|
MUHA Jedan od prvih poteza koji sam povukao razmišljajući da li da iskoristim priliku što sam mogao preuzeti projekt „Poleta“ bio je da se raspitam koliko bi koštalo tiskanje novina na ofsetu u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj. Nije trebala složena matematika da bude bjelodano - nema izgleda, barem ne prve godine izlaženja. Osigurana sredstva bila su veća nego je raspolagala ijedna omladinska novina u kojoj sam ikada ranije radio, ali su bila proračunata na bazi tiskanja dvadeset tisuća primjeraka klasičnim olovnim slogom i kako god okretao brojke od toga se nije moglo odlijepiti. Možda se moglo koristiti ofset-štampariju, ali onda praktički ne bi ostalo sredstava za išta drugo. Preostala je samo nada da bi uspjeh prve godine možda mogao utjecati da se za drugu godinu dobije dvostruko više sredstava, ali to je bila vrlo varljiva nada nasuprot gotovo izvjesnosti da tako nešto neće biti moguće. Kad sam prihvatio preuzeti „Polet“ po prirodi stvari bio sam prvi zaposleni u radnoj jedinici „Polet“ (RJ „Polet“) Centra društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, kraticom CDD SSOH, ili naprosto CDD-a. Jedan od prvih zadataka bio mi je pronaći još pet ljudi koje ćemo zaposliti. Razmišljajući o tome prisjetio sam se druga Staljina i njegovog naputka da je kadrovska politika osnova svake politike. Iako su Tito i Jugoslavija dvadeset godina ranije Staljinu odbrusili u brk historijsko „Ne!“, palo mi je na pamet da s prljavom vodom ne valja izbaciti i dijete, tj. da bi upravo kadrovska politika mogla biti ključ za rješenje problema. Tako mi je palo na pamet da bih među prvih pet ljudi koje ćemo uzeti trebao zaposliti i fotografa. Zamisao je za ono vrijeme bila suluda. Nikada ranije nijedno omladinsko glasilo nije imalo stalno zaposlenog fotografa. Fotografi su u novinarstvu općenito bili malo cijenjeni, čak manje od daktilografkinja. Primjera radi, na stranici „Vjesnika“ od 27. srpnja 1969. koju sam nedavno pokazao na svom Facebooku nalazi se šest fotografija, jedna velika koja oslikava grupni razgovor i pet manjih portreta, navedeni su sudionici razgovora i novinari koji su ga organizirali i prezentirali, ali se fotograf ni ne spominje. Pored svega, kanilo se tiskati novinu olovnim slogom, a olovo nije bilo blagonaklono prema fotografijama: često su ispadale neoštre, nedovoljno kontrastne, više kao ružne mrlje među stupcima teksta. Srećom su Dag Strpić, direktor CDD-a i voditelji drugih radnih jedinica, ekipa koja je vodila firmu, imali povjerenja u mene pa niti sam morao opširno obrazlagati niti je bilo ikakvih poteškoća da odobre prijedlog. Prvo sam pitao Željka Stojanovića bi li prihvatio stalno zaposlenje, ali je on imao obilje drugih, znatno bolje plaćenih narudžbi, nije stizao prihvatiti sve zahtjeve za izradom tehničkih fotografija za brojne arhitektonske biroe, urede i studije, pa me je - očekivano - glatko odbio. Zatim sam pitao Sinišu Knafleca, ali je taj mislio da ga zajebavam i nije ozbiljno ni razmislio o ponudi. Treća-sreća, pristao je Danilo Dučak. Osobno sam ga jedva poznavao, ali sam znao da je odličan fotograf, a ono površno što sam znao o njemu kazivalo mi je da je pristojan i razuman momak. To da će raditi kao fotograf bila je samo nategnuta izlika. Novina je mogla sasvim komotno lako egzistirati koristeći prigodne fotografe-honorarce. Tajni zadatak koji sam mu namijenio bio je dobije sva samoupravljačka prava, da redovno učestvuje na zborovima radnih ljudi, da se zbliži i sprijatelji sa svim ostalim radnim ljudima-samoupravljačima Centra, da bude do daljnjega trajno nezadovoljan obimom i kvalitetom radova koje uspijeva plasirati, da neprekidno rovari u interesu fotografije, a kad predložim da pređemo na tiskanje novina u ofsetu - savršenom za fotografiju - da me podrži noktima i zubima. Volim šah: potegneš potez ne zbog prvog sljedećeg kontrapoteza, nego zbog četvrtog, da ga isprovociraš…  Očekivao sam da će drugoga dana doći s gotovom fotografijom, ali je drugi dan samo nakratko navratio i nestao. Trećeg dana se isto ponovilo. Četvrtog dana sam uočio kad je navratio i zapitao ga što je s muhom. Samo je nešto nerazgovjetno promrmljao i čim sam okrenuo leđa samo ispario. Petog dana sam se zabrinuo. Gdje je Dučak? Nije se ni pojavio. Šestog dana sam ocijenio da više nemam vremena čekati. Zaskočio sam Ninoslava Kunca i rekao mu da mi za sljedeći dan nacrta tušem najobičniju zunzaru, što odurnije ispadne to bolje. Kunc je pored ostalih kvaliteta pouzdan kao japanski vlakovi. Kad se s njim nešto precizno dogovoriš dobiješ upravo to, ni manje ni više, i to točno na minutu, što je izuzetna kvaliteta koju svaki profesionalac zna cijeniti. Narednog jutra je došao u redakciju istovremeno sa mnom, muha je bila - ako zažmiriš na jedno oko - kao prava. Nažalost, bio je to zaista posljednji čas, bili smo u strci jer smo trebali predati cijeli broj u štampariju, pa se nismo stigli pozabaviti muhom kako sam planirao te smo je ubacili na marginu, jedva približno kako sam kanio. Kad je grafički urednik otišao prema štampariji s kompletnim materijalima za prvi broj mogli smo se nakon desetak dana opustiti i prepustiti samozadovoljstvu. Desetak ljudi koji su radili sa mnom na tom prvom broju predali su se razumnoj euforiji. Sekretarice su otišle po piće i kave u kućni kafić, okupili su se u jednom uglu, pušači pripalili cigarete, dobro raspoloženi posvetili su se neobaveznom ćaskanju, komentiranju pojedinosti koje u žaru posla nismo stigli raspraviti i međusobnim šalama. Čekajući da stigne piće zadržao sam se za svojim stolom pregledavajući zabilješke što nas čeka da u slavljeničkoj atmosferi ne propustim nešto važno, kad je u redakciju unišao Dučak. Pravo s vrata uputio se k meni i sručio na susjednu stolicu. Bio je natmuren kao olujni oblak, mračan i težak, nabijen gromovima. Odlučio sam da ga ništa ne pitam, da ne kvarim trenutak muhama, računajući da ću morati razriješiti zašto je zakazao, ali da je bolje tom prigodom ne silovati. Međutim je on počeo. Očigledno je bio nabrušen da mi razbije glavu i da otkaz na posao. Jeb'o mene i moje muhe! Već danima samo lovi te gadne insekte, polovio ih je na stotine, mehaničkim i kemijskim sredstvima, tvrdim predmetima, ljepljivim sokovima, tekućinama i plinovima, izumio je sedamnaest novih načina kako uloviti muhu, ali kako god je ulovio bilo je nemoguće uloviti je neoštećenu. Lako je ubiti muhu, čak se može uloviti i živu, ali kako nagovoriti živu muhu da pozira za fotografiranje? Ako je ubiješ, više ne izgleda kao živa; ako je živa, ne možeš je fotografirati. Upustio se čak u to da skalpelom reže više zgnječenih muha i sastavlja ih kao da su frankensteinovska čudovišta, ali je i taj rezultat ispadao nakaradno. Zaključak: bez posebnog makro-objektiva i posebnog osvjetljenja kojih nema, a koštaju kao pola njegove godišnje plaće, te superbrzog sitnozrnatog filma kakav ne postoji, nemoguće je fotografirati muhu! Potpuno sam mu povjerovao jer mi je ukazao na probleme o kojima nisam mislio udijelivši mu zadaću. Ujedno mi je laknulo jer sam uvidio da se nisam prevario u čovjeku, da se ozbiljno posvetio poslu. Da je ozbiljno primio srcu nemoguću misiju svjedočio je i nastavak razgovora. Dučak je znao da je posljednji dan za predaju materijala, pa se - vidjevši da mu fotografiranje ne uspijeva - prisjetio da je i akademski slikar, doduše još ne i zvanično jer je bio neposredno pred diplomom, ali suštinski već jeste. Na to je izvukao iz džepa bijeli karton veličine pola razglednice i dodao mi. Nasred kartona bila je temperama nacrtana muha, ali kakva muha! Bila je trostruko veća od prave, ali tako realistična da je izgledala trodimenzionalna, tako odurna da sam osjetio impuls na povraćanje, nabijena energijom i životom kao da će se svakog časa odlijepiti od pozadine i poletjeti. Ta je muha bila stvarnija od svih muha koje sam ikada vidio. Sledio sam se i u sebi zajaukao. Mogao sam skočiti u taksi, odjuriti u tiskaru, zamijeniti Kuncovu muhu Dučkovom, stigao bih, ali to ne bi bilo fer prema Ninoslavu. Isto tako, jest da je Dučak veličanstveno obavio zadatak, bolje nego sam mu ga povjerio, da je zapamtio dan predaje materijala, ali nije obratio pozornost na sat, te je bilo pedagoški korisno da zapamti zauvijek da je i sat važan. Nakon nekoliko sekundi premišljanja rekoh mu da je nažalost zakasnio. Dučak je samo slegnuo ramenima. Bio je toliko iznuren višednevnim neuspješnim lovom i neprospavanom noći da mu je, nakon što se istutnjio, bilo sve svejedno. - Žao mi je što si se toliko trudio uzalud, trebao si mi odmah reći… - pokušavao sam rezimirati. - Što da sad radimo s ovom muhom? Ono zašto mi je zatrebala nije se pokazalo baš najsretnije… On me prekine: - Baci. Takvo svetogrđe nisam mogao napraviti. - Nećeš se ljutiti ako je ja zadržim? - Uzmi. Pohranio sam nacrtanu muhu u torbicu. Kod kuće sam je prikvačio na zid u kuhinji, ondje je visila mjesecima i svatko tko je bacio pogled na nju se stresao. Onda sam je preselio u sobu, ondje je bila izložena narednih mjeseci, sve dok je nisam umetnuo u neku knjigu koju sam čitao da obilježim dokle sam došao. Nakon toga je nikada više nisam vidio. Nikada nisam izbrojao knjige koje posjedujem. Ne mogu reći je li riječ od dvije, tri ili više tisuća knjiga. Neke od njih sam pročitao jednom i ne kanim nikada više, ali volim da su mi pri ruci. Neke sam pročitao više puta, svakih nekoliko godina iznova. Neke sam poklonio, a nekih sam se morao i riješiti jer je ponestalo mjesta na policama za nove. Međutim nije bilo knjige u posljednjih četrdeset godina koju sam posudio prijatelju ili namijenio uklanjanju da je prethodno nisam prelistao nadajući se da će napokon ona strašna Dučkova muha ponovo odnekud izletiti. |
|
NOVINAR U VOJSCI Titogradska vojna oblast u koju sam poslan da odslužim vojni rok imala je jednu specifičnost - bila je jedina vojna oblast u Jugoslaviji koja nije imala svoj vojni list. Time mi je izmakla pogodnost koju su koristili svi drugi novinari zapali u JNA, da se uvale u redakciju vojnog lista i ondje provedu godinu dana kao bubrezi u loju, oslobođeni svih ostalih vojničkih obaveza i sa stalnim dvadesetčetverosatnim propusnicama za izlazak iz kasarne. To mi je bio još jedan dokaz da su oni koji su mi smjestili da me se upravo ondje pošalje dobro znali gdje me šalju. Nakon nekoliko mjeseci povlačenja haubice po crnogorskim brdima jednoga dana su me pozvali u komandu kasarne. Obuci uniformu za izlazak u grad, ideš u glavni grad, u Titograd! Sve je dobro, samo da je daleko od haubice, pa nisam ništa više pitao. Pitao sam šofera koji je džipom vozio samo mene, ali ni on nije ništa znao. Imao je naređenje da me odvede nekom oficiru u kasarnu „Maršal Tito“ i ostavi. Kasarna „Maršal Tito“ bila stvarno velika, u njoj je bilo barem dvije-tri tisuće vojnika. Pronašli smo oficira kojem sam bio upućen. „Novinar!“, grakne taj. Potvrdim. „Odlično, idemo!“ Poveo me dugačkim hodnicima, nakon desetak minuta dođosmo do nekih vrata, on ih otključa i uvede me. Bila je to velika prostorija, otprilike kao pola spavaonice u kakvoj je u Danilovgradu spavalo trideset ljudi. Bila je svježe okrečena i praktički potpuno prazna, osim jednog stola i stolice pored prozora s rešetkama. Na stolu je bila pisaća mašina i pedalj visoki snop čistih papira za pisanje. U jednom uglu bio je drugi takav stol, na njemu oko dva metra dugačka staklena kutija, a u njoj maketa nekog broda. Oficir reče: - Napravi novine! - Kakve novine? - Jesi novinar? Znaš ti! Što mene pitaš? - time mi je preduhitrio svako daljnje pitanje, a nije mi ni dao priliku za ikoje drugo jer se energično okrenuo, izjurio iz prostorije, a za sobom je zatvorio vrata i čuo sam da ih je zaključao.  Kroz prozor su dopirali udaljeni zvukovi kasarnskog života, motori kamiona i ljudsko dovikivanje, poneka reska nerazgovjetna komanda ili mladenački krikovi, ali je u unutrašnjosti zgrade u kojoj sam se našao vladala bolnička tišina. Možda dva-tri puta na sat netko je prošao hodnikom. Otišao sam do vrata i provjerio: zaista su bila zaključana. Kad je pet ili šesti put netko naišao pritrčao sam vratima i zakucao iznutra. - Hej! Možete me otključati? Zbunjeni glas izvana se ispričavao da nema čime i ne može mi pomoći. - Tko ima ključ? - Ne znam… - Možeš pitati? - Ne znam koga… I sljedeća tri-četiri pokušaja su bili uzaludni. Onda sam shvatio da je odavno prošlo vrijeme ručka, a bio sam i gadno ožednio, što mi je uklonilo sve obzire. Kad je naišao sljedeći navalio sam na vrata rukama i nogama, naletao ramenima da su se cijela tresla i uvijala, iako nisu popuštala. Mora da je odjekivalo cijelim hodnikom kao i hodnicima kat više i kat niže. - Dovedite nekoga tko ima ključ! Moram na zahod! Napokon su se vrata otvorila. S druge strane je stajao s ključem nepoznati niži oficir preko čijih ramena su se navirivala tri vojnika. - Odvedite me nekome s kim bih mogao porazgovarati! Napokon sam se našao pred jednim višim oficirom koji je bio prva suvisla osoba na koju sam naišao tog dana. Bio sam ljut kao čili-paprika jer mi se vraški pišalo. Ispostavilo se da titogradska vojna oblast doduše nema svoj vojni list, ali jednom godišnje za neki jubilej, da li Dan Armije ili obljetnicu bitke na Sutjesci ili tako nešto, objave jedan jubilarno-svečarski broj novina. Rok je za otprilike mjesec dana. Shvatio sam i da sam, kako nema novina pa nema ni novinara, jedini novinar kojeg imaju na raspolaganju. Očekuju od mene da „napišem novinu“ u dva-tri dana, pa da su mirni. Kako mi se u međuvremenu i strašno prisralo, nisam okolišao. Ne može to tako! Ako hoće novinu onda mi moraju i osigurati sve što mi je potrebno. Kao prvo, potrebna mi je trajna izlaznica iz kasarne na dvadeset i četiri sata dokle god sam u Titogradu. Drugo, trebam iz Danilovgrada pokupiti svoje stvari: keficu za zube, pribor za brijanje… Treće, hoću ključ prostorije koju su mi dodijelili za rad. I, naredno, trajat će znatno više od dva-tri dana. Vidjevši da ih kao jedini novinar držim u šaci izmitraljirao sam ga uvjetima i zahtjevima, a zatim odjurio na zahod. Kad sam se vratio izlaznica iz kasarne je bila gotova, potpisana i zaštambiljana. Vratio sam se autobusom dvadesetak kilometara do Danilovgrada, pokupio svoje stvari od kojih mi je bila najvažnija hrpa knjiga, te prije večeri bio nazad u Titogradu. Umjesto u kasarnu otišao sam svojim crnogorskim prijateljima, oni mi dali civilno odijelo, te smo izašli na korzo, a nakon toga sam prespavao kod jednog od njih. Ujutro sam ponovo ušao u „Maršal Tito“, samo što sam za razliku od dan ranije znao što trebam, što tražim i imao sve pod kontrolom. Prvo sam se pobrinuo za smještaj. Dobio sam ormarić za stvari i ležaj u prekrcanoj kolektivnoj spavaonici, a kad kažem „prekrcanoj“ onda tako i mislim. Za razliku od Danilovgrada gdje su svi kreveti bili jedan do drugoga, ovdje su bili jedan iznad drugoga, na kat, najmanje tri kreveta, a ponegdje i četiri tako da je onaj tko je ležao na najvišem uzdignuvši ruku mogao dotaknuti strop. U spavaonicu je bilo natrpano stotinjak ljudi. Kako se zagasilo svjetlo nakon povečerja, tako su se svi ti kreveti istog trena počeli silovito tresti i zaglušujuće škripati. Potres! Skočio sam iz kreveta i shvatio da je pod miran i stabilan, te da sam jedini koji se uspaničio. Svi ostali su ostali u krevetima, tresli se, uvijali, stenjali i puhali. Zblanuto sam shvatio - kolektivno drkanje kao obred mentalne higijene prije spavanja. Legao sam nazad, ali je škripa, cvilež, škrgut metalnih okvira i žičanih opruga bio nepodnošljiv, pored toga što se i krevet poda mnom ljuljao ponesen gimnastikom trojice iznad mene. Vidio sam da ondje neću moći zaspati. Obukao sam se, uzeo knjigu i otišao u drugu zgradu u prostoriju za koju sam imao ključ i ponovo se ispružio po parketu. Tvrdo, ali blaženi spokoj nakon kaosa iz kojeg sam pobjegao. Narednog dana sam do podneva maltretirao sve po skladištima dok mi nisu donijeli krevet, madrac, posteljinu i noćnu lampu koje sam smjestio u ugao nasuprot „Natku Nodilu“. Noću sam bio jedini u toj zgradi, a kako sam se mogao i zaključati, mogao sam spokojno čitati pred spavanje i neometano blaženo drkati kao čovjek kad god mi se prohtjelo. Novina se mogla otisnuti jedino u titogradskoj „Pobjedi“, crnogorskom ekvivalentu zagrebačkog „Vjesnika“. Kratko vremena prije nego sam došao radikalno su unapredili tehnologiju. Potpuno su izbacili olovni slog i prešli na ofset. Dodijelili su mi grafičkog urednika koji nije žalio vremena da me podrobno upozna kako se s tim radi, preciznije - što se sve može, a ja počeo svaki dan dolaziti da naučim što više. Kad sam vidio kako se na montažnom stolu sve sređuje škarama potpuno sam se sludio. Zbogom ograničenja paralelnih redova i okomitih stupaca! Zbogom pravokutne fotografije! Tekst preko slike, slika usred teksta, naslovi okomito, naopako, u negativu… Otisnite mi tekst u četiri varijante tipa i veličine slova, pa ću na montažnom stolu odlučiti koji ću uzeti ili kombinirati dva ili tri… - sve se može! Nisam mogao vjerovati da se u svemu što je „Pobjeda“ tiskala nije ni vidjelo da su se otarasili olova, ništa od mogućnosti koje su imali na raspolaganju. Ubrzo sam upao u manju grupu mlađih novinara koja se sastajala u sindikalnom kafiću i zavjerenički kovala planove kako direktore, šefove i urednike prizvati pameti ili ih fusinguzirati u ropotarnicu povijesti. Bio je ondje i buljuk mlađih novinarki koje su bile vrlo blagonaklone prema kolegi iz Zagreba, premda bio u uniformi, pa sam uglavnom ručao u menzi „Pobjede“ ili u nekom restoranu u gradu u lijepom društvu, a navečer redovno izlazio na korzo. Što se tiče novine koju sam trebao napraviti u početku sam bio dezorijentiran. Nikad ranije nešto takvo nisam radio, ali sam se primirio kad mi je nadošlo da više nikada ni neću, da je to izuzetna, specijalna epizoda u mom novinarskom životu. Sve je sjelo na svoje mjesto kada sam odlučio postaviti se opušteno kako je izložio Mark Twain u priči „Kako sam uređivao poljoprivredni list“. U skladu s tim su u otisnutim novinama bile rubrike „Guslarski evergrin“, „Bezvremenske borbene pjesme“ i „Gušterska ljubavna poezija“ (za koju sam nagovorio tri guštera da mi prepuste lirske stihotvorine o draganama koje čekaju, o nepoznatim djevojkama koje se tek naslućuju i slično). Realno sam mogao bez žurbe cijele novine napisati, urediti i pripremiti za tisak u pet dana, ali sam se potrudio da se posao protegne na cijeli mjesec, sve do posljednjeg časa. Tih mjesec dana bili su mi kao ljetovanje, ali su - nažalost - prebrzo protekli. S novinama su svi bili zadovoljni, osim mene jer je njihovo pojavljivanje značilo da se moram vratiti u Danilovgrad, a svi planovi kako bih se dokopao i prisvojio „Natka Nodila“ izjalovili. |
 – Da napunimo malo taj bazen, da se dijete proveseli! U vrtu kuće na Slavujevcu imali smo prazan bazen. Prve godine kad su baka i djed doselili tetke, prijatelji i poznanici koji su svraćali bili su razdragani: „Bazen! Bazen! Bazen!“ Trebalo je tri dana da ga se napuni kroz crijevo za zalijevanje vrta. Odmah se sjatilo petnaestak odraslih, bilo je pomalo gužva, ali je zabava time bila samo još bolja. No već drugi dan se pokazao prvi problem. Preko noći je vjetar nanio lišće, suhe grančice, slamu, krepane kukca, raznu prljavštinu… Sve je to plivalo na površini i bojilo vodu svijetlosmeđim proljevastim preljevom. U ono vrijeme su bazeni bili rupa u zemlji zacementiranog dna i stranica. Nisu postojali električni filtri za pročišćavanje, grijaći, aditivi za dezinfekciju i ostale kerefeke s kojima su opskrbljeni suvremeni bazeni. Podrazumijevalo se da uz bazen postoji posluga, neki sluga koji ga obiđe tri puta dnevno s mrežom na dugačkoj motki i ukloni svu prljavštinu. Naposljetku, kad je djed izračunao koliko će trebati platiti vodu koja se nakon četiri-pet dana pretvorila u baruštinu sudbina bazena je bila zapečaćena za narednih nekoliko godina. Utoliko je djedova zamisao da se napuni bazen makar za mene bila pokazatelj koliko je te godine ljeto bilo paklenski sparno i koliko mu je bilo stalo do unuka. Trebalo je skoro dva dana da se kroz crijevo za zalijevanja vrta u bazen istoči nešto manje od metar vode. Ubacili su mi unutra drveno korito u kojem sam plovio kao u čamcu i veslao velikom kuhačom. Gore, na balkonu na visokom prvom katu, sjedili su mama, baka, djed, tetke i nekoliko susjeda i kućnih prijateljica i promatrali kako se zabavljam. Nisam još znao plivati, ali sam se osjećao potpuno sigurno jer mi razina vode nije dopirala ni do pazuha. U jednom trenutku, upravo sam se brčkao posred bazena, uhvati me grč u nozi. Druga noga popusti i ja se naprosto preokrenem s glavom nadolje. Nisam znao što me je to snašlo i koprcao sam se, ali uzalud. Jasno se sjećam pogleda s dna bazena prema gore, iako je to možda naknadno konstruirano sjećanje, kako kroz lelujavu površinu vode vidim gomilu mojih najbližih nagnutih preko ograde balkona kako mi razdragano mašu. Sjećam se i kako se pogled mutio, voda u nosu, ustima, grlu i plućima bila neugodna, a onda više nisam imao snage da se otimam, samo sam se opustio i sve je iščeznulo. Odrasli su, otprilike svi u istom trenutku, shvatili da se predugo igram pri dnu, a kako sam se sve manje i manje pokretao, kada sam se umirio i tijelo mi očigledno omlitavilo, a iz ustiju su se prestale uzdizati kuglice zraka, odjednom su se ukipili i zanijemili, sve dok moja majka nije kriknula i skočila na ogradu balkona da se baci dolje. Djed i baka su je zgrabili jer bi se izvjesno polomila, te me ne bi mogla spasiti, ali je zato najmlađa tetka jurnula. Bila je tada u ranim dvadesetim godinama i upravo se spremila za izlazak. Bijela haljina s crvenim točkama, široka suknja stegnuta u struku, visoke pete, natapirana frizura, crveni ruž na usnama, nakit, sve. Jurnula je kroz stan na tim visokim petama zaobilazeći namještaj, tako tridesetak metara do izlaznih vrata, zatim se sjurila niz stepenice s prvog kata i našla ispred ugla kuće dijagonalno od onoga pored kojega je bio bazen. Preostalo je još obići dvije strane kuće, svaka otprilike dvadesetak metara, zaobilazeći grmlje i drveće kao u slalomu kombiniranom s trkom s preponama, a sve to otprilike kao u baseballu kada igrač mora optrčati što više uglova igraćeg polja dok je loptica još u zraku. Dok je moja majka urlala i pokušavala se otrgnuti onima koji su je držali, ostali su se presavili preko ograde balkona i, buljeći u moje već nepomično tijelo, navijali za tetku da stigne što prije. Tetka se ruba bazena bacila u taj metar vode do mene, izvukla me nad površinu i zatim na suho. Navečer je djeda još zatekao susjeda kako piša u bazen i to je zauvijek presudilo da se nikada više ne napuni. Tako mogu reći da sam odrastao u kući s bazenom, i ne bih slagao, ali to ne bi značilo ono što bi si pomislili. |
|
CRNA KRALJICA Da je posao pisanja scenarija za otvaranje Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku značajniji nego sam mogao i pretpostaviti naslutio sam kad smo Žaki Marušić i ja trebali izložiti svoje koncepcije pred glavnim odborom festivala da nas službeno blagoslove kao autore, a u predvorju ispred dvorane u kojoj će se održati sastanak prije nego smo ušli naletjeli na Ljubivoja Ršumovića. On je bio jedan od najpoznatijih tadašnjih jugoslavenskih pisaca za djecu, poznato televizijsko lice, a ja sam mu se iskreno duboko divio jer sam pola pjesama iz slikovnice „Još nam samo ale fale“ znao napamet. On je napisao scenarij otvaranja prethodne godine, te se kao slučajno pojavio upravo ispred dvorane za sastanke upravo tren prije nego će uprava festivala odlučiti koga će za taj posao sljedećeg angažirati. Vjerojatno, lako moguće je dočuo da je kandidat neki dripac, na njegovom nivou potpuni anonimus, pa je zaključio da je možda dovoljno da se samo pojavi da mu daju posao. U svakom slučaju, ocijenio je da mu se isplati riskirati da uzalud potegne iz Beograda ako postoji i najmanja mogućnost da bude ponovo izabran. Međutim, autoritet Joakima Marušića je bio prejak, pa su ga svi članovi odbora ulazeći u salu za sastanak ljubazno pozdravili, ali ga nisu pozvali da se pridruži, i zadatak je povjeren meni. Da je Ljubivoje Ršumović igrač prve klase, veliki mačak, vidjelo se i po tome kako je sportski časno podnio poraz. Nije ni trznuo, ništa nije moglo narušiti njegov smiješak, nije kukao ni zdvojio nego se odmah osovio na noge i krenuo dalje. Nakon završetka sastanka dočekao nas je u kafiću gdje su se svi stuštili, zanemario sve ostale sudionike od kojih više ništa nije očekivao i posvetio mi se kao da smo dugogodišnji prijatelji koji se odavno nisu vidjeli. Koliko god bio srdačan i šarmantan, već to što se sa svojih olimpijskih visina osvrnuo na apsolutnog marginalca protumačio sam kao želju da prouči i procijeni tko sam i kakav sam, da definira novog igrača na terenu, da drugi puta bude spremniji da mu se ne bi ponovilo da ispadne ako se nađemo u trci prema istom cilju. Dapače, kao općenito iskusniji i neposredni prethodnik vrlo nesebično mi je udijelio niz korisnih savjeta za posao koji me je čekao. Nisam vjerovao da sam ga osvojio šarmom, da sam mu bio nešto posebno simpatičan, nego je prije ocijenio da sam potencijal s kojim ubuduće treba računati, pa bolje da smo u dobrim odnosima, da me odmah na početku nečim zaduži. Prepoznao sam u njegovom ponašanju vrhunski profesionalizam i samo sam ga još više cijenio. Da je posao koji sam dobio itekako isplativ prepoznao sam tek kad me je uprava festivala smjestila na više od mjesec dana u vrlo komfornu sobu-poluapartman u najluksuznijem od skupine „Solaris“ hotela, uključivši i moju tadašnju djevojku Gljivu. Oboje smo imali osigurana tri obroka dnevno po izboru u hotelskom restoranu, a da sam imao vozačku dozvolu dobio bih i auto na raspolaganje. Bez vozačke dozvole preostalo mi je pozivati šofera festivala da dođe po nas dvoje kad smo negdje htjeli ići ili se dogovoriti kad će nas sljedeći puta pokupiti i negdje prevesti. Pored toga, za svaki dan dobivao sam i obilne dodatne dnevnice koje nisam mogao potrošiti, a konačni honorar po ugovoru bio je zavidan. Tek što sam napunio dvadeset i petu godinu, bio sam s fantastičnom djevojkom, imali smo prvoklasan smještaj u hotelu na samoj plaži, imao sam novaca kao nikada ranije (pa uvelike i kasnije), radio sam posao koji me je zanimao i u kojem sam uživao, preostalo je dovoljno vremena da otkrijemo da je Šibenik, kojeg sam ranije slabo poznavao, predivan grad. Malo kad u životu mi je bilo tako dobro. Razmjestili smo sobu kako nam je najviše odgovaralo, dobio sam pisaći sol s pogledom na more, instalirao sam pisaću mašinu, administracija festivala mi priskrbila nekoliko pakovanja bankpost i pelir papira, indiga i ostalog sitnog pribora, često sam pisao dok je Gljiva iza mene iscrpljeno spavala ili je vidio kad sam podigao pogled s papira na valjku kako se izležava na plaži, trči u vodu ili se zabavlja među valovima. Nažalost, ispostavilo se i da je to što sam dobio posao pokvarilo račune mnogima unutar strukture ili bliskih organizaciji festivala. Niz ljudi nije skrivao netrpeljivost i nipodaštavanje, a njima su se iz kolegijalnosti pridružili i neki kojima moj angažman nije išao ni iz džepa ni u džep. Srećom je patronat Joakima Marušića bio prejak da mi išta mogli, pa su se ograničavali na sitne pakosti i ogovaranje koji mi nisu ozbiljno smetali. Na njihov nemoćni jal nisam se obazirao, a povremeno me je čak uveseljavao. Posao se pokazao i zahtjevniji i obimniji nego sam mogao pretpostaviti. Od početka smo imali grubi koncept i definirani popis učesnika, a sve drugo bilo je podložno promjeni i preokretalo se gotovo iz dana u dan. Recimo, na početku sam pitao Žakija kako riješiti ozvučenje ljudi na bini. Ne brini, uvjeravao me je, imati ćemo one usmjerene mikrofone koji se koriste pri prijenosima nogometnih utakmica, nogometaš na sredini terena opali loptu, a mikrofon iz gledališta zabilježi: tup! Tek što sam sve napisao pod tom pretpostavkom, razigram učesnike po cijeloj dužini bine kad dolazi Žaki i kaže: nećemo imati te sportske mikrofone nego šest statičnih klasičnih mikrofona na stalcima… Preradim sve da se događa na tih šest mjesta kad dolazi Žaki i kaže: nabavili smo tri pokretna mikrofona koje možemo zakačiti na tri glavna lika, pa se njih troje mogu šetati gdje god hoćeš. Pa nije šest statičnih mikrofona nego četiri… Druge izmjene dolazile su otuda što su uloge pisane za konkretne glumce: pristao je učestvovati taj i taj, njemu ćemo dati tu ulogu, a za tu i tu treba izmisliti potpuno novu ulogu koja bi joj odgovarala. Popis učesnika mijenjao se iz dana u dan, pa sam praktički svakih dva-tri dana napisao novu priču. Toliko sam pisao da se nekoliko puta dogodilo da se s morem pred nosom dva-tri dana nisam stigao okupati. Međutim, nisam se žalio. Koliko god svaka izmjena bila pod pritiskom nekog novog ograničenja ili nove mogućnosti svaka verzija je bila sve bolja i bolja, a ja sam udovoljavajući zahtjevima i savjetima režisera mnogo naučio. Žaki je bio prvoklasni učitelj. Generalno mogu reći da sam imao sreće u životu jer sam imao priliku učiti od najboljih. Otprilike dva ili tri tjedna prije zakazanog otvaranja uselila se u sobu do nas Semka Sokolović-Bertok sa sinom predškolske dobi. Dečko je imao četiri-pet-šest godina, danas mi je teško reći. Njoj sam se od ranije divio kao glumici, posebno sam je cijenio znajući za njenu titulu šahovskog velemajstora, bilo je općepoznato da je izuzetno pametna osoba, a prema Gljivi i meni se kao hotelskim susjedima ponašala pristojno i vrlo srdačno. Nije se dala zaraziti općom klimom prema kojoj bi prema meni bilo poželjno pokazivati prezir ili držati odstojanje, dapače. Nekoliko puta smo sjeli za isti stol doručkovati ili ručati i uvijek smo opušteno i zanimljivo razgovarali. Ona je sa sinom svaki dan odlazila na plažu ispred hotela i obično smo uzimali ležaljke jedni do drugih. Ako sam ja pisao, pa Gljiva izlazila sama, njih dvije su čeretale kao najbolje prijateljice. Semka se požalila da bi rado kadikad pobjegla od majčinskih obaveza na dva-tri sata da si priušti neku dobru kartašku partiju, a ne može povesti sina ondje gdje svi puše ko Turci, pa se Gljiva sama ponudila da će rado pričuvati dečkića, naročito ako sam ja zauzet poslom pa ionako nema društva. Uskoro ga je bebisitala par sati prijepodne, par sati poslijepodne i koji sat navečer. Žaki je bio oduševljen kad se Semka pojavila. Zamolio ju je da učestvuje čim se ukazala mogućnost da će režirati otvaranje festivala. Ona ga je prvo odbila zbog drugih obaveza, onda se ukazala mogućnost da bi ipak mogla stići, do posljednjeg časa se nije znalo hoće li uspjeli, više je izgledalo da neće pa se Žaki pomirio s tim, a onda je iznenada stigla. „Smisli joj doličnu ulogu!“, kliktao je sav sretan.  Jednoga od posljednjih dana, nakon što sam cijeloga dana kucao po tastaturi, relativno kasno navečer Gljiva i ja krenuli smo šetati Šibenikom da se malo prozračim. Put nas je naveo do neke betule. Već s vrata spazili smo da je glavninu prostorije zauzimao dugački stol oko kojega je sjedilo petnaestak glumaca i drugog osoblja festivala. Na čelu stola sjedila je Semka. Mora da je uspavala dijete i iskrala se popiti pred spavanje koji žmulj vina. Društvo se upravo zabavljalo natječući se tko će me više pljuvati. Zaklonjeni na ulazu gledali smo kako Semka preuzima riječ. Izvukla je odnekud posljednju verziju uloge Crne kraljice i krenula je ismijavati. Društvo je grcalo, uvijalo se i plakalo od smijeha koliko je bila dobra. Ipak je ona bila vrhunska glumica. Pratio sam to skamenjen. Povukli smo se prije nego su nas uočili, ali dovoljno sam vidio. Malo me je što ikada ranije toliko povrijedilo kao njezino produciranje. Da nismo bili kao dobri, da joj nismo čuvali sina, da se nismo neprekidno konzultirali ništa mi to ne bi značilo. Ovako je to za mene bio nož u leđa, neoprostiva izdaja. Izdaja sama po sebi mi nije mnogo značila. I izdaja je ljudska; što je ljudsko nije mi strano, mogu razumjeti. Neoprostivo mi je bilo iz kojih razloga me izdala. Ona je naprosto željela biti sa svima dobra. Sa mnom je bila dobra čak i po cijenu da joj zamjere oni koji je vide. Sa njima je htjela biti dobra čak i ako to zahtjeva da se priključi općem izrugivanju. Dapače, da bi se iskupila što su je vidjeli u srdačnom raspoloženju sa mnom mogla je iskupiti samo tako da me je pljuvala gore od svih ostalih. Razočaralo me što je tako naivna da misli da može biti sa svima jednako dobra, od svih omiljena. Vratio sam se slomljen i najgore volje u hotel. Preuzimajući ključ sobe portir mi je dao i Žakijevu cedulju: kostim za Crnu kraljicu će ipak biti na vrijeme, neka vratim njenu ulogu u scenarij otvaranja. Gljiva je otišla spavati, a ja sjeo za pisaći stol. Mogao sam naprosto izvući pretposljednju verziju koja je uključivala Crnu kraljicu, izmijeniti poneku riječ i sve bi bilo gotovo. Ali ne! Spopalo me ludilo, jad i bijes, bio sam nadahnut kao malo kad, bila je to eksplozija kreativnosti, postao sam scenaristička supernova! Pisao sam do jutra. Smislio sam potpuno novu ulogu, besprijekorno savršenu, a tako dobru da joj ni najmaliciozniji kritičar ne bi mogao naći manu. Bila je barem dva puta obimnija od prethodne, a napisana na vrlo specifičan način: u stihovima i - nezapamtljivo. Poslužio sam se metodologijom Ogdena Nasha kako ga je preveo Dragoslav Andrić u knjizi „Štihovi“: neuobičajeni red riječi, pogrešni padeži, kriva glagolska vremena, izobličene riječi, iznenađujuće rime, ono… Čak u Tibet Živi lama, Nema tata, Nema mama. Nema žena, Nema deca, Jok mu treba Streptomeca. Nema sapun, Nema plakar, Ne zna najlon, Ne zna bakar. Ne zna šlager, Nema rok, Ne zna Presli, Bitls jok. …i tako dalje. Jedino što su moji stihovi u tom stilu bili dugački i zapetljaniji dvanaesterci i šesnaesterci, s povremenim eskapadama na neočekivane kratke retke, tek da se razbije svaka pravilnost. Nijedna poznata memotehnika se tu ne može primijeniti. Ne pomaže ni smisao, ni slijed, ni melodija, ni vizualno predočavanje, nikakva logika, nikakvo mentalno podštapalo… ništa. Jedini način da se zapamti tekst bio je surovo mehanički memorirati svaku riječ odvojeno od drugih riječi, a zatim uklopljeno u ostale. Gljivu sam ostavio spavati, a ja se već na kraju snaga spustio u dvoranu za doručak i zavukao u najdalji ugao. Pričekao sam da se nakon doručka društvo preseli na terasu ispred hotela, da Semku okruži grupa poznatih, te joj tek tada prišao i pružio presavijeni snop papira. Rekoh da me svi čuju da sam obaviješten da će kostim Crne kraljice biti zgotovljen na vrijeme, pa sam napisao novu, poboljšanu verziju njene uloge. Podsmješljivo je izravnala papire i bacila površni pogled na prvu stranicu, ponovo presavila da ih odloži, a onda naglo ponovo otvorila, zabuljila se u napisano i razrogačila oči. Otvorila je usta i ostala bez glasa. U sjećanju mi je da je problijedila i ukočila se kao da je spazila avet. Bila je dovoljno iskusna da je odmah prepoznala neskrivenu zamku. Bez riječi je ustala, zgrabila sina za ruku i povukla ga prema njihovoj sobi. Sljedeća dva dana sam s užitkom prolazio pored njihovih vrata. Kad sam malo zastao mogao sam čuti kako ona unutra hoda uokrug i naglas ponavlja ulogu koju sam joj podmetnuo. Pronašla je neke druge mlade glumice (ne Gljivu) da odvode malog Marija na plažu i kupanje, u šetnje i igraju se s njim, a ona nije silazila ni na ručak ni na večeru. Posebna toksičnost uloge bila je u tome da je točno izvedena bila sjajna, vrckavo duhovita, ali i najmanje odstupanje ju je svodilo na besmislenu bezvezariju. I - šećer na kraju! - uloga je bila napisana tako da je zapravo bila suvišna, da je cijelo otvaranje funkcioniralo i bez nje, da nitko ne bi primijetio da išta nedostaje, da zna da se pati s nečim što je nepotrebno. I tako je i bilo. Na sam dan svečanog otvaranja je javila da joj je preko noći bilo zlo, da se razbolila, da ne može ustati iz kreveta. Meni je bilo svejedno. Naplatio sam se. Bilo mi je dovoljno što se dva dana ispatila, dvije noći nije spavala. Možda joj je zaista i pozlilo od iscrpljenosti. Bilo mi je svejedno da li će izaći na pozornicu i maestralno odigrati što sam joj pripremio ili je neće uopće biti. Jedino u što sam bio siguran jest da ne smije priznati da ona, primadona poznata po tome što svaki tekst savlada u trenu bez muke, nije u stanju naučiti naizgled omanju ulogu u dva dana. Kažnjavao sam je zato jer me razočarala, naposljetku i zbog onoga što sam trebao u prvom redu sebi predbaciti jer sam bio ljut na sebe da sam je precijenio. Usprkos najavama i očekivanjima drug Tito se nije pojavio na svečanom otvaranju festivala. Ni ja. Gljiva i ja smo gledali otvaranje na televizijskom prijenosu u hotelskoj sobi, ali više nismo gledali nego što smo ga pozorno pratili. |
|
PRVO UTAPLJANJE O prvom navratu kad sam se zamalo utopio znam samo iz pričanja. Sasvim normalno, ni ne bi moglo drugačije, jer sam tada imao jedva ili tek koji dan više od tri godine.  Jedna od maksimirskih atrakcija je vožnja čamcima po jezeru. Iznajmili su čamac, smjestili u njega sinove, jedan je veslao a drugi vrebao sve u suknjama što je šetalo stazom duž obale jezera. Moja literarna imaginacija bez muke može zamisliti kako obojica mašu i dovikuju prolaznicama koje znaju tek iz viđenja ili mladim majkama koje su bez supruga izašle prošetati dječicu na mjesto i u vrijeme za koje su im prethodno dali na znanje da će i oni doći. Plovidba je završila tako da su se vratili do obale i kad su htjeli izaći obojica su u isto vrijeme stali na istu stranu čamca i čamac se prevrnuo. Pazi, dva Dalmoša, prevrnu čamac pri izlasku?! Doduše, dva Imoćana, pitanje je koliko su to uopće Dalmoši. Istina, Imotski je mediteranski grad, ali da im kažeš da su Dalmatinci sigurno bi se uvrijedili. Pa i da su dva kumeka iz Zagorja teško bi im se tako nešto moglo dogoditi. Jedino suvislo obrazloženje koje mi pada na pamet je da su bili u paničnoj žurbi da im neke bajne prikaze s kojima su se domahivali s jezera ne izmaknu. Uglavnom, bratić i ja smo bili katapultirani sa sjedišta u zelenu, neprozirnu vodu. Stric Miljenko je odmah zgrabio Dalija, a moj otac je nekoliko trenutaka brisao vodu iz očiju da se može osvrnuti uokolo. Kako nije nigdje spazio moju dječju glavicu odmah je zaronio gdje je pretpostavio da sam mogao potonuti, ali je voda bila puna alagi i mulja i nije vidio dalje od pedlja. Zaronio je do dna, pipao po podvodnoj travuljini sve do mulja, sve dok nije morao izroniti. Udahnuo je, ponovo zaronio, šibao pod vodom lijevo-desno, naprijed-nazad… Nigdje me nije bilo. Stric Miljenko je izbacio Dalija na obalu i odmah mu se pridružio. Sudarali su se pod površinom, ispod širokog okruglog lišća lopoča, saplitali jedan o drugoga na jezerskom dnu, izranjali, ponovo uranjali; uzalud. Čuvari čamaca su pritrčali na rub doka i pokušavali nazrijeti gdje sam mogao nestati. Nakon desetak minuta obojica braće su bili iscrpljeni. Miljenko i čuvari su izvukli mog oca na dok. Otac se odupirao, otimao, bljuvao vodu koje se nagutao i zapomagao. Miljenko ga je držao i uvjeravao da nema smisla da se i on utopi, moj otac je urlao da se i on želi udaviti, da to ne može preživjeti, zabadao nokte u daske pod sobom. Okupila se gomila prolaznika i svi drugi čuvari iz cijelog zoološkog parka alarmirani deračinom. Neki drugi čamci su se natiskali i kružili po sumnjivom području buljeći u vodu u kojoj se ništa nije vidjelo i pipali veslima kad god im se nešto pričinilo. Miljenko i otac, te jedan od čuvara skinuli su se do pasa i ponovo skočili u vodu, te ronili sve dalje i dalje. Dva čuvara su sjeli u prvi slobodni čamac i krenuli do prevrnutog koji je u međuvremenu otplutao dvadeseta-tridesetak metara prema središtu jezera. Dok su ga dovukli nazad do pristaništa Miljenko i čuvar su ponovo izvukli mog oca na suho i uvjeravali ga da će doći ronioci s opremom i pronaći me, da je toliko vremena prošlo otkako sam nestao da više nema žurbe tražiti. Otac se grčio, hvatao dah i tulio kao životinja da su se i zvijeri u nedalekim kavezima uznemirile. Lavovi su zarikali, bijeli medvjedi zatulili. Otac ih je sve nadglasao: „Sineee! Sineee!“ odjekivao je njegov vapaj iznad jezera. Mokri i polugoli čuvar vratio se u vodu pomoći preokrenuti čamac na pravu stranu. Kad su ga malo nadigli spazili su malog, trogodišnjeg mene kako se odozdo držim za poprečnu dasku koja je bila sjedište tako da mi je glava ostala iznad vode zakrivena oplatom plovila. Pozvali su oca koji se slijep i gluh u svom bolu nije obazirao. Podigli su me na obalu i ja sam prišao tati koji je na rubu uz suprotnu stranu doka iskolačenih očiju prema jezeru izbezumljeno zapomagao „Dijete mojeee! Sineee!“ i povukao ga za mokru tkaninu hlača. Kako rekoh, znam sve to samo iz pričanja. Pri tome je pomalo čudno da je uvijek pričala majka koja nije ni prisustvovala, a otac - jedan od glavnih aktera - samo je mudro šutio. |
|
ELEKTRONSKE REKLAME U vrijeme prije mobitela nije bilo jednostavno nabaviti ni fiksni telefon. Majka je predala molbu, a sestra i ja smo godinama čekali da nam dodijele broj i uvedu liniju. Prije smo se preselili u drugi stan nego nam je to uspjelo. U to vrijeme je onaj tko nas je hitno trebao mogao samo osobno doći i iskušati sreću, a ako onoga kojeg je tražio nije bilo ostaviti poruku kod bilo koga tko je otvorio. Ako nikoga nije bilo kod kuće, preostalo je samo napisati poruku na ceduljicu i zataknuti je u rub vrata. S druge strane, kad god me je prenulo zvonce nad vratima, nikada nisam znao tko bi to mogao biti. Da bi život bilo zanimljiviji nikad nisam provirivao kroz špijunku, tako da sam otvarao na sve spreman: bilo da ću ugledati poštara s telegramom, da će mi se neka bajna djeva baciti oko vrata ili me čeka neki gnjevni grmalj s uzdignutom močugom. Na moju sreću, najčešće je posrijedi bio drugi slučaj. Tako sam jednom prilikom bio sam u stanu kad se zvonce oglasilo. Otvorio sam spreman na sve. Na hodniku ispred stana stajao je Kruno Šipek. Iznenadio me. Njemu se ne bih nikada nadao. Nikada ranije nije bio kod mene, niti sam mogao i naslutiti zašto bi on prešao pola grada da me potraži. Upoznao sam ga tako da je oženio moju prijateljicu Gordanu Grbić, sestru prijatelja Mladena, neuslišanu ljubav najranijeg momaštva. Nekoliko puta bili smo u istom društvu. Odnosi su nam bili srdačni, iako tek površni. U prvi mah mi je palo na pamet da me treba nešto u vezi Gordane, ali je priča s kojom me je zaskočio bila iz sasvim drugog vica. On je radio na televiziji, u tehnici, bio je stručnjak za magnetoskop. Godine 1975. zagrebačka televizija je nabavila novu opremu: najmodernije nove kamere, reportažna kola, gomilu svega i svačega. Tek kad su sve to instalirali i pustili u pogon pokazao se problem kojeg nisu očekivali. Ljudi iz drugih odjela, iz proizvodnih programa, skanjivali su se i izbjegavali raditi s novom tehnologijom. Radije su koristili staru koja se i dalje upotrebljavala. Ljudi iz tehnike su to tumačili time da „kreativci“ još ne znaju, nisu svjesni mogućnosti nove opreme, pa se i dalje drže poznatoga i provjerenoga, koliko god bilo inferiorno novome. Otežavajuća okolnost, koja je sve činila nespokojnima i nestrpljivima, bila je što je u skladu s internom televizijskom raspodjelom i tadašnjim propisima nabavka uknjižena na teret odjela tehnike, pa je umjesto da im poveća prihode i plaće, sjela na njihove financije kao balast. Posebno ih je jedilo što je EPP, Ekonomsko-propagandni program, to jest oni koji su radili televizijske reklame, tvrdokorno ustrajavao da ih snimaju klasičnom filmskom kamerom, te je sav onaj obilan novac koji se neprestano slijevao u taj odio ostajao van dohvata. Da bi nekako tome doskočili samoupravljači iz odjela televizijske tehnike smislili su pakleni plan: oformiti će ekipu najboljih ljudi i snimiti tuce oglednih reklama, te s njima dokazati kako su reklame snimljene elektronikom znatno kvalitetnije, neusporedivo se brže naprave i nekoliko desetaka puta su jeftinije. Za kamermane su odabrali Maria Perušinu i Marijana Perčinića, za organizatora doveli potajice Koku Kovačevića iz EPP-a, skripterica je bila Ivanka Boroš, odabran je najbolji tonac, najbolji majstor svjetla, najbolja montažerka, magnetoskop - Kruno Šipek, te još dvoje-troje ljudi. Nedostajao im je samo scenarist. Teško žabu u vodu natjerati! Sastajali smo se kao zavjerenici oko ponoći u nečijem stanu dva kvarta dalje od studija u Šubićevoj. Sve se radilo u najstrožoj tajnosti. S poduhvatom je od rukovodstva kuće upoznat jedino tadašnji generalni direktor Radiotelevizije Zagreb Franko Winter. On je sredio s noćnim portirima u Šubićevoj da nam jave kad se sve isprazni i da nas puste. Pola sata nakon što je posljednji zaposlenik napustio zgradu i sva svjetla pogašena ušuljavali smo se kao lopovi u jedan od studija i ponovno uključivali struju, te ostajali do svitanja.  Prodiskutirali smo i odabrali nekoliko proizvoda: deterdžent, crnu kavu, jeans, osvježavajuće piće… Koka Kovačević je doveo neke manekenke i u manje od sedmice snimili smo sedam-osam reklama s kojima smo bili zadovoljni. Mene je sve to, uključujući zažarenu zavjereničku atmosferu s adrenalinskim entuzijazmom ekipe koja se uspinje prema Mont Everestu, toliko ponijelo da mi do dana današnjeg nije palo na pamet da sam bio jedini iz ekipe koji nije bio plaćen. Naprosto sam smetnuo s uma zatražiti. Svi ostali su bili pošteđeni redovnih poslova da mogu spavati preko dana, pri čemu su bili su na redovnim plaćama. Ali nije mi žao. Toliko sam se zabavio i naučio da mi se isplatilo. Dobra ekipa povuče čovjeka, a zabavan posao ga ponese. Snimali smo oglednu reklamu za traperice. Jedna od tada najpoznatijih manekenki, Ljubica Trojnar, u uskim hlačama koje su joj savršeno pristajale ležala je na podu na prsima. Završili smo snimanje, no prije nego je kamera isključena manekenka je pred objektivom uzdigla stražnjicu, osovila se na ruke i ustala. Snimku je odmah preuzeo montažer, a mi ostali otišli na kavu. Izdvojio je nekoliko sekundi kako se stražnjica uzdiže pri čemu se lagano izvija na jednu stranu, kopirao ih, drugu kopiju preokrenuo tako da je izgledalo kao da se dupence u napetom platnu spušta, spojio tako dobivene dvije scene, te reproducirao u ponavljajućoj petlji… Rezultat na ekranu bio je da je Ljubica ležeći na podu uzdizala stražnjicu i vrlo senzualno vrtjela s njom. Kako se koji muški vratio noseći kavu tako je ostao skamenjen, fasciniran prizorom za koji su svi znali da se nije dogodio. Opčinjenost je prekinuo strašan krik kad je i Ljubica unišla i prepoznala u što svi bulje. Rigala je vatru dok pred njom nisu izbrisali izfabrificiranu scenu, ali iz kolektivnog sjećanja ju je bilo nemoguće ukloniti. Kad su naši uradci bili spremni za prezentaciju, generalni direktor je sazvao šefove svih odjela i pokazao im. Oni su složno popljuvali projekt sa suludim argumentima: da je zgodno, ali neozbiljno, neprovjereno i skopčano s mnogim još nepoznatim komplikacijama, da mušterije i gledatelji neće prihvatiti, da je bolje da se tehnika brine o tehnici, a program ostavi pozvanima, da svašta. Nakon što su zajednički odbili prijelaz na novu tehnologiju za otprilike šest mjeseci su svaki za sebe počeli rabiti elektroniku kao da su je sami izumili, a ono što su izgovorili na početku više se nikada nije spominjalo. |
|
VELIKI JEBAČI Godine 1974, da li u proljeće ili jesen, objavio sam u „Studentskom listu“ priču „Veliki jebači“. Sama po sebi bila je to zgođušna pričica, ali ništa posebno osim jedne osobine: koliko znam, bilo je to prvi put u hrvatskoj oficijelnoj književnosti da je upotrijebljena ta riječ, kao imenica i kao glagol. Do tada su se pisci dovijali na različite načine da isto kažu, a ostanu fini. U najgorem slučaju se pisalo slovo J, pa iza njega tri točkice, pa si misli. U mojoj priči nije bilo muljanja, riječ se tretirala kao bilo koja druga i ne samo da se upotrebljavala bez kompleksa, bez opterećenja, onako kako narod govori, nego je i istaknuta u naslovu. U istom broju novina bila su tri udarna članka. Jedan je nešto zamjerao Jakovu Blaževiću, političaru koji se tada smatrao nedodirljivim, bolje ga bilo ne spominjati ako ga nisi kanio hvaliti. Drugi je bio o kardinalu Stepincu, nešto ni vrit-ni mimo, ali se i njega izvan vjerske štampe praktički prešućivalo, a ako se i pisalo navodio se isključivo kao zasluženo osuđeni reakcionar. Nisam siguran, u varljivom sjećanju mi je da je treći članak bio nešto o Ivanu Supeku koji je nakon „hrvatskog proljeća“ tj, „maspoka“, kako vam drago, važio za oponenta i opoziciju sistemu. Ako se ne varam, naslov trećeg članka bio je „Ivan Supek po drugi put među Hrvatima“. Cijeli politički spektar je bio pokriven: političar na vlasti, pokojni crkveni autoritet i zvanično obezvlašćeni, ali faktički i dalje ugledan i poznat protivnik režima. Kolporter je izvikivao na Trgu Republike: „Jakov Blažević!“, pa nešto, „Alojzije Stepinac!“, pa nešto, pa „Ivan Supek po drugi put među Hrvatima!“, a na kraju, da je zvučalo kao zaključak: „Veliki jebači!“, što se sve zajedno moglo razumjeti i kao četvrta pozicija. Nije zanemarivo ni da Hrvati vole kad se njihovo ime izvikuje. Prolaznici su ih u prvi čas s nevjericom slušali i gledali, a onda prvo oprezno, a zatim sve smjelije i učestalije prilazili da si kupe to čudo. Ništa čudno, učas su se stvorili milicajci i odveli kolportere sa još neprodanim primjercima novina u obližnju milicijsku stanicu u Petrinjskoj „na daljnji razgovor“. Ondje su kolporteri pred zblanutim milicajcima izvukli valjan dokument kojim im se dozvoljava kolportažna prodaja po gradu, te navode svi tekstovi koje smiju pri tome izvikivati, pri čemu su organima sumnjivi naslovi bili pri vrhu, sve besprijekorno uredno ovjereno potpisom i pečatom njima nadređene instance. Nisu mogli vjerovati što im se događa dok su morali vraćati kolportere na mjesto odakle su ih pokupili. Kolporteri su s Trga Republike nazvali iz javne govornice redakciju „Studentskog lista“ koja se nalazila na ne odviše udaljenom Trgu žrtava fašizma da im donesu još snopova novina. Narod navalio. U nekoliko sati je na Trgu Republike prodano nekoliko tisuća primjeraka. Koliko se pamti, to je bio jedini broj „Studentskog lista“ u njegovoj višedesetljetnoj povijesti koji je rasprodan bez remitende.  Našli smo se, upoznali, sjeli za stol. Žaki – tako su ga prijatelji zvali, a to smo kasnije postali – je počeo: dobio je ponudu da režira otvaranje Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku. Zadatak je zajeban jer se otvaranje zbiva na pozornici dugoj trideset ili četrdeset, a širokoj svega tri ili četiri metra. Treba neprekidno razigrati cijelu dužinu, da se radnja ne događa na jednom mjestu, a ostalo se umrtvi. Otvaranje će uživo prenositi televizija, pa treba sinhronizirati zbivanja na pozornici i televizijski prijenos, zapravo napraviti dva scenarija za dva istovremena događaja različitih medija. Težak zadatak, gotovo nemoguć. Ranijih godina su scenarije pisali najbolji majstori: Mladen Bjažić, Pajo Kanižaj, Ljubivoje Ršumović i ljudi tog ranga, ali nikome nije savršeno uspjelo. Pored toga, bit će to jubilarni deseti festival u tridesetgodišnjici Oslobođenja, a očekuje da će prisustvovati i osobno drug Tito, pa su svi van sebe. Šibenčani su navrli da te godine režiser bude upravo on, a on im je rekao da ima samo jedan uvjet – da scenarist budem upravo ja. Da mi je to prepričavao neki kolega-vršnjak, teško bih povjerovao. Ionako mi je zvučalo nevjerojatno. Da mi nije govorio Joakim Marušić, ne bih vjerovao. No kakvog razloga ima Joakim Marušić da se potrudi pronaći me da mi me tako zajebavao? Otvoreno rekoh da sam iznenađen, da mi ponuda laska, ali nisam siguran da sam joj dorastao. Uostalom – zašto upravo ja? Zašto ja pored svih onih starijih, afirmiranijih, uglednijih, iskusnijih, u svakom slučaju primjerenijih autora koji bi bili sretni da im se isto to ponudi? Pored onih koji su to već radili mogu nabrojati desetke drugih koji bi to napravili bolje od mene. Žaki je nepokolebljivo presjekao moje dvojbe: – Nitko od njih to ne može napisati kao ti! Koliko god sam bio inače samouvjeren, u tom konkretnom slučaju bilo bi mi lakše da sam imao samo zrnce Žakijevog optimizma i samopouzdanja. Nikako mi nije bilo jasno kako je Žaki uopće nadošao na mene i zašto se toliko zainatio. Zašto ja? Zašto ja pored tolikih provjerenih i pouzdanih? Odgovorio je tako da mi se sve sijevnulo i potpuno me uvjerio: – Nitko od njih nije napisao „Velike jebače“! |
|
RIJEČI UBIJAJU Krle Kebrle je kao najmlađi na katedri, tek nedavno pristigao, dijelio kabinet s još jednim profesorom ili možda čak asistentom, ne sjećam se više točno tko je to bio. Tek, jednom prilikom, zatrebao mi je taj drugi pa sam došao pred vrata, pokucao i ne pričekavši odgovor da je slobodnu ući otvorio. Za pisaćim stolom sjedila je Tamara Marjanić, gotovo zaklonjena s nekoliko visokih gomila papira, a ona ih razvrstavala u nekoliko drugih, manjih snopova. Tamara Marjanić bila je izuzetno lijepa djevojka, plava, prozračna, nestvarno lijepa, jedna od onih koje je bio čisti užitak samo ih gledati, a kamoli biti u njihovom društvu, kojima se nitko ne usudi udvarati jer je izgledalo nemoguće da bi tu išta moglo biti, kao da netko pomisli da bi mogao imati išta s anđelom. Bili smo u srdačnim kolegijalnim odnosima. Vidjevši da je sama uđem, zatvorim vrata za sobom i sjednem preko puta nje.  - Dao mi Krle da mu sređujem neku anketu. Plaćaju me preko Student servisa. To mi je već treća. Lagan posao, a pristojan džeparac. Nije to bilo ništa neuobičajeno. Mnogi studenti psihologije i sociologije su već za vrijeme studija dodatno zarađivali kao anketari ili suradnici u istraživanjima. Dapače, neki su od toga sasvim pristojno zarađivali. Krenemo mi veselo ćaskati i učas smo se razdragano cerekali. Zapeo nam je smijeh u grlu kad na vrata uđe Krle Kebrle. Smrknuo se kao olujni oblak. Nije mogao znati da sam unišao prije dvije minute, moglo mu je izgledati da sjedim ondje već tko zna koliko. - Što Vi ovdje radite, kolega? - strogo je zapitao. - Trebao mi je… - rekoh ime njegova cimera. - …pa sam naletio na kolegicu… - Kolegica ima posla! - oštro me je presjekao. - Naravno, naravno… - ustanem i krenem prema izlazu. - Svakako, svakako. - I odem. Desetak dana kasnije ili dva-tri tjedna kasnije, ili je već prošlo mjesec-dva, izlazim iz banke u Ilici kod Mesničke kad naletim na Tamaru Marjanić. Išla je u mom smjeru, pa nastavimo zajedno prema Trgu Republike. Što ima novoga? - zapitam. Kako je završio posao s Krletom Kebrleom? - Uh! - hukne ona. - Pošandrcao. Imam problema s njim. Piše mi pisma, telefonira usred noći… Nije me to ni najmanje začudilo. Nisam ništa rekao, ali sam si pomislio: nije izdržao gledati je kako mu se vrzma ispred nosa, ako se već odvažio da joj se udvara mora da je procijenio da ima izgleda, a ako je povjerovao da ima izgleda ništa lakše nego da ga to izbaci iz ravnoteže. - …PRATI ME KROZ GRAD! Na to sam se fakat zgranuo. Makinalno se okrenem i spazim njegovu glavu s izbuljenim očima kroz gomilu tako dvadesetak metara iza nas. Na trenutak su nam se pogledi sreli u razmaku koji se otvorio između nekoliko desetak prolaznika, a onda se on baci na stranu i uskoći u neki haustor. Vjerojatno se ponadao da ga nisam uočio, ali ja sam tražio upravo njega, pa nisam mogao promašiti. - Nećeš vjerovati - rekoh Tamari. - Eno ga i sad iza nas, slijedi nas… - Pa rekla sam ti! - reče ona nimalo iznenađena. Nisam ništa rekao, ali sam si pomislio: ako joj se omakao trenutak slabosti s Krletom, taj se ne može od toga tek tako oporaviti. Ako mu se smilovala dva-tri puta mora da je pomislio da je u raju, pa ako ga je nakon toga odkantala mora da je van sebe, izbezumljen. Slijedi je kroz grad, špijunira gdje ide i s kim, to ne rade ni pubertetlije, mora da je totalno raspomamljen. Ispričam Tamari kako je protekao moj ispit kod Krleta, a kako se dogodilo nedavno, sjećanja su mi bila još svježa, prepuna luđačkih pojedinosti. Toliko se smijala da se zamalo upišala. Glavinjala je i tresla se, grčila se od cereka, suze su joj napunile oči pa nije vidjela gdje ide, u nekoliko navrata se objesila o mene da ne padne. Da ju je netko promatrao, a nije znao što se događa, pomislio bi da je dibidus pijana ili skroz luda. Nisam ni pokušavao zamisliti kako to izgleda Krletu Kebrleu koji nas gleda odozada. Na Trgu Republike smo se razdvojili, svatko otišao na svoju stranu, a ja se iskreno brinuo hoće li se Tamara uspjeti sabrati da ne padne pod tramvaj u Jurišićevoj. Relativno skoro nakon toga, možda ni mjesec dana kasnije, izvukao sam se u rano jutro iz jedne kuće na Gornjem Prekrižju gdje sam proveo noć s nekom djevojkom i zaputio se prema gradu da odem na faks. Malo ispod Cmroka zaustavi se pored mene neki auto. Za volanom je sjedio Krle Kebrle. Bilo je ljeto, prozori spušteni, i on zapita: - Kamo, kolega? Rekoh da idem na fakultet. - Idem i ja onamo. Uđite da Vas povezem. Nisam mogao odbiti, nisam imao izgovora, premda bih najradije izbjegao njegovu pozivu. Obišao sam auto, otvorio vrata i spustio se na suvozačko sjedište. - Otkuda Vi? - zapitam ga. - Naišli ste kao naručeni - pokušao sam zamaskirati nelagodu. Raspričao se. Relativno nedavno je kupio obiteljsku kuću u Šestinama. Ništa veliko, ali pristojno, cijena povoljna, kredit podnošljiv, kraj zdrav: tišina, svježi zrak, zelenilo… Idealno za podizanje djeteta. Nabavili su i psa. Sociološki je trend da se srednji slojevi u velikim gradovima sele u prigradske četvrti… Što je god govorio kazivalo je kako je odgovorna i pouzdana glava obitelji, skrban suprug i brižan roditelj. Više sam prečuo nego čuo jer sam panično mislio samo jedno: što ću mu reći ako me išta zapita za Tamaru Marjanić? Možda mi sa svom ovom pričom hoće reći da je epizoda s Tamarom Marjanić završena, pokopana prošlost, da se sabrao i nepokolebljivo nastavio besprijekornim putem? Baš smo krenuli niz tuškanačku strminu ispod Gvozda kad on reče da je i dijete preselio u dječji vrtić koji je u blizini, evo tu usput, u Kovačićevoj ulici. Znao sam taj vrtić. Dijete jednih mojih poznatih je također išlo ondje, nekoliko puta smo zajedno čekali da ga pokupimo. I danas je ondje dječji vrtić pod istim imenom, dječji vrtić „Tatjana Marinić“. Trideset godina kasnije i moj sin je išao ondje, tri godine smo ga moja supruga, punica ili ja ujutro ostavljali i poslijepodne preuzimali. Da pokažem da sudjelujem u razgovoru i da znam o čemu govori htio sam reći „Dječji vrtić 'Tatjana Marinić“, ali sam rekao: - Znam! Dječji vrtić „Tamara Marjanić“! Upravo smo prevelikom brzinom ulazili u blagi zavoj. On se naglo zgrči kao da ga je malj udario u tjeme, silovito cukne volan, auto pojuri prema stupu ulične rasvjete ali ga promašimo za pedalj, prednji kotač ispadne s ceste i zaruje u zemlju, on još snažnije munjevito potegne volan na drugu stranu, vratimo se na cestu ali odletimo u suprotnu traku. Motor je urlao, kotači su škripali. Auto se okrenuo oko sebe za 360 stupnjeva, gume su cvilile. Već sam vidio kako se preokrećemo preko krova i u okretima lupamo o drveće pored asfalta. Srećom nitko nije dolazio u susret i ostali smo na kotačima, a vozilo nastavilo u pravom smjeru, pa je nakon nekoliko desetak metara Kebrle uspio ponovo uspostaviti kontrolu. Cijelo to vrijeme obojica nismo ni pisnuli. Nastavili smo se voziti ukipljeni, šutke, kao da se ništa nije dogodilo. Tek u Ilici rekoh: - Ovo je bila opasna strmina. Djeluje kao da nije, ali je. - Ma da - reče on. - Varljiva cesta. Treba biti vrlo oprezan. Otprilike tako nešto bilo je sve što smo nakon toga rekli, kao da smo se zamalo skrhali samo zbog mrvicu prerizične vožnje. Tko zna, spekulirao sam, kao što sam ja cijelo vrijeme znao što je jedino što ne smijem spomenuti, kao što sam cijelo vrijeme mislio i ponavljao u sebi „Ne smijem reći 'Tamara Marjanić'. Ne smijem izustiti 'Tamara Marjanić'. Ne smijem spomenuti Tamaru Marjanić…“, tako je onda on možda mislio „Neće me valjda spopasti s Tamarom Marjanić! Neće valjda početi o Tamari Marjanić! Što on uopće zna o mojim vezama s Tamarom Marjanić? Koliko zna?“ i nakon što sam napokon bubnuo jedino što nisam smio nije bio siguran jesam li to zaista bljunuo ili se njegovim prenapregnutim živcima samo pričinilo. Da prebacimo krivnju na okolnosti vožnje i uvjete ceste bilo je obojici umirujuće, makar i ne vjerujući da je tako bilo, makar i znajući da nije. Zapravo nije bilo čudo što se dogodilo, obzirom na sve što je do toga dovelo. Čudo je da smo se spasili i izišli iz situacije živi i neoštećeni. Da smo se onom brzinom počeli krhati o usputno drveće, do dna strmine ne bi ostalo ništa od nas. Neprekidno u panici i grču da ću potegnuti nezgodnu temu napokon je povjerovao da je sve bezbolno prošlo, zaskočio sam ga kad se opustio i najmanje nadao, u trenutku kad je uklonio obrambene oklope. Malo kad u životu bio sam toliko blizu njegovom kraju. Čistom srećom koja graniči s čudom prošli smo kroz to, nema tog vozačkog umijeća koje u takvim slučajevima spašava, samo sreća. Čudu i sreći mogu zahvaliti da sam trideset godina kasnije vodio sina u taj vrtić. Treba oprezno s riječima, neoprezne riječi u krivom trenutku mogu doći glave. |
|
SESTRA Došao na Filozofski faks novi mladi profesor, čovjek u ranim tridesetima. Neću reći na koji su ga odsjek primili ni kako se zapravo zvao. Nazvat ću ga Krle Kebrle u spomen jednog mog literarnog lika s kojim dijeli neke osobine. Vjerojatno mu je to bila prva godina da je predavao kao profesor i već na početku prvog sata napravio je krucijalnu pogrešku. Predstavio se i rekao da je funkcionalist. Za mlade sociologe koji su bili vatreni ljevičari i smatrali se marksistima bilo je to kao da im se razmahao crvenom krpom pred nosom. Od tog trena nadalje svaka diskusija nakon predavanja bila je kolektivna ofanziva da mu se nađu pogreške ili slabosti i da ga se natjera priznati da je u krivu i pokaje se, a seminari kod njega su bili neprekidno nadmudrivanje i navlačenje tko je pametniji. Nakon predavanja i seminara društvanca su zažareno raspravljala po birtijama, fakultetskim hodnicima i zakutcima, na stepeništu ispred ulaza što bi bilo bolje da mu se reklo i s čim bi ga se moglo pokušati sljedeći put zaskočiti. Mora mu se priznati da je tvrdokorno odlijevao, što je studentariju samo još više raspomamljivalo. Jedan od predmeta koje je predavao bio je obavezan za nekoliko studijskih grupa i svima je bio tlaka, ali je bio obavezan čak i onima koji su smatrali da im je sasvim nepotreban. Na predavanjima su sjedili izmiješano polaznici raznih studijskih grupa, ali je uvijek bilo nekoliko gnjevnih sociologa da se nikada nije mogao opustiti. Današnjim rječnikom bi se moglo reći da je bio izložen sistematskom studentskom mobingu. Kad mi je došlo vrijeme da polažem prvi ispit kod njega pripremio sam se kao za malo koji. Nisam želio dopustiti da me uhvati u bilo kakvom neznanju. Bahato sam došao odlučan da izmamim peticu i siguran da će mi to uspjeti. Ispit je bio zakazan posljednjeg dana prije početka ljetnog raspusta. Kako je predavao na više grupa okupila se povelika gomila. Došao sam na red posljednji, nakon cjelodnevnog čekanja, kad se fakultet već ispraznio, a vani je počeo padati mrak. Sa mnom je ostala neka djevojka koju nikada ranije nisam vidio. Ubrojivši njega, nas smo troje - osim portira na ulazu - vjerojatno bili jedini u cijeloj zgradurini. Nepoznata i ja smo zajedno prešli prag. On se jedva održavao uspravno na stolici kao iscijeđena spužva. Dok smo prilazili s mukom je procijedio da mu damo indekse. Spustili smo indekse pred njega i sjeli nasuprot, ja do prozora. Prvo je dohvatio njezin, otvorio korice i poluglasno pročitao njeno ime. Zatim je dohvatio moj, ali se zaustavio otvarajući ga i procijedio: - Ah, vas znam. Zlokobno sam se iskezio. Na to je djevojka značajno upitala: - A moje ime vam nije poznato? Iznenađeno ju je pogledao i bez razmišljanja odrezao: - Ne. Nije je smelo: - Imam isto prezime kao i MOJA SESTRA! - ovo “moja sestra” je gotovo usliknula. Čudna mi čuda da sestre imaju isto prezime?! Da nije tako bilo bi nešto neuobičajeno i zahtijevalo dodatno objašnjenje. Nije ga se dojmilo: - Imate vrlo rašireno prezime. Znam desetak ljudi s istim prezimenom koji međusobno nisu u rodu. Ona je zvučala gotovo uvrijeđeno: - Predavali ste mojoj sestri na Ekonomiji. Potpuno nezainteresirano je procijedio: - Predavao sam ondje na zamjeni samo tri mjeseca. Nikoga se ne sjećam. Na to ona izvali značajno naglašavajući svaku riječ: - Ali MOJE SESTRE SE SIGURNO SJEĆATE! On je zblenuto pogleda i nekoliko trenutaka su se gledali kao da odmjeravaju snage dok on ne slegne ramenima i ponovi kao da tjera dosadnu muhu: - Ne, nikoga se ne sjećam. Njeno lice je odavalo mješavinu nevjerice i razočaranja kao da su joj sve lađe potonule. Počela je razlagati kako joj je ovaj njegov ispit najmanje važan za ono što ona studira, a preostao joj je posljednji. Taj će joj ispit značiti da je diplomirala, ali ako padne ne samo da joj izmiče diploma nego mora i ponavljati cijelu godinu. Kako je posljednji dan nastave, nema prilike da ponovno dođe polagati, te ona mora proći… Prekinuo ju je: - Želim vam svaki uspjeh na ispitu, ali ovo što pričate na to neće ni najmanje utjecati. Krene on s pitanjima. Prvo je bilo banalno jednostavno, te sam odgovorio bez premišljanja. Zatim je pitao nju nešto isto takvo, otprilike kao koja rijeka teče ispod savskog mosta. Pitanje je moglo biti, recimo, kakva je razlika između osnovnog skupa i uzorka. Ona je s mukom počela cijediti riječi, frfljati i mucati. Odmah je bilo jasno da nema ni najblažeg pojma o ispitnom gradivu. Ne samo da nije dolazila na predavanja nego nije ni otvorila ijednu knjigu. Dubina njezina neznanja bila je zapanjujuća. Nakon nekoliko trenutaka ju je prekinuo da se dalje ne muči i ne blamira, te ponovo uputio pitanje meni, jedva zericu teže od prethodnoga. Odgovorio sam rutinski pomalo se dosađujući. Na drugo pitanje nije ni pokušala odgovoriti. Samo se zgurila, uvukla glavu među ramena i stisnutih usnica piljila u njega. On joj je uzvraćao pogled očigledno ne znajući što bi s njom. Iznenada mu krv naočigled šikne u glavu kao kad se u prozirnu čašu toči vino pa razina samo raste do ruba. Uši su mu zarudjele. Hukne: - SJETIO SAM SE! Njoj lakne. Odahne, opusti se. On se ukruti i buljio je u nju kao da mu se pojavila sablast. Ja sam se pravio da ništa ne primjećujem, a mislio sam ti: evu mu njegov funkcionalizam! Da prekine nelagodu nastavio je s trećim pitanjem. Ni treće mi nije bilo nikakav problem, ali je ona jednako bijelo gledala pokazujući da ni ne razumije pitanje, a kamoli da bi znala odgovor. Vjerojatno druge ispite nije položila na isti način, a s njegovim se nije zamarala i ostavila ga za sam kraj uvjerena da će proći samim tim što će se pojaviti. Napokon on podigne njen indeks i pruži ga prema njoj: - Žao mi je, pozdravite sestru, ali ne mogu vas pustiti. Rado bih, ali to zaista nije moguće.  - To nisam od vas očekivala! Razočarali ste me! Koliko je ona bila nepripremljena za ispit, toliko je on bio nespreman na tako nešto. Pokušavao ju je prekinuti, zaustaviti… Uzalud. Naposljetku je podigao glas: - Molim Vas da uzmete indeks i izađete van! Njoj to nije bilo ni na kraj pameti. Ustala je, nagnula se prema njemu preko stola i urlala mu u lice: - Morate me pustiti! Morate! - Uzmite indeks i izađite van! Uzmite indeks i izađite van! Uzmite indeks i izađite van! - neko vrijeme su uglas, u duetu ponavljali svako svoje. Naposljetku je ustao, obišao stol, ugurao joj indeks u torbu, blago je obgrlio oko ramena jednom rukom i obzirno pokušao povući prema izlazu. Ona se grčevito uhvatila za rub stola i zavapila iz sve snage: - Neee! Neee! Došlo mi je da mu kažem „Ma pustite je!“, ali sam znao da bi time sve postalo još gore. Tko zna, da me nije bilo možda bi joj i progledao kroz prste, ali si preda mnom - opakim oponentom - to nije mogao dozvoliti. Izokrenuo sam glavu preko granica fizioloških mogućnosti anatomije i zapiljio se kroz prozor pokušavajući signalizirati da nisam prisutan. Za peh, kako je vani pao mrak, prizor iza mojih leđa reflektirao se kao u ogledalu. On ju je obuhvatio odostraga s obje ruke oko pasa i pokušavao odvući, ali se ona takvom snagom držala za rub da je cimala cijeli stol za sobom. Prstima je pokušavao odvojiti njene prste od stola, ali se ona držala takvom snagom da mu nije uspijevalo, kao da je uspjela zariti nokte u tvrdu površinu, pri čemu se neprekidno derala. Dohvatio je debeli „Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića u izdanju „Matice Hrvatske“ i udarao je hrbatom po prstima i nadlanicama da je naposljetku popustila, ali je odmah zgrčila prste kao kandže i krenula mu iskopati oči. Bio je dovoljno viši da je obgrlivši je oko nadlaktica, stisnuvši ih uz tijelo i izvivši svoju glavu unatrag izbjegavao oštre zamahe. Hrvali su se dok je ona vrištala: „Pusti me! Ne diraj me! Ostavi me! Stoko!“, a on je polugurao i polunosio prema vratima. Izbacio ju je na hodnik, naglo zatvorio vrata za njom i zaključao. Ona je počela treskati o vrata da je bilo jasno da ne lupa šakama nego se zaletava na njih cijelim tijelom. Ne bih se začudio da ih je uspjela izvaliti iz ležišta zajedno s okvirom. Vratio se za svoju stranu stola i svalio na stolicu. Crvenilo je smijenilo bljedilo kao da se pretvorio u kredu. Gledali smo se i šutjeli dok je izvana dopiralo: „Proklet bio! Proklet bio!“ i što sad? Na to je odlučio da se pokušamo praviti kao da se ništa neuobičajeno ne događa i nastaviti s ispitom. Pitao me je nešto što nisam ni shvatio što me pita, odgovarao sam nešto ni sam ne znajući što odgovaram jer je sve zaglušivalo tuljenje s hodnika. Derala se kao da je živu deru. Ushodala se ispred vrata, te naizmjenično neartikulirano revala ili proklinjala i zapomagala: „Kuku-lele, majci! Što si me rodila?! Jao meni, jao, kakav nečovjek!“ i slično, a svaki put kad je prošla uz vrata zatalambasala je po njima šakama i nogama zvjerski režeći. Nas dvojica smo nastavili glumiti ispit jer je njega bilo strah završiti, pa bi morao otvoriti kabinet da me izvede, a mene da bih tada morao izaći van. Stephen King bi našao obilje inspiracija za atmosferu svojih djela u toj situaciji: dva čovjek u klopci oko koje obilazi neprirodna, neljudska, nezaustavljiva i nemilosrdna strana sila i pokušava provaliti da ih dohvati. Nisam svjestan što smo obojica baljezgali, umjesto smislenih izjava prepustili smo se toku svijesti o stručnim temama, izbacivali stručne termine mehanizmom asocijacija, otprilike kao da smo se gadno napušili marihuane. Kroz vrijeme su amplitude njezine ophodnje po hodniku bile sve dulje, nakon što je hodala od jednog do drugog kraja počela je zavijati oko uglova, po snazi dernjave mogli smo precizno pratiti koliko se udaljava. Naposljetku se ustalila kretati u jednom pravcu kružno po cijelome katu, pa kad je bila na suprotnoj strani ne bi se ni čula da na fakultetu inače nije vladala grobna tišina. U jednom trenutku zatišja je prekinuo: - Dobro je, prošli ste. Koju ocjenu da vam dam? Jeste li zadovoljni s „dobar“? Potpuno sam smetnuo s uma da sam došao po peticu i bilo mi je sasvim svejedno, samo da se sve što prije završi. Ipak, kad je već upisao „dobar“ prisjetio se: - Dolazili ste na predavanja i bili aktivni na seminarima - zaslužili ste „vrlo dobar“… - pa je ispred već upisane ocjene dopisao i „vrlo“, a u zagradu i brojkom 4. Preuzimajući indeks jedva sam se uzdržao da ne izlanem: „Nadam se da je sestra bila toga vrijedna!“ Umjesto toga samo se pogledali, onako muški, s dubokim razumijevanjem gdje nas kadikad dovede jurcanje za kurčevom pameću. Izišao sam oprezno iz njegove radne sobe i osluškujući gdje se kreće tuleća zvijer (uspela se na viši kat i kružila ondje), provukao se neosvijetljenim hodnicima do izlaza, a zatim žurno što dalje. Putem sam se nadao da je on sakupio snage, izišao potražiti nesretnicu, te da su - kad me više nije bilo - izgladili problem na najbolji mogući način, ali istovremeno nisam vjerovao da je takav čovjek koji bi tako nešto napravio. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
