Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

građa za autobiografiju


NOVINAR U VOJSCI


Titogradska vojna oblast u koju sam poslan da odslužim vojni rok imala je jednu specifičnost - bila je jedina vojna oblast u Jugoslaviji koja nije imala svoj vojni list. Time mi je izmakla pogodnost koju su koristili svi drugi novinari zapali u JNA, da se uvale u redakciju vojnog lista i ondje provedu godinu dana kao bubrezi u loju, oslobođeni svih ostalih vojničkih obaveza i sa stalnim dvadesetčetverosatnim propusnicama za izlazak iz kasarne. To mi je bio još jedan dokaz da su oni koji su mi smjestili da me se upravo ondje pošalje dobro znali gdje me šalju.

Nakon nekoliko mjeseci povlačenja haubice po crnogorskim brdima jednoga dana su me pozvali u komandu kasarne. Obuci uniformu za izlazak u grad, ideš u glavni grad, u Titograd! Sve je dobro, samo da je daleko od haubice, pa nisam ništa više pitao.

Pitao sam šofera koji je džipom vozio samo mene, ali ni on nije ništa znao. Imao je naređenje da me odvede nekom oficiru u kasarnu „Maršal Tito“ i ostavi.

Kasarna „Maršal Tito“ bila stvarno velika, u njoj je bilo barem dvije-tri tisuće vojnika. Pronašli smo oficira kojem sam bio upućen. „Novinar!“, grakne taj. Potvrdim. „Odlično, idemo!

Poveo me dugačkim hodnicima, nakon desetak minuta dođosmo do nekih vrata, on ih otključa i uvede me.

Bila je to velika prostorija, otprilike kao pola spavaonice u kakvoj je u Danilovgradu spavalo trideset ljudi. Bila je svježe okrečena i praktički potpuno prazna, osim jednog stola i stolice pored prozora s rešetkama. Na stolu je bila pisaća mašina i pedalj visoki snop čistih papira za pisanje. U jednom uglu bio je drugi takav stol, na njemu oko dva metra dugačka staklena kutija, a u njoj maketa nekog broda. Oficir reče:
- Napravi novine!
- Kakve novine?
- Jesi novinar? Znaš ti! Što mene pitaš?
- time mi je preduhitrio svako daljnje pitanje, a nije mi ni dao priliku za ikoje drugo jer se energično okrenuo, izjurio iz prostorije, a za sobom je zatvorio vrata i čuo sam da ih je zaključao.

Prvo sam otišao razgledati brod. Bila je to zapanjujuće minuciozno izrađena maketa trgovačkog broda „Natko Nodilo“. Kog vraga radi maketa civilnog broda u kasarni u Titogradu? Da je bio neki razarač, podmornica ili torpedni čamac ne bi bilo čudno. Da ne razbijam glavu pitanjima na koja neću moći dobiti odgovore, ako uopće postoje, legao sam na medicinski čist nedavno lakirani parket i odspavao dva-tri sata. Nitko ne može tako brzo zaspati i spokojno spavati dokle god ih nitko i ništa ne uznemirava kao vojnici.

Kroz prozor su dopirali udaljeni zvukovi kasarnskog života, motori kamiona i ljudsko dovikivanje, poneka reska nerazgovjetna komanda ili mladenački krikovi, ali je u unutrašnjosti zgrade u kojoj sam se našao vladala bolnička tišina. Možda dva-tri puta na sat netko je prošao hodnikom. Otišao sam do vrata i provjerio: zaista su bila zaključana. Kad je pet ili šesti put netko naišao pritrčao sam vratima i zakucao iznutra.
- Hej! Možete me otključati?

Zbunjeni glas izvana se ispričavao da nema čime i ne može mi pomoći.

- Tko ima ključ?
- Ne znam…
- Možeš pitati?
- Ne znam koga…


I sljedeća tri-četiri pokušaja su bili uzaludni. Onda sam shvatio da je odavno prošlo vrijeme ručka, a bio sam i gadno ožednio, što mi je uklonilo sve obzire. Kad je naišao sljedeći navalio sam na vrata rukama i nogama, naletao ramenima da su se cijela tresla i uvijala, iako nisu popuštala. Mora da je odjekivalo cijelim hodnikom kao i hodnicima kat više i kat niže.

- Dovedite nekoga tko ima ključ! Moram na zahod!

Napokon su se vrata otvorila. S druge strane je stajao s ključem nepoznati niži oficir preko čijih ramena su se navirivala tri vojnika.

- Odvedite me nekome s kim bih mogao porazgovarati!

Napokon sam se našao pred jednim višim oficirom koji je bio prva suvisla osoba na koju sam naišao tog dana. Bio sam ljut kao čili-paprika jer mi se vraški pišalo. Ispostavilo se da titogradska vojna oblast doduše nema svoj vojni list, ali jednom godišnje za neki jubilej, da li Dan Armije ili obljetnicu bitke na Sutjesci ili tako nešto, objave jedan jubilarno-svečarski broj novina. Rok je za otprilike mjesec dana. Shvatio sam i da sam, kako nema novina pa nema ni novinara, jedini novinar kojeg imaju na raspolaganju. Očekuju od mene da „napišem novinu“ u dva-tri dana, pa da su mirni. Kako mi se u međuvremenu i strašno prisralo, nisam okolišao. Ne može to tako! Ako hoće novinu onda mi moraju i osigurati sve što mi je potrebno. Kao prvo, potrebna mi je trajna izlaznica iz kasarne na dvadeset i četiri sata dokle god sam u Titogradu. Drugo, trebam iz Danilovgrada pokupiti svoje stvari: keficu za zube, pribor za brijanje… Treće, hoću ključ prostorije koju su mi dodijelili za rad. I, naredno, trajat će znatno više od dva-tri dana. Vidjevši da ih kao jedini novinar držim u šaci izmitraljirao sam ga uvjetima i zahtjevima, a zatim odjurio na zahod. Kad sam se vratio izlaznica iz kasarne je bila gotova, potpisana i zaštambiljana.

Vratio sam se autobusom dvadesetak kilometara do Danilovgrada, pokupio svoje stvari od kojih mi je bila najvažnija hrpa knjiga, te prije večeri bio nazad u Titogradu. Umjesto u kasarnu otišao sam svojim crnogorskim prijateljima, oni mi dali civilno odijelo, te smo izašli na korzo, a nakon toga sam prespavao kod jednog od njih. Ujutro sam ponovo ušao u „Maršal Tito“, samo što sam za razliku od dan ranije znao što trebam, što tražim i imao sve pod kontrolom.

Prvo sam se pobrinuo za smještaj. Dobio sam ormarić za stvari i ležaj u prekrcanoj kolektivnoj spavaonici, a kad kažem „prekrcanoj“ onda tako i mislim. Za razliku od Danilovgrada gdje su svi kreveti bili jedan do drugoga, ovdje su bili jedan iznad drugoga, na kat, najmanje tri kreveta, a ponegdje i četiri tako da je onaj tko je ležao na najvišem uzdignuvši ruku mogao dotaknuti strop. U spavaonicu je bilo natrpano stotinjak ljudi. Kako se zagasilo svjetlo nakon povečerja, tako su se svi ti kreveti istog trena počeli silovito tresti i zaglušujuće škripati. Potres! Skočio sam iz kreveta i shvatio da je pod miran i stabilan, te da sam jedini koji se uspaničio. Svi ostali su ostali u krevetima, tresli se, uvijali, stenjali i puhali. Zblanuto sam shvatio - kolektivno drkanje kao obred mentalne higijene prije spavanja.

Legao sam nazad, ali je škripa, cvilež, škrgut metalnih okvira i žičanih opruga bio nepodnošljiv, pored toga što se i krevet poda mnom ljuljao ponesen gimnastikom trojice iznad mene. Vidio sam da ondje neću moći zaspati. Obukao sam se, uzeo knjigu i otišao u drugu zgradu u prostoriju za koju sam imao ključ i ponovo se ispružio po parketu. Tvrdo, ali blaženi spokoj nakon kaosa iz kojeg sam pobjegao. Narednog dana sam do podneva maltretirao sve po skladištima dok mi nisu donijeli krevet, madrac, posteljinu i noćnu lampu koje sam smjestio u ugao nasuprot „Natku Nodilu“. Noću sam bio jedini u toj zgradi, a kako sam se mogao i zaključati, mogao sam spokojno čitati pred spavanje i neometano blaženo drkati kao čovjek kad god mi se prohtjelo.

Novina se mogla otisnuti jedino u titogradskoj „Pobjedi“, crnogorskom ekvivalentu zagrebačkog „Vjesnika“. Kratko vremena prije nego sam došao radikalno su unapredili tehnologiju. Potpuno su izbacili olovni slog i prešli na ofset. Dodijelili su mi grafičkog urednika koji nije žalio vremena da me podrobno upozna kako se s tim radi, preciznije - što se sve može, a ja počeo svaki dan dolaziti da naučim što više. Kad sam vidio kako se na montažnom stolu sve sređuje škarama potpuno sam se sludio. Zbogom ograničenja paralelnih redova i okomitih stupaca! Zbogom pravokutne fotografije! Tekst preko slike, slika usred teksta, naslovi okomito, naopako, u negativu… Otisnite mi tekst u četiri varijante tipa i veličine slova, pa ću na montažnom stolu odlučiti koji ću uzeti ili kombinirati dva ili tri… - sve se može! Nisam mogao vjerovati da se u svemu što je „Pobjeda“ tiskala nije ni vidjelo da su se otarasili olova, ništa od mogućnosti koje su imali na raspolaganju. Ubrzo sam upao u manju grupu mlađih novinara koja se sastajala u sindikalnom kafiću i zavjerenički kovala planove kako direktore, šefove i urednike prizvati pameti ili ih fusinguzirati u ropotarnicu povijesti. Bio je ondje i buljuk mlađih novinarki koje su bile vrlo blagonaklone prema kolegi iz Zagreba, premda bio u uniformi, pa sam uglavnom ručao u menzi „Pobjede“ ili u nekom restoranu u gradu u lijepom društvu, a navečer redovno izlazio na korzo.

Što se tiče novine koju sam trebao napraviti u početku sam bio dezorijentiran. Nikad ranije nešto takvo nisam radio, ali sam se primirio kad mi je nadošlo da više nikada ni neću, da je to izuzetna, specijalna epizoda u mom novinarskom životu. Sve je sjelo na svoje mjesto kada sam odlučio postaviti se opušteno kako je izložio Mark Twain u priči „Kako sam uređivao poljoprivredni list“. U skladu s tim su u otisnutim novinama bile rubrike „Guslarski evergrin“, „Bezvremenske borbene pjesme“ i „Gušterska ljubavna poezija“ (za koju sam nagovorio tri guštera da mi prepuste lirske stihotvorine o draganama koje čekaju, o nepoznatim djevojkama koje se tek naslućuju i slično). Realno sam mogao bez žurbe cijele novine napisati, urediti i pripremiti za tisak u pet dana, ali sam se potrudio da se posao protegne na cijeli mjesec, sve do posljednjeg časa. Tih mjesec dana bili su mi kao ljetovanje, ali su - nažalost - prebrzo protekli. S novinama su svi bili zadovoljni, osim mene jer je njihovo pojavljivanje značilo da se moram vratiti u Danilovgrad, a svi planovi kako bih se dokopao i prisvojio „Natka Nodila“ izjalovili.












Post je objavljen 23.08.2020. u 03:10 sati.