Marketing
logika nelogičnosti
ZLOČIN JE ZLOČIN
JE ZLOČIN
Jedna od gluposti, izmišljotina ili ispraznosti koje zagađuju naš javni mentalni prostor je floskula „zločin je zločin“. Što „zločin je zločin“ znači?
„Zločin je zločin“ skraćeno se može reći naprosto „zločin“. Što je zločin? Što sa zločinom? Kakav zločin? Gdje je zločin? Bez konteksta to ne znači baš ništa. Prošireno „zločin je zločin je zločin“ može se i dalje širiti na „zločin je zločin je zločin je zločin je zločin…“ i pretvara se u mantru kojom se um prazni da bi bez obrambenih mehanizama razuma i logike mogao upiti bilo što, te je mentalna priprema za nelogično i nerazumno.
„Zločin je zločin“ je logički tautologija, banalni način nevaljalog dokazivanja.
„Zločin je zločin“ jednako je spoznajno vrijedno kao „mrkva je mrkva“ ili „magarac je magarac“, sve troje savršeno točno, ali toliko očigledno, notorno da je beznačajno i neprimjenjivo na išta. Uostalom, i izmišljeni zločin je u skladu s početnim - zločin, premda uopće nije, nije izmišljeni zločin valjda mrkva ili magarac, što nije bedastoća po sebi nego pokazuje slabost floskule „zločin je zločin“.
Toksičnost te floskule koja bez konteksta ne znači ništa upravo je u tome da se uvijek pojavljuje u kontekstu kad ponestane argumenta da bi argumentirala nešto što se ne može drugačije ustvrditi, potkrijepiti ili obraniti. Ona sama po sebi ništa ne znači, ali se uz nju uvijek nešto značajno podrazumijeva. Da ne spekuliramo što podrazumijeva, jer može svašta, što god podrazumijeva nimalo to ne dokazuje ni potkrjepljuje.
Kod nas se u posljednje vrijeme ta floskula izvlači obično u kontekstu rasprave o stvarnim ili možebitnim ratnim zločinima davnijih ili nedavnijih ratova. Zločin u pitanju je najčešće ubojstvo, pojedinačno, grupno ili masovno, pri čemu se - da bi se „zločin je zločin“ moglo upotrijebiti - potpuno zanemaruje civilizacijsko dostignuće svakog krivičnog zakona da razlikuje, recimo, ubojstvo iz nehata, ubojstvo na mah, ubojstvo u nužnoj samoobrani, ubojstvo u prekoračenju samoobrane ili ubojstvo iz niskih pobuda na osobito svirep način. Jest da je svako ubojstvo ubojstvo, ali svako ubojstvo nije jednako. Da je jednako, suđenja bi bila nepotrebna. Dapače, koje od tih ubojstava je uopće zločin? Ubojstvo je činjenica, zločin je stvar prosudbe, interpretacija. I ubiti komarca je ubojstvo, ali beznačajno i zanemarivo, čak poželjno, a masovno ubijanje štakora nije zločin nego deratizacija. Da je zločin zločin nema sumnje, ali je pitanje što je zločin diskutabilno. Bilo je ratnih ubojstava koja su nesumnjivo zločin, premda mnogi niječu i da ih je bilo i da im je karakter zločinački, kao što ima onih kojima se predbacuje da su zločini, premda su mnogo toga drugoga prije nego zločini. U tom kontekstu floskula „zločin je zločin“ obično je nastojanje za relativizacijom kojom bi se pravi zločin zanijekao ili umanjio izjednačivši ga s izmišljenim, prenapuhanim ili zlonamjerno interpretiranim.
(Bilježim ovo razmišljanje uz moju nedavnu internetsku objavu o knjizi Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“. Bergholz ništa ne sudi. On samo iznosi što je bilo, i to ne sve što je bilo, nego samo ono dokazivo i dokazano da se zbilo. Kad se i upušta u nekakve spekulacije, onda ne spekulira što je bilo nego samo zašto se zbilo ili kako je izbjegnuto da se nešto drugo dogodi, svjestan i ne skrivajući da je zašao u područje nagađanja jer mu ništa drugo nije preostalo.)
Upustite li se s nekim u raspravu, a taj izjavi „zločin je zločin“, najpametnije je sljedećeg trena prekinuti svaki razgovor, a po mogućnosti i bilo kakav daljnji kontakt, jer je to znak veličine svjetionika da ste na pragu poslovične situacije igranja šaha s golubom: hoda po tabli, ruši figure, sere gdje prolazi i šepuri se uvjeren da je šahovski velemajstor, pri čemu nema načina da ga se razuvjeri. Eventualni razgovor može imati smisla jedino zbog nekog trećeg tko mu svjedoči, da uvidi što se zaista zbiva.
Iako se čini da se na „zločin je zločin“ nema što odgovoriti, najbolje je - kao svakom golubu - reći „Iš!“
Post je objavljen 30.07.2019. u 02:19 sati.