susret sa sobom na drugoj strani svijeta

četvrtak, 04.07.2019.

SAMOĆA

Odlazak u S.A.D. doveo me ne samo na drugu stranu zemaljske kugle, na drugi kontinent, u drugu državu, nego u situaciju koju nisam očekivao, koji nisam mogao ni pretpostaviti jer mi nije ni padala na pamet. Živio sam s tetkom Lili i njezinim suprugom Ivanom Pavkovićem, psihijatrom, te desetgodišnjim sinom Andreom u prekrasnoj kući na jezeru u predgrađu Edwardsvillea, dvadeset milja od Sain Luisa. Bez automobila se nije moglo izaći iz kuće, ni do dućana ni kupiti novine, ulice u susjedstvu nisu ni imale trotoara, a ja sam bio bez vozačke dozvole. Edwardsville je tada bio mjesto od dvije tisuće stanovnika uz koje je bio podignut univerzitet koji je pohađalo dvadesetak tisuća studenata uglavnom iz Saint Luisa. Svi su oni govorili engleski, a moj je engleski bio katastrofalan, praktički nikakav. Zato su me prvih šest mjeseci svakodnevno odvozili na fakultet gdje sam provodio dane u Laboratoriju za strane jezike.

U američkoj periferiji poput Edwardsvillea nema niti javnog prijevoza niti taksija, a osim troje ljudi u mojoj kući nitko drugi nije govorio moj jezik, tako da sam se preko noći našao u poziciji potpune ovisnosti, kao teško retardirano dijete. Druge ljude viđao sam u susjednim automobilima dok me je tetka vozila na fakultet, studentice i studente sam viđao u hodu od mjesta gdje sam se iskrcao do mog sjedišta u Laboratoriju za strane jezike. Moje mjesto je bilo ograđeno s tri panoa da me nitko ne gleda i da ja ne mogu nikoga vidjeti. Sjedio sam od dolaska do odlaska sa slušalicama na ušima i mikrofonom pred ustima i bulji u kolute magnetofonske vrpce koja se beskrajno okretala. Svakih sat ili sat i pol napravio sam stanku, zasjeo u uglu ulaznog predvorja i gledao druge studente u prolazu, a na povremenim obilascima fakulteta prolazio sam kao nevidljivi čovjek. Ne samo da nikoga nisam poznavao nego nikoga nisam ni mogao upoznati. Usprkos sklonosti Amerikanaca da svakome tko natuca stotinjak engleskih riječi i jedva može formulirati da je tek počeo učiti njihov jezik iskreno oduševljeno uzvraćaju „Pa odlično govoriš!“, malo tko se može othrvati da onoga koji nije u stanju ništa reći, koji šuti, ako progovori nerazumljivo frflja, koji nikada nije ništa zanimljivo ispričao i nije u stanju odgovarajuće reagirati na bilo što rečeno smatra krajnje nezanimljivim, ako ne i mentalno ograničenim. Tako sam upoznao samoću.

Promjena me je snašla gotovo preko noći, za onoliko vremena koliko je trebalo da preletim od Zagreba do Saint Luisa. U Zagrebu sam svikao svako večer izlaziti u provod, u Edwardsvilleu sam navečer bio ograničen na kuću. Da drugoj strani zemaljske kugle ostavio sam mnoštvo prijatelja i poznatih, u mnogim društvima i na mnogim mjestima bio sam rado viđen, a bio sam toliko samopouzdan da sam se znao uvaliti i na zabave na koje nisam bio pozvan. Kina, kazališta, plesnjaci, diskači, festivali i razna druga okupljanja bila su mi uobičajeni ambijenti, u novoj sredini sam s rodbinom odlazio jednom u desetak dana u kino, a kadikad za vikend na neki izlet. Kadikad su me odveli navečer do nekog popularnog studentskog okupljališta i ostavljali na nekoliko sati, a meni je ondje preostajalo jedino da stojeći za šankom ispijam svoju pivu ili coca-colu ili igram fliper u uglu, ali barem sam mogao biti među ljudima i gledati ih oko sebe, što je donekle olakšavalo, ali sam se kasnije osjećao još gore. Otkako sam se počeo interesirati za djevojke zapravo se nisam mogao žaliti. Deset njih me je odbilo, ali je jedanaesta pristala, pa sam uvijek ili imao stalnu djevojku ili su se izmjenjivale, pa je usprkos relativno čestim promjenama zadovoljenje mojih seksualnih potreba bilo uglavnom redovno. U prvih šest mjeseci u Americi su mi nježni ženski dodiri bolno nedostajali. Većinu večeri preostalo mi je jedino da kad svi u kući pozaspu uzmem flaši viskija, spustim se na obalu jezera i lagano je cuclam dok se toliko ne obločem da mogu učas zaspati. Jedino uživanje proizlazilo je iz toga što sam zaista bio na rajskom mjestu. Uokolo noć, sjedim na kraju malog mola na obali, uokolo mene smirujuća površina vode, iza komešanje krošnji impozantno moćnog drveća, a iznad široko nebo s mnoštvom zvijezda. Da je bila neka pristala i sklona djevojka sa mnom bilo bi mi savršeno. Onako osamljenom izgledalo mi je da je jedino gore što me u tom smislu može snaći da ležim u šok-sobi spojen na aparate i bez mogućnosti da se pomaknem i govorim, a svega sam svjestan.

Jedino čemu sam se mogao posvetiti sjedeći na obali jezera s flašom u ruci bio je da razmišljam: bilo je dovoljno vremena da odvrtim nekoliko puta sve čega sam se sjećao o svom ranijem životu, nekim problematičnim epizodama i događajima vraćao sam se na desetke puta, toliko sam ih okretao i pretumbavao, secira o i nadopunjavao da sam neke uspio sagledati u novom svjetlu i napokon razumjeti, neke meni značajne neuspjehe s kojima se nisam ranije mogao pomiriti uspio sam razriješiti i prihvatiti i time otvorio put dalje. Između ostaloga prisjetio sam se da sam i u Zagrebu znao niz ljudi koji su ondje zapravo bili u istoj situaciji kao ona u kojoj sam se našao. U svakom društvu postojao je poneko tko je zapravo bio postrani, koga se više trpjelo nego mu se veselilo, netko tko je morao trpjeti da mu se podsmjehuju ili ga zanemaruju da bi ga uopće podnosili, a da je bilo ljudi kojima je i to bilo uskraćeno. Najčešće su to bili oni koji to nisu ničim skrivili niti su si mogli pomoći, nesretnici koje je zadesilo da su premršavi ili predebeli, kržljavi ili neskladni, nespretni i nevješti, ljudi bez talenata ili šarma, možda čak i skučenih mentalnih sposobnosti, često vukući na plećima opterećenja sredina iz kojih su potekli, a morao sam si priznati da sam često i ja bio među onima koji su ih povrjeđivali podcjenjujući ih i izbjegavajući. Osvješćivanje o postojanju i problemima tih ljudi djelovalo je na mene kao hladan tuš koji me je trgnuo, razbudio, postidjelo me kad mi je sijevnulo koliko sam bio bahat ne cijeneći ono što sam imao i surov prema onima koje nisam razumio i mislim da sam nakon toga posao bolji čovjek.

- 02:00 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>