Marketing
građa za autobiografiju
CRNA KRALJICA
Da je posao pisanja scenarija za otvaranje Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku značajniji nego sam mogao i pretpostaviti naslutio sam kad smo Žaki Marušić i ja trebali izložiti svoje koncepcije pred glavnim odborom festivala da nas službeno blagoslove kao autore, a u predvorju ispred dvorane u kojoj će se održati sastanak prije nego smo ušli naletjeli na Ljubivoja Ršumovića. On je bio jedan od najpoznatijih tadašnjih jugoslavenskih pisaca za djecu, poznato televizijsko lice, a ja sam mu se iskreno duboko divio jer sam pola pjesama iz slikovnice „Još nam samo ale fale“ znao napamet. On je napisao scenarij otvaranja prethodne godine, te se kao slučajno pojavio upravo ispred dvorane za sastanke upravo tren prije nego će uprava festivala odlučiti koga će za taj posao sljedećeg angažirati. Vjerojatno, lako moguće je dočuo da je kandidat neki dripac, na njegovom nivou potpuni anonimus, pa je zaključio da je možda dovoljno da se samo pojavi da mu daju posao. U svakom slučaju, ocijenio je da mu se isplati riskirati da uzalud potegne iz Beograda ako postoji i najmanja mogućnost da bude ponovo izabran. Međutim, autoritet Joakima Marušića je bio prejak, pa su ga svi članovi odbora ulazeći u salu za sastanak ljubazno pozdravili, ali ga nisu pozvali da se pridruži, i zadatak je povjeren meni.
Da je Ljubivoje Ršumović igrač prve klase, veliki mačak, vidjelo se i po tome kako je sportski časno podnio poraz. Nije ni trznuo, ništa nije moglo narušiti njegov smiješak, nije kukao ni zdvojio nego se odmah osovio na noge i krenuo dalje. Nakon završetka sastanka dočekao nas je u kafiću gdje su se svi stuštili, zanemario sve ostale sudionike od kojih više ništa nije očekivao i posvetio mi se kao da smo dugogodišnji prijatelji koji se odavno nisu vidjeli. Koliko god bio srdačan i šarmantan, već to što se sa svojih olimpijskih visina osvrnuo na apsolutnog marginalca protumačio sam kao želju da prouči i procijeni tko sam i kakav sam, da definira novog igrača na terenu, da drugi puta bude spremniji da mu se ne bi ponovilo da ispadne ako se nađemo u trci prema istom cilju. Dapače, kao općenito iskusniji i neposredni prethodnik vrlo nesebično mi je udijelio niz korisnih savjeta za posao koji me je čekao. Nisam vjerovao da sam ga osvojio šarmom, da sam mu bio nešto posebno simpatičan, nego je prije ocijenio da sam potencijal s kojim ubuduće treba računati, pa bolje da smo u dobrim odnosima, da me odmah na početku nečim zaduži. Prepoznao sam u njegovom ponašanju vrhunski profesionalizam i samo sam ga još više cijenio.
Da je posao koji sam dobio itekako isplativ prepoznao sam tek kad me je uprava festivala smjestila na više od mjesec dana u vrlo komfornu sobu-poluapartman u najluksuznijem od skupine „Solaris“ hotela, uključivši i moju tadašnju djevojku Gljivu. Oboje smo imali osigurana tri obroka dnevno po izboru u hotelskom restoranu, a da sam imao vozačku dozvolu dobio bih i auto na raspolaganje. Bez vozačke dozvole preostalo mi je pozivati šofera festivala da dođe po nas dvoje kad smo negdje htjeli ići ili se dogovoriti kad će nas sljedeći puta pokupiti i negdje prevesti. Pored toga, za svaki dan dobivao sam i obilne dodatne dnevnice koje nisam mogao potrošiti, a konačni honorar po ugovoru bio je zavidan.
Tek što sam napunio dvadeset i petu godinu, bio sam s fantastičnom djevojkom, imali smo prvoklasan smještaj u hotelu na samoj plaži, imao sam novaca kao nikada ranije (pa uvelike i kasnije), radio sam posao koji me je zanimao i u kojem sam uživao, preostalo je dovoljno vremena da otkrijemo da je Šibenik, kojeg sam ranije slabo poznavao, predivan grad. Malo kad u životu mi je bilo tako dobro. Razmjestili smo sobu kako nam je najviše odgovaralo, dobio sam pisaći sol s pogledom na more, instalirao sam pisaću mašinu, administracija festivala mi priskrbila nekoliko pakovanja bankpost i pelir papira, indiga i ostalog sitnog pribora, često sam pisao dok je Gljiva iza mene iscrpljeno spavala ili je vidio kad sam podigao pogled s papira na valjku kako se izležava na plaži, trči u vodu ili se zabavlja među valovima.
Nažalost, ispostavilo se i da je to što sam dobio posao pokvarilo račune mnogima unutar strukture ili bliskih organizaciji festivala. Niz ljudi nije skrivao netrpeljivost i nipodaštavanje, a njima su se iz kolegijalnosti pridružili i neki kojima moj angažman nije išao ni iz džepa ni u džep. Srećom je patronat Joakima Marušića bio prejak da mi išta mogli, pa su se ograničavali na sitne pakosti i ogovaranje koji mi nisu ozbiljno smetali. Na njihov nemoćni jal nisam se obazirao, a povremeno me je čak uveseljavao.
Posao se pokazao i zahtjevniji i obimniji nego sam mogao pretpostaviti. Od početka smo imali grubi koncept i definirani popis učesnika, a sve drugo bilo je podložno promjeni i preokretalo se gotovo iz dana u dan. Recimo, na početku sam pitao Žakija kako riješiti ozvučenje ljudi na bini. Ne brini, uvjeravao me je, imati ćemo one usmjerene mikrofone koji se koriste pri prijenosima nogometnih utakmica, nogometaš na sredini terena opali loptu, a mikrofon iz gledališta zabilježi: tup! Tek što sam sve napisao pod tom pretpostavkom, razigram učesnike po cijeloj dužini bine kad dolazi Žaki i kaže: nećemo imati te sportske mikrofone nego šest statičnih klasičnih mikrofona na stalcima… Preradim sve da se događa na tih šest mjesta kad dolazi Žaki i kaže: nabavili smo tri pokretna mikrofona koje možemo zakačiti na tri glavna lika, pa se njih troje mogu šetati gdje god hoćeš. Pa nije šest statičnih mikrofona nego četiri… Druge izmjene dolazile su otuda što su uloge pisane za konkretne glumce: pristao je učestvovati taj i taj, njemu ćemo dati tu ulogu, a za tu i tu treba izmisliti potpuno novu ulogu koja bi joj odgovarala. Popis učesnika mijenjao se iz dana u dan, pa sam praktički svakih dva-tri dana napisao novu priču. Toliko sam pisao da se nekoliko puta dogodilo da se s morem pred nosom dva-tri dana nisam stigao okupati. Međutim, nisam se žalio. Koliko god svaka izmjena bila pod pritiskom nekog novog ograničenja ili nove mogućnosti svaka verzija je bila sve bolja i bolja, a ja sam udovoljavajući zahtjevima i savjetima režisera mnogo naučio. Žaki je bio prvoklasni učitelj. Generalno mogu reći da sam imao sreće u životu jer sam imao priliku učiti od najboljih.
Otprilike dva ili tri tjedna prije zakazanog otvaranja uselila se u sobu do nas Semka Sokolović-Bertok sa sinom predškolske dobi. Dečko je imao četiri-pet-šest godina, danas mi je teško reći. Njoj sam se od ranije divio kao glumici, posebno sam je cijenio znajući za njenu titulu šahovskog velemajstora, bilo je općepoznato da je izuzetno pametna osoba, a prema Gljivi i meni se kao hotelskim susjedima ponašala pristojno i vrlo srdačno. Nije se dala zaraziti općom klimom prema kojoj bi prema meni bilo poželjno pokazivati prezir ili držati odstojanje, dapače. Nekoliko puta smo sjeli za isti stol doručkovati ili ručati i uvijek smo opušteno i zanimljivo razgovarali. Ona je sa sinom svaki dan odlazila na plažu ispred hotela i obično smo uzimali ležaljke jedni do drugih. Ako sam ja pisao, pa Gljiva izlazila sama, njih dvije su čeretale kao najbolje prijateljice. Semka se požalila da bi rado kadikad pobjegla od majčinskih obaveza na dva-tri sata da si priušti neku dobru kartašku partiju, a ne može povesti sina ondje gdje svi puše ko Turci, pa se Gljiva sama ponudila da će rado pričuvati dečkića, naročito ako sam ja zauzet poslom pa ionako nema društva. Uskoro ga je bebisitala par sati prijepodne, par sati poslijepodne i koji sat navečer.
Žaki je bio oduševljen kad se Semka pojavila. Zamolio ju je da učestvuje čim se ukazala mogućnost da će režirati otvaranje festivala. Ona ga je prvo odbila zbog drugih obaveza, onda se ukazala mogućnost da bi ipak mogla stići, do posljednjeg časa se nije znalo hoće li uspjeli, više je izgledalo da neće pa se Žaki pomirio s tim, a onda je iznenada stigla. „Smisli joj doličnu ulogu!“, kliktao je sav sretan.
Jednoga od posljednjih dana, nakon što sam cijeloga dana kucao po tastaturi, relativno kasno navečer Gljiva i ja krenuli smo šetati Šibenikom da se malo prozračim. Put nas je naveo do neke betule. Već s vrata spazili smo da je glavninu prostorije zauzimao dugački stol oko kojega je sjedilo petnaestak glumaca i drugog osoblja festivala. Na čelu stola sjedila je Semka. Mora da je uspavala dijete i iskrala se popiti pred spavanje koji žmulj vina. Društvo se upravo zabavljalo natječući se tko će me više pljuvati. Zaklonjeni na ulazu gledali smo kako Semka preuzima riječ. Izvukla je odnekud posljednju verziju uloge Crne kraljice i krenula je ismijavati. Društvo je grcalo, uvijalo se i plakalo od smijeha koliko je bila dobra. Ipak je ona bila vrhunska glumica.
Pratio sam to skamenjen. Povukli smo se prije nego su nas uočili, ali dovoljno sam vidio. Malo me je što ikada ranije toliko povrijedilo kao njezino produciranje. Da nismo bili kao dobri, da joj nismo čuvali sina, da se nismo neprekidno konzultirali ništa mi to ne bi značilo. Ovako je to za mene bio nož u leđa, neoprostiva izdaja.
Izdaja sama po sebi mi nije mnogo značila. I izdaja je ljudska; što je ljudsko nije mi strano, mogu razumjeti. Neoprostivo mi je bilo iz kojih razloga me izdala. Ona je naprosto željela biti sa svima dobra. Sa mnom je bila dobra čak i po cijenu da joj zamjere oni koji je vide. Sa njima je htjela biti dobra čak i ako to zahtjeva da se priključi općem izrugivanju. Dapače, da bi se iskupila što su je vidjeli u srdačnom raspoloženju sa mnom mogla je iskupiti samo tako da me je pljuvala gore od svih ostalih. Razočaralo me što je tako naivna da misli da može biti sa svima jednako dobra, od svih omiljena.
Vratio sam se slomljen i najgore volje u hotel. Preuzimajući ključ sobe portir mi je dao i Žakijevu cedulju: kostim za Crnu kraljicu će ipak biti na vrijeme, neka vratim njenu ulogu u scenarij otvaranja.
Gljiva je otišla spavati, a ja sjeo za pisaći stol. Mogao sam naprosto izvući pretposljednju verziju koja je uključivala Crnu kraljicu, izmijeniti poneku riječ i sve bi bilo gotovo. Ali ne! Spopalo me ludilo, jad i bijes, bio sam nadahnut kao malo kad, bila je to eksplozija kreativnosti, postao sam scenaristička supernova! Pisao sam do jutra. Smislio sam potpuno novu ulogu, besprijekorno savršenu, a tako dobru da joj ni najmaliciozniji kritičar ne bi mogao naći manu. Bila je barem dva puta obimnija od prethodne, a napisana na vrlo specifičan način: u stihovima i - nezapamtljivo. Poslužio sam se metodologijom Ogdena Nasha kako ga je preveo Dragoslav Andrić u knjizi „Štihovi“: neuobičajeni red riječi, pogrešni padeži, kriva glagolska vremena, izobličene riječi, iznenađujuće rime, ono…
Čak u Tibet
Živi lama,
Nema tata,
Nema mama.
Nema žena,
Nema deca,
Jok mu treba
Streptomeca.
Nema sapun,
Nema plakar,
Ne zna najlon,
Ne zna bakar.
Ne zna šlager,
Nema rok,
Ne zna Presli,
Bitls jok.
…i tako dalje. Jedino što su moji stihovi u tom stilu bili dugački i zapetljaniji dvanaesterci i šesnaesterci, s povremenim eskapadama na neočekivane kratke retke, tek da se razbije svaka pravilnost.
Nijedna poznata memotehnika se tu ne može primijeniti. Ne pomaže ni smisao, ni slijed, ni melodija, ni vizualno predočavanje, nikakva logika, nikakvo mentalno podštapalo… ništa. Jedini način da se zapamti tekst bio je surovo mehanički memorirati svaku riječ odvojeno od drugih riječi, a zatim uklopljeno u ostale. Gljivu sam ostavio spavati, a ja se već na kraju snaga spustio u dvoranu za doručak i zavukao u najdalji ugao.
Pričekao sam da se nakon doručka društvo preseli na terasu ispred hotela, da Semku okruži grupa poznatih, te joj tek tada prišao i pružio presavijeni snop papira. Rekoh da me svi čuju da sam obaviješten da će kostim Crne kraljice biti zgotovljen na vrijeme, pa sam napisao novu, poboljšanu verziju njene uloge. Podsmješljivo je izravnala papire i bacila površni pogled na prvu stranicu, ponovo presavila da ih odloži, a onda naglo ponovo otvorila, zabuljila se u napisano i razrogačila oči. Otvorila je usta i ostala bez glasa. U sjećanju mi je da je problijedila i ukočila se kao da je spazila avet. Bila je dovoljno iskusna da je odmah prepoznala neskrivenu zamku. Bez riječi je ustala, zgrabila sina za ruku i povukla ga prema njihovoj sobi.
Sljedeća dva dana sam s užitkom prolazio pored njihovih vrata. Kad sam malo zastao mogao sam čuti kako ona unutra hoda uokrug i naglas ponavlja ulogu koju sam joj podmetnuo. Pronašla je neke druge mlade glumice (ne Gljivu) da odvode malog Marija na plažu i kupanje, u šetnje i igraju se s njim, a ona nije silazila ni na ručak ni na večeru. Posebna toksičnost uloge bila je u tome da je točno izvedena bila sjajna, vrckavo duhovita, ali i najmanje odstupanje ju je svodilo na besmislenu bezvezariju. I - šećer na kraju! - uloga je bila napisana tako da je zapravo bila suvišna, da je cijelo otvaranje funkcioniralo i bez nje, da nitko ne bi primijetio da išta nedostaje, da zna da se pati s nečim što je nepotrebno.
I tako je i bilo. Na sam dan svečanog otvaranja je javila da joj je preko noći bilo zlo, da se razbolila, da ne može ustati iz kreveta. Meni je bilo svejedno. Naplatio sam se. Bilo mi je dovoljno što se dva dana ispatila, dvije noći nije spavala. Možda joj je zaista i pozlilo od iscrpljenosti. Bilo mi je svejedno da li će izaći na pozornicu i maestralno odigrati što sam joj pripremio ili je neće uopće biti. Jedino u što sam bio siguran jest da ne smije priznati da ona, primadona poznata po tome što svaki tekst savlada u trenu bez muke, nije u stanju naučiti naizgled omanju ulogu u dva dana.
Kažnjavao sam je zato jer me razočarala, naposljetku i zbog onoga što sam trebao u prvom redu sebi predbaciti jer sam bio ljut na sebe da sam je precijenio.
Usprkos najavama i očekivanjima drug Tito se nije pojavio na svečanom otvaranju festivala. Ni ja. Gljiva i ja smo gledali otvaranje na televizijskom prijenosu u hotelskoj sobi, ali više nismo gledali nego što smo ga pozorno pratili.
Post je objavljen 18.08.2020. u 16:59 sati.