građa za autobiografiju

petak, 09.08.2019.

ADRESA

- Gdje stanuješ? - upitao je otac.

- Nigdje - rekoh znajući da će mu u sljedećem trenutku skočiti tlak. Iz vremena postpubertetskog prekida odnosa koji je trajao nekoliko godina i nakon što samo prešli preko toga ostala mi je vještina kako ga momentalno izbaciti iz takta i to sam povremeno uživao zločesto koristiti tek da ga podsjetim da se previše ne opusti.

Osnovno što je Stari osjećao za mene bila je zabrinutost i čim nije bio siguran da je sa mnom sve u redu postajao je uznemiren. Uskraćivanje elementarnog podatka o svakodnevnom životu nije mu išlo u glavu, a ja sam nastojao da prihvati da se znam sam brinuti o sebi.

- Pa kako?

Prvih šest mjeseci pokretanja „Poleta“ radio sam od jutra do navečer, subotom i nedjeljom. Nekoliko puta sedmično svratio sam do majke, pojeo nešto, popio kavu s njom, sestrom i šogorom, te promijenio odjeću. Svakodnevno sam navečer obišao nekoliko mjesta: Kavkaz, Klub filmskih radnika, Klub likovnjaka, Paleinovku… Putem sam sreo neku od djevojaka s kojima sam bio u dobrim odnosima, otišao spavati kod nje, a sutradan ujutro na posao. Ništa mi nije falilo.

Ni mjesec ili dva nakon tog razgovora potražio me otac:

- Našao sam ti stan!

Izvukao je odnekud neku rođaku za koju nikada ranije nisam čuo, neku stariju žensku koja se spremala preseliti zauvijek kćerki u Kanadu. Imala je stanarsko pravo na jednosobnom stanu u Zapruđu, trideset i dva kvadrata. Trebala je nabrzinu sakupiti što više novaca prije skorog puta, pa je pristala ustupiti mi stan za vrlo prihvatljiv iznos, kao za mene. Stari je ponudio da će mi on pokloniti pola novaca, a ostatak će mi posuditi. Plaća mi je bila vrlo dobra, pa mi to nije bio nikakav problem. Pristanem.

Nije bilo čudno da je Stari odjednom stvorio ranije nepoznatu rođaku. On je znao svu, i najdalju rodbinu, a ja samo one najbliže. Čudno je bilo kako se pojavila u najpovoljnijem trenutku upravo s ponudom koja mi je došla kao naručena. Čak sam pomislio da je Stari pronašao žensku koja prodaje nama dosezljiv jednosoban stan na tadašnjoj periferiji, pa je nagovorio da pristane glumiti nepoznatu rođaku s obrazloženjem da mu je sin malo čudan, da ne bi išlo drugačije. Naime, izravno prodati stanarsko pravo bilo je zakonski nemoguće, pa je možda bio nesiguran da li bih na to pristao, iako je uobičajena procedura koju su u raznim varijantama mnogi rabili bila zaobilazno jedno te isto. Mi damo rođaki novce, ona nama ključeve ispražnjenog stana, prijavim se da živim s njom u zajedničkom domaćinstvu, nakon nekoliko godina ona se odjavi i stanarsko pravo pređe na mene. Ne treba se ni odjaviti - dovoljno je umre ondje daleko u Kanadi, a mi to javimo stambenom poduzeću i stvar riješena, pređe stanarsko pravo na mene. Bila je starija ženska, vrlo srdačna i vrlo uvjerljivo je djelovala kao daleka, ranije nepoznata rođaka. Iako nisam Starome do kraj povjerovao, nisam našao nijednu slabu kariku u njihovoj priči da im ne vjerujem. Da rođaka naprosto ode u Kanadu i prepusti stan stambenom poduzeću, leglu lopova, iako bi to bilo sasvim po zakonu, bilo bi bedasto.

Naposljetku je ostavila i nešto namještaja: ormar, stol i stolicu. Nije trebalo mnogo, od prijatelja sam učas sakupio sve ostalo što mi je trebalo. U kuhinji sam imao peć, hladnjak, sudoper, te maloprije spomenute stol i stolicu. U sobi ormar, dvostruki madrac na podu i policu za knjige i ploče od sanduka za voće s tržnice. Prenio sam pojačalo, gramofon i zvučnike i ništa mi više nije trebalo. Nadalje sam često dovodio djevojke. Kakva god rupa bila, uvelike nesređena, svidjelo mi se kao Ježurki Ježiću dovoditi djevojke sebi, u svoj stan. Majci sam odlazio jednom tjedno odnijeti prljavu odjeću, rublje i posteljinu i uzeti čisto.

Nekoliko mjeseci nakon što sam se uselio, već sam zakucao i nekoliko postera po zidovima, jedne nedjelje čudom nije trebalo otići raditi. Sa mnom je bila neka ženska koju sam dovukao večer ranije i lagano smo se razbuđivali valjajući se po posteljini na madracu, kad je netko oko deset zazvonio na vratima. Nikada ranije mi nitko nije pozvonio! Ustao sam, obukao samo traperice i gol do pasa otišao otvorit znatiželjan tko bi to mogao biti.

Otvorim ulazna vrata i blenem. Na hodniku su stajala dva uniformirana milicajca. Jedan upita:

- Pero Kvesić?

Naravno da još nisam prijavio promjenu boravka u Petrinjskoj, nije bilo mog imena na zvonu ispred ulaza u zgradu, na poštanskom sandučiću ni na vratima stana, nikoga od susjeda još nisam upoznao, ali oni su svejedno znali koga traže. Osim toga, nisu me nazvali „Petar“, službeno, kako stoji u svim mojim dokumentima i prijavama, nego onako kako oduvijek potpisujem tekstove koje objavljujem i kako me ljudi zovu. Rekoh:

- Uđite.

Skanjivali su se: nije potrebno.

- Što da razgovaramo ovako na stubištu, da cijelo susjedstvo čuje. Uđite.

Pristali su. Krenuo sam ispred njih kroz malo, tijesno predsoblje. Putem sam zatvorio vrata od sobe. Ženska je iznutra doviknula: „Tko je?“, ali se nisam na to obazirao. Ušli smo u kuhinju.

Bili su vrlo pristojni. Objasniše da su dobili prijavu da je u susjedstvu zamijećena nekakva sumnjiva mlađa ženska osoba, pa se raspituju. Da su već razgovarali s nekim drugim susjedima koji su im rekli da je na stubište doselio novi mladić kojeg još nitko ne zna, pa su mislili da možda ja znam tko je ta sumnjivica… Opisali su je tako da se opis mogao odnositi otprilike na pola ženske populacije u ovom dijelu Europe. Rekoh da im ne mogu pomoći, da dovlačim doma sebi samo poznate ženske, pa nemam vremena za nepoznate, a - uostalom - niti ne spavam svake noći u svom stanu. Iako je razgovor bio kratak, čekao sam kad će upitati tko je osoba - očigledno ženska - u sobi , ali su to propustili. Rekoh da ću svakako javiti miliciji ako vidim neku sumnjivu. Ljubazno su zahvalili i otišli.

Vratio sam se ženskoj smijuckajući se. Protumačio sam posjetu kao jednostavnu poruku da znaju gdje sam i gdje me mogu naći ako zatreba.

Nekoliko dana kasnije, muvajući se stanom primijetio sam da nešto nije kako treba. Već sam navukao dobru gomilu knjiga, časopisa, novina, neke svoje fascikle, papire, utege i federe za vježbanje, umnogostručio gramofonske ploče i magnetofonske kazete, te razne drangulije. Između ostaloga, na stelaži od kutija za voće s tržnice držao sam kao slučajno kutiju za igraće karte. Jedino što to nije bila obična kutija za špil karata nego zamka. Izgledala kao velika kutija šibice, na jednoj od većih strana bio je zalijepljen kraj herc, ali unutra nisu bile karte nego sakriven spljošteni plišani miš u kojemu je bio feder. Kad se kutija otvorila miš je iskakao prema licu onoga tko ju je držao u rukama prodorno cijuknuvši. Svi kojima se to dogodilo obavezno su odskočili, neki i vrisnuli, a svima je kutija ispadala na pod. Kome se to dogodilo zapamtio je to za vječna vremena.

Bilo je četiri načina kako se ladica sa skrivenim mišem mogla ugurati u vanjski omotač: pomični poklopac sprijeda ili straga, te poklopac prema gore (u odnosu na herc kralja) ili prema dolje. Ja sam obavezno koristio samo jedan koji se iskustveno pokazao najvjerojatniji da će onaj tko otvori kutiju usmjeriti miša prema svom licu i da će miš najsnažnije skočiti i istovremeno najglasnije zacijukati.

Pitao sam žensku je li ona otvarala kutiju.

- Pobogu! Zašto bih to učinila? Dobro sam zapamtila kako me je splašio - zamalo sam se zdriskala!

Nije bilo razloga da joj ne vjerujem. Isto tako, otkako sam se doselio nije me posjetilo više od tri prijatelja, majka, otac i sestra, i nije bilo razloga da itko od njih otvara kutiju s navodnim kartama. Preostalo je jedino da je u stanu nedavno bio netko kome je tajna zamke bila nepoznata, išao je provjeriti što je unutra, miš mu je skočio u lice, te mu je kutija ispala na pod. Kasnije je pokušao sve vratiti kako je bilo, ali je imao 1:3 izgleda pogoditi način kako sam ja to radio i fulao.

Na vratima nije bilo tragova nasilnog ulaska, sve drugo u stanu bilo je na svom mjestu. Znači, ušao je profesionalac ili stručnjaci, cilj nije bio ništa ukrasti nego neprimjetno proći. Prostalo je jedino da je svrha takvog ulaska mogla biti sve pregledati. Sve je savršeno obavljeno osim što nisu znali za miša u zasjedi. O-pa-la! - pomislio sam. To mora da je bila zaista detaljna pretraga ako su išli provjeravati da li se nešto nalazi između igraćih karata.

Nekoliko dana kasnije imao sam dogovoreni sastanak sa Šuvarom. Bio sam upisao magistarski studij sociologije na Filozofskom fakultetu, ali me zaskočila količina posla u koji sam upao, pa sam propustio otprilike sva predavanja na koja sam trebao doći. Šuvar je bio voditelj magistarskog, pa sam htio popričati mogu li odgoditi studij dok se posao ne normalizira, pauzirati, kakve su mogućnosti… Zlotvorski mi je zakazao sastanak u pola osam ujutro, prije nego mu počnu ostale fakultetske obaveze. Razgovor je bio rutinski, ništa posebno, sve dok pri kraju Šuvar ne reče:

- Čujem da ideš u vojsku?

Nisam dozvolio da primijeti da me zaskočio s nečim što mi do trenutka ranije nije bilo ni na rubu pameti. Prisjetio sam se da me majka već danima zove da mi je stiglo neko preporučeno pismo, a ja odgovaram da nema žurbe i da ću ga pogledati kad svratim. Odmah mi je bilo jasno kakvo je to pismo koje me čeka kod majke gdje sam i dalje bio službeno prijavljen da stanujem. Poziv. U mojim tadašnjim godinama samo je jedan poziv zaslužio da ga se piše s velikim početnim slovom. Kako je Šuvar intonirao ono što je izjavio kao pitanje, rekoh:

- Kad Vi kažete mora da je tako.

Bio je to trenutak kao da mi je arhanđeo prenio Blagovijest. Za Šuvara se govori da je imao kameno lice, e - pa mogu to i ja! I tako smo se gledali nekoliko trenutaka ukipljeni i šutke, pokeraški sleđenih izraza, kako se onda popularno govorilo diplomatskim rječnikom „u duhu međusobnog razumijevanja“.

Nakon fakulteta odjurio sam majci. I zaista - čekao me Poziv. Putem sam razmislio: nekima će odgovarati da me barem privremeno uklone, drugima će biti žao da odem, ali - iako sam mogao neko kraće vrijeme odložiti Poziv na nekoliko načina - pa i pozvavši se na formalno magistriranje - bolje da odem što prije. Projekt na kojem radim se dovoljno utemelji i uhodao da ga to neće ugroziti, a što skorije odem, to ću se ranije vratiti. I zapravo ću biti jači jer me nitko više neće moći potjerati na redovno odsluženje vojnog roka u nekom trenutku koji bi za mene i ono čime ću se tada baviti bio daleko nepovoljniji.

- 22:24 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>