građa za autobiografiju

utorak, 11.08.2020.

VELIKI JEBAČI

Godine 1974, da li u proljeće ili jesen, objavio sam u „Studentskom listu“ priču „Veliki jebači“. Sama po sebi bila je to zgođušna pričica, ali ništa posebno osim jedne osobine: koliko znam, bilo je to prvi put u hrvatskoj oficijelnoj književnosti da je upotrijebljena ta riječ, kao imenica i kao glagol. Do tada su se pisci dovijali na različite načine da isto kažu, a ostanu fini. U najgorem slučaju se pisalo slovo J, pa iza njega tri točkice, pa si misli. U mojoj priči nije bilo muljanja, riječ se tretirala kao bilo koja druga i ne samo da se upotrebljavala bez kompleksa, bez opterećenja, onako kako narod govori, nego je i istaknuta u naslovu.

U istom broju novina bila su tri udarna članka. Jedan je nešto zamjerao Jakovu Blaževiću, političaru koji se tada smatrao nedodirljivim, bolje ga bilo ne spominjati ako ga nisi kanio hvaliti. Drugi je bio o kardinalu Stepincu, nešto ni vrit-ni mimo, ali se i njega izvan vjerske štampe praktički prešućivalo, a ako se i pisalo navodio se isključivo kao zasluženo osuđeni reakcionar. Nisam siguran, u varljivom sjećanju mi je da je treći članak bio nešto o Ivanu Supeku koji je nakon „hrvatskog proljeća“ tj, „maspoka“, kako vam drago, važio za oponenta i opoziciju sistemu. Ako se ne varam, naslov trećeg članka bio je „Ivan Supek po drugi put među Hrvatima“. Cijeli politički spektar je bio pokriven: političar na vlasti, pokojni crkveni autoritet i zvanično obezvlašćeni, ali faktički i dalje ugledan i poznat protivnik režima. Kolporter je izvikivao na Trgu Republike: „Jakov Blažević!“, pa nešto, „Alojzije Stepinac!“, pa nešto, pa „Ivan Supek po drugi put među Hrvatima!“, a na kraju, da je zvučalo kao zaključak: „Veliki jebači!“, što se sve zajedno moglo razumjeti i kao četvrta pozicija. Nije zanemarivo ni da Hrvati vole kad se njihovo ime izvikuje. Prolaznici su ih u prvi čas s nevjericom slušali i gledali, a onda prvo oprezno, a zatim sve smjelije i učestalije prilazili da si kupe to čudo.

Ništa čudno, učas su se stvorili milicajci i odveli kolportere sa još neprodanim primjercima novina u obližnju milicijsku stanicu u Petrinjskoj „na daljnji razgovor“. Ondje su kolporteri pred zblanutim milicajcima izvukli valjan dokument kojim im se dozvoljava kolportažna prodaja po gradu, te navode svi tekstovi koje smiju pri tome izvikivati, pri čemu su organima sumnjivi naslovi bili pri vrhu, sve besprijekorno uredno ovjereno potpisom i pečatom njima nadređene instance. Nisu mogli vjerovati što im se događa dok su morali vraćati kolportere na mjesto odakle su ih pokupili.

Kolporteri su s Trga Republike nazvali iz javne govornice redakciju „Studentskog lista“ koja se nalazila na ne odviše udaljenom Trgu žrtava fašizma da im donesu još snopova novina. Narod navalio. U nekoliko sati je na Trgu Republike prodano nekoliko tisuća primjeraka. Koliko se pamti, to je bio jedini broj „Studentskog lista“ u njegovoj višedesetljetnoj povijesti koji je rasprodan bez remitende.

Krajem proljeća sljedeće godine našao sam u poštanskom sandučiću poruku Joakima Marušića da ga nazovem na priloženi telefonski broj. On je bio bivši nogometaš i izuzetno popularan televizijski režiser koji je napravio legendarne serije „Fiškal“ i „U registraturi“ (a kasnije i „Velo misto“) te niz antologijskih tv-drama, jedan od najcjenjenijih ljudi koji su tada radili na televiziji. Već sam poziv je zvučao suludo, kao da Orson Welles ili Charlie Chaplin pozivaju nepoznatog glumca-početnika da im nešto pomogne, kao da Albert Einstain pita nekog brucoša fizike za savjet. Za početak, nije mi išlo u glavu da uopće zna za mene, a zatim nisam mogao ni zamisliti što bi on od mene trebao. Nazvao sam ga i dogovorili smo se sastati u slastičarni na kraju lijevog niza kuća u Dežmanovom prolazu, ondje gdje je danas kafić „Velvet“.

Našli smo se, upoznali, sjeli za stol. Žaki – tako su ga prijatelji zvali, a to smo kasnije postali – je počeo: dobio je ponudu da režira otvaranje Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku. Zadatak je zajeban jer se otvaranje zbiva na pozornici dugoj trideset ili četrdeset, a širokoj svega tri ili četiri metra. Treba neprekidno razigrati cijelu dužinu, da se radnja ne događa na jednom mjestu, a ostalo se umrtvi. Otvaranje će uživo prenositi televizija, pa treba sinhronizirati zbivanja na pozornici i televizijski prijenos, zapravo napraviti dva scenarija za dva istovremena događaja različitih medija. Težak zadatak, gotovo nemoguć. Ranijih godina su scenarije pisali najbolji majstori: Mladen Bjažić, Pajo Kanižaj, Ljubivoje Ršumović i ljudi tog ranga, ali nikome nije savršeno uspjelo. Pored toga, bit će to jubilarni deseti festival u tridesetgodišnjici Oslobođenja, a očekuje da će prisustvovati i osobno drug Tito, pa su svi van sebe. Šibenčani su navrli da te godine režiser bude upravo on, a on im je rekao da ima samo jedan uvjet – da scenarist budem upravo ja.

Da mi je to prepričavao neki kolega-vršnjak, teško bih povjerovao. Ionako mi je zvučalo nevjerojatno. Da mi nije govorio Joakim Marušić, ne bih vjerovao. No kakvog razloga ima Joakim Marušić da se potrudi pronaći me da mi me tako zajebavao?

Otvoreno rekoh da sam iznenađen, da mi ponuda laska, ali nisam siguran da sam joj dorastao. Uostalom – zašto upravo ja? Zašto ja pored svih onih starijih, afirmiranijih, uglednijih, iskusnijih, u svakom slučaju primjerenijih autora koji bi bili sretni da im se isto to ponudi? Pored onih koji su to već radili mogu nabrojati desetke drugih koji bi to napravili bolje od mene.

Žaki je nepokolebljivo presjekao moje dvojbe:

– Nitko od njih to ne može napisati kao ti!

Koliko god sam bio inače samouvjeren, u tom konkretnom slučaju bilo bi mi lakše da sam imao samo zrnce Žakijevog optimizma i samopouzdanja. Nikako mi nije bilo jasno kako je Žaki uopće nadošao na mene i zašto se toliko zainatio. Zašto ja? Zašto ja pored tolikih provjerenih i pouzdanih? Odgovorio je tako da mi se sve sijevnulo i potpuno me uvjerio:

– Nitko od njih nije napisao „Velike jebače“!

- 01:47 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>