nedjelja, 01.12.2019.

mračna Indija


GODINA NESPAVANJA


Jadranka Goya studirala je sociologiju. Bila je godinu ili dvije mlađa od mene, pa nismo bili na istoj godini, ali smo slušali zajedno neke kolegije i diskutirali na istim seminarima. Stanovala je u Zamenhofovoj ulici, pa smo kadikad išli zajedno pješice od fakulteta do Britanskog trga, otpratio sam je do kuće i nastavljao dalje do svoje. Bila je bistra glavica, pametna cura, solidna studentica, zainteresirana za studij i sve i svašta pa je bio užitak s njom pričati. Vrlo srdačna, simpatična, lijepa djevojka, čak seksi, vrijeme s njom protjecalo je brzo. Sjajna cura, već poznanstvo s njom je obogaćivalo. Naši početni kolegijalni odnosi prerasli su u duboko prijateljstvo. Bila je uvjerena feministica i mnoge sate proveli smo razglabajući o ravnopravnosti spolova, na fakultetu, u društvima i nasamo, i tome što bi se moglo i trebalo poduzeti na tom polju.

Nakon što je diplomirala željela je otići van nastaviti studirati. Smislila je dobar plan. Ministarstvo obrazovanja je jednom godišnje raspisivalo natječaj za dodjelu stipendija u stranim zemljama. Generalno govoreći, na dugom popisu zemalja koje su se nudile moglo se podijeliti ponude u dvije grupe. Jedno su bile zemlje poput S.A.D, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, za koje se na jedno raspoloživo mjesto javljao i po nekoliko stotina kandidata, pa je bilo gotovo nemoguće to dobiti. Drugo su bile neke egzotične zemlje poput Kine, Pakistana, Mauritanije, Mauricijusa, Bolivije i sličnih zemalja za koje se nije javljao nitko. „Indija!“, govorila je Jadranka. „Pa ondje su glavne fakultete podigli Englezi, predaje im pola profesora iz Britanije, gostiju profesori iz cijeloga svijeta! Ondje su svjetski fakulteti za koje se nitko od nas ne javlja!“ Računica joj je bila ispravna. Kao jedina kandidatkinja koja se javila bez muke je dobila školarinu i sve plaćene troškove da ode magistrirati u Delhi.



Nakon povratka sreli smo se na Britanskom trgu. Izgledala je zadovoljna što se vratila, sve zbog čega je otišla uspjela je postići. Magistrirala je sociologiju. Dio profesora s kojima je uspostavila dobre odnose zaista je bio sa svjetskih fakulteta, jedan profesor bio je iz Los Angelosa, s Berkleya, objasnio joj kako dobiti američku stipendiju i obećao pomoći, kanila je otići doktorirati u Ameriku. Sve u svemu, odlazak joj je bio uspješan. Međutim ju je u Indiji dočekalo i nešto što nije očekivala. Otpratio sam je do kuće, a kako je priča koju je započela bila nevjerojatno zanimljiva pozvala me u svoju sobu, sjedili smo na podu dok je padao mrak, nismo palili svjetlo i pričala je dugo, dugo, do kasno u noć. Bila je to jedna od najstrasnijih priča koje sam ikada čuo od živih sudionika, uključujući i priče iz Drugog svjetskog rata i ovog našega, posljednjeg koji je ovdje protutnjao.

Sam fakultet i predavanja premašili su Jadrankina očekivanja. Ono što ju je zaskočilo bio je smještaj u domu koji je dobila. Bio je to internat za djevojke iz najviše indijske kaste, za naša mjerila vrlo luksuzan, imala je prostranu sobu samo za sebe, luksuznu kupaonicu, dom je bio smješten u rajskom parku. Problem je iskrsnuo već prve večeri. Kad se spremila za spavanje netko joj je zakucao na vrata. Bila je to jedna od stanarki doma, djevojka njezinih godina, koja se željela upoznati i popričati. Naravno da je nije mogla odbiti. Međutim je druge večeri došla druga, treće treća i tako dalje, sve stanarke doma su se jedna po jedna izmijenile. Dapače, često se događalo da tek što jedna ode druga već kuca na vrata, kao da je negdje u blizini čekala da se prethodna udalji. Problem je na prvoj razini bio jednostavan: Jadranka se nijedne noći nije stigla naspavati.

Pokušavala je tome doskočiti. Vraćala se u dom pazeći da je nitko ne vidi, u sobi nije palila svjetlo da se ne primijeti da se vratila, ali ništa nije pomagalo. Tek što je odložila stvari i raskomotila se, već je neka od djevojaka iz internata kucala ili grebla na vrata. Pokušala je ne javljati se, ne otvarati, ali uzalud. Uporno su nastavljale, zvale je potiho kroz zatvorena vrata sve dok nije otvorila.

Problem koji je mučio sve te djevojke bio je seks. Blago rečeno, nisu o njemu imale pojma. Nisu znale elementarne stvari, nisu znale za kontracepciju, spolne bolesti, picajzle, ništa o trudnoći. Njihovo neznanje bilo je nevjerojatno i fascinantno. Umjesto stvarnih saznanja vjerovale su u nekakve mitove i priče koje su graničile s bezumljem i premda su toga bile uvelike svjesne nisu si mogle pomoći. Naprosto nisu imale igdje išta korisno naučiti. Bilo je to vrijeme nekoliko desetljeća prije interneta, nije bilo dostupnih knjiga, televizija i novine nisu pisali o tome, kroz školovanje se nije govorilo o spolovima mnogo više od razmnožavanja vinskih mušica, riba i ptica, a i to vrlo obazrivo. Najznačajniji izvor spoznaja bile su im bapske priče i sladunjavi višesatni romantički filmovi u kojima je najdalje što se govorilo o seksu bilo da se glavni junaci po desetak minuta gledaju u oči dok u pozadini svira kenjkava muzika. Za sve djevojke iz internata Jadranka se ukazala kao bogomdano rješenje, kao izvor informacija i mudrosti već samim time što je bila strankinja, što je dolazila iz jednog drugog svijeta.

Sve te Indijke bile su zaručene već kao male djevojčice, bili su to porodični dogovori, a mladoženje nisu smjele vidjeti do samog vjenčanja. Sve su studirale iz istih razloga. Prvo, studiranjem su odlagale čas vjenčanja, pa se povećavala mogućnost da mladoženja prije toga naprosto umre od neke boleštine, u saobraćajnoj nesreći ili slično, nakon čega bi one bile slobodne. Drugo, diploma im je povećavala vrijednost, naprosto bi im skočila cijena, a to je zapravo bilo od životne važnosti, pa su se svojski trudile studirati bilo što.

Kad su familije dogovarale vjenčanje ujedno su dogovorile i visinu miraza, a dogovoreni iznosi su za lokalna mjerila bili pravo bogatstvo. Prvih mjesec dana, ono što je na Zapadu „medeni mjesec“, u Indiji je nekakav probni period. Ne znam je li ondje i dalje tako, iako sam još prije nekoliko godina čitao da jeste. Obitelj u koju mlada uđe pažljivo je promatra i bilježi sve nedostatke tipa „nije dovoljno lijepa“ ili „ne zna dobro skuhati neko jelo“ ili „nije dovoljno uredna“ ili bilo što, a sve što zamjere snižava vrijednost novom članu domaćinstva. S druge strane, mlada ima mogućnost istaknuti neke svoje vrijednosti o kojima se nije govorilo kad se utanačivalo vjenčanje: zna strane jezike, ima diplomu nekog fakulteta, zna svirati sitar, lijepo pjeva… Na kraju se sve to preračunava u cijenu: obitelj novog supruga obično ne propuštala priliku da zatraži još neku nadoknadu povrh već dobivenog miraza za uočene „nedostatke“, a ta nadoplata obično nije mala i izražava se novčanim iznosom. Ukoliko obitelj iz koje djevojka dolazi ima tražene novce i voljna ih je dati, tek nakon isplate mlada postaje prava supruga. Ukoliko traženi iznos nadmašuje ono što se može dobiti, pa nadoplata izostane, u prvih mjesec dana obitelj u koju je mlada ušla ima je pravo ubiti.

Ritualno ubija svekrva, višestrukim ubodima nožem, a članovi domaćinstva pridržavaju žrtvu. Navodno i danas u dobrom dijelu Indije, ako se pronađe nova supruga izbodena nožem u manje od mjesec dana nakon vjenčanja, policija uopće ne istražuje slučaj.

Taj običaj ne samo da je strašan sam po sebi, nego se još i zlorabi. Mladoženja kojemu se supruga ne sviđa može je se riješiti naprosto tako da zatraži dodatno neki sumanuti iznos za koji je siguran da ga obitelj žene ne može pribaviti. U tom slučaju već isplaćeni miraz ostaje „neutješnom udovcu“, te je on slobodan vjenčati se s nekim po svom izboru.

Suočene s tako riskantnom sudbinom, sve te „zaručnice“ koriste odgodu vjenčanja pod izgovorom studiranja da bi nešto zaradile i sakupile nekakav vlastiti tajni „crni fond“ koji bi mogle izvući u slučaju potrebe i nadopuniti traženi dodatni iznos ukoliko ga njezina obitelj ne može sakupiti. Tako ušparanim novcem mogu doslovno otkupiti vlastiti život, a jedini način kojim mogu išta priskrbiti je prostitucija.

No ni prostitucija svuda u svijetu nije jednaka. Djevojke iz više indijske kaste mogu naći mušterije samo iz niže kaste, a ti su siromašniji, pa treba mnogo raditi da bi se malo zaradilo. Dodatno, ni te „mušterije“ ne znaju o seksu mnogo više od djevojaka, pa njihov odnos često zadire u seksualnu patologiju. Dapače, kako je to nižim kastama jedina prilika da uopće dođu u dodir s pripadnicima viših kasta, to im je prilika da istutnje sve socijalne frustracije, što je iskustva s kojima su se djevojke suočavale često svodile na bestijalnosti koje nikome normalnome ne bi mogle ni pasti na pamet. Izbezumljene plemenitašice podavale su se za sitne novce po mračnim zakutcima ljudima s dna društva ili grupama po krčmama i svratištima unaprijed pomirene sa svime smatrajući to svojom ženskom sudbinom. Jadranka je osim ispovjednice, savjetnice i prosvjetiteke počela djelovati i kao bolničarka izdvajajući sve veći dio školarine za zavoje, flastere, gaze, vate, alkohol, antiseptička sredstva, lijekove za ublažavanje boli i šampon za picajzle. Nekoliko djevojaka je zatrudnjelo i nakon što to više nisu mogle skrivati - naprosto su nestale.

Jadranka se vratila sa svim tim pričama, sa svim tim sudbinama kao opterećenjem. Kad se nakon povratka napokon uspjela naspavati, sva ta iskustva nisu ishlapila nego se vratila punom snagom, možda čak i jače nego dok su se akumulirala jer im se, lišena neprekidne akcije, mogla u cijelosti okrenuti. Današnjim pojmovnikom izrečeno, Jadranku je snašao posttraumatski sindrom, PTSP. Nije izdržala. Ubila se. Pored njene tragedije, pored tragedije za roditelje, brata, smrt Jadranke Goye bio je prvi značajni generacijski gubitak. Mojoj generaciji Jadranka Goya i danas nedostaje.

Od tada nadalje posebno sam netrpeljiv prema katoličkim talibanima kad prodiru na područje seksualnih sloboda. Svako rigorozno ćudoređe podrazumijeva da se negdje otvaraju prostori neke monstruoznosti za koju se svi prave da ne postoji, a žrtve se prešućuju. Svejedno jesu li u pitanju agresivne molitvene zajednice ili kvazifeministkinje koje su izgubile kompas i razularile se preko svih granica, vidim ih ne samo kao protivnice slobode nego i opasnost po živote.
- 17:07 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker