građa za autobiografiju: sjećanje na sjećanje

srijeda, 24.07.2019.

Objavio sam dvadesetak knjiga, ali niti jedna od njih niti sve zajedno nisu polučile toliko odjeka kao prvi (i za sad jedini) dokumentarni film koji sam snimio. Dobio je sve najvažnije hrvatske nagrade za dokumentarni film i prve nagrade na šest značajnih međunarodnih festivala. Jedino što mi je pokvarilo veselje bilo je što zbog zdravstvenih razloga nisam mogao putovati. Zvali su me od Južne Amerike do Hong Konga, nudili plaćanje troškova puta i boravka i meni i supruzi, ali zbog slabih pluća nisam mogao sjesti u avion, tako da sam se na završnim svečanostima dodjeljivanja nagrada pojavljivao preko internetskih video-linkova i s ekrana zahvaljivao da dodijeljenim priznanjima.

Posljednji poziv stigao nam je iz Krakowa i moja supruga je rekla „Hajdemo!“ To je udaljeno svega tisuću kilometara, možemo ići automobilom, putovati ćemo dva dana, bilo bi lijepo da barem jednu nagradu osobno preuzmem.

Završna svečanost bila je upriličena u najvećoj i najreprezentativnijoj dvorani u gradu, krakovskom ekvivalentu dvorane „Vatroslava Lisinskog“, sve je bilo krcato. U prvom redu sjedili su poljski ministar kulture, gradonačelnik Krakowa, predsjednik poljskog udruženja filmađija i slični uzvanici. U drugom redu smjestili su se raznorazni laureati, pa među njima i moja supruga i ja.

Procedura dodijele priznanja slijedila je jednostavan obrazac. Prvo je prikazan kratki izvadak iz filma, voditelj je objavio kakvu je nagradu zaslužio film ili netko od njegovih autora, prozvali su slavodobitnika, taj se uspeo na pozornicu, u susret mu je izašla prelijepa Poljakinja, jedna od najljepših žena svijeta, vjerojatno Miss Poljske ili Miss Krakowa ili tako nešto, uručila mu buket cvijeća, okrenula se i otišla, zatim je član žirija pročitao obrazloženje dodjele, svi na pozornici su se rukovali s čovjekom, uručili mu odgovarajuće plakete, diplome, kipiće, pobjedničke pokale ili slično, a dok se vraćao na mjesto u gledalištu publika je pljeskala i već je bio red na sljedećeg.

Otprilike kad se isto ponovilo deseti put rekao sam supruzi:

- Vidi! Nitko uz buket nije dobio i pusu!

Krenulo se od najmanjih nagrada prema značajnijima: najuspješniji debitant, najbolja montaža, najbolja muzika, najbolja kamera, najbolji film domaćeg autora i tako. Kao dobitnika najveće nagrade, Grand Prixa, prozvali su me posljednjeg. Ustao sam i prije nego sam krenuo dobacio sam supruzi:

- Ja ću dobiti pusu!

Supruga je već izvukla našu kućnu kameru i sve je snimila, tako da imam dokaz o čemu pričam.

Uspeo sam se na pozornicu, ljepotica mi je krenula u susret i pružila buket cvijeća. Umjesto da ga prihvatim, ustuknuo sam pola koraka, raširio ruke i rekao:

- How about a kiss?

U prijevodu: „A što je s poljupcem?“

Zbunila se, ali joj nisam dozvolio da se premišlja. Sagnuo sam se preko buketa, cmoknuo je u obraz i ostao tako gotovo priljubljen licem uz nju. Moje raširene ruke jasno su pokazivale da ne kanim preuzeti cvijeće dok mi ne uzvrati. Na trenutak je šibala očima na sve strane kao da traži izlaz ili pomoć, a onda je zaključila da joj nema druge, brzo me kratko kušnula, nakon čega sam izvukao buket iz njezinih odrvenjelih ruku. Nakon toga se, umjesto da se okrene, vratila nekoliko koraka hodajući unatraške i gledajući me kao čudo, a tek zatim se zavrtila i suprotno od onoga kako je samouvjereno prišla otišla glavinjajući na klecavim koljenima kao da je malo previše popila.

Taj iskamčeni poljubac me, doduše na drugi način, radovao gotovo kao nagrada koju sam dobio i priču o njemu ispričao sam s velikim zadovoljstvom svaki put kad mi se pružila prilika. Prvo prijateljima koje smo izvještavali kako smo se proveli u Krakowu, zatim mi je zgodno došla u kontekstu rasprave kako su žene evolucijski slabe na uspješne muškarce i teško mogu išta uskratiti pobjednicima, zatim kako se ljudi mogu navesti da istrpe manju nelagodu da bi izbjegli veću neugodu, do naposljetku kako ih se može navesti i na ono što im tren ranije nije ni padalo na pamet, uključujući i ono za što bi ranije rekli da nikada neće napraviti - recimo, da žena poljubi muškarca kojeg nikada prije toga nije ni vidjela ni čula o njemu. Kakve su žene! Nisam se na jednoj o tome osvjedočio!

Nedavno sam krenuo uvesti reda na kompjuteru i naišao na film s dodjele nagrada u Krakowu koji je supruga snimila. S osjećajem sladokusca prije probranog zalogaja zavalio sam se ispred ekrana i krenuo gledati… - Kad me nije šlag trefio!

Ono što sam vidio poprilično se razlikovalo od onoga što sam zapamtio i kako sam pričao. Kao prvo, Poljakinja jest lijepa, ali ni približno kako mi je ostala u sjećanju. Realno je moja supruga brat bratu barem tri puta zgodnija od nje. (Možda mi upravo zato nije nimalo zamjerila što sam siroticu zaskočio.)

Drugo, Poljakinja nije izašla pred mene s cvijećem kad sam se uspeo pred publiku, nego se - naopako - pojavila na završnici, prije nego sam otišao s bine. Ima u tome i logike: da mi je uvalila veliki buket na početku, kako bih se rukovao s onima koji su mi uručivali nagradu, kako s onima koji su mi zvanično čestitali? Kako bih držao i diplomu i voluminoznu skulpturu koja ju je popratila i još se rukovao držeći tu šarenu salatu? Nema načina. Da nisam bio ponesem žarom pričanja i malo razmislio morao sam uvidjeti da u priči nešto ne štima.

Bazično nisam lagao. Bila je ondje lijepa Poljakinja koja nikoga nije poljubila dok je ja na to nisam nagnao, priča je u biti bila istinita i sve ostale pojedinosti su bile točne, ali važna pojedinost priče je ipak bila drugačija. Pa kako? Prvi puta sam ispričao priču svega nekoliko dana nakon što se dogodila, ne vjerujem da sam je odmah iskrivio, a moja supruga je svaki put kad sam je ponavljao bila prisutna i uvijek je s odobravanjem kimala glavom, nikada se nije usprotivila i ispravila me. Pa kako…?

Mora da je pri prvom pričanju priče naglasak bio na jednome, u drugom na drugome, u trećem na trećemu, i tako se svaki put težište pomicalo, a nebitni elementi priče povremeno ispuštali, te pri kasnijim ponavljanjima izvitopereni vraćali, i tako sam s vlastiti sjećanjem igrao varijantu dječje igre „pokvarenog telefona“. Tako se naposljetku nisam sjećao onoga što se i kako se zaista dogodilo, nego sam prepričavao posljednje pričanje, obogaćeno bogatim i živim vizualizacijama koje su se jednako presložile, i sam uvjeren da je bilo tako i nikako drugačije, a supruga je u toj igri bila samo pridruženi član. Ono što mislimo da smo preživjeli, bez pouzdanih dokumenta/dokaza koje smo sposobni pravilno razumjeti, bez svjedoka kojima također ne smijemo vjerovati zdravo za gotovo, uvelike je sklono izvitoperavanju.

Ipak ima nešto što me raduje. Imam nedvojben autentičan dokaz da me Poljakinja poljubila.

- 07:52 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>