdravljem, bio je u najboljim godinama, njegova smrt bila je prvenstveno iznenađenje. Imao je običaj držati uz uzglavlje vrč s mlijekom. Po jednoj verziji mlijeko je bilo pokvareno, po drugoj otrovano. Po jednoj verziji otrovali su ga politički protivnici, po drugoj je u pozadini svega bila neka strastvena i dramatična ljubavna intriga. Živio je intenzivno, nije se stigao skučiti i smiriti, oženiti ni ostaviti djecu. Intrigantno, našli su ga mrtvog točno deset dana nakon što mu je kralj dodijelio odlikovanje. Djed najstarijeg brata do kraja života nije prežalio, a i za baku je šogorov odlazak bio nenadoknadiv gubitak.
Nepoznati povjesničar je zvučao oduševljen da čuvam dnevnik iz Rusije, neke dokumente, fotografije, zabilješke... čak čuvam Ikin cilindar i pišem na pisaćem stolu kojeg je dao izraditi za kancelariju. Čovjek je zvučao toliko zainteresirano i obradovano da se nisam potrudio zapisati ni zapamtiti kako se zvao. Bio sam uvjeren da će se uskoro javiti. Prevario sam se. Tko zna da li mu se nešto dogodilo, da li se predomislio, krenuo istraživati nešto drugo…? Pojma nemam.
Znao sam za pokojnog djedovog brata oduvijek, ali sam se temeljitije zainteresirao za njega tek otprilike pola stoljeća nakon njegove smrti. Prvo što sam otkrio bilo je da se nitko od porodice i decenijskih porodičnih prijatelja nije sjećao što je pisao. Sjećali su se da je objavljivao u nekim novinama, ali se nisu mogli sjetiti kojima, da li sarajevskim, zagrebačkim ili beogradskim. Nije ostao sačuvan ni jedan njegov objavljeni članak, samo nekoliko zabilješki i skica za govore i tekstove.
Drugo, moj djed je smatrao da je Iko bio daleko najpametniji od svih Šušnjara. Najstariji brat je, već kao odvjetnik, pomogao najmlađem da završi trgovačku školu. Djed mu je bio vječno zahvalan, bili su izuzetno prisnim odnosima, djed ga je praktički obožavao. Pri tome je djed bio tipični Hercegovac, ponosio se da je Hrvat, a Jugoslavija mu nije bilo po volji. Iko je također smatrao da je dobar Hrvat, ali je ideja jugoslavenstva bila kod njega pomirena s tim, isto kao i sklonosti zamislima Oktobarske revolucije. Bilo je razloga da ga otruju politički i ideološki protivnici, kako da nije, ali upravo suprotni onima koje je djed sumnjičio. Uostalom, djedov intelektualni, idejni, svjetonazorski uzor je propovijedao i zagovarao upravo suprotno od onoga u što je djed vjerovao, a takve nelogičnosti i kontradikcije bile su djedu nešto sasvim uobičajeno s čim je bez muke živio. Idealno za kavansko politiziranje što je bila djedova omiljena aktivnost.
Pišući ovu zabilješku za pisaćim stolom koji sam naslijedio od pokojnog sarajevskog advokata i intelektualnog prethodnika, pala mi je na pamet misao koja me je neznano kako mimoišla kroz cijelih pola stoljeća. Pored pisaćeg stola sačuvali smo većinu kancelarijskog namještaja: stelažu za knjige, vitrinu za spise i dokumente, uredski ormar… a uz to i namještaj spavaće sobe: krevet na kojem je umro, noćni ormarić, trokrilni ormar s ogledalom za odjeću… Kako je bio imućan, Iko je namještaj naručio s posebnim zahtjevima. Kako je bio oniži, krevet je napravljen po njegovoj mjeri, neuobičajeno kratak. Ili se često selio ili se planirao seliti pa je namještaj izrađen od neuobičajeno laganog, ali čvrstog drveta, a kabasti, glomazni komadi kao trokrilni ormar napravljeni su gotovo ingeniozno originalnim rješenjima da se mogu lagano rastaviti u lako prenosive komade i jednako lako ponovo sastaviti. Pomisao koja me je zgromila pišući gornje retke vrlo je jednostavna: u ono vrijeme bio je čest slučaj da pisaći stolovi imaju tajne pretince. Kad se već uložilo toliko truda da se izradi jedinstveni namještaj bilo bi nimalo iznenađujuće da pisaći stol skriva neku tajnu. Nikada mi nije palo na pamet provjeriti, a danas je već prekasno…
Idem popiti uobičajenu šalicu mlijeka prije spavanja, pa bih se sutra mogao tome posvetiti.
Post je objavljen 20.05.2020. u 09:45 sati.