građa za autobiografiju

četvrtak, 06.08.2020.

RIJEČI UBIJAJU

Krle Kebrle je kao najmlađi na katedri, tek nedavno pristigao, dijelio kabinet s još jednim profesorom ili možda čak asistentom, ne sjećam se više točno tko je to bio. Tek, jednom prilikom, zatrebao mi je taj drugi pa sam došao pred vrata, pokucao i ne pričekavši odgovor da je slobodnu ući otvorio.

Za pisaćim stolom sjedila je Tamara Marjanić, gotovo zaklonjena s nekoliko visokih gomila papira, a ona ih razvrstavala u nekoliko drugih, manjih snopova.

Tamara Marjanić bila je izuzetno lijepa djevojka, plava, prozračna, nestvarno lijepa, jedna od onih koje je bio čisti užitak samo ih gledati, a kamoli biti u njihovom društvu, kojima se nitko ne usudi udvarati jer je izgledalo nemoguće da bi tu išta moglo biti, kao da netko pomisli da bi mogao imati išta s anđelom. Bili smo u srdačnim kolegijalnim odnosima. Vidjevši da je sama uđem, zatvorim vrata za sobom i sjednem preko puta nje.

- Što ti ovdje radiš?

- Dao mi Krle da mu sređujem neku anketu. Plaćaju me preko Student servisa. To mi je već treća. Lagan posao, a pristojan džeparac.

Nije to bilo ništa neuobičajeno. Mnogi studenti psihologije i sociologije su već za vrijeme studija dodatno zarađivali kao anketari ili suradnici u istraživanjima. Dapače, neki su od toga sasvim pristojno zarađivali. Krenemo mi veselo ćaskati i učas smo se razdragano cerekali.

Zapeo nam je smijeh u grlu kad na vrata uđe Krle Kebrle. Smrknuo se kao olujni oblak. Nije mogao znati da sam unišao prije dvije minute, moglo mu je izgledati da sjedim ondje već tko zna koliko.

- Što Vi ovdje radite, kolega? - strogo je zapitao.

- Trebao mi je… - rekoh ime njegova cimera. - …pa sam naletio na kolegicu…

- Kolegica ima posla! - oštro me je presjekao.

- Naravno, naravno… - ustanem i krenem prema izlazu. - Svakako, svakako. - I odem.

Desetak dana kasnije ili dva-tri tjedna kasnije, ili je već prošlo mjesec-dva, izlazim iz banke u Ilici kod Mesničke kad naletim na Tamaru Marjanić. Išla je u mom smjeru, pa nastavimo zajedno prema Trgu Republike. Što ima novoga? - zapitam. Kako je završio posao s Krletom Kebrleom?

- Uh! - hukne ona. - Pošandrcao. Imam problema s njim. Piše mi pisma, telefonira usred noći…

Nije me to ni najmanje začudilo. Nisam ništa rekao, ali sam si pomislio: nije izdržao gledati je kako mu se vrzma ispred nosa, ako se već odvažio da joj se udvara mora da je procijenio da ima izgleda, a ako je povjerovao da ima izgleda ništa lakše nego da ga to izbaci iz ravnoteže.

- …PRATI ME KROZ GRAD!

Na to sam se fakat zgranuo. Makinalno se okrenem i spazim njegovu glavu s izbuljenim očima kroz gomilu tako dvadesetak metara iza nas. Na trenutak su nam se pogledi sreli u razmaku koji se otvorio između nekoliko desetak prolaznika, a onda se on baci na stranu i uskoći u neki haustor. Vjerojatno se ponadao da ga nisam uočio, ali ja sam tražio upravo njega, pa nisam mogao promašiti.

- Nećeš vjerovati - rekoh Tamari. - Eno ga i sad iza nas, slijedi nas…

- Pa rekla sam ti! - reče ona nimalo iznenađena.

Nisam ništa rekao, ali sam si pomislio: ako joj se omakao trenutak slabosti s Krletom, taj se ne može od toga tek tako oporaviti. Ako mu se smilovala dva-tri puta mora da je pomislio da je u raju, pa ako ga je nakon toga odkantala mora da je van sebe, izbezumljen. Slijedi je kroz grad, špijunira gdje ide i s kim, to ne rade ni pubertetlije, mora da je totalno raspomamljen. Ispričam Tamari kako je protekao moj ispit kod Krleta, a kako se dogodilo nedavno, sjećanja su mi bila još svježa, prepuna luđačkih pojedinosti.

Toliko se smijala da se zamalo upišala. Glavinjala je i tresla se, grčila se od cereka, suze su joj napunile oči pa nije vidjela gdje ide, u nekoliko navrata se objesila o mene da ne padne. Da ju je netko promatrao, a nije znao što se događa, pomislio bi da je dibidus pijana ili skroz luda. Nisam ni pokušavao zamisliti kako to izgleda Krletu Kebrleu koji nas gleda odozada. Na Trgu Republike smo se razdvojili, svatko otišao na svoju stranu, a ja se iskreno brinuo hoće li se Tamara uspjeti sabrati da ne padne pod tramvaj u Jurišićevoj.

Relativno skoro nakon toga, možda ni mjesec dana kasnije, izvukao sam se u rano jutro iz jedne kuće na Gornjem Prekrižju gdje sam proveo noć s nekom djevojkom i zaputio se prema gradu da odem na faks. Malo ispod Cmroka zaustavi se pored mene neki auto. Za volanom je sjedio Krle Kebrle. Bilo je ljeto, prozori spušteni, i on zapita:

- Kamo, kolega?

Rekoh da idem na fakultet.

- Idem i ja onamo. Uđite da Vas povezem.

Nisam mogao odbiti, nisam imao izgovora, premda bih najradije izbjegao njegovu pozivu. Obišao sam auto, otvorio vrata i spustio se na suvozačko sjedište.

- Otkuda Vi? - zapitam ga. - Naišli ste kao naručeni - pokušao sam zamaskirati nelagodu.

Raspričao se. Relativno nedavno je kupio obiteljsku kuću u Šestinama. Ništa veliko, ali pristojno, cijena povoljna, kredit podnošljiv, kraj zdrav: tišina, svježi zrak, zelenilo… Idealno za podizanje djeteta. Nabavili su i psa. Sociološki je trend da se srednji slojevi u velikim gradovima sele u prigradske četvrti… Što je god govorio kazivalo je kako je odgovorna i pouzdana glava obitelji, skrban suprug i brižan roditelj. Više sam prečuo nego čuo jer sam panično mislio samo jedno: što ću mu reći ako me išta zapita za Tamaru Marjanić? Možda mi sa svom ovom pričom hoće reći da je epizoda s Tamarom Marjanić završena, pokopana prošlost, da se sabrao i nepokolebljivo nastavio besprijekornim putem?

Baš smo krenuli niz tuškanačku strminu ispod Gvozda kad on reče da je i dijete preselio u dječji vrtić koji je u blizini, evo tu usput, u Kovačićevoj ulici. Znao sam taj vrtić. Dijete jednih mojih poznatih je također išlo ondje, nekoliko puta smo zajedno čekali da ga pokupimo. I danas je ondje dječji vrtić pod istim imenom, dječji vrtić „Tatjana Marinić“. Trideset godina kasnije i moj sin je išao ondje, tri godine smo ga moja supruga, punica ili ja ujutro ostavljali i poslijepodne preuzimali. Da pokažem da sudjelujem u razgovoru i da znam o čemu govori htio sam reći „Dječji vrtić 'Tatjana Marinić“, ali sam rekao:

- Znam! Dječji vrtić „Tamara Marjanić“!

Upravo smo prevelikom brzinom ulazili u blagi zavoj. On se naglo zgrči kao da ga je malj udario u tjeme, silovito cukne volan, auto pojuri prema stupu ulične rasvjete ali ga promašimo za pedalj, prednji kotač ispadne s ceste i zaruje u zemlju, on još snažnije munjevito potegne volan na drugu stranu, vratimo se na cestu ali odletimo u suprotnu traku. Motor je urlao, kotači su škripali. Auto se okrenuo oko sebe za 360 stupnjeva, gume su cvilile. Već sam vidio kako se preokrećemo preko krova i u okretima lupamo o drveće pored asfalta. Srećom nitko nije dolazio u susret i ostali smo na kotačima, a vozilo nastavilo u pravom smjeru, pa je nakon nekoliko desetak metara Kebrle uspio ponovo uspostaviti kontrolu. Cijelo to vrijeme obojica nismo ni pisnuli.

Nastavili smo se voziti ukipljeni, šutke, kao da se ništa nije dogodilo. Tek u Ilici rekoh:

- Ovo je bila opasna strmina. Djeluje kao da nije, ali je.

- Ma da - reče on. - Varljiva cesta. Treba biti vrlo oprezan.

Otprilike tako nešto bilo je sve što smo nakon toga rekli, kao da smo se zamalo skrhali samo zbog mrvicu prerizične vožnje. Tko zna, spekulirao sam, kao što sam ja cijelo vrijeme znao što je jedino što ne smijem spomenuti, kao što sam cijelo vrijeme mislio i ponavljao u sebi „Ne smijem reći 'Tamara Marjanić'. Ne smijem izustiti 'Tamara Marjanić'. Ne smijem spomenuti Tamaru Marjanić…“, tako je onda on možda mislio „Neće me valjda spopasti s Tamarom Marjanić! Neće valjda početi o Tamari Marjanić! Što on uopće zna o mojim vezama s Tamarom Marjanić? Koliko zna?“ i nakon što sam napokon bubnuo jedino što nisam smio nije bio siguran jesam li to zaista bljunuo ili se njegovim prenapregnutim živcima samo pričinilo. Da prebacimo krivnju na okolnosti vožnje i uvjete ceste bilo je obojici umirujuće, makar i ne vjerujući da je tako bilo, makar i znajući da nije.

Zapravo nije bilo čudo što se dogodilo, obzirom na sve što je do toga dovelo. Čudo je da smo se spasili i izišli iz situacije živi i neoštećeni. Da smo se onom brzinom počeli krhati o usputno drveće, do dna strmine ne bi ostalo ništa od nas. Neprekidno u panici i grču da ću potegnuti nezgodnu temu napokon je povjerovao da je sve bezbolno prošlo, zaskočio sam ga kad se opustio i najmanje nadao, u trenutku kad je uklonio obrambene oklope. Malo kad u životu bio sam toliko blizu njegovom kraju. Čistom srećom koja graniči s čudom prošli smo kroz to, nema tog vozačkog umijeća koje u takvim slučajevima spašava, samo sreća. Čudu i sreći mogu zahvaliti da sam trideset godina kasnije vodio sina u taj vrtić.

Treba oprezno s riječima, neoprezne riječi u krivom trenutku mogu doći glave.

- 12:43 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>