Marketing
građa za autobiografiju
MUHA
Jedan od prvih poteza koji sam povukao razmišljajući da li da iskoristim priliku što sam mogao preuzeti projekt „Poleta“ bio je da se raspitam koliko bi koštalo tiskanje novina na ofsetu u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj. Nije trebala složena matematika da bude bjelodano - nema izgleda, barem ne prve godine izlaženja. Osigurana sredstva bila su veća nego je raspolagala ijedna omladinska novina u kojoj sam ikada ranije radio, ali su bila proračunata na bazi tiskanja dvadeset tisuća primjeraka klasičnim olovnim slogom i kako god okretao brojke od toga se nije moglo odlijepiti. Možda se moglo koristiti ofset-štampariju, ali onda praktički ne bi ostalo sredstava za išta drugo. Preostala je samo nada da bi uspjeh prve godine možda mogao utjecati da se za drugu godinu dobije dvostruko više sredstava, ali to je bila vrlo varljiva nada nasuprot gotovo izvjesnosti da tako nešto neće biti moguće.
Kad sam prihvatio preuzeti „Polet“ po prirodi stvari bio sam prvi zaposleni u radnoj jedinici „Polet“ (RJ „Polet“) Centra društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, kraticom CDD SSOH, ili naprosto CDD-a. Jedan od prvih zadataka bio mi je pronaći još pet ljudi koje ćemo zaposliti. Razmišljajući o tome prisjetio sam se druga Staljina i njegovog naputka da je kadrovska politika osnova svake politike. Iako su Tito i Jugoslavija dvadeset godina ranije Staljinu odbrusili u brk historijsko „Ne!“, palo mi je na pamet da s prljavom vodom ne valja izbaciti i dijete, tj. da bi upravo kadrovska politika mogla biti ključ za rješenje problema. Tako mi je palo na pamet da bih među prvih pet ljudi koje ćemo uzeti trebao zaposliti i fotografa.
Zamisao je za ono vrijeme bila suluda. Nikada ranije nijedno omladinsko glasilo nije imalo stalno zaposlenog fotografa. Fotografi su u novinarstvu općenito bili malo cijenjeni, čak manje od daktilografkinja. Primjera radi, na stranici „Vjesnika“ od 27. srpnja 1969. koju sam nedavno pokazao na svom Facebooku nalazi se šest fotografija, jedna velika koja oslikava grupni razgovor i pet manjih portreta, navedeni su sudionici razgovora i novinari koji su ga organizirali i prezentirali, ali se fotograf ni ne spominje. Pored svega, kanilo se tiskati novinu olovnim slogom, a olovo nije bilo blagonaklono prema fotografijama: često su ispadale neoštre, nedovoljno kontrastne, više kao ružne mrlje među stupcima teksta.
Srećom su Dag Strpić, direktor CDD-a i voditelji drugih radnih jedinica, ekipa koja je vodila firmu, imali povjerenja u mene pa niti sam morao opširno obrazlagati niti je bilo ikakvih poteškoća da odobre prijedlog.
Prvo sam pitao Željka Stojanovića bi li prihvatio stalno zaposlenje, ali je on imao obilje drugih, znatno bolje plaćenih narudžbi, nije stizao prihvatiti sve zahtjeve za izradom tehničkih fotografija za brojne arhitektonske biroe, urede i studije, pa me je - očekivano - glatko odbio.
Zatim sam pitao Sinišu Knafleca, ali je taj mislio da ga zajebavam i nije ozbiljno ni razmislio o ponudi.
Treća-sreća, pristao je Danilo Dučak. Osobno sam ga jedva poznavao, ali sam znao da je odličan fotograf, a ono površno što sam znao o njemu kazivalo mi je da je pristojan i razuman momak. To da će raditi kao fotograf bila je samo nategnuta izlika. Novina je mogla sasvim komotno lako egzistirati koristeći prigodne fotografe-honorarce. Tajni zadatak koji sam mu namijenio bio je dobije sva samoupravljačka prava, da redovno učestvuje na zborovima radnih ljudi, da se zbliži i sprijatelji sa svim ostalim radnim ljudima-samoupravljačima Centra, da bude do daljnjega trajno nezadovoljan obimom i kvalitetom radova koje uspijeva plasirati, da neprekidno rovari u interesu fotografije, a kad predložim da pređemo na tiskanje novina u ofsetu - savršenom za fotografiju - da me podrži noktima i zubima. Volim šah: potegneš potez ne zbog prvog sljedećeg kontrapoteza, nego zbog četvrtog, da ga isprovociraš…
Očekivao sam da će drugoga dana doći s gotovom fotografijom, ali je drugi dan samo nakratko navratio i nestao. Trećeg dana se isto ponovilo. Četvrtog dana sam uočio kad je navratio i zapitao ga što je s muhom. Samo je nešto nerazgovjetno promrmljao i čim sam okrenuo leđa samo ispario. Petog dana sam se zabrinuo. Gdje je Dučak? Nije se ni pojavio. Šestog dana sam ocijenio da više nemam vremena čekati. Zaskočio sam Ninoslava Kunca i rekao mu da mi za sljedeći dan nacrta tušem najobičniju zunzaru, što odurnije ispadne to bolje. Kunc je pored ostalih kvaliteta pouzdan kao japanski vlakovi. Kad se s njim nešto precizno dogovoriš dobiješ upravo to, ni manje ni više, i to točno na minutu, što je izuzetna kvaliteta koju svaki profesionalac zna cijeniti. Narednog jutra je došao u redakciju istovremeno sa mnom, muha je bila - ako zažmiriš na jedno oko - kao prava. Nažalost, bio je to zaista posljednji čas, bili smo u strci jer smo trebali predati cijeli broj u štampariju, pa se nismo stigli pozabaviti muhom kako sam planirao te smo je ubacili na marginu, jedva približno kako sam kanio.
Kad je grafički urednik otišao prema štampariji s kompletnim materijalima za prvi broj mogli smo se nakon desetak dana opustiti i prepustiti samozadovoljstvu. Desetak ljudi koji su radili sa mnom na tom prvom broju predali su se razumnoj euforiji. Sekretarice su otišle po piće i kave u kućni kafić, okupili su se u jednom uglu, pušači pripalili cigarete, dobro raspoloženi posvetili su se neobaveznom ćaskanju, komentiranju pojedinosti koje u žaru posla nismo stigli raspraviti i međusobnim šalama. Čekajući da stigne piće zadržao sam se za svojim stolom pregledavajući zabilješke što nas čeka da u slavljeničkoj atmosferi ne propustim nešto važno, kad je u redakciju unišao Dučak.
Pravo s vrata uputio se k meni i sručio na susjednu stolicu. Bio je natmuren kao olujni oblak, mračan i težak, nabijen gromovima. Odlučio sam da ga ništa ne pitam, da ne kvarim trenutak muhama, računajući da ću morati razriješiti zašto je zakazao, ali da je bolje tom prigodom ne silovati. Međutim je on počeo. Očigledno je bio nabrušen da mi razbije glavu i da otkaz na posao. Jeb'o mene i moje muhe! Već danima samo lovi te gadne insekte, polovio ih je na stotine, mehaničkim i kemijskim sredstvima, tvrdim predmetima, ljepljivim sokovima, tekućinama i plinovima, izumio je sedamnaest novih načina kako uloviti muhu, ali kako god je ulovio bilo je nemoguće uloviti je neoštećenu. Lako je ubiti muhu, čak se može uloviti i živu, ali kako nagovoriti živu muhu da pozira za fotografiranje? Ako je ubiješ, više ne izgleda kao živa; ako je živa, ne možeš je fotografirati. Upustio se čak u to da skalpelom reže više zgnječenih muha i sastavlja ih kao da su frankensteinovska čudovišta, ali je i taj rezultat ispadao nakaradno. Zaključak: bez posebnog makro-objektiva i posebnog osvjetljenja kojih nema, a koštaju kao pola njegove godišnje plaće, te superbrzog sitnozrnatog filma kakav ne postoji, nemoguće je fotografirati muhu!
Potpuno sam mu povjerovao jer mi je ukazao na probleme o kojima nisam mislio udijelivši mu zadaću. Ujedno mi je laknulo jer sam uvidio da se nisam prevario u čovjeku, da se ozbiljno posvetio poslu. Da je ozbiljno primio srcu nemoguću misiju svjedočio je i nastavak razgovora. Dučak je znao da je posljednji dan za predaju materijala, pa se - vidjevši da mu fotografiranje ne uspijeva - prisjetio da je i akademski slikar, doduše još ne i zvanično jer je bio neposredno pred diplomom, ali suštinski već jeste. Na to je izvukao iz džepa bijeli karton veličine pola razglednice i dodao mi. Nasred kartona bila je temperama nacrtana muha, ali kakva muha! Bila je trostruko veća od prave, ali tako realistična da je izgledala trodimenzionalna, tako odurna da sam osjetio impuls na povraćanje, nabijena energijom i životom kao da će se svakog časa odlijepiti od pozadine i poletjeti. Ta je muha bila stvarnija od svih muha koje sam ikada vidio.
Sledio sam se i u sebi zajaukao. Mogao sam skočiti u taksi, odjuriti u tiskaru, zamijeniti Kuncovu muhu Dučkovom, stigao bih, ali to ne bi bilo fer prema Ninoslavu. Isto tako, jest da je Dučak veličanstveno obavio zadatak, bolje nego sam mu ga povjerio, da je zapamtio dan predaje materijala, ali nije obratio pozornost na sat, te je bilo pedagoški korisno da zapamti zauvijek da je i sat važan. Nakon nekoliko sekundi premišljanja rekoh mu da je nažalost zakasnio.
Dučak je samo slegnuo ramenima. Bio je toliko iznuren višednevnim neuspješnim lovom i neprospavanom noći da mu je, nakon što se istutnjio, bilo sve svejedno.
- Žao mi je što si se toliko trudio uzalud, trebao si mi odmah reći… - pokušavao sam rezimirati. - Što da sad radimo s ovom muhom? Ono zašto mi je zatrebala nije se pokazalo baš najsretnije…
On me prekine:
- Baci.
Takvo svetogrđe nisam mogao napraviti.
- Nećeš se ljutiti ako je ja zadržim?
- Uzmi.
Pohranio sam nacrtanu muhu u torbicu. Kod kuće sam je prikvačio na zid u kuhinji, ondje je visila mjesecima i svatko tko je bacio pogled na nju se stresao. Onda sam je preselio u sobu, ondje je bila izložena narednih mjeseci, sve dok je nisam umetnuo u neku knjigu koju sam čitao da obilježim dokle sam došao. Nakon toga je nikada više nisam vidio.
Nikada nisam izbrojao knjige koje posjedujem. Ne mogu reći je li riječ od dvije, tri ili više tisuća knjiga. Neke od njih sam pročitao jednom i ne kanim nikada više, ali volim da su mi pri ruci. Neke sam pročitao više puta, svakih nekoliko godina iznova. Neke sam poklonio, a nekih sam se morao i riješiti jer je ponestalo mjesta na policama za nove. Međutim nije bilo knjige u posljednjih četrdeset godina koju sam posudio prijatelju ili namijenio uklanjanju da je prethodno nisam prelistao nadajući se da će napokon ona strašna Dučkova muha ponovo odnekud izletiti.
Post je objavljen 28.08.2020. u 02:26 sati.