četvrtak, 13.08.2020.



ELEKTRONSKE REKLAME


U vrijeme prije mobitela nije bilo jednostavno nabaviti ni fiksni telefon. Majka je predala molbu, a sestra i ja smo godinama čekali da nam dodijele broj i uvedu liniju. Prije smo se preselili u drugi stan nego nam je to uspjelo.

U to vrijeme je onaj tko nas je hitno trebao mogao samo osobno doći i iskušati sreću, a ako onoga kojeg je tražio nije bilo ostaviti poruku kod bilo koga tko je otvorio. Ako nikoga nije bilo kod kuće, preostalo je samo napisati poruku na ceduljicu i zataknuti je u rub vrata.

S druge strane, kad god me je prenulo zvonce nad vratima, nikada nisam znao tko bi to mogao biti. Da bi život bilo zanimljiviji nikad nisam provirivao kroz špijunku, tako da sam otvarao na sve spreman: bilo da ću ugledati poštara s telegramom, da će mi se neka bajna djeva baciti oko vrata ili me čeka neki gnjevni grmalj s uzdignutom močugom. Na moju sreću, najčešće je posrijedi bio drugi slučaj.

Tako sam jednom prilikom bio sam u stanu kad se zvonce oglasilo. Otvorio sam spreman na sve. Na hodniku ispred stana stajao je Kruno Šipek.

Iznenadio me. Njemu se ne bih nikada nadao. Nikada ranije nije bio kod mene, niti sam mogao i naslutiti zašto bi on prešao pola grada da me potraži. Upoznao sam ga tako da je oženio moju prijateljicu Gordanu Grbić, sestru prijatelja Mladena, neuslišanu ljubav najranijeg momaštva. Nekoliko puta bili smo u istom društvu. Odnosi su nam bili srdačni, iako tek površni. U prvi mah mi je palo na pamet da me treba nešto u vezi Gordane, ali je priča s kojom me je zaskočio bila iz sasvim drugog vica.

On je radio na televiziji, u tehnici, bio je stručnjak za magnetoskop. Godine 1975. zagrebačka televizija je nabavila novu opremu: najmodernije nove kamere, reportažna kola, gomilu svega i svačega. Tek kad su sve to instalirali i pustili u pogon pokazao se problem kojeg nisu očekivali. Ljudi iz drugih odjela, iz proizvodnih programa, skanjivali su se i izbjegavali raditi s novom tehnologijom. Radije su koristili staru koja se i dalje upotrebljavala. Ljudi iz tehnike su to tumačili time da „kreativci“ još ne znaju, nisu svjesni mogućnosti nove opreme, pa se i dalje drže poznatoga i provjerenoga, koliko god bilo inferiorno novome. Otežavajuća okolnost, koja je sve činila nespokojnima i nestrpljivima, bila je što je u skladu s internom televizijskom raspodjelom i tadašnjim propisima nabavka uknjižena na teret odjela tehnike, pa je umjesto da im poveća prihode i plaće, sjela na njihove financije kao balast. Posebno ih je jedilo što je EPP, Ekonomsko-propagandni program, to jest oni koji su radili televizijske reklame, tvrdokorno ustrajavao da ih snimaju klasičnom filmskom kamerom, te je sav onaj obilan novac koji se neprestano slijevao u taj odio ostajao van dohvata.

Da bi nekako tome doskočili samoupravljači iz odjela televizijske tehnike smislili su pakleni plan: oformiti će ekipu najboljih ljudi i snimiti tuce oglednih reklama, te s njima dokazati kako su reklame snimljene elektronikom znatno kvalitetnije, neusporedivo se brže naprave i nekoliko desetaka puta su jeftinije. Za kamermane su odabrali Maria Perušinu i Marijana Perčinića, za organizatora doveli potajice Koku Kovačevića iz EPP-a, skripterica je bila Ivanka Boroš, odabran je najbolji tonac, najbolji majstor svjetla, najbolja montažerka, magnetoskop - Kruno Šipek, te još dvoje-troje ljudi. Nedostajao im je samo scenarist. Teško žabu u vodu natjerati!

Sastajali smo se kao zavjerenici oko ponoći u nečijem stanu dva kvarta dalje od studija u Šubićevoj. Sve se radilo u najstrožoj tajnosti. S poduhvatom je od rukovodstva kuće upoznat jedino tadašnji generalni direktor Radiotelevizije Zagreb Franko Winter. On je sredio s noćnim portirima u Šubićevoj da nam jave kad se sve isprazni i da nas puste. Pola sata nakon što je posljednji zaposlenik napustio zgradu i sva svjetla pogašena ušuljavali smo se kao lopovi u jedan od studija i ponovno uključivali struju, te ostajali do svitanja.

Prvo s čim su me upoznali bio je novi elektronski pult za montiranje, centralni dio, srce novog sistema. Zvali su ga „mikspult“ ili „mišpult“. Znao sam od ranije kako izgleda stol za montiranje filmskih traka, masivno čelično čudovište, mastodont. Njegov elektronski nasljednik bio je nešto sasvim drugo. Na površini kuhinjskog stola bili su natiskani raznorazni prekidači, dugmad, klizni i okretni potenciometri, signalne žaruljice, raznorazni pokazatelji… Umjesto rola i ficleka filma u njega su bili utaknuti i izlazili kablovi i žice. Ono što je ta naprava mogla graničilo je s čudom. Na filmu se jedna scena mogla nadovezati s drugom rezom ili pretapanjem i gotovo. Elektronski su se mogle nadovezivati na praktički nebrojeno načina. Slika na ekranu se mogla podijeliti, više slika prikazivati istovremeno, mijenjati sliku u boji u crno-bijelu i obrnuto, moglo se igrati bojama, osvjetljenjem, umontiravati neki element slike u drugu, mijenjati pozadinu, ubrzavati, usporavati, reproducirati unatraške, slika se mogla preokretati i razvlačiti, mijesiti kao plastelin, i to sve trenutno i bez ikakvih troškova. Moglo se smjestiti likove iz studija u bilo koji ambijent i pejsaž u svijetu, bez muke ubacivati riječi, tekstove bilo kojeg tipa slova, veličine i boje; pravocrtno, koso, okomito, valovito, kako ti drago… Osjećao sam se kao da su me uveli u Aladinovu pećinu. Otvorili su mi se novi horizonti, a glava prepunila zapanjujućim mogućnostima. Ukratko, mikspult je mogao sve kao i bilo koji današnji program za uređivanje videa.

Prodiskutirali smo i odabrali nekoliko proizvoda: deterdžent, crnu kavu, jeans, osvježavajuće piće… Koka Kovačević je doveo neke manekenke i u manje od sedmice snimili smo sedam-osam reklama s kojima smo bili zadovoljni. Mene je sve to, uključujući zažarenu zavjereničku atmosferu s adrenalinskim entuzijazmom ekipe koja se uspinje prema Mont Everestu, toliko ponijelo da mi do dana današnjeg nije palo na pamet da sam bio jedini iz ekipe koji nije bio plaćen. Naprosto sam smetnuo s uma zatražiti. Svi ostali su bili pošteđeni redovnih poslova da mogu spavati preko dana, pri čemu su bili su na redovnim plaćama. Ali nije mi žao. Toliko sam se zabavio i naučio da mi se isplatilo.

Dobra ekipa povuče čovjeka, a zabavan posao ga ponese. Snimali smo oglednu reklamu za traperice. Jedna od tada najpoznatijih manekenki, Ljubica Trojnar, u uskim hlačama koje su joj savršeno pristajale ležala je na podu na prsima. Završili smo snimanje, no prije nego je kamera isključena manekenka je pred objektivom uzdigla stražnjicu, osovila se na ruke i ustala. Snimku je odmah preuzeo montažer, a mi ostali otišli na kavu. Izdvojio je nekoliko sekundi kako se stražnjica uzdiže pri čemu se lagano izvija na jednu stranu, kopirao ih, drugu kopiju preokrenuo tako da je izgledalo kao da se dupence u napetom platnu spušta, spojio tako dobivene dvije scene, te reproducirao u ponavljajućoj petlji… Rezultat na ekranu bio je da je Ljubica ležeći na podu uzdizala stražnjicu i vrlo senzualno vrtjela s njom. Kako se koji muški vratio noseći kavu tako je ostao skamenjen, fasciniran prizorom za koji su svi znali da se nije dogodio. Opčinjenost je prekinuo strašan krik kad je i Ljubica unišla i prepoznala u što svi bulje. Rigala je vatru dok pred njom nisu izbrisali izfabrificiranu scenu, ali iz kolektivnog sjećanja ju je bilo nemoguće ukloniti.

Kad su naši uradci bili spremni za prezentaciju, generalni direktor je sazvao šefove svih odjela i pokazao im. Oni su složno popljuvali projekt sa suludim argumentima: da je zgodno, ali neozbiljno, neprovjereno i skopčano s mnogim još nepoznatim komplikacijama, da mušterije i gledatelji neće prihvatiti, da je bolje da se tehnika brine o tehnici, a program ostavi pozvanima, da svašta. Nakon što su zajednički odbili prijelaz na novu tehnologiju za otprilike šest mjeseci su svaki za sebe počeli rabiti elektroniku kao da su je sami izumili, a ono što su izgovorili na početku više se nikada nije spominjalo.
- 23:31 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker