petak, 26.07.2019.

križni putovi i raskrsnice


BUMERANG SE VRATIO!

Pozabavimo se nakratko nečim mučnim.

Knjiga Amerikanca Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ po mnogo čemu je izuzetna i posebno vrijedna. Za nas je posebno rijetko i zanimljivo da je pisana rigoroznom znanstvenom metodom, te autor ni na koji način ne preferira nijednu od zaraćenih strana o kojima piše, ni partizane ni ustaše, ni bilo koga trećega. U tom objektivnom sagledavanju ustaše ispadaju i veća stoka i zvijeri nego smo do sada svikli čuti čak i sa strane koja preferira partizane.

Općenito se smatra da su najveće tajne jugoslavenskog režima bile dva kompleksna zbivanja poznata pod nazivima „Bleiburg“ i „Goli otok“. Međutim, središnja tema knjige je stravični zločin u Kulen Vakufu 1941. kad je praktički u jednom danu surovo pojedinačno ubijeno oko dvije tisuće ljudi ili čak više, što se daleko efikasnije prešućivalo nego razglašene „tajne“.

Minuciozno pletući priču s mnoštvom pojedinosti i navođenjem mnoštva ljudi imenom i prezimenom Bergholz ne ostavlja mnogo prostora interpretacijama, ali nameće složeniji uvid i u narod kao najširi okvir, i u partizane koji su se iz njega iznjedrili i u ulogu komunista među njima.

Iz bogatstva koji nudi ova knjiga od četiri stotine stranica ovom prilikom ću izdvojiti samo jednu epizodu sa svega jedne stranice, stranice 102.

Manje od mjesec i pol nakon osnivanja NDH i više od mjesec dana PRIJE nego su buknuli antifašistički ustanci u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ustaše su naredili da se SVI Srbi i Židovi protjeraju iz Bihaća. Imovina im je zaplijenjena, a dragocjenosti koje su ponijeli oduzete. 24. lipnja u pet sati ujutro okupljeni ljudi su ukrcani u autobuse. Jedan dio grupe odvezen je u pedeset kilometara udaljen Kulen Vakuf, dok su ostali ostavljeni u raznim srpskim selima u regiji Bosanskog Petrovca.

Nastavak tragedije će vam zvučati poznato. Citiram: „Muke su tek počele za one koji su opljačkani i protjerani iz Bihaća, a onda autobusima poslani u Kulen-Vakuf. Tamo su bili iskrcani i čekali satima bez hrane i vode, a onda natjerani da pješače petnaest kilometara do Martin Broda, gdje su noć proveli na otvorenom, u poljima.“ Sutradan im je naređeno da se moraju vratiti „istim putem kojim su i došli, u Kulen-Vakuf. Nakon još jednog, ili nekoliko dana koje su tu proveli, naređeno im je da pješače trideset do četrdeset kilometara do regije Bosanskog Petrovca.

Prognanici su tako provodili dane tumarajući po tom kraju pod oružanom stražom, ponekad se više puta vraćajući na ista mjesta samo da bi im se reklo da krenu nanovo … Neki od prognanika, posebno stariji i mala djeca, umirali su od pješačenja.“

Bergholz se ne upušta u nedokazana objašnjavanja kako je oružana straža pokretala, usmjeravala i kontrolirala kolone, ali to nije daleko od pameti. Na drugoj mjestu, ne u ovoj knjizi, naišao sam na odlomak: „Koncem svibnja i početkom lipnja 1941. godine, u Drvar su stigla dva transporta prognanika. U prvom je bilo oko tristo osoba, iz okoline Bihaća i pograničnih naselja Like, žena djece i iznemogli staraca, jer su ustaše odrasle i sposobne muškarce izdvojile i pobile.“

Nije li to frapantno nalik onome što je danas poznato pod nazivom „Križni putevi“?

Usporedimo li stradanja prognanika iz Bihaća i stradanja kasnijih učesnika „Križnih puteva“ uočavamo i neke razlike.

Kako su iz Bihaća prognani SVI Srbi i Židovi, prema tadašnjim demografskim pokazateljima možemo reći da su 50% od njih bili djeca, kao i da su 50% bile djevojčice, djevojke, žene i starice. Na „Križne putove“ nisu nagonjena djeca i starci, a žena je bilo vrlo malo, reklo bi se ni deset posto, pa je pitanje po kojem su kriteriju i one uvrštene, ali mora da je postojao neki kriterij.

Među prognanicima iz Bihaća NITKO nije bio ranije naoružan, dok je na „Križnim putovima“ velika većina bila upravo razoružana.

Među prognanima iz Bihaća NITKO nije nikoga ranije ubio, dok je među onima na „Križnim putovima“ sigurno bilo mnogo njih koji su mnoge ubili, a ostali su im pri tome iz bilo kojih razloga na neki način pomagali bilo kuhajući, bilo perući uniforme, bilo prevozeći ih, bilo liječeći ih, bilo kako, pa čak i pomažući kad su činili zvjerstva čuvajući stražu, privodeći ulovljene žrtve, sudjelujući u hajkama ili slično.

Naposljetku, partizani nisu „odrasle i sposobne muškarce izdvojili i pobili“ jer da je bilo tako praktički nitko ne bi preživio.

Sve u svemu, „Križni putovi“ nisu bili originalni izum pobjednika Drugog svjetskog rata, nego praksa koju su nastavili nakon onih koji su izgubili, sa vidljivom nakanom da je selektirano primijene samo na one koji su je započeli. Metaforično, bumerang se satirući vratio onima koji su ga bacili. Pozivajući se na biblijsku izreku, dogodilo se samo ono „Tko se mača laća - od mača će i poginuti“.





- 12:00 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker