|
ČETVRTI ELEMENT Vijest da su uhapšeni neki od napadača na kafić u Uzdolju me obradovala, ali me podatak da je jedan od njih prethodno sudjelovao u napadu na sezonske radnike u Supetru zabrinuo. Ako je među onima koji još izmiču ruci pravde još takvih, to bi značilo da postoji militantna grupa terorista koji kruže Dalmacijom i izazivaju izgrede.  Sličan tok nalazimo i u knjizi Maxa Bergholtza „Nasilje kao generativna sila“. U Kulen Vakufu i oko njega bilo je prije proglašenja NDH svega dvojica (brojkom: 2) pristaša ustaškog pokreta. Njih dvojica okupljaju desetak lokalnih propalica, kriminalaca i ništkoristi, te počinju ubijati. Prvo pobiju manje od deset ljudi, pa više od deset, pa nekoliko desetaka… Ubrzo po pozivu tzv. „velikog župana“ Ljubomira Kvaternika stiže stotinjak vojnika NDH, pridružuje im se dvjestotinjak lokalnih idiota koji su se u međuvremenu okupili i oni obijaju odjednom oko tri stotine ljudi, uključujući žene i djecu. Nakon toga počinje opće klanje. Nekima će zvučati paradoksalno, ali varijantu istoga nalazimo i u knjizi Martina Previšića „Povijest Golog otoka“. Logor na otoku Goli bio je u početku najobičniji zatvor. Naravno, nijedan zatvor/logor nije nikakvo ljetovalište, a sve se događalo još u vrijeme kad iz Jugoslavije nije u potpunosti eliminirana ni glad, pa uvjeti života nisu bili išta što bi itko mogao poželjeti, ali u prvo vrijeme nije bilo nikakvih surovosti (osim puke činjenice interniranja). Sve se okreće naglavačke kad se netko dosjetio među zatvorenike ubaciti grupu nazvanu „Bosanci“, koja preuzima vlast unutar žica i počinje s maltretiranjem ostalih, što eskalira do monstruoznih razmjera i traje nekoliko godina. Zanimljivo je da je ideja takva da je morala pasti na pamet prvo jednom čovjeku, a taj je bio na poziciji da je može provesti. Previšić nije uspio otkriti tko je bio taj, a ja se nadam da će to što skorije on ili netko drugi otkriti. Kad pogledamo sva tri primjera uočava se povezna nit, „zajednički nazivnik“, pored one da su pokretači spirale zla odreda kriminalci, propalice, patološki karakteri, ništkoristi i štetočine. Prvo, početna nasilja izvodi vrlo mali broj zločinaca. Drugo, nasilje se rasplamsava kad pristižu pojačanja sa strane, iz drugih sredina. Treće, žrtve su neselektivno i djeca i starci i žene. Iako se zanose i proklamiraju da rade u nacionalnom interesu, neselektivnost uključuje i nasrtaj na pripadnike vlastite nacije koji im se nađu na putu, ili samo sa strane, kao što su u napadu na sezonce u Supetru stradali Hrvatica i hrvatski vatrogasac. Četvrto, vlast tolerira djelovanje zločinaca (možda ih potajno i potiče), pokroviteljski se ponaša prema njima, opstruira njihovo kažnjavanje, čak ih i nagrađuje raznoraznim privilegijama. Incident - nazovimo ga blago tako - u Uzdolju sadrži i prvi i drugi i treći element. U nizu sličnih prethodnih sličnih incidenata vlast se ponašala uvelike u skladu s četvrtim elementom. Čak i sad je vidljiva tendencija da se izgredi umjesto kao kriminalne aktivnosti tretiraju kao prekršaji, maltene benigni. Nije pitanje da li je posrijedi „govor mržnje“ ili „zločin iz mržnje“. Pitanje je da li se pored toga radi i o organiziranju zločinačke organizacije s ciljem razaranja i krvoprolića, koji nikada nisu ciljevi sami po sebi nego samo stepenica prema nekom drugom, pravom cilju. |
|
NAPAD NAKON NAPADA Takozvani domoljubni i braniteljski portali odreda bombastično prenose Facebook-javljanje navodnog Maria Vrbana kojim se oglasio nakon sramotnog napada na kafić „Petko“ u Uzdolju prije neki dan. Kažem „navodnog“ Maria jer iako na Facebooku ima nekoliko Maria Vrbana, nisam uspio pronaći onoga kojeg su svi ti superpatrioti jedva dočekali. Da se podsjetimo: u kafiću je dvadesetak ljudi gledalo prijenos utakmice između nogometnih klubova „Crvena zvezda“ i „Partizan“, ispred kafića se zaustavilo četiri automobila, iz automobila je izjurilo petnaestak maskiranih divljaka i motikama i šipkama (a jedan je navodno imao i mačetu) napalo goste, među kojima i djecu, žene i starce, te se nakon što su u lokalu ostavili krš i lom izgubili u bespućima hrvatske zbilje. https://www.maxportal.hr/vijesti/branitelji-pisu-boris-petko-do-krvi-je-mlatio-zarobljene-hrvate-u-kninu-1991/?fbclid=IwAR1JB7-0w6B8UahjMLDzFRZbac24VqHQ58Q8XmtUXNSIpB9vMumB7DwKAj8 Navodni Mario Vrban ne niječe da se ispred kafića „Petko“ zaustavilo četiri automobila, ne poriče da je iz njih izletjelo petnaestak maskiranih divljaka, ne osuđuje što su „junačine“ napale žene i djecu, ne zgraža se što su napadnuti građani Republike Hrvatske, ne, on umjesto toga objavljuje: Boris Petko (vlasnik kafića čija su djeca i žena među napadnutima) do krvi je mlatio zarobljene Hrvate u Kninu 1991. Tim je - što li? - napad razumljiv i opravdan. Maxportal tom naslovu prilaže i uvod „Branitelji pišu“, pa tako virtualni Mario Vrban odjednom postaje množina koja sugerira da su se branitelji javili svi kao jedan, mnoštvo njih, a istim iskrivljavanjem od jedine na množinu Mario Vrban postaje „zarobljeni Hrvati“. Čak i da je sve to točno, može li to na ikoji način opravdati nasilje dvadeset i osam godina kasnije, ako je uopće točno? Za potkrepu optužbe prilaže se jedna fotografija Borisa Petka, vlasnika kafića, u plavoj majici, boji „Dinama“, jedna fotografija koja bi trebala prikazivati mladog Borisa Petka (u žutoj majici) uz zloglasnog ratnog zločinca tzv. Kapetana Dragana, citata neke četničke pjesme koje se taj pravednik sjeća iz riječi u riječ nakon dvadeset i osam godina, te preslik FB-poruke kojom prijeteći najavljuje da će potražiti Petka i prilaže fotografiju s pištoljem (ili revolverom), što se može očitati kao izravna i neprikrivena prijetnja. Mario Vrban očigledno ima fascinantnu memoriju kad se nakon dvadeset i osam godina toliko precizno, iz riječi u riječ, sjeća te četničke bljuvotine. Nije moguće da branitelj osvježava sjećanje pjevušeći svakog jutra dok se brije upravo taj pjesmuljak od početka do kraja, još manje da se time redovno uspavljuje kao uspavankom. Zaista nevjerojatna memorija!  Recimo, iako su oba lika na fotografiji zaista slični, iako bi trebalo uzeti u obzir da je između ta dva fotografiranja proteklo gotovo trideset godina, čovjek u plavoj majici ima vidljiv utor na bradi, a onaj u žutoj majici nema. Ne znam, ne mogu tvrditi, ali mi je prilično nevjerojatno da se takva, toliko izražena fizička karakteristika lica pojavi nakon što je lice od djetinjeg, preko pubertetskog, već konačno formirano. Drugo, iako su oba lika zaista nalik, onaj u žutoj majici ima usta otprilike malo više iznad polovine razdaljine između vrha brade i početka nosa. Onome u plavoj majici (iako ima podbradak) od vrha brade do sredine usta je dobrih dvije trećine razmaka, a od sredine usta do početka nosa svega jedna trećina, što se godinama nikako ne može promijeniti. Usta ne mogu nikakvim razvojem lica kliznuti sa sredine na dvije trećine… Ne znam, ne mogu tvrditi, ali naizgled je nemoguće da te dvije fotografije sličnih likova pripadaju istoj osobi.  Treće, recimo da je osoba u žutoj majici zaista Boris Petko u mladim danima. Što u vrijeme Photoshopa dokazuje digitalna fotografija na kojoj je uz zločinca Dragana Vasiljevića? Ne znam, ne mogu tvrditi, ali čak i da je fotografija autentična, što ona dokazuje? Da je mladić sa slike obožavatelj Kapetana Dragana, da mu suučesnik? Što ako mu je samo isporučio naručenu pizzu?No sve je to ništa prema pitanju koje se nameće. Jednostavno pitanje: koliko godina ima Boris Petko (čovjek u plavoj majici)? Odoka bih rekao otprilike između 34 i 43. Ne znam, ne mogu tvrditi, možda ima i preko pedeset, ali se nevjerojatno dobro drži i fotogeničan je kao hollywoodski glumac, pa na fotografijama izgleda znatno mlađe… Ako je danas između tridesetčetiri i četrdesetpet, koliko je godina imao prije dvadeset i osam godina, tisuću devetsto devedeset i prve? Kako je u tim godinama uspio postati krajiški milicioner? Matematika je vražja izmišljotina ako čovjek vlada s četiri osnovne računske operacije s brojevima koji prelaze broj prstiju na rukama i nogama. Naposljetku, ganutljivo je koliko su glupi lašci na djelu u Maxportalu, siročići. Vidi se škola Jakova Sedlara. U vrućici da uz kapetana Dragana pronađu ili umontiraju Borisa Petka ili nekoga što sličnijeg Borisu Petku, smetnuli su s uma da i Kapetanu Draganu vrijeme leti. Naime, početkom devedesetih je i zloglasni Dragan bio četvrt stoljeća mlađi, pa njegove fotografije iz tog vremena pokazuju vidljivo svježiji lik. Fotografija na Maxportalu utoliko pokazuje vremenski paradoks, može poslužiti i kao dokaz putovanja kroz vrijeme - ostarjeli Kapetan Dragan uspio se družiti s mlađanim Borisom Petkom!  Opterećuje me još jedna indirektna sumnja. U svim poznatim slučajevima suđenja za ratne zločine i maltretiranja, uvijek je na svakog optuženog otpadalo više žrtava i došlo više svjedoka. Kako se ovdje pojavio svega jedan? Zar je devetogodišnji milicioner Boris Petko mučio do krvi jedino sirotog Maria Vrbana? Pada mi na pamet, jednoj osobi optuženoj za mučenje zatvorenika u zatvoru Lora nije bilo dovoljno ni dvadeset i četiri svjedoka da je se proglasi krivom.Maxportal tvrdi da je nekoga, ne kaže se koga, pitao za potvrdu da li je doista Boris Petko bio pripadnik terorističkih postrojbi, je li sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i dobio konkretan odgovor. „Konkretan odgovor“ kaže da je u centru Knina u staroj bolnici bio zatvor, da je zatvor imao čuvare, da je čuvarima zapovijedao kapetan Dragan, da su noću (zašto ne i danju?) čuvari maltretirali zatvorenike. „Konkretan odgovor“ kaže i da je „dotični bio pripadnik Martićeve milicije“, pa čak i da je „nekoliko dana boravio u zatvoru kao čuvar“. „Konkretan odgovor je sve drugo prije nego konkretan, iako je Maxportalu (i ostalima sličnima) više nego dovoljan. O pouzdanosti izvora koji je upitan dovoljno govori da nije savladao zbrajanje i oduzimanje s brojkama koje premašuju broj prstiju. Sve u svemu, jedino što je nedvojbeno pouzdano u objavi Maria Vrbana je prijetnja oružjem, a to je - ako se ne varam - u pravnoj državi Hrvatskoj kazneno djelo. Da sam slučajno policija potražio bih tog Maria Vrbana i zamolio ga da ponovi svoju priču spojen na detektor laži. Ako je govorio istinu, nema se čega skanjivati. Ako bi poligraf pokazao da izmišlja, pitao bih ga zna li ikoga od petnaestak terorista koji su napali ljude u kafiću. Istovremeno bih, da sam nekakvo državno odvjetništvo, optužio sve domoljubne i braniteljske portale koji su prenijeli objavu M.V. i „obogaćivali je“ da su, iako su na osnovu zrnca soli u glavi morali znati da nije istina, širili klevete, uznemiravali javnost i širili nacionalnu netrpeljivost, danas popularno zvano „govor mržnje“. U međuvremenu, što policija duže ne može pronaći četiri automobila i petnaestak terorista na području koje se ne odlikuje prenapučenošću, sve je veća sumnja da je među tom petnaestoricom bilo i policajaca koji onemogućuju potragu. Molim policiju da brzim i učinkovitim pronalaskom krivaca presiječe te insinuacije i sumnje u korijenu! Naime, što policija duže ne može pronaći počinitelje, to je snažnija potreba da Ministar policije podnese ostavku. Ako neuspješni Ministar policije ne podnese ostavku u razumnom roku, red je da se smijeni Premijer, a sa njim i za njim cijela vlada. Kad se već ne mogu pronaći teroristi, vlada se valjda može pronaći, ukoliko članovi vlade u četiri automobila ne pobjegnu zamaskirani. |
|
GRIMASA, GRČ NA LICU Logor/zatvor na otoku Goli, popularno zvan samo Goli otok i odmah se zna što se misli, djelovao je za vrijeme socijalističke Jugoslavije, nalazio se u socijalističkoj Jugoslaviji, oformljen je kao posljedica zbivanja u Jugoslaviji i sigurno je ostavio trag na tu i takvu Jugoslaviju. Utoliko je svaka povijest Jugoslavije nepotpuna bez poznavanja priče o Golom otoku.  Jedina zamjerka knjizi (pri čemu mislim na knjigu kao predmet, a ne knjigu kao tekst i ilustracije) na samom je završetku, na kraju krajeva, nakon 634 stranice građe na dnu omota oko korica, nalazi se četiri retka ocjene Ive Banca: „Povijest Golog otoka predočava jedan djelić razbijenog jugoslavenskog ogledala, koji je vrlo uvjerljivo sadržavao sve elemente cjeline. Teško će kod nas zadugo biti objavljeno bolje i važnije povijesno djelo.“ Ta da kod nas zadugo neće biti objavljeno bolje i važnije povijesno djelo blago je prigodno pretjeravanje, razumljivo i prihvatljivo, a budućnost će pokazati da je možda i točno, zavisno koliko će biti ovo neodređeno „zadugo“. Zavisi i o tome da li pod onim „kod nas“ podrazumijevamo samo djela domaćih autora, ili i prevedena. No da se ne natežemo, „Povijest Golog otoka“ je bez sumnje vrlo kvalitetno djelo, i sigurno će zadugo ostati prvi vrhu domaće povjesničarske produkcije. Problematičniji dio ocjene je da „Povijest Golog otoka predočava jedan djelić razbijenog jugoslavenskog ogledala, koji je vrlo uvjerljivo sadržavao sve elemente cjeline“. Iako se autor u knjizi izrijekom zahvaljuje upravo Ivi Bancu na podršci i pomoći, izgleda kao da Banac nije knjigu pročitao, a sigurno je nije razumio. Naime, uobičajilo se olako razbacivati izjavama poput „Jugoslavija ovo“ i „Jugoslavija ono“. Pri tome se zanemaruje da je Jugoslavija bio organizam koji se razvijao, u razvoju mijenjao, da u nijednom razdoblju nije bilo isto živjeti na jednom ili drugom njezinom kraju. Jedna je Jugoslavija otprilike od 1945 do 1950, druga u pedesetim godinama, treća u šezdesetim, četvrta u sedamdesetim i peta u osamdesetim. Za ono zvano „Druga Jugoslavija“ preciznije bi bilo reći da je imalo pet dijelova ili da smo živjeli pet Jugoslavija. Isto tako, nigdje nije bilo isto živjeti u velikim gradovima (Beograd, Zagreb, Rijeka, Titograd, itd), u gradićima (Sisak, Petrinja…), selima ili zaseocima. Nije bilo isto živjeti ni u Sloveniji ili Makedoniji, na Kosovu ili u Vojvodini. Uostalom, Previšić pokazuje da se i Goli otok mijenjao, da je u njegovoj povijesti bilo tri suštinski različite faze. Kad se Goli otok u razdoblju svog postojanja mijenjao, zar je opravdano, koliko je utemeljeno Jugoslaviji to nijekati? Goli otok „sadržavao sve elemente cjeline“? Cjelina, Jugoslavija, sadržavala sve elemente Golog otoka? Da li se to hoće reći da je Jugoslavija od početka do kraja bila samo prošireni i, recimo, donekle ublaženi Goli otok? Insinuacija je to primjerena internetskim komentatorima pod pseudonimima ili zaštićenima anonimnošću, ali čuti je od osobe koja pretendira biti ozbiljan znanstvenik…? Zanimljiva je metafora s ogledalom. Za društveno-politički sistem u Jugoslaviji se čak i u inostranstvu uvriježila ocjena da je nakon raskida sa Staljinom postao „socijalizam s ljudskim licem“. Nasuprot tome, jedan internetski komentator je u jednoj od diskusija napisao bez ikakve elaboracije da je na Golom otoku jugoslavenski sistem „pokazao pravo lice“, kao - to je očigledno, razumije se samo po sebi. Reklo bi se da bi Ivo Banac takvo metaforičko nabacivanje objeručke prihvatio. Kad se već loptamo metaforama, dozvolite meni drugu. Nema sumnje da je Goli otok po onome čime se izdvaja bio monstruozna epizoda, socijalistički pandan nacističkim konclogorima, nešto čime bi se trebala baviti ne samo povijest nego i psihijatrija i socijalna patologija. Ali i lijepo lice se kadikad nađe u grču, pa koliko god pri tome groteskno poružni, kad grč mine ponovo postaje lijepo lice. I lijepo lice može imati neku ružnu grimasu, pa ostaje lijepo lice s neprijaznom grimasom. Da li je Goli otok bio „pravo lice“ ili upravo suprotno? Previšić govori o Rankovićevoj posjeti kaznionici prije koje se logor tjednima ušminkavao, a zatočenici uhranjivali, da bi visoki posjetitelj zatekao bolju sliku. To bi reklo da ni prvi čovjek jugoslavenskog sistema kontrole i prisile, najodgovorniji već i po zapovjednoj odgovornosti, nije imao pravo saznanje što se ondje događa. Imamo sreću i privilegiju da danas iz mekanog naslonjača možemo sve bitno znati, premda se baš sve vjerojatno nikada neće saznati, ali znamo dovoljno da ima smisla raditi sve u našoj moći da se nešto slično, u bilo kojoj varijanti, nikada ne ponovi. |
|
OSTAVINSKA PITANJA Zamisli da sjediš za kompjuterom i pišeš vlastitu oporuku. Došlo je vrijeme da i o tome pobrineš na vrijeme. Imaš troje djece između kojih treba podijeliti kuću, stan, vikendicu i pozamašnu sumu novaca u banci. Prošla su vremena kad je sva imovina pripala najstarijem sinu, prošla su i ona kad se plodna zemlja na padini ostavljala sinovima, a škrti kamenjar uz obalu kćerima, danas imaš cijeli niz mogućnosti nad kojima razbijaš glavu. Što ćeš odlučiti?  Prepustit ćeš da se djeca međusobno dogovore? Novce ćeš podijeliti na trećine, a nekretnine ostaviti svima u idealnom vlasništvu, da je svatko vlasnik svega kao svi, pa neka se dogovore kako će koristiti, a ako se ne mogu dogovoriti uvijek mogu sve prodati i novce pravedno podijeliti? Kako su tri nekretninske ostavinske jedinice nejednake, kuću i najviše novaca ostaviti onome tko te najviše sluša i pazi, stan onome kome nemaš što zamjeriti, a vikendicu onome tko te ne sluša i zanemaruje? Sve ostaviš onome koji je ostao uz stare roditelje, brine se o njima i dohranjuje ih, te će ih dostojno pokopati, a onome koji je otišao u Irsku i onome u Novom Zelandu, koji su otišli, snašli se ondje (a i slabo se javljaju) i nikada se neće vratiti ne ostaviš ništa? Jedan bi sve odmah proćerdao - njemu ne ostaviš ništa; drugo dijete je solidno, ali za braću i sestre ne mari - njemu ostaviš trećinu; treće dijete je skrbno i marljivo, što mu daš utrostruči - njemu sve ostalo i ostaviš mu u amanet da se brine za lakomislenog i rastrošnog brata koliko može? Djeca su odrasla i već su i sama za sebe nešto priskrbila, pa podijeliš ostavinu tako da svatko dobije ono što mu još nedostaje, to jest, svakome daš koliko mu je potrebno? Podijeliš ostavinu prema broju unučadi, da svatko od njih dobije jednako? Uz najrođenije ne zaboraviš ni onoga koji ti nije ni rod, ni pomozbog, ali ti je odsudnom času pomogao? Sve prodaš, kreneš na put oko svijeta i u provode u kojima većinu potrošiš, a s ostatkom odeš u neki solidan starački dom? Ako im štogod treba ili nešto hoće, neka se pobrinu sami! Biološko dijete će dobiti najviše, dijete iz epruvete osrednje, a usvojeno najmanje? (Ili je redoslijed posljednje dvoje obrnut.) Ženskaru najviše, lezbijki crkavicu, a pederu figu? (Ili je redoslijed posljednje dvoje obrnut.) Sve ostaviti Svetoj majci Crkvi, a djecu će ionako čuvati milost Božja? Sjediš, čupaš preostale dlake na glavi i zgražaš se kakva su vremena došla da ni u smrti nećeš imati mira jesi li dobro izabrao. |
|
KRASNA JASNA Postoji taj moćni stih koji pjeva „Prljavo kazalište“: „…u ljubavi i ratu … pobjednik uzima sve, milosti ne daje…“ Nalik je uzrečici „U ratu i u ljubavi sve je dozvoljeno“. Stih i uzrečica su nalik, ali nisu isto. Prvo je, naime, točno, a drugo - premda je prečesto upravo tako - nikako ne bi smjelo biti tako, nego upravo suprotno. Barem ja tako mislim, a tako se i ponašam. Neću o ratu. I previše smo pričali o njemu u posljednje vrijeme, posljednjih dvadeset godina. Radije bih o ljubavi. Da je u ljubavi sve dozvoljeno može misliti samo onaj kojemu je primarni ili čak jedini cilj trofejno bilježenje „recki“, ne vidi drugi cilj ni svrhu ljubavi, pa mu je sve ostalo svejedno. Nisam takav čovjek, možda sam arhaično romantično-viteških nazora, ali ne mogu si pomoći niti se želim promijeniti.  Već tog prvog dana spazio sam među njima prekrasnu djevojku. Visoka, vitka, dugih nogu, duge plave ravne kose, prekrasnih zuba, mogla je glumiti u bilo kojoj američkoj reklami za „Coca-colu“ ili švedskoj za zubne paste. U nekoliko dana rada na trasi je i preplanula pa su joj oči samo još više dolazile do izražaja. Po mom sudu bila je jedna od pet najljepših djevojaka u naselju. Da bi bilo bolje, ili gore, bila je i sjajan karakter i bio je prijatan i uzbudljiv svaki trenutak uz nju. Bilo je dovoljno da uđe u društvo i svi živnu. Nisam mogao odoljeti da se ne počnem upucavati. Izgledalo je da mi ide od ruke i da sam i ja njoj zanimljiv i privlačan. Međutim, istovremeno joj se počeo upucavati i Denis. Njih dvoje su odlazili rano ujutro s brigadom na trasu i ondje provodili prijepodne. Moje vrijeme je nastupalo kad su se vratili u naselje, ali joj ga mogao mnogo posvetiti jer sam imao gomilu zaduženja od jutra do navečer. Svaki slobodan trenutak jurio sam pronaći je, makar nakratko, pod raznim izgovorima ili bez ikakvog izgovora. Vrlo često je i Denis bio uz nju, pa smo se oko nje obojica istovremeno grebali. U dva-tri navrta smo utroje, ona u sredini, navečer gledali film ili druge programe koji su se priređivali za brigadire i nije skrivala da je i njemu jednako sklona. Da nije bilo mene Denisu bi sve išlo glatko, da nije bilo njega lako bih je sredio, ali ovako je izgledalo da možemo tako balansirati zauvijek, da nijedan neće kod nje prevagnuti. Čim mi je to sijevnulo palo mi je na pamet i da to tako ne može dobro završiti. Umjesto da se barem jedan osladi, obojica ćemo izvisiti. Problem bi bio daleko manji da mi Denis nije bio višegodišnji dobar prijatelj, nije mi bilo svejedno hoću li ga povrijediti. Možemo reći i ovako: on mi već jest bio prijatelj, a ona mi zapravo još nije bila ništa. Odvagnuti između prijateljstva i na vrbi svirale, ma koliko na dosegu, nije bilo teško. Djevojaka ima mnogo, ako jedna izmakne - druga se pojavi, a prijatelja nema toliko. Vjerujem da je i on slično razmišljao, ali najbukvalnije se fizički nije mogao izmaknuti: bili su u istoj brigadi cijeli dan, išli su svi zajedno i na doručak i na ručak i na večeru, i na posao i na zabave. Drugo što mi je palo na pamet bilo je da smo doduše obojica jednako uspješni kod djevojke koju smo oblijetali, ali da naše nadmetanje nije sasvim fer. Naime, ja sam kao „štablija“ imao niz prednosti. Denis je navečer išao spavati sa stotinjak brigadira u muškom dijelu barake, ona sa djevojkama u ženskom dijelu, a ja sam dijelio sobu s prijateljem Prelogom kojem sam uvijek mogao reći da na neko vrijeme ispari. Dakle, imao sam tu prednost da sam je imao gdje odvesti nasamo. Denis je ni nije mogao igdje izolirati jer su neprekidno bili okruženi stotinama brigadira, a ja sam imao stalnu dozvolu izlaska iz naselja i auto na raspolaganju i mogao sam je izdvojiti u bilo kojem trenu bilo koliko dugo. Bilo je i nekih drugih prednosti moje pozicije u štabu, ali ne bi bilo fer da ih koristim naročito prema Denisu jer je on imao dovoljno akcijaškog iskustva, stajao je u omladinskoj organizaciji jednako kao ja, mogao je bez muke biti u štabu kao i ja, ali je njemu biti običan brigadir koji prijepodne krampa, a poslijepodne i navečer učestvuje u kolektivnom životu, bilo milije. Uzevši sve to u obzir bilo mi je naprosto nesportski da koristim prednosti koje su me slučajno zapale. Da sam i uspio pokvarilo bi mi zadovoljstvo pitanje nisam li uspio samo zato jer sam imao privilegije, a ne zbog svojih kvaliteta. Uostalom, nisam - nadam se da neće zvučati prostački - pizdojalac. Nije mi žao ako se netko drugi veseli, a ako je to još i prijatelj čak mi je i drago. Ako se prijatelj osladi, to kao da sam i ja, može me samo razveseliti. Odlučio sam se privremeno ukloniti, ali ne i odustati. Neću koristiti prednosti svog položaja dok smo na radnim akcijama, ali kad se vratimo u Zagreb, kad ćemo biti na zajedničkom terenu, izjednačeni, navalit ću svim silama, pa kom' opanci, a kom' obojci (ako znate tu narodnu uzrečicu). Čovjek snuje, a bog određuje, veli poslovica. No nema boga, jer da ima valjda bi nekako nagradio moje plemenito ponašanje. Umjesto toga njih dvoje se spanđalo još prije kraja smjene, ja sam morao ostati još jednu do kraja radnih akcija, još mjesec dana, a kad sam se vratio u Zagreb njih dvoje su već hodali. Neka, neka, mislio sam, valjda neće potrajati, a kad prekinu obrušit ću se na nju kao kobac i neće mi izmaknuti. No umjesto da nakon nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci odu svatko na svoju stranu, oni su se vjenčali. Jasna je bila prva Denisova supruga.  Često smo se nalazili u istim društvima i imao sam priliku vidjeti da je Jasna još bolja od onoga što sam mogao vidjeti u brigadirskom naselju. Izgledali su mi kao savršen par, ona kao otjelovljenje svega dobroga što sam kod žena mogao zamisliti i tražio, i - koliko god mi je bilo drago zbog njih - nisam mogao kadikad ne požaliti da nisam na njegovu mjestu. Ako sam ikada ikome pomalo zavidio na ženskoj onda je to bio Denis Kuljiš. Naravno, nisam dozvolio da se to primijeti, a još više sam se čuvao da ne napravim išta što bi pokvarilo njihovu vezu jer su izvana izgledali tako sretno spojeni da bi bilo svetogrđe to okrnjiti.Nekoliko godina kasnije šetao sam gradom kad je Jasna iskrsnula preda mnom. Prvo što je rekla bilo je „Ostavila sam Denisa!“ -O! - rekoh. - Moramo na kavu! I odemo na kavu. Ona trgne vinjak. Ispostavilo se da je upravo ostavila Denisa i da sam prvi na koga je naletjela upravo ja. Bila je još ljuta kao sto bijesnih vragova i nije se obuzdavala. Te Denis ovakav, te onakav - sve točno! Pomislih: otvorile joj se oči… Suzdržao sam se svih komentara i samo je pustio da olakša dušu. Trajalo je to duže vremena, ali ipak nisam bio siguran je li to bila samo jedna od svađa kakvih ima u svakom braku, no ona je zapela da me uvjeri da je njena odluka konačna i zauvijek. Ne želi ga više ni vidjeti! Dogovorili smo se naći sutradan navečer. Bila je smirenija, ali je djelovala još odlučnije da je dobro učinila ostavivši ga - stoka je nepodnošljiva. Gdje joj je bila pamet kad se za njega odlučila? Preuzeo sam ulogu đavlova advokata i napominjao da pored svega on ima i nesumnjivih, rijetkih i izuzetnih kvaliteta, da nije ona blesača koja ne zna prepoznati što je dobro. Nije mogla nijekati jer je znala da ga znam, ali je na sve samo frktala. Sve što mu zamjera on nije skrivao od samog početka - nastavljao sam - nije se pretvarao da je drugi i drugačiji, uzela ga je onakva kakav je. Jest, branila se, ali nije znala kako je s takvim živjeti. Nemoguće! Nakon toga su slijedili bezbrojni anegdotalni primjeri… Počeli smo se viđati iz dana u dan. Bilo je i ranije u njihovu braku manjih i većih svađa, ali sad joj je dosta, pala je kaplja koja je prelila čašu, nema povratka! Opominjao sam je da ne nagli, da se smiri i temeljito sve promisli, teško će naći nekog drugog s Denisovim kvalitetama, uzalud je tražiti savršenstvo jer tako nešto ne postoji… Na sve to imala samo jedan komentar: „Sreća da nismo imali djece! Tek to bi bila katastrofa!“ Nakon desetak izlazaka uspjela me je uvjeriti da misli ozbiljno, da je njena odluka neopoziva i da joj je laknulo što ga se riješila. Kroz to vrijeme nisam vidio Denisa. Zajednički prijatelji su mi pričali da govori da mu se brak raspao i da je to dočekao s olakšanjem, da djeluje kao da se preporodio, smiren i dobre volje, uobičajeno je prepun planova, uključujući optimistične planove za novi život u kojima o Jasni nije bilo ni spomena. Nas dvoje smo počeli pričati i o drugim temama osim njena propala braka, pa smo jedne večeri otišli u kino, a druge u kazalište, te su nam se već redovni izlasci pretvorili u ugodna druženja. Tek kad sam bio uvjeren da je njihov brak zaista gotov, da su preostale samo pravne formalnosti da se i legalno raskine, počeo sam se vrlo, vrlo, vrlo obzirno udvarati. No bili smo mladi, sokovi su po nama kolali i vrili, i koliko god da sam vrio vrlo, vrlo, vrlo obazriv, a ona bila nestvarno draga i privlačna, sve više je između nas titrala obostrana privlačnost. Padalo mi je na pamet da bi bilo pametno potražiti Denisa i saznati od njega postoji li kod nje neka duboko skrivena opasna crta, ali sam bio uvjeren da bih se mogao nositi s tim što god to bilo, pa sam iz dana u dan odlagao da ga potražim. Nakon još desetak dana - koliko god da sam bio vrlo, vrlo, vrlo samozatajan - između nas se toliko intenziviralo da su, kad smo se navečer sreli, između nas gotovo frcale varnice. Cijeloga dana samo mi je ona bila u glavi. I došao je taj dan kad je bilo izvjesno kad se navečer sretnemo - nema druge! - idemo do nje ili kod mene, a onda prasak, eksplozija, onaj sraz nakon kojega ništa više nije kao ranije, big bang iz kojega se širi novi svemir. Oboje smo toga bili svjesni. No navečer sam je iznenadio. Sastali smo se po dogovoru u Kavkazu, a nije bilo dogovora gdje ćemo dalje jer je prešutno bilo jasno što je neizbježno. Umjesto toga rekao sam: - Hajdemo u Studentski centar! Iznenađeno me je pogledala. Hajde de, i nakon Studentskog centra možemo do nje ili do mene, odlaganje može samo pojačati ono što će uslijediti. Ipak je upitala: - Zašto? Bio je deseti deseti, deseti listopad, Dan SKOJ-a. Savez omladine je na taj dan priredio veliku feštu u Studentskom centru, doći će mnoštvo naroda, dodjeljivat će se Nagrada SKOJ-a, svirat će neki bendovi, izložbe, cirkus! Ono što nisam rekao bilo je da sam čuo da će i Denis biti u gomili. Istini za volju, njegovo prisustvo na takvoj prigodi bilo je nešto što se moglo očekivati, ali nije ništa više pitala. Večer je bila ugodna i pješice smo otišli do Studentskog centra naizgled opušteno čavrljajući. Morao sam to napraviti. Morao sam biti sto posto siguran da je među njima zaista gotovo prije nego se ja upletem, nisam htio dozvoliti da se ona i ja spojimo, a nakon nekog vremena se počne predomišljavati, požalimo. Denis je bio valjda prva poznata osoba na koju smo naletjeli uronivši među ljude kao da je vrebao kod ulaza. Možda se i on nadao da će ona zalutati, ne znam. Nikada ga nisam pitao. Razrogačili su oči spazivši se i ukipili. Brzo rekoh da idem po piće i ostavim ih. Kad sam se nakon petnaestak minuta vratio s čašama više ih nije bilo na tom mjestu. Znajući da je uzaludno potražio sam ih za svaki slučaj i po skrovitijim zakutcima, ali nigdje ih nije bilo. Ne mogu opisati koliko sam bio razočaran, rastužen, ali odahnuo sam. Da li je pomislila da sam je dogovorno s Denisom doveo u Studentski centar i isporučio je njemu, da li je pomislila kad sam joj se ja izjalovio, da joj je jedino on preostao, ne znam. Nikada je nisam pitao. U svakom slučaju, nije im trebalo mnogo da se dogovore da zajedno pobjegnu sa slavlja. Njihov brak je potrajao još dvije-tri godine, možda i koju godinu više, ne sjećam se više točno. Životni putovi su nam se razdvojili i viđali smo se rijetko, samo u prolazu. Ipak, Zagreb je mali grad i čuo sam kad su se razveli, ali ja sam već bio u prvom braku, toliko zadovoljan da mi nije ni palo na pamet da potražim Jasnu. Ubrzo sam čuo da je odselila u London, nešto kasnije da se ondje ponovo udala. Ako je suditi po nama dvojici, tek u drugim brakovima našli smo smirenje, pa se nadam da je i ona bila te sreće. Ipak, da mi je onda bila današnja pamet, nisam siguran koliko bih bio principijelan i velikodušan. Naposljetku, da sam upočetku rekao Denisu isto što je uzviknuo Rade Končar pred streljačkim strojem: „Milosti ne tražim, niti bih je dao!“, on bi to prije svih drugih razumio, ali nisam takav čovjek, premda mi je ponekad žao. |
|
OBILJE NASPRAM NIČEGA Vratimo se našim jaranima: četnicima, ustašama i partizanima. Poznato je mnoštvo fotografija na kojima se vidi kako četnici ili ustaše nekoga kolju, pile na pola, upucavaju pištoljem u glavu, dokrajčuju sjekirama ili maljem, vješaju ili slično. Istovremeno, ne znam ni jednu fotografiju na kojoj partizani nekoga tako muče i ubijaju. Kako to? Je li to moj propust, previd, može li mi tko dokazati da nije tako?  Recimo: 1) partizani u šumama nisu imali fotoaparata, 2) partizani su bili nefotogenični i nisu se voljeli fotografirati, 3) fotografije ustaša su fotomontaže, falsifikati, a partizani su imali dovoljno vremena da sve dokaze svojih zlodjela unište, 4) nešto četvrto? Prvu i drugu hipotezu možemo odmah odbaciti jer postoji mnoštvo fotografija partizana koje dokazuju da je bilo fotoaparata i da se nisu skanjivali fotografirati. Treća hipoteza se sastoji od dva dijela. Prvi da su fotografije četničkih i ustaških zlodjela naknadni falsifikati nažalost treba odbaciti jer za većinu njih postoje i dodatna objašnjenja gdje su snimljene, tko je na njima, svjedočanstva koja ih potkrepljuju. Drugi dio, da su komunističke vlasti uništile sve tragove svojih zločina u opreci je s poznatom činjenicom da je preživjelo mnoštvo obitelji koje su bile protiv nje i potrudili bi se sačuvati takav dokaz da su ga imali, a posljednjih četvrt stoljeća je dovoljno vremena da bi takve fotografije - da ih je bilo - stigle izroniti. Jedina preostala mogućnost nekog četvrtog (ili petog) objašnjenja dovodi nas na područje spekulacija. Jesu li četnici i ustaše naprosto bili toliko glupi i bahati da su se svojim zločinima ponosili i hvalili, pa su se voljeli fotografirati dok ih čine, nasuprot čemu su partizani bili pametni i lukavi, pa skrivali zločine kao zmija noge? Vrijedan pokušaj objašnjenja nalazimo u knjizi Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“. On pokušava objasniti funkciju ustaških mučenja i masakriranja žrtava, te njihovo kasnije izlaganje, ostavljanje na vidjelu, kao namjeru zastrašivanja i mentalnog satiranja preživjelih koji će naići na mjesto zločina. Nasuprot tome partizani su imali viziju novog, boljeg svijeta za kojeg su se borili pa im zvjerstva nisu bila usklađena s ciljem, te su ih izbjegavali, pribjegavajući nasilju samo u okviru neizbježnih ratnih djelovanja. Neizbježno nasilje i zvjerstva nisu jedno te isto. Možda je objašnjenje banalno jednostavno. Sigurno sva zvjerstva nisu bila ovjekovječena objektivima fotoaparata; možda tek svako stoto ili tisućito. Ako je partizanskih zvjerstava bilo količinski stotinu ili tisuću puta manje nego četničkih i ustaških moguće je upravo ovo što imamo: dugi niz fotografija četničkih i ustaških zločinaca koji ponosno mašu kamama nasuprot niti jednog takvog dokaza pripadnika suprotne strane. Ako su jedni činili zločine stotinu ili tisuću puta češće od drugih možemo govoriti da je jednima to bilo svojstveno, a kod drugih tek izuzetak, i čak i njima neželjeni eksces. Kao uvijek kad se na društvenim mrežama potegnu zanimljive teme, a posebno ove vrste, oglasi se pregršt suspektnih karaktera s retardiranim doprinosima. Veli jedan da je poznata stvar da su se partizani presvlačili u ustaše i činili zločine… Zanimljivi su ti kvaziargumenti za koje uopće ne treba pitati jesu li istiniti ili izmišljeni jer se već na prvi pogled vidi da su naprosto glupost, a često poriču upravo ono što hoće ustvrditi, pri čemu odaju ne samo motive i polazišta onih koji ih ispucavaju nego i njihove (skučene) mentalne sposobnosti. Kome je to poznato? Zatucanim idiotima i mračnjacima. Ako su se partizani maskirali u četnike i ustaše, kako se četnici i ustaše nisu toga dosjetili? Zar su partizani bili pametni i lukavi, a četnici i ustaše glupavi siročići? Ili su četnici i ustaše djelovali časno, viteški, pa se nisu htjeli skrivati, a partizani prijetvorno, podmuklo, pa su u šumama imali monthypaythonovske kostimografske radionice da bi se maskirali i pripisivali svoje zločine nevinim časnim vitezovima? Što bi bilo hrabro i viteški u klanju zavezane žrtve tupim nožem ili prepolavljanju pilom - što pokazuju fotografije? Uostalom, recimo čak da su pola fotografija četničkih i ustaških zločina falsifikati, znači - pola ih je autentično. Međutim, za partizane ne postoje čak ni lažne fotografije, a kamoli prave. Pogodno je reći pomodno priblesavo da su svi isti. Onda si kao objektivan, kao ne navijaš za ijednu stranu. Tako „objektivan“ jedne pereš, a druge ocrnjuješ, izjednačavaš suprotnosti, uravnotežavaš nesrazmjerno, te si objektivno zapravo pristran, iako se to ne vidi na prvi površni pogled. Samo neopterećen uvid može dobro odvagnuti. preporuka za slušanje: https://www.youtube.com/watch?v=WvEOVJiNMe0 |
|
ADRESA - Gdje stanuješ? - upitao je otac. - Nigdje - rekoh znajući da će mu u sljedećem trenutku skočiti tlak. Iz vremena postpubertetskog prekida odnosa koji je trajao nekoliko godina i nakon što samo prešli preko toga ostala mi je vještina kako ga momentalno izbaciti iz takta i to sam povremeno uživao zločesto koristiti tek da ga podsjetim da se previše ne opusti. Osnovno što je Stari osjećao za mene bila je zabrinutost i čim nije bio siguran da je sa mnom sve u redu postajao je uznemiren. Uskraćivanje elementarnog podatka o svakodnevnom životu nije mu išlo u glavu, a ja sam nastojao da prihvati da se znam sam brinuti o sebi. - Pa kako? Prvih šest mjeseci pokretanja „Poleta“ radio sam od jutra do navečer, subotom i nedjeljom. Nekoliko puta sedmično svratio sam do majke, pojeo nešto, popio kavu s njom, sestrom i šogorom, te promijenio odjeću. Svakodnevno sam navečer obišao nekoliko mjesta: Kavkaz, Klub filmskih radnika, Klub likovnjaka, Paleinovku… Putem sam sreo neku od djevojaka s kojima sam bio u dobrim odnosima, otišao spavati kod nje, a sutradan ujutro na posao. Ništa mi nije falilo. Ni mjesec ili dva nakon tog razgovora potražio me otac: - Našao sam ti stan! Izvukao je odnekud neku rođaku za koju nikada ranije nisam čuo, neku stariju žensku koja se spremala preseliti zauvijek kćerki u Kanadu. Imala je stanarsko pravo na jednosobnom stanu u Zapruđu, trideset i dva kvadrata. Trebala je nabrzinu sakupiti što više novaca prije skorog puta, pa je pristala ustupiti mi stan za vrlo prihvatljiv iznos, kao za mene. Stari je ponudio da će mi on pokloniti pola novaca, a ostatak će mi posuditi. Plaća mi je bila vrlo dobra, pa mi to nije bio nikakav problem. Pristanem. Nije bilo čudno da je Stari odjednom stvorio ranije nepoznatu rođaku. On je znao svu, i najdalju rodbinu, a ja samo one najbliže. Čudno je bilo kako se pojavila u najpovoljnijem trenutku upravo s ponudom koja mi je došla kao naručena. Čak sam pomislio da je Stari pronašao žensku koja prodaje nama dosezljiv jednosoban stan na tadašnjoj periferiji, pa je nagovorio da pristane glumiti nepoznatu rođaku s obrazloženjem da mu je sin malo čudan, da ne bi išlo drugačije. Naime, izravno prodati stanarsko pravo bilo je zakonski nemoguće, pa je možda bio nesiguran da li bih na to pristao, iako je uobičajena procedura koju su u raznim varijantama mnogi rabili bila zaobilazno jedno te isto. Mi damo rođaki novce, ona nama ključeve ispražnjenog stana, prijavim se da živim s njom u zajedničkom domaćinstvu, nakon nekoliko godina ona se odjavi i stanarsko pravo pređe na mene. Ne treba se ni odjaviti - dovoljno je umre ondje daleko u Kanadi, a mi to javimo stambenom poduzeću i stvar riješena, pređe stanarsko pravo na mene. Bila je starija ženska, vrlo srdačna i vrlo uvjerljivo je djelovala kao daleka, ranije nepoznata rođaka. Iako nisam Starome do kraj povjerovao, nisam našao nijednu slabu kariku u njihovoj priči da im ne vjerujem. Da rođaka naprosto ode u Kanadu i prepusti stan stambenom poduzeću, leglu lopova, iako bi to bilo sasvim po zakonu, bilo bi bedasto.  Nekoliko mjeseci nakon što sam se uselio, već sam zakucao i nekoliko postera po zidovima, jedne nedjelje čudom nije trebalo otići raditi. Sa mnom je bila neka ženska koju sam dovukao večer ranije i lagano smo se razbuđivali valjajući se po posteljini na madracu, kad je netko oko deset zazvonio na vratima. Nikada ranije mi nitko nije pozvonio! Ustao sam, obukao samo traperice i gol do pasa otišao otvorit znatiželjan tko bi to mogao biti. Otvorim ulazna vrata i blenem. Na hodniku su stajala dva uniformirana milicajca. Jedan upita: - Pero Kvesić? Naravno da još nisam prijavio promjenu boravka u Petrinjskoj, nije bilo mog imena na zvonu ispred ulaza u zgradu, na poštanskom sandučiću ni na vratima stana, nikoga od susjeda još nisam upoznao, ali oni su svejedno znali koga traže. Osim toga, nisu me nazvali „Petar“, službeno, kako stoji u svim mojim dokumentima i prijavama, nego onako kako oduvijek potpisujem tekstove koje objavljujem i kako me ljudi zovu. Rekoh: - Uđite. Skanjivali su se: nije potrebno. - Što da razgovaramo ovako na stubištu, da cijelo susjedstvo čuje. Uđite. Pristali su. Krenuo sam ispred njih kroz malo, tijesno predsoblje. Putem sam zatvorio vrata od sobe. Ženska je iznutra doviknula: „Tko je?“, ali se nisam na to obazirao. Ušli smo u kuhinju. Bili su vrlo pristojni. Objasniše da su dobili prijavu da je u susjedstvu zamijećena nekakva sumnjiva mlađa ženska osoba, pa se raspituju. Da su već razgovarali s nekim drugim susjedima koji su im rekli da je na stubište doselio novi mladić kojeg još nitko ne zna, pa su mislili da možda ja znam tko je ta sumnjivica… Opisali su je tako da se opis mogao odnositi otprilike na pola ženske populacije u ovom dijelu Europe. Rekoh da im ne mogu pomoći, da dovlačim doma sebi samo poznate ženske, pa nemam vremena za nepoznate, a - uostalom - niti ne spavam svake noći u svom stanu. Iako je razgovor bio kratak, čekao sam kad će upitati tko je osoba - očigledno ženska - u sobi , ali su to propustili. Rekoh da ću svakako javiti miliciji ako vidim neku sumnjivu. Ljubazno su zahvalili i otišli. Vratio sam se ženskoj smijuckajući se. Protumačio sam posjetu kao jednostavnu poruku da znaju gdje sam i gdje me mogu naći ako zatreba. Nekoliko dana kasnije, muvajući se stanom primijetio sam da nešto nije kako treba. Već sam navukao dobru gomilu knjiga, časopisa, novina, neke svoje fascikle, papire, utege i federe za vježbanje, umnogostručio gramofonske ploče i magnetofonske kazete, te razne drangulije. Između ostaloga, na stelaži od kutija za voće s tržnice držao sam kao slučajno kutiju za igraće karte. Jedino što to nije bila obična kutija za špil karata nego zamka. Izgledala kao velika kutija šibice, na jednoj od većih strana bio je zalijepljen kraj herc, ali unutra nisu bile karte nego sakriven spljošteni plišani miš u kojemu je bio feder. Kad se kutija otvorila miš je iskakao prema licu onoga tko ju je držao u rukama prodorno cijuknuvši. Svi kojima se to dogodilo obavezno su odskočili, neki i vrisnuli, a svima je kutija ispadala na pod. Kome se to dogodilo zapamtio je to za vječna vremena. Bilo je četiri načina kako se ladica sa skrivenim mišem mogla ugurati u vanjski omotač: pomični poklopac sprijeda ili straga, te poklopac prema gore (u odnosu na herc kralja) ili prema dolje. Ja sam obavezno koristio samo jedan koji se iskustveno pokazao najvjerojatniji da će onaj tko otvori kutiju usmjeriti miša prema svom licu i da će miš najsnažnije skočiti i istovremeno najglasnije zacijukati. Pitao sam žensku je li ona otvarala kutiju. - Pobogu! Zašto bih to učinila? Dobro sam zapamtila kako me je splašio - zamalo sam se zdriskala! Nije bilo razloga da joj ne vjerujem. Isto tako, otkako sam se doselio nije me posjetilo više od tri prijatelja, majka, otac i sestra, i nije bilo razloga da itko od njih otvara kutiju s navodnim kartama. Preostalo je jedino da je u stanu nedavno bio netko kome je tajna zamke bila nepoznata, išao je provjeriti što je unutra, miš mu je skočio u lice, te mu je kutija ispala na pod. Kasnije je pokušao sve vratiti kako je bilo, ali je imao 1:3 izgleda pogoditi način kako sam ja to radio i fulao. Na vratima nije bilo tragova nasilnog ulaska, sve drugo u stanu bilo je na svom mjestu. Znači, ušao je profesionalac ili stručnjaci, cilj nije bio ništa ukrasti nego neprimjetno proći. Prostalo je jedino da je svrha takvog ulaska mogla biti sve pregledati. Sve je savršeno obavljeno osim što nisu znali za miša u zasjedi. O-pa-la! - pomislio sam. To mora da je bila zaista detaljna pretraga ako su išli provjeravati da li se nešto nalazi između igraćih karata. Nekoliko dana kasnije imao sam dogovoreni sastanak sa Šuvarom. Bio sam upisao magistarski studij sociologije na Filozofskom fakultetu, ali me zaskočila količina posla u koji sam upao, pa sam propustio otprilike sva predavanja na koja sam trebao doći. Šuvar je bio voditelj magistarskog, pa sam htio popričati mogu li odgoditi studij dok se posao ne normalizira, pauzirati, kakve su mogućnosti… Zlotvorski mi je zakazao sastanak u pola osam ujutro, prije nego mu počnu ostale fakultetske obaveze. Razgovor je bio rutinski, ništa posebno, sve dok pri kraju Šuvar ne reče: - Čujem da ideš u vojsku? Nisam dozvolio da primijeti da me zaskočio s nečim što mi do trenutka ranije nije bilo ni na rubu pameti. Prisjetio sam se da me majka već danima zove da mi je stiglo neko preporučeno pismo, a ja odgovaram da nema žurbe i da ću ga pogledati kad svratim. Odmah mi je bilo jasno kakvo je to pismo koje me čeka kod majke gdje sam i dalje bio službeno prijavljen da stanujem. Poziv. U mojim tadašnjim godinama samo je jedan poziv zaslužio da ga se piše s velikim početnim slovom. Kako je Šuvar intonirao ono što je izjavio kao pitanje, rekoh: - Kad Vi kažete mora da je tako. Bio je to trenutak kao da mi je arhanđeo prenio Blagovijest. Za Šuvara se govori da je imao kameno lice, e - pa mogu to i ja! I tako smo se gledali nekoliko trenutaka ukipljeni i šutke, pokeraški sleđenih izraza, kako se onda popularno govorilo diplomatskim rječnikom „u duhu međusobnog razumijevanja“. Nakon fakulteta odjurio sam majci. I zaista - čekao me Poziv. Putem sam razmislio: nekima će odgovarati da me barem privremeno uklone, drugima će biti žao da odem, ali - iako sam mogao neko kraće vrijeme odložiti Poziv na nekoliko načina - pa i pozvavši se na formalno magistriranje - bolje da odem što prije. Projekt na kojem radim se dovoljno utemelji i uhodao da ga to neće ugroziti, a što skorije odem, to ću se ranije vratiti. I zapravo ću biti jači jer me nitko više neće moći potjerati na redovno odsluženje vojnog roka u nekom trenutku koji bi za mene i ono čime ću se tada baviti bio daleko nepovoljniji. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
