utorak, 04.08.2020.

građa za autobiografiju



SESTRA


Došao na Filozofski faks novi mladi profesor, čovjek u ranim tridesetima. Neću reći na koji su ga odsjek primili ni kako se zapravo zvao. Nazvat ću ga Krle Kebrle u spomen jednog mog literarnog lika s kojim dijeli neke osobine. Vjerojatno mu je to bila prva godina da je predavao kao profesor i već na početku prvog sata napravio je krucijalnu pogrešku. Predstavio se i rekao da je funkcionalist. Za mlade sociologe koji su bili vatreni ljevičari i smatrali se marksistima bilo je to kao da im se razmahao crvenom krpom pred nosom. Od tog trena nadalje svaka diskusija nakon predavanja bila je kolektivna ofanziva da mu se nađu pogreške ili slabosti i da ga se natjera priznati da je u krivu i pokaje se, a seminari kod njega su bili neprekidno nadmudrivanje i navlačenje tko je pametniji. Nakon predavanja i seminara društvanca su zažareno raspravljala po birtijama, fakultetskim hodnicima i zakutcima, na stepeništu ispred ulaza što bi bilo bolje da mu se reklo i s čim bi ga se moglo pokušati sljedeći put zaskočiti. Mora mu se priznati da je tvrdokorno odlijevao, što je studentariju samo još više raspomamljivalo. Jedan od predmeta koje je predavao bio je obavezan za nekoliko studijskih grupa i svima je bio tlaka, ali je bio obavezan čak i onima koji su smatrali da im je sasvim nepotreban. Na predavanjima su sjedili izmiješano polaznici raznih studijskih grupa, ali je uvijek bilo nekoliko gnjevnih sociologa da se nikada nije mogao opustiti. Današnjim rječnikom bi se moglo reći da je bio izložen sistematskom studentskom mobingu.

Kad mi je došlo vrijeme da polažem prvi ispit kod njega pripremio sam se kao za malo koji. Nisam želio dopustiti da me uhvati u bilo kakvom neznanju. Bahato sam došao odlučan da izmamim peticu i siguran da će mi to uspjeti.

Ispit je bio zakazan posljednjeg dana prije početka ljetnog raspusta. Kako je predavao na više grupa okupila se povelika gomila. Došao sam na red posljednji, nakon cjelodnevnog čekanja, kad se fakultet već ispraznio, a vani je počeo padati mrak. Sa mnom je ostala neka djevojka koju nikada ranije nisam vidio. Ubrojivši njega, nas smo troje - osim portira na ulazu - vjerojatno bili jedini u cijeloj zgradurini.

Nepoznata i ja smo zajedno prešli prag. On se jedva održavao uspravno na stolici kao iscijeđena spužva. Dok smo prilazili s mukom je procijedio da mu damo indekse. Spustili smo indekse pred njega i sjeli nasuprot, ja do prozora. Prvo je dohvatio njezin, otvorio korice i poluglasno pročitao njeno ime. Zatim je dohvatio moj, ali se zaustavio otvarajući ga i procijedio:

- Ah, vas znam.

Zlokobno sam se iskezio. Na to je djevojka značajno upitala:

- A moje ime vam nije poznato?

Iznenađeno ju je pogledao i bez razmišljanja odrezao:

- Ne.

Nije je smelo:

- Imam isto prezime kao i MOJA SESTRA! - ovo “moja sestra” je gotovo usliknula. Čudna mi čuda da sestre imaju isto prezime?! Da nije tako bilo bi nešto neuobičajeno i zahtijevalo dodatno objašnjenje. Nije ga se dojmilo:

- Imate vrlo rašireno prezime. Znam desetak ljudi s istim prezimenom koji međusobno nisu u rodu.

Ona je zvučala gotovo uvrijeđeno:

- Predavali ste mojoj sestri na Ekonomiji.

Potpuno nezainteresirano je procijedio:

- Predavao sam ondje na zamjeni samo tri mjeseca. Nikoga se ne sjećam.

Na to ona izvali značajno naglašavajući svaku riječ:

- Ali MOJE SESTRE SE SIGURNO SJEĆATE!

On je zblenuto pogleda i nekoliko trenutaka su se gledali kao da odmjeravaju snage dok on ne slegne ramenima i ponovi kao da tjera dosadnu muhu:

- Ne, nikoga se ne sjećam.

Njeno lice je odavalo mješavinu nevjerice i razočaranja kao da su joj sve lađe potonule. Počela je razlagati kako joj je ovaj njegov ispit najmanje važan za ono što ona studira, a preostao joj je posljednji. Taj će joj ispit značiti da je diplomirala, ali ako padne ne samo da joj izmiče diploma nego mora i ponavljati cijelu godinu. Kako je posljednji dan nastave, nema prilike da ponovno dođe polagati, te ona mora proći… Prekinuo ju je:

- Želim vam svaki uspjeh na ispitu, ali ovo što pričate na to neće ni najmanje utjecati.

Krene on s pitanjima. Prvo je bilo banalno jednostavno, te sam odgovorio bez premišljanja. Zatim je pitao nju nešto isto takvo, otprilike kao koja rijeka teče ispod savskog mosta. Pitanje je moglo biti, recimo, kakva je razlika između osnovnog skupa i uzorka.

Ona je s mukom počela cijediti riječi, frfljati i mucati. Odmah je bilo jasno da nema ni najblažeg pojma o ispitnom gradivu. Ne samo da nije dolazila na predavanja nego nije ni otvorila ijednu knjigu. Dubina njezina neznanja bila je zapanjujuća. Nakon nekoliko trenutaka ju je prekinuo da se dalje ne muči i ne blamira, te ponovo uputio pitanje meni, jedva zericu teže od prethodnoga. Odgovorio sam rutinski pomalo se dosađujući.

Na drugo pitanje nije ni pokušala odgovoriti. Samo se zgurila, uvukla glavu među ramena i stisnutih usnica piljila u njega. On joj je uzvraćao pogled očigledno ne znajući što bi s njom. Iznenada mu krv naočigled šikne u glavu kao kad se u prozirnu čašu toči vino pa razina samo raste do ruba. Uši su mu zarudjele. Hukne:

- SJETIO SAM SE!

Njoj lakne. Odahne, opusti se. On se ukruti i buljio je u nju kao da mu se pojavila sablast. Ja sam se pravio da ništa ne primjećujem, a mislio sam ti: evu mu njegov funkcionalizam! Da prekine nelagodu nastavio je s trećim pitanjem. Ni treće mi nije bilo nikakav problem, ali je ona jednako bijelo gledala pokazujući da ni ne razumije pitanje, a kamoli da bi znala odgovor. Vjerojatno druge ispite nije položila na isti način, a s njegovim se nije zamarala i ostavila ga za sam kraj uvjerena da će proći samim tim što će se pojaviti.

Napokon on podigne njen indeks i pruži ga prema njoj:

- Žao mi je, pozdravite sestru, ali ne mogu vas pustiti. Rado bih, ali to zaista nije moguće.

Nije htjela preuzeti indeks nego je počela: ona mora proći! Već ima kartu za autobus da sutra otputuje kući, roditeljima. Svi očekuju da će doći s viješću da je dala sve ispite, da je diplomirala. Kako da kaže roditeljima da je umjesto toga pala godinu, da bi trebala studirati još godinu dana? Iznenada je postala krajnje blagoglagoljiva. Manje-više je raznim riječima ponavljala isto što se svodilo na to da joj mora pokloniti barem dvojku. Između ostaloga je uskliknula:

- To nisam od vas očekivala! Razočarali ste me!

Koliko je ona bila nepripremljena za ispit, toliko je on bio nespreman na tako nešto. Pokušavao ju je prekinuti, zaustaviti… Uzalud. Naposljetku je podigao glas:

- Molim Vas da uzmete indeks i izađete van!

Njoj to nije bilo ni na kraj pameti. Ustala je, nagnula se prema njemu preko stola i urlala mu u lice:

- Morate me pustiti! Morate!

- Uzmite indeks i izađite van! Uzmite indeks i izađite van! Uzmite indeks i izađite van! - neko vrijeme su uglas, u duetu ponavljali svako svoje. Naposljetku je ustao, obišao stol, ugurao joj indeks u torbu, blago je obgrlio oko ramena jednom rukom i obzirno pokušao povući prema izlazu. Ona se grčevito uhvatila za rub stola i zavapila iz sve snage:

- Neee! Neee!

Došlo mi je da mu kažem „Ma pustite je!“, ali sam znao da bi time sve postalo još gore. Tko zna, da me nije bilo možda bi joj i progledao kroz prste, ali si preda mnom - opakim oponentom - to nije mogao dozvoliti. Izokrenuo sam glavu preko granica fizioloških mogućnosti anatomije i zapiljio se kroz prozor pokušavajući signalizirati da nisam prisutan. Za peh, kako je vani pao mrak, prizor iza mojih leđa reflektirao se kao u ogledalu.

On ju je obuhvatio odostraga s obje ruke oko pasa i pokušavao odvući, ali se ona takvom snagom držala za rub da je cimala cijeli stol za sobom. Prstima je pokušavao odvojiti njene prste od stola, ali se ona držala takvom snagom da mu nije uspijevalo, kao da je uspjela zariti nokte u tvrdu površinu, pri čemu se neprekidno derala. Dohvatio je debeli „Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića u izdanju „Matice Hrvatske“ i udarao je hrbatom po prstima i nadlanicama da je naposljetku popustila, ali je odmah zgrčila prste kao kandže i krenula mu iskopati oči. Bio je dovoljno viši da je obgrlivši je oko nadlaktica, stisnuvši ih uz tijelo i izvivši svoju glavu unatrag izbjegavao oštre zamahe. Hrvali su se dok je ona vrištala: „Pusti me! Ne diraj me! Ostavi me! Stoko!“, a on je polugurao i polunosio prema vratima. Izbacio ju je na hodnik, naglo zatvorio vrata za njom i zaključao. Ona je počela treskati o vrata da je bilo jasno da ne lupa šakama nego se zaletava na njih cijelim tijelom. Ne bih se začudio da ih je uspjela izvaliti iz ležišta zajedno s okvirom.

Vratio se za svoju stranu stola i svalio na stolicu. Crvenilo je smijenilo bljedilo kao da se pretvorio u kredu. Gledali smo se i šutjeli dok je izvana dopiralo: „Proklet bio! Proklet bio!“ i što sad? Na to je odlučio da se pokušamo praviti kao da se ništa neuobičajeno ne događa i nastaviti s ispitom. Pitao me je nešto što nisam ni shvatio što me pita, odgovarao sam nešto ni sam ne znajući što odgovaram jer je sve zaglušivalo tuljenje s hodnika. Derala se kao da je živu deru. Ushodala se ispred vrata, te naizmjenično neartikulirano revala ili proklinjala i zapomagala: „Kuku-lele, majci! Što si me rodila?! Jao meni, jao, kakav nečovjek!“ i slično, a svaki put kad je prošla uz vrata zatalambasala je po njima šakama i nogama zvjerski režeći. Nas dvojica smo nastavili glumiti ispit jer je njega bilo strah završiti, pa bi morao otvoriti kabinet da me izvede, a mene da bih tada morao izaći van. Stephen King bi našao obilje inspiracija za atmosferu svojih djela u toj situaciji: dva čovjek u klopci oko koje obilazi neprirodna, neljudska, nezaustavljiva i nemilosrdna strana sila i pokušava provaliti da ih dohvati. Nisam svjestan što smo obojica baljezgali, umjesto smislenih izjava prepustili smo se toku svijesti o stručnim temama, izbacivali stručne termine mehanizmom asocijacija, otprilike kao da smo se gadno napušili marihuane. Kroz vrijeme su amplitude njezine ophodnje po hodniku bile sve dulje, nakon što je hodala od jednog do drugog kraja počela je zavijati oko uglova, po snazi dernjave mogli smo precizno pratiti koliko se udaljava. Naposljetku se ustalila kretati u jednom pravcu kružno po cijelome katu, pa kad je bila na suprotnoj strani ne bi se ni čula da na fakultetu inače nije vladala grobna tišina.

U jednom trenutku zatišja je prekinuo:

- Dobro je, prošli ste. Koju ocjenu da vam dam? Jeste li zadovoljni s „dobar“?

Potpuno sam smetnuo s uma da sam došao po peticu i bilo mi je sasvim svejedno, samo da se sve što prije završi. Ipak, kad je već upisao „dobar“ prisjetio se:

- Dolazili ste na predavanja i bili aktivni na seminarima - zaslužili ste „vrlo dobar“… - pa je ispred već upisane ocjene dopisao i „vrlo“, a u zagradu i brojkom 4.

Preuzimajući indeks jedva sam se uzdržao da ne izlanem: „Nadam se da je sestra bila toga vrijedna!“ Umjesto toga samo se pogledali, onako muški, s dubokim razumijevanjem gdje nas kadikad dovede jurcanje za kurčevom pameću.

Izišao sam oprezno iz njegove radne sobe i osluškujući gdje se kreće tuleća zvijer (uspela se na viši kat i kružila ondje), provukao se neosvijetljenim hodnicima do izlaza, a zatim žurno što dalje. Putem sam se nadao da je on sakupio snage, izišao potražiti nesretnicu, te da su - kad me više nije bilo - izgladili problem na najbolji mogući način, ali istovremeno nisam vjerovao da je takav čovjek koji bi tako nešto napravio.
- 12:08 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker