Marketing
gola istina o Golom otoku
GRIMASA,
GRČ NA LICU
Logor/zatvor na otoku Goli, popularno zvan samo Goli otok i odmah se zna što se misli, djelovao je za vrijeme socijalističke Jugoslavije, nalazio se u socijalističkoj Jugoslaviji, oformljen je kao posljedica zbivanja u Jugoslaviji i sigurno je ostavio trag na tu i takvu Jugoslaviju. Utoliko je svaka povijest Jugoslavije nepotpuna bez poznavanja priče o Golom otoku.
Jedina zamjerka knjizi (pri čemu mislim na knjigu kao predmet, a ne knjigu kao tekst i ilustracije) na samom je završetku, na kraju krajeva, nakon 634 stranice građe na dnu omota oko korica, nalazi se četiri retka ocjene Ive Banca:
„Povijest Golog otoka predočava jedan djelić razbijenog jugoslavenskog ogledala, koji je vrlo uvjerljivo sadržavao sve elemente cjeline. Teško će kod nas zadugo biti objavljeno bolje i važnije povijesno djelo.“
Ta da kod nas zadugo neće biti objavljeno bolje i važnije povijesno djelo blago je prigodno pretjeravanje, razumljivo i prihvatljivo, a budućnost će pokazati da je možda i točno, zavisno koliko će biti ovo neodređeno „zadugo“. Zavisi i o tome da li pod onim „kod nas“ podrazumijevamo samo djela domaćih autora, ili i prevedena. No da se ne natežemo, „Povijest Golog otoka“ je bez sumnje vrlo kvalitetno djelo, i sigurno će zadugo ostati prvi vrhu domaće povjesničarske produkcije.
Problematičniji dio ocjene je da „Povijest Golog otoka predočava jedan djelić razbijenog jugoslavenskog ogledala, koji je vrlo uvjerljivo sadržavao sve elemente cjeline“. Iako se autor u knjizi izrijekom zahvaljuje upravo Ivi Bancu na podršci i pomoći, izgleda kao da Banac nije knjigu pročitao, a sigurno je nije razumio.
Naime, uobičajilo se olako razbacivati izjavama poput „Jugoslavija ovo“ i „Jugoslavija ono“. Pri tome se zanemaruje da je Jugoslavija bio organizam koji se razvijao, u razvoju mijenjao, da u nijednom razdoblju nije bilo isto živjeti na jednom ili drugom njezinom kraju. Jedna je Jugoslavija otprilike od 1945 do 1950, druga u pedesetim godinama, treća u šezdesetim, četvrta u sedamdesetim i peta u osamdesetim. Za ono zvano „Druga Jugoslavija“ preciznije bi bilo reći da je imalo pet dijelova ili da smo živjeli pet Jugoslavija. Isto tako, nigdje nije bilo isto živjeti u velikim gradovima (Beograd, Zagreb, Rijeka, Titograd, itd), u gradićima (Sisak, Petrinja…), selima ili zaseocima. Nije bilo isto živjeti ni u Sloveniji ili Makedoniji, na Kosovu ili u Vojvodini. Uostalom, Previšić pokazuje da se i Goli otok mijenjao, da je u njegovoj povijesti bilo tri suštinski različite faze. Kad se Goli otok u razdoblju svog postojanja mijenjao, zar je opravdano, koliko je utemeljeno Jugoslaviji to nijekati?
Goli otok „sadržavao sve elemente cjeline“? Cjelina, Jugoslavija, sadržavala sve elemente Golog otoka? Da li se to hoće reći da je Jugoslavija od početka do kraja bila samo prošireni i, recimo, donekle ublaženi Goli otok? Insinuacija je to primjerena internetskim komentatorima pod pseudonimima ili zaštićenima anonimnošću, ali čuti je od osobe koja pretendira biti ozbiljan znanstvenik…?
Zanimljiva je metafora s ogledalom. Za društveno-politički sistem u Jugoslaviji se čak i u inostranstvu uvriježila ocjena da je nakon raskida sa Staljinom postao „socijalizam s ljudskim licem“. Nasuprot tome, jedan internetski komentator je u jednoj od diskusija napisao bez ikakve elaboracije da je na Golom otoku jugoslavenski sistem „pokazao pravo lice“, kao - to je očigledno, razumije se samo po sebi. Reklo bi se da bi Ivo Banac takvo metaforičko nabacivanje objeručke prihvatio.
Kad se već loptamo metaforama, dozvolite meni drugu. Nema sumnje da je Goli otok po onome čime se izdvaja bio monstruozna epizoda, socijalistički pandan nacističkim konclogorima, nešto čime bi se trebala baviti ne samo povijest nego i psihijatrija i socijalna patologija. Ali i lijepo lice se kadikad nađe u grču, pa koliko god pri tome groteskno poružni, kad grč mine ponovo postaje lijepo lice. I lijepo lice može imati neku ružnu grimasu, pa ostaje lijepo lice s neprijaznom grimasom.
Da li je Goli otok bio „pravo lice“ ili upravo suprotno? Previšić govori o Rankovićevoj posjeti kaznionici prije koje se logor tjednima ušminkavao, a zatočenici uhranjivali, da bi visoki posjetitelj zatekao bolju sliku. To bi reklo da ni prvi čovjek jugoslavenskog sistema kontrole i prisile, najodgovorniji već i po zapovjednoj odgovornosti, nije imao pravo saznanje što se ondje događa.
Imamo sreću i privilegiju da danas iz mekanog naslonjača možemo sve bitno znati, premda se baš sve vjerojatno nikada neće saznati, ali znamo dovoljno da ima smisla raditi sve u našoj moći da se nešto slično, u bilo kojoj varijanti, nikada ne ponovi.
Post je objavljen 24.08.2019. u 10:12 sati.