|
ZLOČIN JE ZLOČIN JE ZLOČIN Jedna od gluposti, izmišljotina ili ispraznosti koje zagađuju naš javni mentalni prostor je floskula „zločin je zločin“. Što „zločin je zločin“ znači?  „Zločin je zločin“ skraćeno se može reći naprosto „zločin“. Što je zločin? Što sa zločinom? Kakav zločin? Gdje je zločin? Bez konteksta to ne znači baš ništa. Prošireno „zločin je zločin je zločin“ može se i dalje širiti na „zločin je zločin je zločin je zločin je zločin…“ i pretvara se u mantru kojom se um prazni da bi bez obrambenih mehanizama razuma i logike mogao upiti bilo što, te je mentalna priprema za nelogično i nerazumno. „Zločin je zločin“ je logički tautologija, banalni način nevaljalog dokazivanja. „Zločin je zločin“ jednako je spoznajno vrijedno kao „mrkva je mrkva“ ili „magarac je magarac“, sve troje savršeno točno, ali toliko očigledno, notorno da je beznačajno i neprimjenjivo na išta. Uostalom, i izmišljeni zločin je u skladu s početnim - zločin, premda uopće nije, nije izmišljeni zločin valjda mrkva ili magarac, što nije bedastoća po sebi nego pokazuje slabost floskule „zločin je zločin“. Toksičnost te floskule koja bez konteksta ne znači ništa upravo je u tome da se uvijek pojavljuje u kontekstu kad ponestane argumenta da bi argumentirala nešto što se ne može drugačije ustvrditi, potkrijepiti ili obraniti. Ona sama po sebi ništa ne znači, ali se uz nju uvijek nešto značajno podrazumijeva. Da ne spekuliramo što podrazumijeva, jer može svašta, što god podrazumijeva nimalo to ne dokazuje ni potkrjepljuje. Kod nas se u posljednje vrijeme ta floskula izvlači obično u kontekstu rasprave o stvarnim ili možebitnim ratnim zločinima davnijih ili nedavnijih ratova. Zločin u pitanju je najčešće ubojstvo, pojedinačno, grupno ili masovno, pri čemu se - da bi se „zločin je zločin“ moglo upotrijebiti - potpuno zanemaruje civilizacijsko dostignuće svakog krivičnog zakona da razlikuje, recimo, ubojstvo iz nehata, ubojstvo na mah, ubojstvo u nužnoj samoobrani, ubojstvo u prekoračenju samoobrane ili ubojstvo iz niskih pobuda na osobito svirep način. Jest da je svako ubojstvo ubojstvo, ali svako ubojstvo nije jednako. Da je jednako, suđenja bi bila nepotrebna. Dapače, koje od tih ubojstava je uopće zločin? Ubojstvo je činjenica, zločin je stvar prosudbe, interpretacija. I ubiti komarca je ubojstvo, ali beznačajno i zanemarivo, čak poželjno, a masovno ubijanje štakora nije zločin nego deratizacija. Da je zločin zločin nema sumnje, ali je pitanje što je zločin diskutabilno. Bilo je ratnih ubojstava koja su nesumnjivo zločin, premda mnogi niječu i da ih je bilo i da im je karakter zločinački, kao što ima onih kojima se predbacuje da su zločini, premda su mnogo toga drugoga prije nego zločini. U tom kontekstu floskula „zločin je zločin“ obično je nastojanje za relativizacijom kojom bi se pravi zločin zanijekao ili umanjio izjednačivši ga s izmišljenim, prenapuhanim ili zlonamjerno interpretiranim. (Bilježim ovo razmišljanje uz moju nedavnu internetsku objavu o knjizi Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“. Bergholz ništa ne sudi. On samo iznosi što je bilo, i to ne sve što je bilo, nego samo ono dokazivo i dokazano da se zbilo. Kad se i upušta u nekakve spekulacije, onda ne spekulira što je bilo nego samo zašto se zbilo ili kako je izbjegnuto da se nešto drugo dogodi, svjestan i ne skrivajući da je zašao u područje nagađanja jer mu ništa drugo nije preostalo.) Upustite li se s nekim u raspravu, a taj izjavi „zločin je zločin“, najpametnije je sljedećeg trena prekinuti svaki razgovor, a po mogućnosti i bilo kakav daljnji kontakt, jer je to znak veličine svjetionika da ste na pragu poslovične situacije igranja šaha s golubom: hoda po tabli, ruši figure, sere gdje prolazi i šepuri se uvjeren da je šahovski velemajstor, pri čemu nema načina da ga se razuvjeri. Eventualni razgovor može imati smisla jedino zbog nekog trećeg tko mu svjedoči, da uvidi što se zaista zbiva. Iako se čini da se na „zločin je zločin“ nema što odgovoriti, najbolje je - kao svakom golubu - reći „Iš!“ |
|
BUMERANG SE VRATIO! Pozabavimo se nakratko nečim mučnim.  Općenito se smatra da su najveće tajne jugoslavenskog režima bile dva kompleksna zbivanja poznata pod nazivima „Bleiburg“ i „Goli otok“. Međutim, središnja tema knjige je stravični zločin u Kulen Vakufu 1941. kad je praktički u jednom danu surovo pojedinačno ubijeno oko dvije tisuće ljudi ili čak više, što se daleko efikasnije prešućivalo nego razglašene „tajne“. Minuciozno pletući priču s mnoštvom pojedinosti i navođenjem mnoštva ljudi imenom i prezimenom Bergholz ne ostavlja mnogo prostora interpretacijama, ali nameće složeniji uvid i u narod kao najširi okvir, i u partizane koji su se iz njega iznjedrili i u ulogu komunista među njima. Iz bogatstva koji nudi ova knjiga od četiri stotine stranica ovom prilikom ću izdvojiti samo jednu epizodu sa svega jedne stranice, stranice 102. Manje od mjesec i pol nakon osnivanja NDH i više od mjesec dana PRIJE nego su buknuli antifašistički ustanci u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ustaše su naredili da se SVI Srbi i Židovi protjeraju iz Bihaća. Imovina im je zaplijenjena, a dragocjenosti koje su ponijeli oduzete. 24. lipnja u pet sati ujutro okupljeni ljudi su ukrcani u autobuse. Jedan dio grupe odvezen je u pedeset kilometara udaljen Kulen Vakuf, dok su ostali ostavljeni u raznim srpskim selima u regiji Bosanskog Petrovca. Nastavak tragedije će vam zvučati poznato. Citiram: „Muke su tek počele za one koji su opljačkani i protjerani iz Bihaća, a onda autobusima poslani u Kulen-Vakuf. Tamo su bili iskrcani i čekali satima bez hrane i vode, a onda natjerani da pješače petnaest kilometara do Martin Broda, gdje su noć proveli na otvorenom, u poljima.“ Sutradan im je naređeno da se moraju vratiti „istim putem kojim su i došli, u Kulen-Vakuf. Nakon još jednog, ili nekoliko dana koje su tu proveli, naređeno im je da pješače trideset do četrdeset kilometara do regije Bosanskog Petrovca. Prognanici su tako provodili dane tumarajući po tom kraju pod oružanom stražom, ponekad se više puta vraćajući na ista mjesta samo da bi im se reklo da krenu nanovo … Neki od prognanika, posebno stariji i mala djeca, umirali su od pješačenja.“ Bergholz se ne upušta u nedokazana objašnjavanja kako je oružana straža pokretala, usmjeravala i kontrolirala kolone, ali to nije daleko od pameti. Na drugoj mjestu, ne u ovoj knjizi, naišao sam na odlomak: „Koncem svibnja i početkom lipnja 1941. godine, u Drvar su stigla dva transporta prognanika. U prvom je bilo oko tristo osoba, iz okoline Bihaća i pograničnih naselja Like, žena djece i iznemogli staraca, jer su ustaše odrasle i sposobne muškarce izdvojile i pobile.“ Nije li to frapantno nalik onome što je danas poznato pod nazivom „Križni putevi“? Usporedimo li stradanja prognanika iz Bihaća i stradanja kasnijih učesnika „Križnih puteva“ uočavamo i neke razlike. Kako su iz Bihaća prognani SVI Srbi i Židovi, prema tadašnjim demografskim pokazateljima možemo reći da su 50% od njih bili djeca, kao i da su 50% bile djevojčice, djevojke, žene i starice. Na „Križne putove“ nisu nagonjena djeca i starci, a žena je bilo vrlo malo, reklo bi se ni deset posto, pa je pitanje po kojem su kriteriju i one uvrštene, ali mora da je postojao neki kriterij. Među prognanicima iz Bihaća NITKO nije bio ranije naoružan, dok je na „Križnim putovima“ velika većina bila upravo razoružana. Među prognanima iz Bihaća NITKO nije nikoga ranije ubio, dok je među onima na „Križnim putovima“ sigurno bilo mnogo njih koji su mnoge ubili, a ostali su im pri tome iz bilo kojih razloga na neki način pomagali bilo kuhajući, bilo perući uniforme, bilo prevozeći ih, bilo liječeći ih, bilo kako, pa čak i pomažući kad su činili zvjerstva čuvajući stražu, privodeći ulovljene žrtve, sudjelujući u hajkama ili slično. Naposljetku, partizani nisu „odrasle i sposobne muškarce izdvojili i pobili“ jer da je bilo tako praktički nitko ne bi preživio. Sve u svemu, „Križni putovi“ nisu bili originalni izum pobjednika Drugog svjetskog rata, nego praksa koju su nastavili nakon onih koji su izgubili, sa vidljivom nakanom da je selektirano primijene samo na one koji su je započeli. Metaforično, bumerang se satirući vratio onima koji su ga bacili. Pozivajući se na biblijsku izreku, dogodilo se samo ono „Tko se mača laća - od mača će i poginuti“. |
 Objavio sam dvadesetak knjiga, ali niti jedna od njih niti sve zajedno nisu polučile toliko odjeka kao prvi (i za sad jedini) dokumentarni film koji sam snimio. Dobio je sve najvažnije hrvatske nagrade za dokumentarni film i prve nagrade na šest značajnih međunarodnih festivala. Jedino što mi je pokvarilo veselje bilo je što zbog zdravstvenih razloga nisam mogao putovati. Zvali su me od Južne Amerike do Hong Konga, nudili plaćanje troškova puta i boravka i meni i supruzi, ali zbog slabih pluća nisam mogao sjesti u avion, tako da sam se na završnim svečanostima dodjeljivanja nagrada pojavljivao preko internetskih video-linkova i s ekrana zahvaljivao da dodijeljenim priznanjima. Posljednji poziv stigao nam je iz Krakowa i moja supruga je rekla „Hajdemo!“ To je udaljeno svega tisuću kilometara, možemo ići automobilom, putovati ćemo dva dana, bilo bi lijepo da barem jednu nagradu osobno preuzmem. Završna svečanost bila je upriličena u najvećoj i najreprezentativnijoj dvorani u gradu, krakovskom ekvivalentu dvorane „Vatroslava Lisinskog“, sve je bilo krcato. U prvom redu sjedili su poljski ministar kulture, gradonačelnik Krakowa, predsjednik poljskog udruženja filmađija i slični uzvanici. U drugom redu smjestili su se raznorazni laureati, pa među njima i moja supruga i ja. Procedura dodijele priznanja slijedila je jednostavan obrazac. Prvo je prikazan kratki izvadak iz filma, voditelj je objavio kakvu je nagradu zaslužio film ili netko od njegovih autora, prozvali su slavodobitnika, taj se uspeo na pozornicu, u susret mu je izašla prelijepa Poljakinja, jedna od najljepših žena svijeta, vjerojatno Miss Poljske ili Miss Krakowa ili tako nešto, uručila mu buket cvijeća, okrenula se i otišla, zatim je član žirija pročitao obrazloženje dodjele, svi na pozornici su se rukovali s čovjekom, uručili mu odgovarajuće plakete, diplome, kipiće, pobjedničke pokale ili slično, a dok se vraćao na mjesto u gledalištu publika je pljeskala i već je bio red na sljedećeg. Otprilike kad se isto ponovilo deseti put rekao sam supruzi: - Vidi! Nitko uz buket nije dobio i pusu! Krenulo se od najmanjih nagrada prema značajnijima: najuspješniji debitant, najbolja montaža, najbolja muzika, najbolja kamera, najbolji film domaćeg autora i tako. Kao dobitnika najveće nagrade, Grand Prixa, prozvali su me posljednjeg. Ustao sam i prije nego sam krenuo dobacio sam supruzi: - Ja ću dobiti pusu! Supruga je već izvukla našu kućnu kameru i sve je snimila, tako da imam dokaz o čemu pričam. Uspeo sam se na pozornicu, ljepotica mi je krenula u susret i pružila buket cvijeća. Umjesto da ga prihvatim, ustuknuo sam pola koraka, raširio ruke i rekao: - How about a kiss? U prijevodu: „A što je s poljupcem?“ Zbunila se, ali joj nisam dozvolio da se premišlja. Sagnuo sam se preko buketa, cmoknuo je u obraz i ostao tako gotovo priljubljen licem uz nju. Moje raširene ruke jasno su pokazivale da ne kanim preuzeti cvijeće dok mi ne uzvrati. Na trenutak je šibala očima na sve strane kao da traži izlaz ili pomoć, a onda je zaključila da joj nema druge, brzo me kratko kušnula, nakon čega sam izvukao buket iz njezinih odrvenjelih ruku. Nakon toga se, umjesto da se okrene, vratila nekoliko koraka hodajući unatraške i gledajući me kao čudo, a tek zatim se zavrtila i suprotno od onoga kako je samouvjereno prišla otišla glavinjajući na klecavim koljenima kao da je malo previše popila. Taj iskamčeni poljubac me, doduše na drugi način, radovao gotovo kao nagrada koju sam dobio i priču o njemu ispričao sam s velikim zadovoljstvom svaki put kad mi se pružila prilika. Prvo prijateljima koje smo izvještavali kako smo se proveli u Krakowu, zatim mi je zgodno došla u kontekstu rasprave kako su žene evolucijski slabe na uspješne muškarce i teško mogu išta uskratiti pobjednicima, zatim kako se ljudi mogu navesti da istrpe manju nelagodu da bi izbjegli veću neugodu, do naposljetku kako ih se može navesti i na ono što im tren ranije nije ni padalo na pamet, uključujući i ono za što bi ranije rekli da nikada neće napraviti - recimo, da žena poljubi muškarca kojeg nikada prije toga nije ni vidjela ni čula o njemu. Kakve su žene! Nisam se na jednoj o tome osvjedočio! Nedavno sam krenuo uvesti reda na kompjuteru i naišao na film s dodjele nagrada u Krakowu koji je supruga snimila. S osjećajem sladokusca prije probranog zalogaja zavalio sam se ispred ekrana i krenuo gledati… - Kad me nije šlag trefio! Ono što sam vidio poprilično se razlikovalo od onoga što sam zapamtio i kako sam pričao. Kao prvo, Poljakinja jest lijepa, ali ni približno kako mi je ostala u sjećanju. Realno je moja supruga brat bratu barem tri puta zgodnija od nje. (Možda mi upravo zato nije nimalo zamjerila što sam siroticu zaskočio.) Drugo, Poljakinja nije izašla pred mene s cvijećem kad sam se uspeo pred publiku, nego se - naopako - pojavila na završnici, prije nego sam otišao s bine. Ima u tome i logike: da mi je uvalila veliki buket na početku, kako bih se rukovao s onima koji su mi uručivali nagradu, kako s onima koji su mi zvanično čestitali? Kako bih držao i diplomu i voluminoznu skulpturu koja ju je popratila i još se rukovao držeći tu šarenu salatu? Nema načina. Da nisam bio ponesem žarom pričanja i malo razmislio morao sam uvidjeti da u priči nešto ne štima. Bazično nisam lagao. Bila je ondje lijepa Poljakinja koja nikoga nije poljubila dok je ja na to nisam nagnao, priča je u biti bila istinita i sve ostale pojedinosti su bile točne, ali važna pojedinost priče je ipak bila drugačija. Pa kako? Prvi puta sam ispričao priču svega nekoliko dana nakon što se dogodila, ne vjerujem da sam je odmah iskrivio, a moja supruga je svaki put kad sam je ponavljao bila prisutna i uvijek je s odobravanjem kimala glavom, nikada se nije usprotivila i ispravila me. Pa kako…? Mora da je pri prvom pričanju priče naglasak bio na jednome, u drugom na drugome, u trećem na trećemu, i tako se svaki put težište pomicalo, a nebitni elementi priče povremeno ispuštali, te pri kasnijim ponavljanjima izvitopereni vraćali, i tako sam s vlastiti sjećanjem igrao varijantu dječje igre „pokvarenog telefona“. Tako se naposljetku nisam sjećao onoga što se i kako se zaista dogodilo, nego sam prepričavao posljednje pričanje, obogaćeno bogatim i živim vizualizacijama koje su se jednako presložile, i sam uvjeren da je bilo tako i nikako drugačije, a supruga je u toj igri bila samo pridruženi član. Ono što mislimo da smo preživjeli, bez pouzdanih dokumenta/dokaza koje smo sposobni pravilno razumjeti, bez svjedoka kojima također ne smijemo vjerovati zdravo za gotovo, uvelike je sklono izvitoperavanju. Ipak ima nešto što me raduje. Imam nedvojben autentičan dokaz da me Poljakinja poljubila. |
|
SVEMIR U PRVOM PLANU  Djed je godinama redovno jednom mjesečno dobivao magazin „Pregled“ koji je na hrvatskosrpskom izdavala američka ambasada u Beogradu na papiru i u bojama kvalitetnijim i od najluksuznijih fotomonografija koje su se tada tiskale u Jugoslaviji. Magazin je u cijelosti bio posvećen najrazličitijim divotama u U.S.A./S.A.D.-u, snazi i dostignućima te države, prirodnim, povijesnim i kulturnim vrednotama, te raznoraznim blagodatima prekooceanskog društva. Djed je listao magazin kao svetinju i stenjao otprilike: „Evo, tako bi i nama bilo da nije komunizma…“ Znao je za istraživanja svemira, ali je to - u odnosu na priče o ustašama i partizanima i hrvatsko-srpske odnose - smatrao neozbiljnom i nevažnom razbibrigom dokonih. Večer koje se prisjećam bila je godinama prije nego je televizija postala svakodnevna pojava, u vrijeme kad se u kinima prije filma obavezno prikazivalo crno-bijele „Filmske novosti“. U konzulatu se čim je pao mrak okupilo poput zavjerenika pedesetak ljudi (sve muškarci) i prikazan nam je dugometražni dokumentarni film u bojama o američkom prodoru u svemir. Odgledali su ga sa strahopoštovanjem kao da su pripadnici neke tajne sekte, no sumnjam da bi se djed odazvao pozivu bilo koga drugoga osim američke vlade koja ga je pozvala preko konzulata. Ne znam kako su obavijestili gledaoce, da li najavom u mjesečniku koji smo dobivali ili je poziv kolao usmeno među osvjedočenim pristašama Amerike, vjerojatno i jedno i drugo. Sigurno nije bio oglašen javno izvješenim plakatima po ulicama ni obavješću u dnevnim novinama, a ne bih se čudio ni da je Udba imala popis svih prisutnih već prije početka projekcije, a do ponoći ispisane u tri primjerka sve komentare koji su bilo kome od njih izletjeli. Bio sam fasciniran filmom: ta vatra, taj dim, ta tutnjava… Pa prostranstvo svemira, pa Zemlja odozgo… I djeda se sve to dojmilo i izašao je u zagrebačku noć okrijepljen i osnažen. Predočen mu je bjelodan dokaz da Amerikanci mogu kad god požele kresnuti raketom s atomskom bombom u centar Beograda i tako zbrisati to leglo komunista i Srba s lica zemlje jednom za svagda i nije vidio razloga zašto to ne bi koliko sutra napravili. S druge strane, kako je bio dobar čovjek, nije želio da se to zaista dogodi, ali mu je godilo da Srbi i komunisti moraju biti svakodnevno zahvalni američkoj milosti što su uopće živi. Djed je i dalje bio uvjeren da su hrvatsko-srpski odnosi najvažnija stvar u svemiru, ali je počeo uvažavati američke napore da prodru što dublje u njega, pa mi je dozvolio da zidove svoje sobice ukrasim fotografijama lansiranja raketa i komandnog centra u Kape Kanaveralu izrezane iz „Pregleda“. Dapače, njegovi pajdaši i on su po hitnom postupku izbacili iz kavanskog društva jednoga koji je navro da je SSSR prvi uspio lansirati satelit u orbitu i prvo živo biće - psa Lajku - kao rusofila, jebo ga pas!. Tim više je bio osupnut kad su Rusi lansirali prvog čovjeka u svemir - Jurja Gagarina. Bio je razočaran što je okrnjen američki primat u bilo čemu, ali mu je spuštanje prvog čovjeka na Mjesec, Amerikanca, vratilo samopouzdanje. Mali korak Neila Amstroga po Mjesečevoj prašini bio je golem skok za čovječanstvo, ali još veći za mog djeda jer se sve ponovo vratilo na svoje mjesto, uravnotežilo i sleglo upravo kako je i trebalo biti. |
|
NAJBOLJE GODINE U NAJGORE VRIJEME  Knjiga je napisana na danskom i objavljena prvo u Danskoj, gdje doživljava vrlo dobar prijem, a nedavno se u izdanju Buybooka pojavila i na hrvatskom. Postoji mogućnost da osvane i u zagrebačkom izdanju, za što od sveg srca navijam, pri čemu je to što me se u njoj spominje najmanji i posljednji. Alen Mešković je porijeklom iz BiH, živi i radi u Kopnehagenu, ali to ne znači da nije naš čovjek više od mnogih koji se (jedino, prvenstveno) time diče. To je odlična literatura koja se sa zanimanjem pitko čita, a iz priloženog odlomka može se naslutiti i zašto je takva.  Meškovićeva rečenica je napisana s gledišta mladog lika, kao takva je točna i uvjerljiva kao što se od literature i traži, ali istovremeno joj nedostaje širine uvida. Naime, ako sam proživio mladost u boljim vremenima, ni ona loša nisu me mimoišla. Osobno sam bio na vrhuncu u svojim četrdesetim, u idealnoj ravnoteži fizičke i mentalne snage, zreo u svakom pogledu, ali vremena nisu mogla biti gora. Imao sam sreću da nisam izravno sudjelovao ni stradao u ratu, ali mi je sve što se dogodilo dobrano ograničilo i zatrovalo život. Ako mi je mladost bila bolja, moje najbolje godine pale su u najgore vrijeme, pa moj prijatelj Alen ima dobre izglede da njegove najbolje godine budu u boljim vremenima nego se meni dogodilo, što mu od sveg srca želim. |
|
TRI REFORME I POVIJESNI ANKRONIZAM  |
|
LEKCIJA O 21 LEKCIJI Usprkos tome što je jedan moj prijatelj izuzetne načitanosti, nesumnjive stručnosti na svom profesionalnom polju, zavidne kulture i britke inteligencije javno nahvalio ovu knjigu, meni je najzanimljivije kako je to osrednje štivo s ozbiljnim manjkavostima i zamjerkama uspjelo postići planetarnu popularnost. To govori o današnjem svijetu jednako kao bilo što napisano unutar nje. Ipak, zbog onoga što jeste napisano, zbog toga što pokušava promisliti današnji (i budući) svijet, ta knjiga može biti vrijedna mnoštvu ljudi, ako ništa drugo da ih potakne potražiti slične, a bolje knjige, samo da ih ne uvjeri da su s njom usrkali instant-mudrost nakon koje ništa drugo nije potrebno.  Među bolje obrađenim temama ističu se terorizam i nacionalni mitovi. Da je cijela knjiga na tom nivou bila bi vrlo dobra. Ovako je jedna od glavnih osobina suvremenih migracija da mogu nositi opasnost širenja medicinskih zaraza. Predviđajući budućnost u potpunosti je previđena neizbježna prometna revolucija koja nam slijedi u narednih četvrt stoljeća, revolucija u prijevozu putnika samovoznim prometalima i dostava robe dronovima, a to će promijeniti svijet kao što je komunikacijska revolucija internetom i mobitelima zadrla u život svakog stanovnika našeg planeta. Zamisao temeljnog dohotka spomenuta je samo sporadično, i to potpuno marginalno, iako je riječ o suštinskoj promjeni društvenih odnosa, političkoj i ekonomskoj promjeni s raširenim dalekosežnim posljedicama, o zamisli koje će biti okosnica 21 stoljeća, a već se počela izboravati za svoje ukorijenjivanje. Iako se autor predstavlja da je izučavao filozofiju, u posljednjem poglavlju, "Meditacija", srozava se iznenađujuće čak i za osrednju prosječnu razinu knjige pokazujući prvenstveno bazično nepoznavanje filozofije i elementarne psihologije. Zdvoji da je ljudski um potpuna nepoznanica kao je psihologija isključivo proučavanje fiziologije, kao da ne postoji gnoseologija kao važno područje filozofije, kao da ne postoji logika kao filozofska disciplina i umijeće ispravnog mišljenja, kao da Kant nije napisao "Kritiku čistog uma" i "Kritiku praktičnog uma", kao da Hegel, Marx i brojni drugi nisu ništa napisali. Začuđujući je propust što je u predviđanjima potpuno previđeno područje ljudske seksualnosti premda istraživanja već danas pokazuju da suvremena mlada generacija razvijenih zemalja Zapada upražnjava seksualne odnose manje nego ijedna prethodna generacija u povijesti. Ako to nije alarmantna procjena, ne znam što je, a očekivati da se na tom području neće ništa promijeniti kroz naredno stoljeće ili smatrati to nevažnim može biti samo rezultat zasljepljujućeg ćudoređa. Možda sam pod utjecajem romantičnog mita kad više cijenim knjige koje su nastale kao plod autorskog poriva da se obznani upravo nešto što autor osjeća kao svoje poslanje da otkrije i razglasi, kad je spreman i na žrtve da bi to ostvario, nego one koje su nastale kao zadana domaća zadaća, pa se pročita dvadeset knjiga da bi se na osnovu njih napisala dvadeset i prva koja se radi uz bogatu akontaciju i snažnu logističku potporu izdavača. Vjerojatno je u isto vrijeme s istim erosom izdavač naručio i nekoliko knjiga o sijamskim mačkama, uređenju vrtova i petnaest načina kako drastično poboljšati struk u petnaest dana ili nešto slično. Umjesto ove knjige svakome bih prije savjetovao "Blesimetar" Saše Cecija i "Protiv nadnaravnoga" Darija Hrupeca. To su bolje knjige premda ni na domaćem području nisu postigle ni približan tržišni uspjeh kakav su "21 lekcije za 21. stoljeće" postigli na svjetskom. |
|
STAN ZA „NAM“  Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji „lista prioriteta“, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moj sugovornica nije zapitala: - A ima li Vaša majka neku nekretninu? Rekoh da ima stan u vlasništvu. - Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu… I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to „nama“, tko su to ili tko je to „mi“. Samo sam oporo zahvalio na ljubaznoj ponudi. Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače - oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, „da institucije rade svoj posao“ bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale. https://danica.hr/sefici-doma-za-starije-zena-prepisala-stan-u-zagrebu-pa-dobila-mjesto-u-domu/?fbclid=IwAR1bRWsJIjU1IExWp9KrIGpgBNy2vPBejYJWZqDkF68r2p3TQUMvA9SW24Y Moja majka je imala sreće da sam umjesto nje razgovarao ja. Preselio sam je sebi i brinuo o njoj do posljednjeg časa. Da je umjesto nje bila neka već pomalo ili dobrano posenilila sirotica prepisala bi „nam“ ne samo sve što ima nego i ono što nema. No što je to prema onima koji su „privatizirali“ tvornice i cijele privredne grane? Sitnica. Jest da su takve sitnice dovoljne da se netko osigura ne samo do kraja života nego i da materijalno potkoži nekoliko sljedećih generacija nasljednika. Za obogatiti se na takav način nije potrebna nikakva posebna sposobnost, ni obrazovanje ni naročita inteligencija. Dovoljno je biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i imati odgovarajuće zaleđe. Dapače, biti bezočno bezobziran samo pomaže. Gdje bi došle „institucije“ da sad krenu provjeravati porijeklo imovine koje uživaju bezbrojni sadašnji i bivši rukovoditelji staračkih domova i sve druge takve opačine? Došli bi do ishodišta svega zla, svih nepravdi i nepravilnosti, a to je bolje ne dirati jer bi uzdrmalo sve. |
|
SAMOĆA Odlazak u S.A.D. doveo me ne samo na drugu stranu zemaljske kugle, na drugi kontinent, u drugu državu, nego u situaciju koju nisam očekivao, koji nisam mogao ni pretpostaviti jer mi nije ni padala na pamet. Živio sam s tetkom Lili i njezinim suprugom Ivanom Pavkovićem, psihijatrom, te desetgodišnjim sinom Andreom u prekrasnoj kući na jezeru u predgrađu Edwardsvillea, dvadeset milja od Sain Luisa. Bez automobila se nije moglo izaći iz kuće, ni do dućana ni kupiti novine, ulice u susjedstvu nisu ni imale trotoara, a ja sam bio bez vozačke dozvole. Edwardsville je tada bio mjesto od dvije tisuće stanovnika uz koje je bio podignut univerzitet koji je pohađalo dvadesetak tisuća studenata uglavnom iz Saint Luisa. Svi su oni govorili engleski, a moj je engleski bio katastrofalan, praktički nikakav. Zato su me prvih šest mjeseci svakodnevno odvozili na fakultet gdje sam provodio dane u Laboratoriju za strane jezike.  Promjena me je snašla gotovo preko noći, za onoliko vremena koliko je trebalo da preletim od Zagreba do Saint Luisa. U Zagrebu sam svikao svako večer izlaziti u provod, u Edwardsvilleu sam navečer bio ograničen na kuću. Da drugoj strani zemaljske kugle ostavio sam mnoštvo prijatelja i poznatih, u mnogim društvima i na mnogim mjestima bio sam rado viđen, a bio sam toliko samopouzdan da sam se znao uvaliti i na zabave na koje nisam bio pozvan. Kina, kazališta, plesnjaci, diskači, festivali i razna druga okupljanja bila su mi uobičajeni ambijenti, u novoj sredini sam s rodbinom odlazio jednom u desetak dana u kino, a kadikad za vikend na neki izlet. Kadikad su me odveli navečer do nekog popularnog studentskog okupljališta i ostavljali na nekoliko sati, a meni je ondje preostajalo jedino da stojeći za šankom ispijam svoju pivu ili coca-colu ili igram fliper u uglu, ali barem sam mogao biti među ljudima i gledati ih oko sebe, što je donekle olakšavalo, ali sam se kasnije osjećao još gore. Otkako sam se počeo interesirati za djevojke zapravo se nisam mogao žaliti. Deset njih me je odbilo, ali je jedanaesta pristala, pa sam uvijek ili imao stalnu djevojku ili su se izmjenjivale, pa je usprkos relativno čestim promjenama zadovoljenje mojih seksualnih potreba bilo uglavnom redovno. U prvih šest mjeseci u Americi su mi nježni ženski dodiri bolno nedostajali. Većinu večeri preostalo mi je jedino da kad svi u kući pozaspu uzmem flaši viskija, spustim se na obalu jezera i lagano je cuclam dok se toliko ne obločem da mogu učas zaspati. Jedino uživanje proizlazilo je iz toga što sam zaista bio na rajskom mjestu. Uokolo noć, sjedim na kraju malog mola na obali, uokolo mene smirujuća površina vode, iza komešanje krošnji impozantno moćnog drveća, a iznad široko nebo s mnoštvom zvijezda. Da je bila neka pristala i sklona djevojka sa mnom bilo bi mi savršeno. Onako osamljenom izgledalo mi je da je jedino gore što me u tom smislu može snaći da ležim u šok-sobi spojen na aparate i bez mogućnosti da se pomaknem i govorim, a svega sam svjestan.  Jedino čemu sam se mogao posvetiti sjedeći na obali jezera s flašom u ruci bio je da razmišljam: bilo je dovoljno vremena da odvrtim nekoliko puta sve čega sam se sjećao o svom ranijem životu, nekim problematičnim epizodama i događajima vraćao sam se na desetke puta, toliko sam ih okretao i pretumbavao, secira o i nadopunjavao da sam neke uspio sagledati u novom svjetlu i napokon razumjeti, neke meni značajne neuspjehe s kojima se nisam ranije mogao pomiriti uspio sam razriješiti i prihvatiti i time otvorio put dalje. Između ostaloga prisjetio sam se da sam i u Zagrebu znao niz ljudi koji su ondje zapravo bili u istoj situaciji kao ona u kojoj sam se našao. U svakom društvu postojao je poneko tko je zapravo bio postrani, koga se više trpjelo nego mu se veselilo, netko tko je morao trpjeti da mu se podsmjehuju ili ga zanemaruju da bi ga uopće podnosili, a da je bilo ljudi kojima je i to bilo uskraćeno. Najčešće su to bili oni koji to nisu ničim skrivili niti su si mogli pomoći, nesretnici koje je zadesilo da su premršavi ili predebeli, kržljavi ili neskladni, nespretni i nevješti, ljudi bez talenata ili šarma, možda čak i skučenih mentalnih sposobnosti, često vukući na plećima opterećenja sredina iz kojih su potekli, a morao sam si priznati da sam često i ja bio među onima koji su ih povrjeđivali podcjenjujući ih i izbjegavajući. Osvješćivanje o postojanju i problemima tih ljudi djelovalo je na mene kao hladan tuš koji me je trgnuo, razbudio, postidjelo me kad mi je sijevnulo koliko sam bio bahat ne cijeneći ono što sam imao i surov prema onima koje nisam razumio i mislim da sam nakon toga posao bolji čovjek. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
