|
AI Umjetna inteligencija - AI, artificial intelligence - velika je tema fenemonolozima, futurolozima, svima koji se zanimaju za razvoj tehnologije i perspektive svijeta i čovječanstva. Međutim, ja sam tu temu odavno apsolvirao. Naime, umjetna inteligencija je odavno prisutna u našim svakodnevnim životima, samo je treba prepoznati. Kad sam bio mlađi čovjek dugo me je vremena zbunjivala pojava na koju sam relativno često nailazio. Recimo ovako…  Kako rekoh, problematične ženske su obično bile zgodne, atraktivno uređene, a usput i socijalno iskusne, svim mastima premazane. Kreneš u razgovor, ona odgovara munjevito, bez premišljanja, vrckavo, često duhovito, ali na njen stav i odluke ne možeš nikako utjecati. Pokušavaš sa svih strana, testiraš razne pristupe, nastojiš je izbaciti iz ravnoteže, zaskočiti, umiliti, suptilno navesti vodu na svoj mlin… Sve uzalud. Inspiriran si kao rijetko kad, razviješ sav šarm kao paunov rep, ponesen si vlastitom rječitošću i duhovitošću, zapanjuješ sam sebe što ti sve pada na pamet - kao da zidu govoriš. Svaki tvoj potez ona efikasno parira, svaku zamku kao da unaprijed vidi, nema toga čime je možeš iznenaditi… Da malko predahnete od neuspješnog udvaranja dohvatiš se neke druge teme i ispostavi se da ona njome suvereno vlada, tečno govori, zanimljivo, duhovito, i još si zaljepljeniji: ne samo da je lijepa, nego i pametna! I onda, iznenada, bljesne začuđujući trenutak: kažeš nešto potpuno banalno, a ona odgovara nešto potpuno bez veze, dogodi se nešto neočekivano, a njezina reakcija je sasvim neprimjerena, ona učas pređe na nešto drugo gdje se osjeća kao riba u vodi i dok si neiskusan lako je takve trenutke previdjeti. Nešto su upadljiviji momenti kad iskrsne neki banalni problem čije rješenje je, recimo, razumijevanje razlomaka ili jednostavni postotni račun i ona je potpuno izgubljena do razmjera da ne možeš vjerovati: kako tako bistro stvorenje ne može uvidjeti ono što joj je pred nosom, ne vidi rješenje koje se samo nameće, izmiče joj nešto što se samo natura? Nakon što sam uočio takve momente i obrate dugo su me vremena zbunjivali. Objašnjenje mi se ukazalo kad sam odgledao jedan od meni omiljenih filmova, „Nedovršeni dan“ ("Groundhog Day"), što sam nakon toga s velikim užitkom ponovio još nekoliko puta. Sjećate se onoga: čovjek se svakog jutra budi na istom mjestu u isto vrijeme i stalno započinje iznova isti dan, pa pokušava ovako, pokušava onako, i malo-pomalo prolazi kroz taj isti dan sve uspješnije… Nije slučajno da pričam o zgodnim, atraktivnim ženskama. Njihova je sudbina da gdje god dođu netko pokušava da im priđe i približi se, da se zakvači i slini oko njih. Ako im je kvocijent inteligencije 100 ili više učas se snađu. Međutim, ako je niži ili osjetno niži, stjecaj okolnosti ih gura u drugu kolotečinu - u istu situaciju upadaju svakodnevno, kadikad i više puta na dan, te od vremena kad su im porasle sise uče metodom iz „Nedovršenog dana“: ovo je dobro ispalo - to zapamtiti, ovo nije ispalo dobro - to izbjegavati, pa se učas nadovezuju dugi nizovi naučenog ponašanja. Ipak, pomiješati to s metodom učenja putem pogodaka i pogrešaka bilo bi uvelike neprimjereno, precjenjivanje, jer je i za tu metodu potrebna neka pamet. To je naprosto način kojim voda uvijek pronalazi put tromo cureći uvijek prema dolje ili podižući razinu ukoliko naiđe na prepreku. Većina ljudi raste i sazrijeva akumulirajući nova znanja. Razlika je samo u tome što razuman čovjek ući s razumijevanjem, usvaja iskustva nakon kritičke procjene, a umjetna inteligencija ništa ne uči, nego naprosto pronalazi put i procjenjuje njegovu valjanost prvenstveno ishodom, a zatim se kreće samo utabanim stazama. Umjetna inteligencija ima svoje kriterije procjene ciljeva koji su vrlo jednostavni: je li osoba koja im je prišla viša od metar i osamdeset? Da ili ne. Je li ispred ulaza u kafić parkirao Mercedes ili BMW? Da ili ne. Nosi li košulju poznate robne marke? Da ili ne. Ima li dovoljno novaca da cijelo večer plaća pića? Da ili ne. To je još nekoliko pitanja na koje su odgovori očigledni i nakon nekoliko sekundi umjetna inteligencija je odabrala hoće li se ubaciti u mod pristupačnosti ili odbijanja. Nakon toga možeš dubiti na trepavicama i ne možeš je prebaciti iz jednog modusa operiranja u drugi. Danas je nepismenost gotovo iskorijenjen, pa su svi kao pismeni, ali umjetna inteligencija je zapravo funkcionalno nepismena. Razuman čovjek čita s razumijevanjem, dok umjetna inteligencija u tekstu vidi kodove, tagove i oponce. Zato će umjetna inteligencija radije gledati filmove i televizijske serije, nego čitati knjige, a kad već nema druge onda se radije prihvaća romana nego teoretskih studija. U ophođenju s umjetnom inteligencijom najprimjereniji način pristupanja je onaj kako se radi s automatima. Ako poželiš kavu, ideš do automata za kavu, a ne do onoga koji izbacuje sendviče ili parkirne karte. Ako je potrebnija složenija procedura za dobivanje željenoga, postupa se kao s govornim automatima: …ako vas zanima naša usluga - pritisnite 3… ako hoćete ostaviti poruku - pritisnite 7… ako hoćete bla-bla-bla - pritisnite… Nakon što sam uočio i proučio živu umjetnu inteligenciju za šankovima i na tulumima, počeo sam je prepoznavati i na drugim područjima. Recimo, ako je ženska sirotica koju je nepravedni usud zakinuo za fizičku privlačnost i atraktivno držanje, a ni mentalno je nije odviše obdario, najlakše joj je postati intelektualka. Metodom slučaja ili najdosežnije opcije izabere neki pomodni intelektualni sklop ili orijentaciju (danas su kod nas popularni domoljublje, feminizam, suroskepticizam, new age…), te ubrzano uči deklarativne parole kojom se legitimira kao pripadnik te grupacije. Što ih je više sposobna izrecitirati, to je veća intelektualka, poželjno na nekom stranom jeziku. Što ih se brže može prisjetiti, to je prodornija. Što je blagoglagoljivija, to je uspješnija. To što se parole bez razumijevanja pretvaraju u frazetine ili magijske formule izmiče dosezima spoznaje umjetne inteligencije. Dokle god donosi željene učinke, dobro je, bez obzira što je posrijedi. Da me ne bi optužili da mizogino pripisujem umjetnu inteligenciju samo ženama (iako umjetna inteligencija to neće propustiti), moram napomenuti da je zamjetljiva, jednako raširena i među muškarcima, o čemu se na Facebooku i drugim društvenim mrežama možemo bez muke osvjedočiti. Među političarima i crkvenim licima je posebno popularna, a ni druge javne djelatnosti nisu od nje cijepljene. Neuspješniji primjerci muku muče s vokabularom, padežima, glagolskim oblicima, a kontekst i značenja su im potpuno nedosezljivi. Uspješniji primjerci su sposobni održati višeminutne tečne govore ili napisati članak bez ijednog originalnog uvida ili zamisli, reciklirajući samo nebrojeno puta ranije rečeno, a ograničeno su sposobni senzorima prepoznati neke karakteristike okolnosti u kojima se aktiviraju. Uzevši sve to u obzir, mene najave sve značajnije uloge tehničke umjetne inteligencije ni najmanje ne brine. To je samo promjena staništa, poslužitelja, a nikako nešto s čim se čovječanstvo ne nosi otkako postoji, te će biti uz njega dokle ga bude. |
|
SUTON UDVARAČA Već legendarni televizijski intervju Aleksandra Stankovića s Jelenom Veljačom u jednom se trenu dotaknuo razlike između udvaranja i seksualnog uznemiravanja. Na Stankovića se nakon toga obrušilo drvlje i kamenje kako je uopće mogao tako nešto pitati, kao da njegova pozicija televizijskog voditelja nije bila upravo ta da mu je zadaća pitati. Prisjetimo se: Pita Stanković: Gdje je po vama razlika između seksualnog uznemiravanja i udvaranja? Jel ima tu jasne razlike? Jelena Veljača se zgrozi: Apsolutno. Kako možete to pitati? Naravno da ima. Stanković nastavlja: A te žene koje su potpisale tu peticiju, njih 99, reklo je da se time što radi pokret #metoo ukida razlika između seksualnog uznemiravanja i udvaranja… Veljača ga presiječe: Dobro, ja mislim da je to bedastoća. Ne znam što da vam kažem. Naravno, mislim, za mene je pitanje jel postoji razlika između seksualnog uznemiravanja i udvaranja suluda. Pa naravno da postoji. Ogromna. Svemirska. To su dva planeta. Stankoviću to nije dovoljno: Koja? Jelena Veljača: Jedno je voljno, dakle, udvaranje može biti i odbijeno. Čovjek kaže „U redu“, donio je cvijeće, žena je rekla „ne, hvala, ne želim primiti vaš dar“, on kaže „ispričavam se“… Stanković: Što ako je stavio ruku na koljena? Je li to seksualno uznemiravanje? Veljača: Ako nije bilo dozvoljeno s druge strane - apsolutno.  Moramo uzeti u obzir da televizijski intervju nije obrana doktorske disertacije, da su odgovori davani ad hoc, nisu autorizirani, da se u vremenskoj hitnji i ograničenom vremenu ne može očekivati apotekarsko odvagivanje svake riječi. Uza sve to izgleda da je pitanje značajnije nego što na prvi pogled izgleda, da su osude Stankovića potpuno neutemeljene i promašene, a ono što je zaista rečeno je nedovoljno. Nastranu što Jelena Veljača može biti zadovoljna svojim nastupom na televiziji: samouvjereno se držala, tečno je govorila, ogoljeno rame je efektno ukazivalo na njezin nekonformizam, opći dojam nje i njena nastupa je ostao pozitivan. No sve to ne nadoknađuje ono što je propušteno reći o svemirskoj razlici udvaranja i seksualnog uznemiravanja. Nije jasno je li Jeleni Veljači jasno da li je razlika udvaranja i seksualnog uznemiravanja nešto što bi svima trebalo biti jasno, ali još nije, ili je ona svima jasna, pa ne treba više na to trošiti riječi. Reklo bi se da je mislila ovo drugo; čemu bi se inače zgražala nad postavljenim pitanjem? No, kako je ipak pametna osoba, zna da nije tako, pa se potrudila odgovoriti ili je samo pristojna, pa je odgovorila kad se već makar i nepotrebno pitalo. U bilo kojem slučaju, šteta što se nije više potrudila. Da se razumijemo, ništa protiv Jelene Veljače. Ona je odlična! Malo koja od onih koje su je skočile braniti od vlastitih utvara bi se na njenom mjestu tako dobro držala. DOZVOLA ZA UDVARAČKI HARAKIRI No stav da bi udvaranje - da bi bilo udvaranje - mora biti prethodno dozvoljeno dvostruko je problematičan. Njega može samo iz prsta isisati netko kome nitko nikada nije udvarao, netko tko se nikome nije udvarao. Kako bi u toj jadnoj imaginaciji izgledalo udvaranje? - Halo, možemo li se naći navečer da ti donesem bombonjeru i buket cvijeća, pa da ti se udvaram? - Svako, bit će mi drago. Imaš moju dozvolu! - Molim te, nećeš se ljuti ako te na početku sastanka zamolim da mi potpišeš i pismeni pristanak da ne bi kasnije bilo „zaboravila sam, nisam ti nikada dozvolila“ ili „retroaktivno sam se predomislila…“ - Naravno, pa ti znaš da imam pravo predomisliti se kad god hoću. - Naravno, upravo zbog toga bih rado i da preciziramo tko će platiti večeru ukoliko se predomisliš prije plaćanja, a ne bilo zgorega i da predvidimo i eventualni povrat 50% računa ukoliko se predomisliš nakon plaćanja, uključujući i trošak za bombonjeru i buket ruža… Udvaranje je suptilno umijeće finih nijansi, nježan cvijet, i takvo proskribiranje može ga samo otpuhati. Naravno, nažalost postoje sirotice kojima se rijetko koji pristojan mladić ikada udvarao, ali ako svi se ostali podčine njihovom jalu i zlobi kojim nastoje zagorčati veselje uokolo sebe krajnje je kratkovidna linija manjeg otpora. Ni u ludilu ne mogu pretpostaviti da Jelena Veljača nije imala i više nego dovoljno pozitivnih iskustava, te stav koji je izrekla može biti jedino teška zabuna ili posljedica utjecaja loših savjetnica. Drugi razlog zašto je prethodna dozvola za udvaranje kontraproduktivna krajnje je jednostavan: napasnici se ionako ne obaziru na bonton, manire finog odgoja i pitanje hoće li koga povrijediti. Poznato je koliko se pilo alkohola u S.A.D. za vrijeme prohibicije i da su džepari najbolje poslovali u gužvama za vrijeme giljotinjiranja lopova. (Zapravo sam preuranio: moram uzeti u obzir - poučen iskustvom - da nekima od ovih koje me pasionirano prate ništa nije poznato.) Strah od sankcija i javna osuda neće zaustaviti uznemiravatelje, samo ih može učiniti perfidnijima i obazrivijima da ih se ne može uloviti. Zamisao da se seksualne uznemiravatelje može zaustaviti pravnim sankcijama i propagandnim kampanjama jednaka je zamisli o stvaranju „novog čovjeka“ koju je Staljin povjerio Agitpropu i „inženjerima ljudskih duša“. Taj se problem rješava podizanjem razine standarda, pratećim porastom kulturne razine stanovništva, mentalno zdravim društvenim okolnostima, odgojem od vrtića i škola do fakulteta, te kućnim odgojem. RAZGRANIČAVANJE NEDJELJIVOGA Suludo pitanje postoji li razlika između seksualnog uznemiravanja i udvaranja zaista je nepotrebno kad su u pitanju slučajevi koji se drastično razlikuju kao dva planeta. Lako je razlikovati ono što i slijepac vidi. Malo tko se može zabuniti razlikujući daždevnjaka i delfina. Problem su granični slučajevi, a život se uglavnom sastoji od graničnih slučajeva. Vrlo malo ljudi, pogotovo urbanih, može razlikovati mulu od mazge, a svaka poštena kvazifeministica prvo skače na stolicu i vrišti prije nego se upusti u razmatranje da li joj se u kuhinji pojavio miš ili voluharica. Razlikovanje udvaranja i seksualnog uznemiravanja kritično je upravo u graničnim slučajevima, a još je otežano time što je podložno individualnim kriterijima. Nemojmo se zavaravati, postoje neke osobe koje bi zub dale da im se dogodi ono što se drugima događa svakodnevno i višekratno i već su na to alergične. Je li uopće moguće pronaći zajednički nazivnik za procjenu primjenjiv na te dvije skupine? Što ako nekoga udvaranje uznemiruje? Je li i dalje ostaje udvaranje ili postaje uznemiravanje? Zamislimo lakozamislivu situaciju iz svakodnevnog života: ljeto je, sparina, kolegice su došle na posao u laganim ljetnim haljinama, hlađenje u uredu ne radi baš najbolje, u kancelariji su upalili radio da im uveseli sate uredske tlake… I upravo kad s radija svira „Djevojke u ljetnim haljinama volim…“ neki kolega podigne pogled i zagleda se u kolegicu za suprotnim stolom… Da li je njegov pogled zavodnički, provokativan, uvredljiv, da li je naprosto sklonio pogled s ekrana ili podigao s papira da odmori oči? Tko će prosuditi? Ako netko i prosudi, kako će dokazati? Svjedoci su troje kolega iz istog ureda? Treba uvesti neke kamere koje će snimati od jutra do večeri? Što ako s radija zasvira Azrina pjesma „Fa-fa-la-si-mi…“ Pa to se u kombinaciji sa značajnim pogledom može doživjeti kao seksualno nasrtanje! Najbolje bi bilo zauvijek zabraniti izvođenje te pjesme na svim radijskim valovima! UKALUPLJIVANJE SLOBODE U svijetu koji se ubrzano mijenja teško je ići ukorak u s vremenom. Nekoć je nepromijenjeni bonton važio cijelo stoljeće, moglo se naći privatnog učitelja lijepog ponašanja, moglo se naći neku „školu plesa i udvornosti“, moja majka je u predratnom Zagrebu išla Coronellici na „plesni vjenčić“ (koji su pohađali i mladići) i uz plesne korake bili podučavani i pristojnom postupanju. Što kaže suvremeni bonton, kako reagirati ako zamijetiš da ti je sugovornica na neuobičajen način ogolila rame? Možeš pretpostaviti da je danima premišljala koju će odjeću izabrati, da se barem sat vremena dotjeravala. Ne bi li bilo nepristojno praviti se da ne vidiš, kao da ogoljeno rame stavljaš u rang kad se nekome otme prdac u društvu, nije li to uvredljivo zanemarivanje i nipodaštavanje napora sugovornika da izgleda što zgodnije? S druge strane, primijetiti „Lijepo Vam je rame!“ može biti primjeno kao seksualno ofanzivno nastupanje. Zašto ne postoji povjerenje da dvije odrasle osobe mogu same ad hoc pronaći najbolji modus međusobnih odnosa, makar metodom pokušaja i pogreški, pri čemu nije tragično pogriješiti, nego se samozvani dušebrižnici javljaju da sve propišu i nadziru? Težnja drastičnom sankcioniranju ponašanja koje se ne može precizno i jasno definirati vodi samo kolektivnom autizmu. Posljednjih desetljeća sve je više ozbiljnih istraživanja koja otkrivaju da suvremena mladež na Zapadu ne samo da pretjerano bulji u raznorazne ekrane i ekrančiće, nego i sve manje stupa u stvarne veze. Prema jednoj alarmantnoj procijeni današnja mladež Zapada ima siromašniji seksualni život od ijedne generacije u povijesti. Za ovu priliku Zapadu možemo pridružiti i Rusiju iz koje upravo danas stiže vijest da je upadljivo porastao udio mladeži koja je aseksualna, a u Japanu je izgleda još gore. Aseksualna mladež je svojevrsno drveno željezo - kad će seksualna energija biti jača nego u mladosti? - pa dijagnosticiranje tako nečega može biti samo plod i simptom dubinske poremećenosti, temeljitog otuđenja. Takozvanim avangardnim društvenim aktivisticama i religijskim molitvenim zajednicama s izravnom inspiracijom u srednjem vijeku ništa draže nego da se zabavljaju s tuđim seksualnim životima, a svatko tko se ne uklapa u njihov svjetonazor izbacuje ih iz ravnoteže, izbezumljuje i katapultira u amok. Čak i fanatizmi suprotnih usmjerenja usklađeni su po svojoj prirodi i nadopunjavajuće operativno djeluju. Svijet se može potkopati na razne načine. Ekološka kriza je krenula nevinim sitnicama, recimo plastičnim vrećicama, neprepoznatljivim kao opasnost dok se nisu nagomilale. Seksualna kriza može dovesti do demografske katastrofe, a početi vrlo benigno - da ogadi udvaranje. No i na to će se naći onih koji će reći: odlično! Ionako je previše ljudi na svijetu! |
|
GODINA NESPAVANJA Jadranka Goya studirala je sociologiju. Bila je godinu ili dvije mlađa od mene, pa nismo bili na istoj godini, ali smo slušali zajedno neke kolegije i diskutirali na istim seminarima. Stanovala je u Zamenhofovoj ulici, pa smo kadikad išli zajedno pješice od fakulteta do Britanskog trga, otpratio sam je do kuće i nastavljao dalje do svoje. Bila je bistra glavica, pametna cura, solidna studentica, zainteresirana za studij i sve i svašta pa je bio užitak s njom pričati. Vrlo srdačna, simpatična, lijepa djevojka, čak seksi, vrijeme s njom protjecalo je brzo. Sjajna cura, već poznanstvo s njom je obogaćivalo. Naši početni kolegijalni odnosi prerasli su u duboko prijateljstvo. Bila je uvjerena feministica i mnoge sate proveli smo razglabajući o ravnopravnosti spolova, na fakultetu, u društvima i nasamo, i tome što bi se moglo i trebalo poduzeti na tom polju. Nakon što je diplomirala željela je otići van nastaviti studirati. Smislila je dobar plan. Ministarstvo obrazovanja je jednom godišnje raspisivalo natječaj za dodjelu stipendija u stranim zemljama. Generalno govoreći, na dugom popisu zemalja koje su se nudile moglo se podijeliti ponude u dvije grupe. Jedno su bile zemlje poput S.A.D, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, za koje se na jedno raspoloživo mjesto javljao i po nekoliko stotina kandidata, pa je bilo gotovo nemoguće to dobiti. Drugo su bile neke egzotične zemlje poput Kine, Pakistana, Mauritanije, Mauricijusa, Bolivije i sličnih zemalja za koje se nije javljao nitko. „Indija!“, govorila je Jadranka. „Pa ondje su glavne fakultete podigli Englezi, predaje im pola profesora iz Britanije, gostiju profesori iz cijeloga svijeta! Ondje su svjetski fakulteti za koje se nitko od nas ne javlja!“ Računica joj je bila ispravna. Kao jedina kandidatkinja koja se javila bez muke je dobila školarinu i sve plaćene troškove da ode magistrirati u Delhi.  Nakon povratka sreli smo se na Britanskom trgu. Izgledala je zadovoljna što se vratila, sve zbog čega je otišla uspjela je postići. Magistrirala je sociologiju. Dio profesora s kojima je uspostavila dobre odnose zaista je bio sa svjetskih fakulteta, jedan profesor bio je iz Los Angelosa, s Berkleya, objasnio joj kako dobiti američku stipendiju i obećao pomoći, kanila je otići doktorirati u Ameriku. Sve u svemu, odlazak joj je bio uspješan. Međutim ju je u Indiji dočekalo i nešto što nije očekivala. Otpratio sam je do kuće, a kako je priča koju je započela bila nevjerojatno zanimljiva pozvala me u svoju sobu, sjedili smo na podu dok je padao mrak, nismo palili svjetlo i pričala je dugo, dugo, do kasno u noć. Bila je to jedna od najstrasnijih priča koje sam ikada čuo od živih sudionika, uključujući i priče iz Drugog svjetskog rata i ovog našega, posljednjeg koji je ovdje protutnjao. Sam fakultet i predavanja premašili su Jadrankina očekivanja. Ono što ju je zaskočilo bio je smještaj u domu koji je dobila. Bio je to internat za djevojke iz najviše indijske kaste, za naša mjerila vrlo luksuzan, imala je prostranu sobu samo za sebe, luksuznu kupaonicu, dom je bio smješten u rajskom parku. Problem je iskrsnuo već prve večeri. Kad se spremila za spavanje netko joj je zakucao na vrata. Bila je to jedna od stanarki doma, djevojka njezinih godina, koja se željela upoznati i popričati. Naravno da je nije mogla odbiti. Međutim je druge večeri došla druga, treće treća i tako dalje, sve stanarke doma su se jedna po jedna izmijenile. Dapače, često se događalo da tek što jedna ode druga već kuca na vrata, kao da je negdje u blizini čekala da se prethodna udalji. Problem je na prvoj razini bio jednostavan: Jadranka se nijedne noći nije stigla naspavati. Pokušavala je tome doskočiti. Vraćala se u dom pazeći da je nitko ne vidi, u sobi nije palila svjetlo da se ne primijeti da se vratila, ali ništa nije pomagalo. Tek što je odložila stvari i raskomotila se, već je neka od djevojaka iz internata kucala ili grebla na vrata. Pokušala je ne javljati se, ne otvarati, ali uzalud. Uporno su nastavljale, zvale je potiho kroz zatvorena vrata sve dok nije otvorila. Problem koji je mučio sve te djevojke bio je seks. Blago rečeno, nisu o njemu imale pojma. Nisu znale elementarne stvari, nisu znale za kontracepciju, spolne bolesti, picajzle, ništa o trudnoći. Njihovo neznanje bilo je nevjerojatno i fascinantno. Umjesto stvarnih saznanja vjerovale su u nekakve mitove i priče koje su graničile s bezumljem i premda su toga bile uvelike svjesne nisu si mogle pomoći. Naprosto nisu imale igdje išta korisno naučiti. Bilo je to vrijeme nekoliko desetljeća prije interneta, nije bilo dostupnih knjiga, televizija i novine nisu pisali o tome, kroz školovanje se nije govorilo o spolovima mnogo više od razmnožavanja vinskih mušica, riba i ptica, a i to vrlo obazrivo. Najznačajniji izvor spoznaja bile su im bapske priče i sladunjavi višesatni romantički filmovi u kojima je najdalje što se govorilo o seksu bilo da se glavni junaci po desetak minuta gledaju u oči dok u pozadini svira kenjkava muzika. Za sve djevojke iz internata Jadranka se ukazala kao bogomdano rješenje, kao izvor informacija i mudrosti već samim time što je bila strankinja, što je dolazila iz jednog drugog svijeta. Sve te Indijke bile su zaručene već kao male djevojčice, bili su to porodični dogovori, a mladoženje nisu smjele vidjeti do samog vjenčanja. Sve su studirale iz istih razloga. Prvo, studiranjem su odlagale čas vjenčanja, pa se povećavala mogućnost da mladoženja prije toga naprosto umre od neke boleštine, u saobraćajnoj nesreći ili slično, nakon čega bi one bile slobodne. Drugo, diploma im je povećavala vrijednost, naprosto bi im skočila cijena, a to je zapravo bilo od životne važnosti, pa su se svojski trudile studirati bilo što. Kad su familije dogovarale vjenčanje ujedno su dogovorile i visinu miraza, a dogovoreni iznosi su za lokalna mjerila bili pravo bogatstvo. Prvih mjesec dana, ono što je na Zapadu „medeni mjesec“, u Indiji je nekakav probni period. Ne znam je li ondje i dalje tako, iako sam još prije nekoliko godina čitao da jeste. Obitelj u koju mlada uđe pažljivo je promatra i bilježi sve nedostatke tipa „nije dovoljno lijepa“ ili „ne zna dobro skuhati neko jelo“ ili „nije dovoljno uredna“ ili bilo što, a sve što zamjere snižava vrijednost novom članu domaćinstva. S druge strane, mlada ima mogućnost istaknuti neke svoje vrijednosti o kojima se nije govorilo kad se utanačivalo vjenčanje: zna strane jezike, ima diplomu nekog fakulteta, zna svirati sitar, lijepo pjeva… Na kraju se sve to preračunava u cijenu: obitelj novog supruga obično ne propuštala priliku da zatraži još neku nadoknadu povrh već dobivenog miraza za uočene „nedostatke“, a ta nadoplata obično nije mala i izražava se novčanim iznosom. Ukoliko obitelj iz koje djevojka dolazi ima tražene novce i voljna ih je dati, tek nakon isplate mlada postaje prava supruga. Ukoliko traženi iznos nadmašuje ono što se može dobiti, pa nadoplata izostane, u prvih mjesec dana obitelj u koju je mlada ušla ima je pravo ubiti. Ritualno ubija svekrva, višestrukim ubodima nožem, a članovi domaćinstva pridržavaju žrtvu. Navodno i danas u dobrom dijelu Indije, ako se pronađe nova supruga izbodena nožem u manje od mjesec dana nakon vjenčanja, policija uopće ne istražuje slučaj. Taj običaj ne samo da je strašan sam po sebi, nego se još i zlorabi. Mladoženja kojemu se supruga ne sviđa može je se riješiti naprosto tako da zatraži dodatno neki sumanuti iznos za koji je siguran da ga obitelj žene ne može pribaviti. U tom slučaju već isplaćeni miraz ostaje „neutješnom udovcu“, te je on slobodan vjenčati se s nekim po svom izboru. Suočene s tako riskantnom sudbinom, sve te „zaručnice“ koriste odgodu vjenčanja pod izgovorom studiranja da bi nešto zaradile i sakupile nekakav vlastiti tajni „crni fond“ koji bi mogle izvući u slučaju potrebe i nadopuniti traženi dodatni iznos ukoliko ga njezina obitelj ne može sakupiti. Tako ušparanim novcem mogu doslovno otkupiti vlastiti život, a jedini način kojim mogu išta priskrbiti je prostitucija. No ni prostitucija svuda u svijetu nije jednaka. Djevojke iz više indijske kaste mogu naći mušterije samo iz niže kaste, a ti su siromašniji, pa treba mnogo raditi da bi se malo zaradilo. Dodatno, ni te „mušterije“ ne znaju o seksu mnogo više od djevojaka, pa njihov odnos često zadire u seksualnu patologiju. Dapače, kako je to nižim kastama jedina prilika da uopće dođu u dodir s pripadnicima viših kasta, to im je prilika da istutnje sve socijalne frustracije, što je iskustva s kojima su se djevojke suočavale često svodile na bestijalnosti koje nikome normalnome ne bi mogle ni pasti na pamet. Izbezumljene plemenitašice podavale su se za sitne novce po mračnim zakutcima ljudima s dna društva ili grupama po krčmama i svratištima unaprijed pomirene sa svime smatrajući to svojom ženskom sudbinom. Jadranka je osim ispovjednice, savjetnice i prosvjetiteke počela djelovati i kao bolničarka izdvajajući sve veći dio školarine za zavoje, flastere, gaze, vate, alkohol, antiseptička sredstva, lijekove za ublažavanje boli i šampon za picajzle. Nekoliko djevojaka je zatrudnjelo i nakon što to više nisu mogle skrivati - naprosto su nestale. Jadranka se vratila sa svim tim pričama, sa svim tim sudbinama kao opterećenjem. Kad se nakon povratka napokon uspjela naspavati, sva ta iskustva nisu ishlapila nego se vratila punom snagom, možda čak i jače nego dok su se akumulirala jer im se, lišena neprekidne akcije, mogla u cijelosti okrenuti. Današnjim pojmovnikom izrečeno, Jadranku je snašao posttraumatski sindrom, PTSP. Nije izdržala. Ubila se. Pored njene tragedije, pored tragedije za roditelje, brata, smrt Jadranke Goye bio je prvi značajni generacijski gubitak. Mojoj generaciji Jadranka Goya i danas nedostaje. Od tada nadalje posebno sam netrpeljiv prema katoličkim talibanima kad prodiru na područje seksualnih sloboda. Svako rigorozno ćudoređe podrazumijeva da se negdje otvaraju prostori neke monstruoznosti za koju se svi prave da ne postoji, a žrtve se prešućuju. Svejedno jesu li u pitanju agresivne molitvene zajednice ili kvazifeministkinje koje su izgubile kompas i razularile se preko svih granica, vidim ih ne samo kao protivnice slobode nego i opasnost po živote. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
