nedodirnute ljubavnice

nedjelja, 18.08.2019.

KRASNA JASNA

Postoji taj moćni stih koji pjeva „Prljavo kazalište“: „…u ljubavi i ratu … pobjednik uzima sve, milosti ne daje…“ Nalik je uzrečici „U ratu i u ljubavi sve je dozvoljeno“. Stih i uzrečica su nalik, ali nisu isto. Prvo je, naime, točno, a drugo - premda je prečesto upravo tako - nikako ne bi smjelo biti tako, nego upravo suprotno. Barem ja tako mislim, a tako se i ponašam.

Neću o ratu. I previše smo pričali o njemu u posljednje vrijeme, posljednjih dvadeset godina. Radije bih o ljubavi. Da je u ljubavi sve dozvoljeno može misliti samo onaj kojemu je primarni ili čak jedini cilj trofejno bilježenje „recki“, ne vidi drugi cilj ni svrhu ljubavi, pa mu je sve ostalo svejedno. Nisam takav čovjek, možda sam arhaično romantično-viteških nazora, ali ne mogu si pomoći niti se želim promijeniti.

Godine 1970. bio sam član štaba omladinske radne akcije „Sava“, ORA Sava 70. Bilo nas je dvanestorica u štabu, a zadatak nam je bio predvoditi po tisuću i dvije stotine brigadira u tri smjene. U srednjoj smjeni došla je brigada „Bratstvo-jedinstvo“ sastavljena od pola ljudi iz Zagreba i pola iz Beograda. U toj brigadi bili su i moji dobri prijatelji Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Ante Radelić, Ognjen Tus i još neki, pa sam ih otišao posjetiti prvog dana kad su stigli u naselje.

Već tog prvog dana spazio sam među njima prekrasnu djevojku. Visoka, vitka, dugih nogu, duge plave ravne kose, prekrasnih zuba, mogla je glumiti u bilo kojoj američkoj reklami za „Coca-colu“ ili švedskoj za zubne paste. U nekoliko dana rada na trasi je i preplanula pa su joj oči samo još više dolazile do izražaja. Po mom sudu bila je jedna od pet najljepših djevojaka u naselju. Da bi bilo bolje, ili gore, bila je i sjajan karakter i bio je prijatan i uzbudljiv svaki trenutak uz nju. Bilo je dovoljno da uđe u društvo i svi živnu. Nisam mogao odoljeti da se ne počnem upucavati. Izgledalo je da mi ide od ruke i da sam i ja njoj zanimljiv i privlačan.

Međutim, istovremeno joj se počeo upucavati i Denis. Njih dvoje su odlazili rano ujutro s brigadom na trasu i ondje provodili prijepodne. Moje vrijeme je nastupalo kad su se vratili u naselje, ali joj ga mogao mnogo posvetiti jer sam imao gomilu zaduženja od jutra do navečer. Svaki slobodan trenutak jurio sam pronaći je, makar nakratko, pod raznim izgovorima ili bez ikakvog izgovora. Vrlo često je i Denis bio uz nju, pa smo se oko nje obojica istovremeno grebali. U dva-tri navrta smo utroje, ona u sredini, navečer gledali film ili druge programe koji su se priređivali za brigadire i nije skrivala da je i njemu jednako sklona.

Da nije bilo mene Denisu bi sve išlo glatko, da nije bilo njega lako bih je sredio, ali ovako je izgledalo da možemo tako balansirati zauvijek, da nijedan neće kod nje prevagnuti. Čim mi je to sijevnulo palo mi je na pamet i da to tako ne može dobro završiti. Umjesto da se barem jedan osladi, obojica ćemo izvisiti. Problem bi bio daleko manji da mi Denis nije bio višegodišnji dobar prijatelj, nije mi bilo svejedno hoću li ga povrijediti. Možemo reći i ovako: on mi već jest bio prijatelj, a ona mi zapravo još nije bila ništa. Odvagnuti između prijateljstva i na vrbi svirale, ma koliko na dosegu, nije bilo teško. Djevojaka ima mnogo, ako jedna izmakne - druga se pojavi, a prijatelja nema toliko. Vjerujem da je i on slično razmišljao, ali najbukvalnije se fizički nije mogao izmaknuti: bili su u istoj brigadi cijeli dan, išli su svi zajedno i na doručak i na ručak i na večeru, i na posao i na zabave.

Drugo što mi je palo na pamet bilo je da smo doduše obojica jednako uspješni kod djevojke koju smo oblijetali, ali da naše nadmetanje nije sasvim fer. Naime, ja sam kao „štablija“ imao niz prednosti. Denis je navečer išao spavati sa stotinjak brigadira u muškom dijelu barake, ona sa djevojkama u ženskom dijelu, a ja sam dijelio sobu s prijateljem Prelogom kojem sam uvijek mogao reći da na neko vrijeme ispari. Dakle, imao sam tu prednost da sam je imao gdje odvesti nasamo. Denis je ni nije mogao igdje izolirati jer su neprekidno bili okruženi stotinama brigadira, a ja sam imao stalnu dozvolu izlaska iz naselja i auto na raspolaganju i mogao sam je izdvojiti u bilo kojem trenu bilo koliko dugo. Bilo je i nekih drugih prednosti moje pozicije u štabu, ali ne bi bilo fer da ih koristim naročito prema Denisu jer je on imao dovoljno akcijaškog iskustva, stajao je u omladinskoj organizaciji jednako kao ja, mogao je bez muke biti u štabu kao i ja, ali je njemu biti običan brigadir koji prijepodne krampa, a poslijepodne i navečer učestvuje u kolektivnom životu, bilo milije. Uzevši sve to u obzir bilo mi je naprosto nesportski da koristim prednosti koje su me slučajno zapale. Da sam i uspio pokvarilo bi mi zadovoljstvo pitanje nisam li uspio samo zato jer sam imao privilegije, a ne zbog svojih kvaliteta. Uostalom, nisam - nadam se da neće zvučati prostački - pizdojalac. Nije mi žao ako se netko drugi veseli, a ako je to još i prijatelj čak mi je i drago. Ako se prijatelj osladi, to kao da sam i ja, može me samo razveseliti.

Odlučio sam se privremeno ukloniti, ali ne i odustati. Neću koristiti prednosti svog položaja dok smo na radnim akcijama, ali kad se vratimo u Zagreb, kad ćemo biti na zajedničkom terenu, izjednačeni, navalit ću svim silama, pa kom' opanci, a kom' obojci (ako znate tu narodnu uzrečicu).

Čovjek snuje, a bog određuje, veli poslovica. No nema boga, jer da ima valjda bi nekako nagradio moje plemenito ponašanje. Umjesto toga njih dvoje se spanđalo još prije kraja smjene, ja sam morao ostati još jednu do kraja radnih akcija, još mjesec dana, a kad sam se vratio u Zagreb njih dvoje su već hodali. Neka, neka, mislio sam, valjda neće potrajati, a kad prekinu obrušit ću se na nju kao kobac i neće mi izmaknuti. No umjesto da nakon nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci odu svatko na svoju stranu, oni su se vjenčali. Jasna je bila prva Denisova supruga.

Često smo se nalazili u istim društvima i imao sam priliku vidjeti da je Jasna još bolja od onoga što sam mogao vidjeti u brigadirskom naselju. Izgledali su mi kao savršen par, ona kao otjelovljenje svega dobroga što sam kod žena mogao zamisliti i tražio, i - koliko god mi je bilo drago zbog njih - nisam mogao kadikad ne požaliti da nisam na njegovu mjestu. Ako sam ikada ikome pomalo zavidio na ženskoj onda je to bio Denis Kuljiš. Naravno, nisam dozvolio da se to primijeti, a još više sam se čuvao da ne napravim išta što bi pokvarilo njihovu vezu jer su izvana izgledali tako sretno spojeni da bi bilo svetogrđe to okrnjiti.

Nekoliko godina kasnije šetao sam gradom kad je Jasna iskrsnula preda mnom. Prvo što je rekla bilo je „Ostavila sam Denisa!“

-O! - rekoh. - Moramo na kavu!

I odemo na kavu. Ona trgne vinjak. Ispostavilo se da je upravo ostavila Denisa i da sam prvi na koga je naletjela upravo ja. Bila je još ljuta kao sto bijesnih vragova i nije se obuzdavala. Te Denis ovakav, te onakav - sve točno! Pomislih: otvorile joj se oči… Suzdržao sam se svih komentara i samo je pustio da olakša dušu. Trajalo je to duže vremena, ali ipak nisam bio siguran je li to bila samo jedna od svađa kakvih ima u svakom braku, no ona je zapela da me uvjeri da je njena odluka konačna i zauvijek. Ne želi ga više ni vidjeti!

Dogovorili smo se naći sutradan navečer. Bila je smirenija, ali je djelovala još odlučnije da je dobro učinila ostavivši ga - stoka je nepodnošljiva. Gdje joj je bila pamet kad se za njega odlučila? Preuzeo sam ulogu đavlova advokata i napominjao da pored svega on ima i nesumnjivih, rijetkih i izuzetnih kvaliteta, da nije ona blesača koja ne zna prepoznati što je dobro. Nije mogla nijekati jer je znala da ga znam, ali je na sve samo frktala. Sve što mu zamjera on nije skrivao od samog početka - nastavljao sam - nije se pretvarao da je drugi i drugačiji, uzela ga je onakva kakav je. Jest, branila se, ali nije znala kako je s takvim živjeti. Nemoguće! Nakon toga su slijedili bezbrojni anegdotalni primjeri…

Počeli smo se viđati iz dana u dan. Bilo je i ranije u njihovu braku manjih i većih svađa, ali sad joj je dosta, pala je kaplja koja je prelila čašu, nema povratka! Opominjao sam je da ne nagli, da se smiri i temeljito sve promisli, teško će naći nekog drugog s Denisovim kvalitetama, uzalud je tražiti savršenstvo jer tako nešto ne postoji… Na sve to imala samo jedan komentar: „Sreća da nismo imali djece! Tek to bi bila katastrofa!“

Nakon desetak izlazaka uspjela me je uvjeriti da misli ozbiljno, da je njena odluka neopoziva i da joj je laknulo što ga se riješila. Kroz to vrijeme nisam vidio Denisa. Zajednički prijatelji su mi pričali da govori da mu se brak raspao i da je to dočekao s olakšanjem, da djeluje kao da se preporodio, smiren i dobre volje, uobičajeno je prepun planova, uključujući optimistične planove za novi život u kojima o Jasni nije bilo ni spomena. Nas dvoje smo počeli pričati i o drugim temama osim njena propala braka, pa smo jedne večeri otišli u kino, a druge u kazalište, te su nam se već redovni izlasci pretvorili u ugodna druženja. Tek kad sam bio uvjeren da je njihov brak zaista gotov, da su preostale samo pravne formalnosti da se i legalno raskine, počeo sam se vrlo, vrlo, vrlo obzirno udvarati.

No bili smo mladi, sokovi su po nama kolali i vrili, i koliko god da sam vrio vrlo, vrlo, vrlo obazriv, a ona bila nestvarno draga i privlačna, sve više je između nas titrala obostrana privlačnost. Padalo mi je na pamet da bi bilo pametno potražiti Denisa i saznati od njega postoji li kod nje neka duboko skrivena opasna crta, ali sam bio uvjeren da bih se mogao nositi s tim što god to bilo, pa sam iz dana u dan odlagao da ga potražim.

Nakon još desetak dana - koliko god da sam bio vrlo, vrlo, vrlo samozatajan - između nas se toliko intenziviralo da su, kad smo se navečer sreli, između nas gotovo frcale varnice. Cijeloga dana samo mi je ona bila u glavi. I došao je taj dan kad je bilo izvjesno kad se navečer sretnemo - nema druge! - idemo do nje ili kod mene, a onda prasak, eksplozija, onaj sraz nakon kojega ništa više nije kao ranije, big bang iz kojega se širi novi svemir. Oboje smo toga bili svjesni.

No navečer sam je iznenadio. Sastali smo se po dogovoru u Kavkazu, a nije bilo dogovora gdje ćemo dalje jer je prešutno bilo jasno što je neizbježno. Umjesto toga rekao sam:

- Hajdemo u Studentski centar!

Iznenađeno me je pogledala. Hajde de, i nakon Studentskog centra možemo do nje ili do mene, odlaganje može samo pojačati ono što će uslijediti. Ipak je upitala:

- Zašto?

Bio je deseti deseti, deseti listopad, Dan SKOJ-a. Savez omladine je na taj dan priredio veliku feštu u Studentskom centru, doći će mnoštvo naroda, dodjeljivat će se Nagrada SKOJ-a, svirat će neki bendovi, izložbe, cirkus! Ono što nisam rekao bilo je da sam čuo da će i Denis biti u gomili. Istini za volju, njegovo prisustvo na takvoj prigodi bilo je nešto što se moglo očekivati, ali nije ništa više pitala. Večer je bila ugodna i pješice smo otišli do Studentskog centra naizgled opušteno čavrljajući. Morao sam to napraviti. Morao sam biti sto posto siguran da je među njima zaista gotovo prije nego se ja upletem, nisam htio dozvoliti da se ona i ja spojimo, a nakon nekog vremena se počne predomišljavati, požalimo.

Denis je bio valjda prva poznata osoba na koju smo naletjeli uronivši među ljude kao da je vrebao kod ulaza. Možda se i on nadao da će ona zalutati, ne znam. Nikada ga nisam pitao. Razrogačili su oči spazivši se i ukipili. Brzo rekoh da idem po piće i ostavim ih. Kad sam se nakon petnaestak minuta vratio s čašama više ih nije bilo na tom mjestu. Znajući da je uzaludno potražio sam ih za svaki slučaj i po skrovitijim zakutcima, ali nigdje ih nije bilo. Ne mogu opisati koliko sam bio razočaran, rastužen, ali odahnuo sam.

Da li je pomislila da sam je dogovorno s Denisom doveo u Studentski centar i isporučio je njemu, da li je pomislila kad sam joj se ja izjalovio, da joj je jedino on preostao, ne znam. Nikada je nisam pitao. U svakom slučaju, nije im trebalo mnogo da se dogovore da zajedno pobjegnu sa slavlja. Njihov brak je potrajao još dvije-tri godine, možda i koju godinu više, ne sjećam se više točno. Životni putovi su nam se razdvojili i viđali smo se rijetko, samo u prolazu. Ipak, Zagreb je mali grad i čuo sam kad su se razveli, ali ja sam već bio u prvom braku, toliko zadovoljan da mi nije ni palo na pamet da potražim Jasnu. Ubrzo sam čuo da je odselila u London, nešto kasnije da se ondje ponovo udala.

Ako je suditi po nama dvojici, tek u drugim brakovima našli smo smirenje, pa se nadam da je i ona bila te sreće. Ipak, da mi je onda bila današnja pamet, nisam siguran koliko bih bio principijelan i velikodušan. Naposljetku, da sam upočetku rekao Denisu isto što je uzviknuo Rade Končar pred streljačkim strojem: „Milosti ne tražim, niti bih je dao!“, on bi to prije svih drugih razumio, ali nisam takav čovjek, premda mi je ponekad žao.

- 11:20 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>