Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

posao institucija



STAN ZA „NAM“

Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom,upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji „lista prioriteta“, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moj sugovornica nije zapitala:

- A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

- Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to „nama“, tko su to ili tko je to „mi“. Samo sam oporo zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače - oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, „da institucije rade svoj posao“ bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila.

Instititucije su se uhodale.

https://danica.hr/sefici-doma-za-starije-zena-prepisala-stan-u-zagrebu-pa-dobila-mjesto-u-domu/?fbclid=IwAR1bRWsJIjU1IExWp9KrIGpgBNy2vPBejYJWZqDkF68r2p3TQUMvA9SW24Y

Moja majka je imala sreće da sam umjesto nje razgovarao ja. Preselio sam je sebi i brinuo o njoj do posljednjeg časa. Da je umjesto nje bila neka već pomalo ili dobrano posenilila sirotica prepisala bi „nam“ ne samo sve što ima nego i ono što nema. No što je to prema onima koji su „privatizirali“ tvornice i cijele privredne grane? Sitnica. Jest da su takve sitnice dovoljne da se netko osigura ne samo do kraja života nego i da materijalno potkoži nekoliko sljedećih generacija nasljednika. Za obogatiti se na takav način nije potrebna nikakva posebna sposobnost, ni obrazovanje ni naročita inteligencija. Dovoljno je biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i imati odgovarajuće zaleđe. Dapače, biti bezočno bezobziran samo pomaže. Gdje bi došle „institucije“ da sad krenu provjeravati porijeklo imovine koje uživaju bezbrojni sadašnji i bivši rukovoditelji staračkih domova i sve druge takve opačine?

Došli bi do ishodišta svega zla, svih nepravdi i nepravilnosti, a to je bolje ne dirati jer bi uzdrmalo sve.








Post je objavljen 08.07.2019. u 10:52 sati.